- Peščanik - https://pescanik.net -

Robovi dolaze

Foto: Oliver Weiken/European Pressphoto Agency

Ostrvo Lampeduza je udaljeno od Sicilije 205 km, a do prve afričke obale (Tunis) ima samo 113 km. Bliže Africi nego Evropi, a nosi – za imigrante – neodoljivo privlačnu snagu najbližeg životnog cilja. Ko se dočepa Lampeduze, stigao je u Evropsku uniju. Posle ostaje samo duga policijsko-birokratska procedura. Nije teško čekati, jer su i hrana i smeštaj bolji nego kod kuće. I najvažnije, za njih od tog trenutka nekakva perspektiva počinje da postoji. Bedna za standarde Evropljana, ogromna za Afrikance i Azijate, koji postaju najjeftinija raspoloživa radna snaga. Partije koje optužuju strance da domaćinima otimaju radna mesta možda će dobiti i trećinu na izborima za Evropski parlament 25. maja, ali sve računice pokazuju da im se izbeglice u stvari isplate. Samo Italija je na njima inkasirala 1,4 milijarde evra.

Na pravi i Mali Uskrs italijanski patrolni brodovi dopratili su do Lampeduze tri krcata libijska ribarska broda – ukupno 1.149 muškaraca, žena i dece u razmaku od samo 25 sati. To je prvi talas što najavljuje obilatu sezonu imigranata. U narednih pet dana još 2.000 pridošlih potvrđuje prognoze. Svi će oni zatražiti politički azil – beže od rata. Ne lažu, rat u Africi i Aziji traje permanentno. Rat je ipak izgovor, jer samo on azilantima daje međunarodnu legitimaciju. Beži se od jada i nemaštine. Zahvaljujući svojoj poziciji najisturenije tačke Evrope, Lampeduza je od turističke destinacije postala imigrantsko ostrvo.

Prošlogodišnji 3. oktobar biće zabeležen crnim slovima. Nadomak Lampeduze natruli brod prepun imigranata počeo je da propušta vodu i tone. S njim su potonule i 363 osobe, među kojima devetoro dece i šest trudnica. Očajnici iz Afrike šalju decu ne bi li se bar ona dočepala boljitka i svoje trudne žene da se porode u Evropi, jer ih beskrupulozni organizatori transporta uveravaju da će dete automatski postati državljanin zemlje u kojoj se rodi. Samo dva dana posle pomenute tragedije, kod Malte je potonuo drugi brod sa imigrantima. Spasenih je 212, a bilo ih je preko 400 na brodu. Gotovo svakodnevno ribari mrežama izvuku po neki ljudski leš. Mediteran je postao najveća grobnica na svetu. Za dve decenije intenzivnih emigracionih tokova, računa se da je u njemu smrt našlo preko 20.000 nesrećnika.

Onog 3. oktobra je kod Lampeduze spaseno je 86 davljenika, a bilo bi ih mnogo više da nije bio na snazi rasistički zakon Bosi-Fini, nazvan po autorima od kojih je prvi ksenofobni nacionalista a drugi reciklirani fašista. Po tom zakonu, ko na bilo koji način pomogne imigrantu da nezakonito dođe na italijansku teritoriju reskira kaznu zatvora do 5 godina i zaplenu sredstva (broda, auta…) kojim je to obavio. Zato su neki ribari i turisti u gliserima, videvši tragediju, bežali što dalje, umesto da spasavaju davljenike. Pod pritiskom javnosti zakon je ukinut, za mnoge prekasno.

Nova deca Evrope

Poneki put, kad lepo vreme omogući masovne „desante“, na Lampeduzi bude imigranata više nego lokalnog stanovništva. Spavaju gde stignu, jer hrane ima, ali ne i kreveta za sve. Odatle ih trajektima prevoze na kopno u druge sabirne centre. Tada se bez mnogo muke, i uz pomoć NVO mladeži, razbeže po celoj Evropi. Italija ima obavezu, ali nema interesa da ih previše zadržava na svom tlu. Ostale članice EU protestuju, međutim, niko ne pravi neku trajnu i suvislu strategiju rešavanja problema. Istina, postoji „Plan EU o emigraciji“ donet 2008. godine u kojem pored ostalog pišu besmislice: „Poboljšati informisanje radi efikasnijeg reagovanja… Doneti ambiciozne programe harmoničnog integrisanja imigranata…“  Nemojte misliti da EU vodi skup glupih birokrata. Ni slučajno. U pitanju je interes. Imigranti su najjeftinija radna snaga. Protivteža konkurenciji iz Kine, koja nameće rušenje cene rada. Kako nemaju uredna dokumenta, lako ih je uceniti da će biti prijavljeni policiji i vraćeni odakle su došli. Pristaju na sve uslove samo da bi uštedeli nešto novca i poslali porodicama ili vraćali onima koji su im pozajmili da krenu na put. Prema podacima Svetske banke, emigranti su svojim porodicama ukupno u svetu prošle godine poslali 581 miljardu dolara. Novac koji naši sunarodnici šalju iz sveta iznosi 17,2 odsto BDP Srbije!

Razni nacionalisti, ksenofobi, rasisti i populisti urlaju protiv imigranata i svi su izgledi da će na narednim evropskim izborima 22. maja osvojiti preko 30 odsto mesta u evroparlamentu. Optužuju strance da im otimaju radna mesta i koštaju poreske obveznike. Italija, o kojoj je prvenstveno reč, dobila je od EU ukupno 167 miliona evra za pet godina samo za prihvat imigranata, što nije dovoljno, naročito za češatorske računice po kojima samo gorivo za patroliranje brodova košta 9 miliona evra mesečno. Međutim, postoji zvanični „Statistički dosije“ po kojem je u 2013. godini italijanska država na strance utrošila 11,9 milijardi evra, a zaradila od njih 13,3 miljarde – čist prihod je 1,4 milijarde evra!

Najveća je povika na sirotinju koja stiže iz Afrike i Azije – jer ih rasisti lako uočavaju. Najviše, međutim, dolazi Rumuna, skoro čitav milion. Povika je i na njih ali mnogo manja – „ista faca, ista rasa“. Podaci potvrđuju da je stopa zaposlenosti imigranata za 4,2 odsto veća nego kod Italijana, jer su jeftiniji, vredniji i prihvataju poslove koje Italijani neće. Stranci čine 7,8 odsto ukupnog broja zaposlenih u Italiji i njihov broj raste po stopi od 5,4 odsto godišnje. Italijanska radnička klasa se internacionalizuje, i ne samo ona. Porast broja novorođenčadi u toj zemlji postoji jedino zahvaljujući tome što se stranci brže reprodukuju. Statistika tvrdi da je 2012. godine u Italiji rođeno 250.000 dece čiji su roditelji Italijani. Međutim 900.000 novorođenčadi ima roditelje iz zemalja van EU. Neslućeni su putevi globalizacije koja ujednačava po principu spojenih sudova.

Istorijska odmazda

Početkom aprila italijanski ministar unutrašnjih poslova upozorio je parlament da se u severnoj Africi koncentrišu velike grupe imigranata s namerom da se dočepaju Evrope. Pre nekoliko dana u novinama se pojavila vest da je broj tih potencijalnih imigranata narastao na 800.000, što je pet puta više od broja vojnika koji su činili udarni talas invazije 1944. godine u Normandiji. I imigranti su neka vrsta (naknadne) odmazde – najčešće žele, pre svega zbog poznavanja jezika, da se dokopaju države nekadašnjih kolonizatora koji su svoje bogatstvo sticali eksploatišući njihove zemlje.

Na Svetskoj konferenciji o stanovništvu 1974. godine u Kairu, posebnu pažnju je privukao referat u kojem se tvrdilo da će Evropa za tri – četiri decenije biti prinuđena da podigne zid oko celog kontinenta kako bi se odbranila od najezde imigranata. Uprkos tom upozorenju nije preduzeto gotovo ništa. Izgledalo je da će biti nešto kada je 2000. godine promovisan MED program – investiranja EU u razvoj zemalja južnog mediteranskog priobalja. Počeo je da funkcioniše od 2006. godine uz pompezne obećane investicije merene milijardama evra. Naredne godine izbila je kriza, pa su projekti nemilosrdno skresani. Program 2007-2013. finansijski je pokriven sa samo 250 miliona evra.

Pre četiri decenije kao jedino efikasno sredstvo obuzdavanja migracije sugerisano je investiranje u zemlje na začelju razvoja. To rešenje važi i danas. Svako bi radije ostao u svojoj zemlji kada bi imao posla i prihoda da dostojno živi. Umesto investicija u Afriku i Aziju stižu plaćenici i oružje. Bogatstva i dalje bespoštedno crpu multinacionalne kompanije kojima ne ide u račun da se nerazvijene zemlje smire i posvete sopstvenom razvoju. Nesumnjivo bi tada nacionalizovale otete izvore bogatstva. Podjednaki su interesi kompanija koje crpu naftu i rudna bogatstva Afrike, kao i mafije koja drži monopol nad proizvodnjom droga u Aziji. Stanje je sve opakije, međutim ima i previše uticajnih i zainteresovanih da se ništa ne menja. Njihovim neposrednim interesima teško je efikasno suprotstaviti dugoročne i opšte interese. Sa polovinom para bačenih u spasavanje banaka u Africi se mogao napraviti ekonomski bum koji bi svetsku krizu bacio u zaborav. No, lobiji onih koji eksploatišu radnu snagu u Evropi, a takođe i onih koji eksploatišu sirovine u Africi i Aziji, moćni su, uticajni i bogati. Oni diktiraju politiku ne samo evroparlamenta, nego i širom sveta. I biće po njihovom, jer…

Sirotinja jedina nema svoj lobi, a lobiji upravljaju svetom.

Biznis i finansije, maj 2014.

Peščanik.net, 06.05.2014.

IZBEGLICE, MIGRANTI

The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)