- Peščanik - https://pescanik.net -

Rusija i modernizacija

Nova ruska spoljna politika, kako se u komentarima naslovljava dokument ruskog ministarstva spoljnih poslova, koji je nedavno procureo u javnost, zapravo predstavlja odgovor na pitanje o tome kako bi spoljna politika mogla da pomogne modernizaciju ruske privrede. Ostali ciljevi ruske spoljne politike se tretiraju samo posredno. Ovo je značajno, jer je doskora pristup bio obrnut: razvoj, pre svega privredni, posmatran je kao sredstvo ostvarivanja spoljnopolitičkih ciljeva. Koliko je ova promena pristupa postojana, ostaje da se vidi. Da bi mogla da bude dalekosežna, to je nesporno.

Šta je odgovor na tako postavljeno pitanje? Ovde je kontekst važan. Mada se dosta govori o finansijskoj krizi u Americi i Evropi, ključno saznanje kojim se ovaj dokument inspiriše jeste ranjivost ruske privrede na nepovoljna privredna kretanja u svetu. Ona se pre svega ogleda u zavisnosti od prirodnih resursa usled nerazvijenosti u svemu drugome – u znanju, tehnologiji, infrastrukturi, institucijama – u zaostajanju u svemu što je moderno, jednostavno rečeno. To se već pretpostavlja postavljenim pitanjem, tako da je odgovor predvidljiv: osavremenjavanje Rusije može da dođe samo uvozom modernosti iz Amerike i Evropske unije. Potrebna je, dakle, spoljna politika, zapravo politika odnosa sa Amerikom i Evropskom unijom, koja omogućava i strana ulaganja i uvoz svega modernog, od tehnologije do institucija.

Ovaj se zadatak spoljne politike ne može postići ni hladnim ratom niti bilo kojim drugim vidom konfrontacije ili sukobljavanja. Usled toga, ton ovoga dokumenta je diplomatski, dakle pragmatičan i usklađen sa pretpostavkom da se zadati cilj, modernizacija, ne može postići politikom sile i moći već uobičajenim sredstvima privredne i svake druge saradnje. Upravo je to i zapalo za oči komentatorima, sam sadržaj nema mnogo toga novog.

Zašto su promenjena metodologija i diplomatski ton značajni? Zato što je doskora retorika bila drukčija. Istorijski kontekst, opet, može biti koristan da bi se to videlo. Tonovi koji su se doskora čuli podsećali su na otpore modernizaciji koji imaju duboke istorijske korene. Jedan jeste da je Rusija drukčija, da nije tek jedna država među drugim državama, jedna zemlja među zemljama – već da ima posebnu misiju, da je pozvana da spasi svet, ako ničim drugim onda upravo svojom izuzetnošću. Nema mnogo smisla navoditi sve teorije koje su u tu svrhu razvijene, jer toga nikada nije nedostajalo. Dovoljno je samo pomenuti ideje o suverenoj demokratiji, podstdemokratskom režimu, postliberalnoj ideologiji i o, naravno, moralnoj superiornosti, posebno u odnosu na trulu Evropu.

Drugi ton je podsećao na politiku konfrontacije iz vremena Sovjetskog saveza. Privredni resursi, pre svega izvori energije, će se razvijati kako bi se postigle odgovarajuće političke prednosti. Nije mali broj koji veruje da se monopol na, recimo, snabdevanje naftom i gasom može iskoristiti kako bi se postigle odgovarajuće političke prednosti. Dovoljno je, moglo se pročitati, uceniti neku zemlju prekidom dotoka gasa, recimo, i mogu se dobiti svi mogući politički ustupci. Ovaj se dokument dosta bavi energetskom politikom, jer nekih drugih značajnih komparativnih prednosti Rusija i nema, ali se ističu privredni interesi, a ne politički ciljevi. To je jedino realistično. Nema mnogo smisla raditi na tome da bi se stekao monopol, pa ga onda ne koristiti da bi se obezbedili odgovarajući komercijalni ciljevi, već ga rizikovati zarad nekih političkih ciljeva.

Ova dva tipa otpora modernizaciji nisu prisutni u ovom dokumentu. Ne teži se ni politici izolacije i oslanjanja na sopstvene snage, da se tako izrazim. Istorijski posmatrano, to je bio način da se obezbedi unutrašnja politička stabilnost, a i da se učvrsti autoritarni, militarizovani i policijski režim. Otvaranje prema zapadu, opet, tradicionalno je značilo da se traži oslonac u liberalizaciji i demokratizaciji. Nije moguće modernizovati se uz saradnju Evrope i Amerike, a individualne slobode i demokratske ustanove zaustaviti na granici. Tako da će se politika međunarodne saradnje suočiti sa unutrašnjim promenama, kao i uvek do sada. Uspesi kako u modernizaciji tako i u demokratizaciji su do sada bili uvek ograničeni i nisu bili ireverzibilni, tako da ostaje da se vidi šta je uopšte realistično danas.

Ton ovoga dokumenta će svakako iznenaditi zagovornike ruske spoljne politike koji su očekivali obnavljanje bilo bipolarnog odnosa snaga bilo bar stvaranje svetske antiameričke koalicije. Rusija koja želi da se se modernizuje mora da sarađuje sa Amerikom i Evropom. Inače će reforme proći kao i uvek do sada, a posebno onako katastrofalno kao u dvadesetom veku. Ovaj dokument, doduše i zato što odgovara na pitanje koje je upravo tako i postvaljeno, stavlja državne interese iznad imperijalnih, što je svakako novina. Ne polaže se mnogo na ideologiju ili na kulturne bliskosti, već uglavnom na komercijalne interese.

U ovom kontekstu će biti zanimljivo videti kako će se prilagođavati zagovornici spoljne politike Srbije zasnovanoj na „duhovnom jedinstvu“ sa Rusijom. U ovom se dokumentu ne razmatraju strateška pitanja ruske bezbednosti. No, posredno se kaže da je modernizacija važnija za bezbednost Rusije od podsticanja lokalnih sukoba ili nestabilnosti. Kako će taj pristup, ako se zaista usvoji, izići na kraj sa izazovima ruskoj bezbednosti, to ostaje da se vidi. U srpskoj se javnosti obično vidi da je Rusija velika zemlja, ali se ne zapaža da sa tom veličinom idu i problemi sa spoljašnjom, ali i unutrašnjom bezbednošću. Veličina i geografski položaj zemlje znače da se ne mogu izbeći prisustvo, pa i obaveze, u svim značajnim svetskim problemima bezbednosti. Posebnost ruske spoljne politike je uvek bio upravo taj nesklad između unutrašnje zaostalosti i svetske odgovornosti. Modernizacija bi rešila prvo, ali potreba, koja se tek ponekad vidi, da se spoljna poltiika konačno zasnuje na saradnji i realnim intresima je posledica ovoga drugoga. Veoma često su ruske vlasti previđale taj nesklad između zaostalosti i odgovornosti, te su, kako se vidi kod Tolstoja, iz toga crpele nerealne ambicije. Što je znalo da zanese sledbenike politike „duhovnog jedinstva“.

Nova ruska spoljna politika je realističnija, mada otvara više pitanja nego što nudi odgovore. Jasno je, međutim, da se ograničeni ruski resursi neće trošiti da bi se ostvarivali tuđi interesi. Pitanje je može li Rusija da se modernizuje da bi ostvarila svoje interese – i nije retoričko.

 
Peščanik.net, 31.05.2010.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija