- Peščanik - https://pescanik.net -

Ruši me nežno, ruši me fino, polako

Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Ako građane Srbije ili bilo koje druge zemlje (građane, a ne “narod”) pitate zbog čega u nekoj državi postoji opozicija, odgovoriće vam da je njen cilj da dođe na vlast. Ako postavite potpitanje na koji način partije koje nisu na vlasti dolaze na vlast, verovatni odgovor će biti: putem “kritike onih koji su na vlasti” i ukazivanjem na ono što ne rade dobro. Drugo potpitanje bi se odnosilo na metode dolaska opozicije na vlast i verovatno bi se ogromna većina složila da nasilje pri tome nije prihvatljivo. Nažalost, u Srbiji postoji nerazumevanje i neprihvatanje standarda da je i pozivanje na nasilje i mržnju takođe apsolutno neprihvatljivo, ali to je druga priča.

Ukoliko umesto “dolaska na vlast”, građanima servirate frazu “rušenje postojeće vlasti”, a uz to izostavite reč “postojeće”, stvari se menjaju. Iako u suštini nema razlike, građani (a naročito tzv. narod ) počinju u tome da vide nešto neprihvatljivo. I dalje ne govorimo o pozivanju na nasilje i mržnju, već o pokušaju “dolaska na vlast” tj. “rušenju vlasti” mirnim sredstvima političke borbe koja uključuje mnogo toga – od ukazivanja na slučajeve korupcije, nesposobnosti, nepotizma, lošeg rada do postavljanja pitanja. To je radio i Premijer Vučić kada je bio u opoziciji i koliko god se nekom ne sviđale reči koje je pritom izgovarao, oko njegovog prava da to čini ne sme biti spora u demokratskom društvu. Ukoliko u frazi “rušenje vlasti” reč “vlast” (kao što znamo, svaka vlast je neomiljena u Srbiji) zamenite imenom osobe koja je predstavljena kao neko ko se veoma “bori za svoj narod” i stara o njemu, dobijate pitku frazu (“rušenje Vučića”) koja će privlačiti ljude, naročito u situaciji bez alternativnih izvora informisanja.

***

Pred Evropskim sudom za ljudska prava su se relativno često pojavljivali slučajevi u kojima je razmatrano gde je granica onoga što mogu raditi i govoriti opozicioni političari. Jedan od poznatijih slučajeva je Castells protiv Španije (1992) u kome je podnosilac predstavke osuđen pred španskim sudom za vređanje Vlade kroz članak u kojem je osudio njenu podršku ili toleranciju prema napadima na Baske od strane naoružanih grupa. On je u vreme podnošenja predstavke bio senator političke grupe Herri Batasuna koja je podržavala nezavisnost baskijske države. Članak u novinama u kojem je izneo oštru kritiku španske vlade sadržao je delove o političkim ubistvima koja su prošla nekažnjeno. Gospodin Miguel Castells je istovremeno optužio Vladu da je fašistička organizacija koja je odgovorna za ova nekažnjavanja. Domaći sudovi nisu identifikovali pojedinačne reči kao uvredljive, već su čitav članak proglasili kao uvredu Vlade.

Međutim, Evropski sud za ljudska prava je smatrao da je osuda prekršila pravo na slobodu izražavanja, jer je prema shvatanju njegovih sudija članak očigledno bio političke prirode i nije prešao granicu ka nasilju. Evropski sud jasno navodi da je „Gospodin Castells započeo članak osudom nekažnjavanja pripadnika raznih ekstremističkih grupa, izvršilaca brojnih napada u Baskiji od 1977. godine. On je na taj način opisao činjenice od velikog interesa za javnost ovog regiona, gde je većina primeraka novina koje su objavile članak rasprodata. (Mada) je izneo ozbiljne optužbe na račun Vlade, koja je po njegovom mišljenju bila odgovorna za situaciju koja je nastala… članak se mora posmatrati kao celina“. Dakle, prema standardima Evropskog suda za ljudska prava, stavovi, izjave i delovanje (opozicionih) političara mogu sadržati “informacije i ideje koje vređaju, šokiraju i uznemiravaju”.

Koliko god ovo bilo neshvatljivo građanima Srbije, borba za vlast, koja sadrži zahteve za raspravom o temama od važnog javnog interesa je ne samo dozvoljena nego i potrebna u demokratskom društvu. Prosto rečeno, dok nema širenja mržnje i nasilja, opozicioni političari su slobodni da deluju. U istoj presudi, Evropski sud je takođe naglasio još nešto o čemu bi (osetljivi) predstavnici vlasti trebalo da vode računa:

Granice dopuštene kritike šire su kada je u pitanju vlada nego privatno lice, ili pak političar. U demokratskom sistemu, delovanje ili propusti vlade moraju biti predmet detaljnog ispitivanja ne samo zakonodavnih i sudskih vlasti nego i medija i javnog mnjenja.

Mnogo je sličnih presuda u kojima je sud potvrdio da je kritika predstavnika vlasti prihvatljiva i na neke neuobičajene načine, na primer Oberschlick protiv Austrije (nazivanje političara idiotom), Porubova protiv Rusije (pisanje kako su političar i javni službenik koji su umešani u korupciju u “homoseksualnoj vezi”), Lingens protiv Austrije (optužbe političara za nemoral i najniži oportunizam). U većini presuda, Evropski sud naglašava standard prema kome se određeni navodi dokazuju, ali da istinitost vrednosnih sudova nije podložna dokazivanju. Grupi ovih presuda svakako pripadaju i poznate presude Lepojić protiv Srbije i Filipović protiv Srbije (obe iz 2007. godine) u kojima lokalni političari u Babušnici kritikuju političkog suparnika (u prvom slučaju navodeći da “sumanuto troši novac”, a u drugom da je “proneverio 500.000 maraka”). Lokalni sudovi su ih kaznili, a Evropski sud zaključio da je time povređena sloboda izražavanja, to jest ponavljana potreba da se raspravlja o stvarima od društvenog interesa.

***

Sledeći akter u priči o “rušenju” (ili bolje reći ruŽenju) su mediji. Prema izjavama nekih predstavnika vlasti, postoje mediji u Srbiji koji navodno ruše Premijera. Ako bi neko i poželeo da zaista vidi tekstove u kojima se “ruši Vučić”, ne bi mogao da ih nađe. U medijima sa nacionalnom frekvencijom (a često i lokalnom) kao i u svim dnevnim novinama, nema tekstova koji kritički govore o radu Premijera, koji donose kritiku njegovih poteza i odluka (ponekad postoji kritika rada njegovih saradnika, ali je Premijer upadljivo pošteđen). Štaviše, oni mediji za koje se smatra da “ruše Vučića” to ili ne čine ili su daleko od kapaciteta za “rušenje”. O pozivu na nasilje i širenju mržnje apsolutno ne može biti reči, ako je u pitanju grupa medija koji navodno “ruše Vučića”.

Twitter i Facebook su možda zanimljivi i veoma korisni za razmenu ideja, stavova i mišljenja, uključujući i kritiku Premijera, ali je to daleko od kapaciteta za rušenje, na koje niko na ovim društvenim mrežama ni ne poziva (realno, ljudi jedva dođu i na neki ugovoreni TweetUp). BIRN, CINS i KRIK su fokusirani na istraživačko novinarstvo, na teme od društvenog interesa i rade ono što na zapadu radi svaki novinar. U njihovim izveštajima se obrađuju konkretni slučajevi, sa dokazima i dokumentima i traži se reakcija tužilaštva koje bi ove ozbiljne navode moralo da istraži (što zvuči gotovo nemoguće u Srbiji). Sa njihove strane nema nikakvog “rušenja Premijera i Vlade” (pre bi se moglo reći da postoji rušenje ovih alternativnih izvora informacija uspešnom metodom optuživanja za primanje novca iz inostranstva).

Napadi na prilično pristojan rad N1 televizije (to je navodno ispostava CIA) su u najmanju ruku smešni imajući u vidu rad novinske agencije Sputnjik čije informacije većina medija prenosi kao nespornu istinu. Tu je i Peščanik, čiji su autori bili kritični prema svim vlastima i negativnim pojavama u društvu. Peščanik je uvek imao za cilj da bude mesto na kome će moći da se pročita “nešto više”, ali nikada pa ni sada nije imao za cilj (nasilno) rušenje bilo koje Vlade.

