- Peščanik - https://pescanik.net -

Rizici i konkurencija

Domino, napuštena fabrika šećera u Njujorku, foto: Tom Harrison

Najvažniji ciljevi strukturnih reformi jesu povećanje konkurencije i preraspodela rizika. Oba računaju s tim da će se podstaći ulaganje i zapošljavanje, jer će se uticati na cene i na očekivanu dobit.

Pođimo od onoga o čemu se najviše raspravlja, od radnog zakonodavstva. Ne ulazeći u detalje: koliko su zaštićeni zaposleni u Srbiji i u drugim balkanskim zemljama? Verovatno je najčešće korišćen indeks Organizacije za privrednu saradnju i razvoj (OECD). Na skali od jedan do pet, gde niži indeks znači da je zaštita zaposlenih manja, Srbija je (po zakonu iz 2005) imala indeks 3,3 dok su u to vreme zemlje članice Evropske unije i srednjeevropske zemlje, pa i većina balkanskih zemalja, imale niže vrednosti tog indeksa.

U međuvremenu je stepen zaštite u većini tih zemalja uglavnom smanjen. Uz to, ne postoji neka jasna veza između stepena zaštite zaposlenih i opšte socijalne zaštite, dakle od razvijenosti socijalne ili države blagostanja.

Ovde sada dolazi ta tema raspodele rizika ili, drukčije rečeno, odnosa između rizika koji se snosi individualno, ili se može privatno osigurati, i onoga koji se socijalizuje, dakle potpada pod obavezno državno osiguranje – recimo penzijsko, zdravstveno ili za slučaj nezaposlenosti.

Naravno, ova se dva vida osiguranja ne isključuju, već se obično dopunjuju – ljudi štede za slučaj da izgube posao, jer naknada za nezaposlene obično nije dovoljna i nije trajna. Isto važi i kada je reč o zdravstvenom ili penzijskom osiguranju. Kako odrediti šta bi trebalo i kako osigurati?

Jedan kriterij je ono što se zove moralni rizik: ljudi koji imaju osiguranje cene drukčije, oni potcenjuju rizike, za razliku od onih koji ga nemaju. Neko ko ne može da dobije otkaz ceni drukčije svoj radni doprinos od onoga čiji posao zavisi upravo od njegove produktivnosti. Znači li to da bi najbolje bilo, najbolje sa stanovišta efikasnosti, da nikakve zaštite od mogućnosti da se izgubi posao i dohodak zapravo i nema?

Ne znači, jer optimalni nivo moralnog rizika nije nula. Zapravo, zaštićenost od rizika gubitka posla ili od smanjenja plate može da deluje podsticajno, jer povećava sigurnost i, možda, i niz drugih karakteristika koje imaju pozitivan uticaj na produktivnost. Naravno, nivo moralnog rizika bi trebalo da bude tek toliki da deluje podsticajno, a ne da zapravo učini svaku vezu sa efikasnošću bespredmetnom.

Potrebno je, dakle, da postoji i jedan nivo rizika koji nije zaštićen, koji na sebe preuzima svako ko je zaposlen, pojedinačno. U suprotnom će doći do toga da se posledice rđavih pojedinačnih odluka prebacuju na druge u meri koja nije opravdana bilo efikasnošću ili nekim spoljašnjim okolnostima.

Uzmimo za primer verovatno najvažniju odluku koju čovek donosi, bar kada je reč o tome šta će da radi i kako će da živi – izbor profesije. Nema sumnje da ljudi nemaju jednake mogućnosti da donesu tu odluku, pri čemu je pristup obrazovanju posebno važan. No, svejedno bi bilo bolje da sistem naknada za rad bude usklađen sa podsticajima da se te odluke donose sa razumnim očekivanjima da će, recimo, više obrazovanje značiti i veću radnu sigurnost i veću platu.

U meri, dakle, u kojoj čovek bira profesiju, to jest koliko je spreman da u njeno sticanje uloži, u toj bi meri trebalo da snosi i rizik koji iz toga proističe kako po zaposlenost tako i po ostvarenu zaradu. Mogli bismo da zamislimo i sistem u kojem te odluke donosi zajednica ili, recimo, neki njen poreski organ, ali bi se ta socijalizacija odlučivanja suočila sa značajnim problemima kako da se obezbede podaci koji su po prirodi stvari privatni.

Usled toga, bolje je obezbediti stepen radnih prava i naknada za rad koji ne uklanjaju individualnu odgovornost za donete odluke. U meri u kojoj indeksi zaštite zaposlenosti mere upravo tu raspodelu rizika, zaposleni u Srbiji su zaštićeniji od većine drugih u Evropi.

To, međutim, nije u nekoj neophodnoj vezi ni sa stopom zaposlenosti niti sa verovatnoćom da će se osigurati trajno zaposlenje. Ovo zato što će preduzetnici težiti da uklone konkurenciju u što većoj meri, usled čega će biti smanjena i ulaganja i tražnja za radom. Uz to, ukoliko dođe do recesije, smanjiće se zaposlenost kroz stečaj ili kroz likvidaciju preduzeća, posebno onih malih i srednjeg obima, koji zapošljavaju najviše. Stoga su važne mere koje povećavaju konkurenciju.

Ponekad se gubi iz vida da veća konkurencija vodi smanjenju profita kako na nivou pojedinih preduzeća, tako i na nivou čitave privrede. Najvećim delom zato što konkurencija za radnicima podiže njihove nadnice i plate. Ukoliko se uoči da monopolisti ostvaruju visoke profite u zemlji u kojoj je nezaposlenost velika, to znači da su veoma rđavo regulisani i tržište rada i tržišna konkurencija.

U tim okolnostima, mere koje povećavaju konkurenciju, kroz privatizaciju ako je reč o državnim monopolima ili kroz liberalizaciju pristupa odgovarajućim poslovima, imaju za posledicu povećanje ulaganja i zaposlenosti, a i rast naknada za rad.

Ove dve reformske mere su povezane. Promene u zakonu o radu trebalo bi da povećaju konkurenciju, a povećanje konkurencije u praktično svim sektorima utiče na bolju raspodelu rizika među preduzetnicima i preduzećima. Uz to, državi ostaje da socijalizuje one rizike koji nisu predmet izbora pojedinaca – u obrazovanju, zdravstvu, penzijskom osiguranju, kod nezaposlenosti – kako bi obezbedila optimalni nivo moralnog rizika, dakle slobode i odgovornosti.

Novi magazin, 20.01.2014.

Peščanik.net, 20.01.2014.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija