- Peščanik - https://pescanik.net -

Rezolucija koja teče

Raspravom o skupštinskoj rezoluciji o Srebrenici, Srbija je ponovo započela svoju više puta započinjanu i odlaganu raspravu o Miloševićevoj politici i karakteru rata u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na raspravu započetu na desetogodišnjicu genocida, pre pet godina, ova se zbiva pod izmenjenim okolnostima. Koštunica nije više na vlasti u Srbiji, Srpska radikalna stranka se pocepala, pa sada jedan njen deo želi da ostavi utisak „proevropskih nacionalista“, inače isti oni koji su slavili „heroja Ratka Mladića“, u vlasti je SPS koja je suvereno vladala Srbijom kada je došlo do srebreničke tragedije, parlamentarna skupština Evrope donela je rezoluciju kojom traži da sve evropske države usvoje jedanaesti juli kao dan obeležavanja tog genocida i ovaj put Boris Tadić traži da Skupština Srbije osudi događaje u Srebrenici. Time se možda prvi put u Srbiji stvorili uslovi za ozbiljnu raspravu ne samo o tome šta se događalo u Srebrenici i ko je sve za to odgovoran, već i o tome šta je odgovornost za jednu politiku, koja je bar u početku bila gotovo plebiscitarno podržana u Srbiji.

Nažalost, bar za sada, ni delimično izmenjene političke okolnosti, nisu dovele do ozbiljnije rasprave o uzrocima srebreničke tragedije. Previše je izbegavanja direktnih odgovora i skrivanja iza uopštenih fraza o razlici između krivice i odgovornosti. Postoje bar tri uzroka što i ova rasprava ostaje u senci ritualnih izjava da će nam Deklaracija o Srebrenici „pomoći u evropskim integracijama“!?

Prvi od njih se tiče odnosa medija, posebno televizije, prema ovoj tek započetoj raspravi. Kada je formirana vlada Zorana Đinđića, onda je na RTS 2001. godine, prikazan film BBC o događajima u Srebrenici. To je bio prvi put da su gledaoci mogli da vide neke od dokumenata o „oslobađanju Srebrenice“, uz komentare jedne profesionalne strane televizije. To je, naravno, izazvalo užasne reakcije onih stranaka koje skriveno ili otvoreno podržavaju rat u BIH, pa je tako Aleksandar Vučić, jedan od lidera SRS, izjavio sa skupštinske govornice da je u pitanju „zavera i najveći medijski skandal u istoriji Srbije“. Njihova reakcija je pokazala suštinu – nemoguće je govoriti o događajima u Srebrenici, ukoliko se ne pokaže putem medija šta se tamo zaista događalo. Danas nemamo ni pokušaje da se uz raspravu o rezoluciji, pokažu slike užasa u tom gradu. Onda kada je televizija pokazala slike kako „Škorpioni“ ubijaju nevine ljude na izuzetno surov način,  javnost je burno reagovala, što je dovelo do brze reakcije tužilaštva.

Drugi se tiče odnosa prema Ratku Mladiću. Jedan od direktnih aktera srebreničkog genocida, general Ratko Mladić, ne samo da je na slobodi, već se slobodno kretao Srbijom zaštićen od vojske, sve do kraja 2002. godine i krišom ga je penzionisao tadašnji predsednik Jugoslavije, Vojislav Koštunica. Neka od istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Mladić i danas uživa podršku jednog značajnog dela građana Srbije. Čovek koga su kamere zabeležile kako posle ulaska trupa bosanskih Srba u Srebrenicu izjavljuje „očistio sam grad od Turaka i predajem ga srpskom narodu“, uživa i danas podršku nekih od poznatih javnih ličnosti, a nažalost i dela crkve i političke elite. I time dolazimo do trećeg i glavnog uzroka neuspeha javne rasprave o Srebrenici.

Nemoguće je dobro misliti o Ratku Mladiću i osuditi događaje u Srebrenici kao genocid. Nemoguće je opravdavati rat u BIH i imati samilost za 8.000 srebreničkih žrtava. Te stvari se isključuju. Da bi se preuzela odgovornost, treba pre toga odbaciti sopstvene političke iluzije i priznati da ste pogrešili. Šta znači biti odgovoran, a misliti isto o stvarima koje su i proizvele zločine? Samilost je najviša ljudska osobina, ali samo ako počiva na svesti o tome da smo sami odgovorni za tuđu tragediju.

Kada se u Srbiji crkva nedvosmisleno odredila prema Srebrenici ili neka druga važna institucija? Oni koji događaje u Srebrenici zovu genocidom, spadaju u najnapadanije ličnosti na našoj javnoj sceni. U Srbiji je još uvek na delu konsenzus da su „svi činili zločine“ i da nijedan „ne treba izdvajati“. Dug put ćemo morati da pređemo da bi rezolucija o Srebrenici bila iskreno prihvaćena i da bi ljudi osetili stid što je tako težak zločin učinjen u njihovo ime. Ali čak i ovako slaba i nedostojna rasprava ipak pokazuje nešto važno – da se u današnjoj Srbiji više ne može tvrditi da u Srebrenici „nije bilo ničega“. To vreme je prošlo. Užasna i bolna istina o masovnoj egzekuciji 8.000 ljudi, ipak je našla svoj put ka našoj zemlji. Strašni su otpori da se o njoj progovori, ali je strašna i težina istine koja kao mora pritiska savesne ljude. Nikada više nećemo moći pobeći od nje, ona će kao u antičkoj tragediji tražiti da o njoj konačno progovorimo na pravi način, nedvosmisleno i bez skrivanja.

E-novine, 15.01.2010.

Peščanik.net, 16.01.2010.

SREBRENICA