Kao što mnogi autori primećuju, reč je u stvari o radu grupe pomenutih medija, u kojima se ne hvali rad Premijera i Vlade. Međutim, čak i oni praktikuju “pristojno” izveštavanje, daleko od limita koji su dozvoljeni po međunarodnim standardima. Političari i javne ličnosti moraju imati prilično visok prag tolerancije na izveštavanje medija. U dva slučaja u kojima se Evropskom sudu žalio novinar Željko Bodrožić (Bodrožić protiv Srbije i Bodrožić i Vujin protiv Srbije), ponovo je zaključeno da ideje i informacije koje objavljuju mediji mogu vređati, šokirati i uznemiravati, ali i da novinski izveštaju mogu biti preterani ili provokativni. U prvom slučaju sud je zaključio da je korišćenje reči “idiot”, “fašista” i “pripadnik fašističkog pokreta” bilo prihvatljivo, dok je u drugom slučaju naglasio da uključivanje (političara) u javnu debatu znači i viši prag tolerancije na kritiku, kao i da krivično kažnjavanje novinara može biti samo izuzetno. Poređenje punoletnog čoveka sa plavušom ne predstavlja napad na integritet ili dostojanstvo muškarca, zaključio je Sud.

Treća grupa aktera koja navodno učestvuje u rušenju su nevladine organizacije. Tokom vremena, neke su čak postale i prihvatljive za vlast i to najčešće zbog toga što se ne bave temama koje su i dalje taboo u Srbiji. Neke od njih su naučile da kritiku postojeće situacije usmere na društvo (“građani su netolerantni”, “mentalitet je takav”, “nedostaje obrazovanje”), umesto da odgovornost traže od izabranih predstavnika vlasti, koji su dužni da rešavaju probleme. U praksi to izgleda tako što kada se, na primer, govori o medijima, predstavnik takve organizacije kaže da je ključni problem u tome što novinari imaju male plate, prećutkujući napade, zastrašivanja, problem vlasništva nad medijima i još mnogo toga.

Sa druge strane, organizacije koje rade ono što i jeste njihova uloga u demokratskom društvu (monitoring, ukazivanje na probleme i pomoć žrtvama kršenja ljudskih prava) ili se bave temama koje jesu relevantne u Srbiji, optužuju se da “podrivaju državu” ili da “stalno nešto kritikuju”. Stanje podseća na ono krajem 20. veka, a jedan od skorijih slučajeva je svakako slučaj generala Dikovića, u kome je neko opet prepoznao “rušenje”. Umesto brze reakcije tužilaštva, dobili smo još jedan dokaz da je nekažnjivost princip, a ne izuzetak u Srbiji. O slučajevima doktorskih teza, neodgovornosti za pad helikoptera ili napadima na Ombudsmana, ne treba ni trošiti reči.

Poslednja grupa koja trpi napade zbog navodnog rušenja su predstavnici međunarodne zajednice. Ukoliko makar malo kontaktirate sa predstavnicima međunarodne zajednice (ovde i u Briselu), uverićete se da nijedan političar na vlasti nije imao toliko “kredita” kao trenutni Premijer Srbije. Ne postoji nikakva želja da ga bilo ko na zapadu ruši, niti se čine bilo kakvi koraci u tom pravcu. Očigledno je jedini problem to što sa te strane ne stiže još više pohvala radu Vlade koju ovaj premijer predvodi. Kritike predstavnika međunarodne zajednice su više nego minimalne i retke i Premijer sve ovo veoma dobro zna.

Ne postoji nikakvo “rušenje Vučića”, već samo (mali) broj ljudi, organizacija i medija rade ono što je potrebno svakom demokratskom društvu. Jedan predstavnik međunarodne zajednice, u danima kada je preuzimao svoju funkciju, rekao mi je da Premijer Srbije “treba da bude srećan što u društvu ima ljude koji ukazuju na probleme i oštro kritikuju, uključujući i opoziciju. Ako ne vidi korist od toga, prilika za prave promene će biti propuštena”. Rekao je da će pokušati da ga ubedi u važnost postojanja oštre kritike. Izgleda da nije uspeo.

Autor je programski direktor Civil Rights Defenders za Zapadni Balkan.

Peščanik.net, 23.11.2015.

Srodni link: Vesna Pešić – Enigma o rušenju Vučića