- Peščanik - https://pescanik.net -

Rusija i zamke teorije zavere

U čemu je problem sa Rusijom? To je ozbiljno pitanje.

Jedna od stvari koje ujedinjuju predsednika Donalda Trumpa i članove njegovog kabineta je sklonost laganju. Na sajtu ProPublica nedavno je objavljen spisak laži koje su Trumpovi kandidati izrekli u intervjuima pred kongresom, uglavnom pod zakletvom. Šef Agencije za zaštitu životne sredine Scott Pruitt je lagao kada je izjavio da nije koristio privatnu email adresu dok je obavljao dužnost glavnog tužioca u Oklahomi (potpredsednik Mike Pence je činio isto dok je bio guverner Indijane); sekretar za zdravstvo i socijalnu zaštitu Tom Price je lagao o sumnjivoj kupovini deonica; sekretar trezora Steven Mnuchin je lagao o koristima koje je firma imala od krize na tržištu nekretnina; sekretarka za obrazovanje Betsy DeVos je lagala da nije uljučena u rad fondacije svoje porodice, koja podržava borbu protiv LGBT+ organizacija i koja je finansirala više konzervativnih trustova mozgova i koledža, iako poreske prijave pokazuju da je bila potpredsednica fondacije 17 godina. I, kao što smo nedavno saznali, glavni državni pravobranilac Jeff Sessions je lagao o konktaktima sa ruskim ambasadorom.

Laganje pred Kongresom je krivično delo. Ipak, Pruittova kandidatura je prihvaćena rezultatom 52-46, a i dvoje demokrata je glasalo za njega; Price je prošao s rezultatom 52-47; Mnuchin sa 53-47; čak i De Vos, čije je zapanjujuće nepoznavanje sistema javnog školstva navelo neke od republikanaca da glasaju protiv, provukla se s rezultatom 50-50 i odlučujućim glasom potpredsednika Pencea. Glasanje je obavljeno iako je pre donošenja odluke bilo jasno da su kandidati doveli Kongres u zabludu – i uprkos činjenici da svako od njih zastupa politike koje ugrožavaju veliki broj Amerikanaca.

Laganje o Rusiji je nešto drugo. Trumpov savetnik za nacionalnu bezbednost Mike Flynn bio je prinuđen da se povuče posle manje od četiri sedmice novog mandata, pošto se saznalo da se sastajao sa ruskim ambasadorom; sada se i Sessions suočava sa zahtevima obe partije da učini isto, pošto je otkriveno da je lagao Konrges o svojim kontaktima sa istim ambasadorom.

Naravno, samo se pretvaram da ne znam zašto je Rusija toliko posebna. Već više od šest meseci američka imaginacija se poštapa Rusijom. Kada treba objasniti kako je moguće da nam se dogodio Donald Trump, poteže se Rusija. U Rusiju se uzdamo i kada treba probuditi nadu, jer kada ruska zavera jednom bude konačno raskrinkana, ovoj noćnoj mori će doći kraj.

Mnogi novinari i politički komentatori su od decembra uvereni da iza svega stoji ruska zavera. Neki to misle od oktobra, a neki još od jula. Takvo uverenje pomaže u “povezivanju tačaka” koje u sve većem broju izranjaju na površinu. Svaka nova priča uvećava postojeću gomilu dokaza, čak i ako se kasnije pokaže da između njih ne postoji nikakva veza – kao u slučaju stručnjaka za sajber-bezbednost koje su ruske vlasti uhapsile u decembru i optužile za izdaju. Kao i mnogi drugi, Rachel Maddow iz Njujork tajmsa je u januaru pisala o glasinama da su uhapšeni optuženi za izdaju zbog otkrivanja podataka o ruskom hakovanju američkih izbora. Mesec dana kasnije, Rojters je izvestio da su hapšenja rezultat nepovezane istrage koja je trajala sedam godina, ali mali broj medija je to preneo. Zapravo, ruski pravosudni sistem je toliko neproziran i toliko korumpiran da je nemoguće pouzdano znati šta je bio razlog za hapšenja – ali uprkos tome, ovaj događaj je postao važan deo šireg narativa.

Osnov priče o vezama između Trumpa i Putina je curenje podataka iz obaveštajnih agencija kome nema kraja, i to je ono što najviše zabrinjava. Praktično ništa od informacija koje su procurele ne može se nezavisno verifikovati. Kontekst, redosled i izbor trenutka kada će informacije dospeti u javnost određuju ljudi koji javnosti nisu poznati, a od javnosti se očekuje da pričama iz anoniminih izvora poveruje na reč; još nismo dobili čvrste dokaze ni o umešanosti pripadnika Trumpovih zvaničnika u zaveru. Već u drugom pasusu analize objavljene u petak u Njujork tajmsu autor primećuje da “veliki broj novinskih i medijskih organizacija izveštava o brojnim kontaktima između ljudi povezanih sa Trumpom i ruskih građana povezanih sa Putinom. Bilo je tu protokolarnih poziva, razgovora o državnim politikama i poslovnih pregovora, ali u javnosti se nije pojavilo ništa što ukazuje da iza kontakata stoji zla namera… Bivši diplomati i stručnjaci za Rusiju kažu da bi bilo apsurdno i suprotno američkim interesima da Trumpov tim izbegava kontakte sa Rusima bilo za vreme ili posle kampanje.”

Budući da čitavu priču zajedno lansiraju obaveštajna zajednica i mediji, ne treba da nas iznenadi to što svako naredno otkriće stvara utisak kao da još jedan deo slagalice dolazi na svoje mesto. Događaji se nižu kao u nekoj staromodnoj TV seriji podeljenoj na sedmične epizode koje ne možemo pogledati sve za jedan vikend. Ono što pamtimo iz prvih nastavaka nisu informacije već samo opšta atmosfera. Uzmimo kao primer prva objavljena otkrića: u komentaru objavljenom u julu Vašington post je tvrdio da Trumpova kampanja “ispod žita” pokušava da spreči izmenu partijske platforme kojom bi se dozvolila isporuka pomoći Ukrajini u naoružanju, uključujući napredne sisteme, minobacače, raketne bacače, municiju i ostalo naoružanje. Članak je čitaoce doveo u zabludu: iz njega bi se moglo zaključiti da Trumpov tim želi da partija odustane od održavanja i pojačavanja sankcija, kao i od pružanja vojne pomoći. Zapravo, deo koji se odnosi na sankcije ostao je neizmenjen, a isporuka naoružanja nikada nije bila odobrena, čak ni kada je sukob u Ukrajini bio na vrhuncu, 2014. To nije jednostavno pitanje: predlog za pružanje vojne pomoći podržava mali broj ljudi u Vašingtonu, bilo da su demokrati ili republikanci.

Sada je u centru pažnje republikanska konvencija zbog susreta ruskog ambasadora i Sessionsa, koji je u to vreme bio Trumpov savetnik. Susret se odigrao u Klivlendu, na diplomatskom skupu organizovanom paraleleno sa konvencijom. USA Today je 2. marta objavila da su još dvojica predstavnika Trumpove kampanje – J. D. Gordon i Carter Page – razgovarali sa ruskim ambasadorom istom prilikom. Kada je CNN preneo priču, objavljeno je da je “Gordon rekao da je bio deo tima u okviru Trumpove kampanje koji je imao zadatak da u republikansku platformu ubaci formulaciju kojom se potvrđuje da se Republikanska partija neće zalagati za naoružavanje Ukrajinaca u njihovoj borbi protiv proruskih separatista”. Autor Jim Acosta nastavlja:

“Naravno, to je bilo važno pitanje u tom trenutku. I njihov napor je doneo rezultate. Uspeli su da uključe takvu formulaciju u platformu Republikanske partije. Pitao sam Gordona zašto su želeli da se to unese u tekst? Odgovorio je da je to želeo sam Trump i da je to tražio još u martu, kad su se sastali u nezavršenom Hotelu Trump u Vašingtonu. J. D. Gordon kaže da je Trump izjavio da ‘ne želi da započne treći svetski rat zbog Ukrajine’. I zato se, kaže J. D. Gordon, na republikanskoj konvenciji u Klivlendu on zalagao da platforma partije bude usklađena sa stavovima kandidata Trumpa.”

Autor zatim kratko konstatuje da Gordon tvrdi da nije bilo neprimerenih razgovora između njega i ruskog ambasadora.

Člankom dominira opšti ton osude za teško nedelo – osim ako čitalac ne zna da “formulacija” koju je Acosta uspeo da pomene čak četiri puta za manje od 30 sekundi uopšte ne postoji – ljudi iz Trumpovog tima nisu ubacili u platformu Republikanske partije ništa što se tiče Ukrajine. Stav za koji se u članku krivica pripisuje Trumpu zapravo je stav američke diplomatije koji je zastupala i Obamina administracija. “Sastanci” koji su u štampi tako zlokobno prikazani odigrali su se pred očima javnosti na panel diskusijama i koktelima posle diskusija – što je u opisu radnog mesta i savetnika u kampanji i ruskog ambasadora. Ali vesti u petak uveče na CNN-u i MSNBC-u intonirane su upravo kao pomenuti članak, u znaku povezivanja izmišljenih tačaka koje govore o tajnoj zaveri ruskog ambasadora i ljudi iz Trumpove okoline na Republikanskoj konvenciji. CNN je čak, bez ikakvih dokaza, objavio da je ruski ambasador “šef špijuna”, što je nečuvena optužba koja se može uporediti sa ruskom propagandom o Obaminom ambasadoru u Moskvi, Michaelu McFaulu.

Sledeći deo slagalice, koji je u međuvremenu postao njen kamen temeljac, jeste zajednički izveštaj obaveštajnih službi o mešanju Rusije u kampanju koji je objavljen u decembru, a koji je, najkraće rečeno, smešan. Da li je moguće da postoji hrpa poverljivih informacija koje još nisu procurele, a koje dokazuju da je ruska zavera postojala i da je bila uspešna u manipulisanju rezultatima američkih izbora? Da, moguće je. Da li je takođe moguće da manji ili veći broj pripadnika obaveštajnih službi koji su, prirodno, uvređeni zbog Trumpovh optužbi na račun obaveštajnog establišmenta i preplašeni onim što bi on mogao napraviti od zemlje pokušava da potkopa njegov kredibilitet insinuacijama i nedovoljnim dokazima? Da. Ali ne može se poreći da je igra potrage za tačkama koje povezuju Trumpa i Putina dobila razmere teorije zavere. To ne znači da zavera ne postoji. Ali sama mogućnost njenog postojanja ne može opravdati prihvatanje takvog načina razmišljanja.

Najubedljiviji deo priče je hakovanje Demokratskog nacionalnog komiteta, što su navodno obavili ljudi povezani sa ruskim obaveštajnim službama. Hakovanje, objavljivanje elektronske pošte i širenje dezinformacija već dugo su standardni deo ruske strategije. Na domaćem terenu takvi postupci se koriste da bi se diskreditovali protivnici režima. U međunarodnoj areni iste tehnike su više puta korišćene u evropskim zemljama i SAD da bi se poljuljalo poverenje u zapadne demokratije. Ta strategija je starija od elektronske pošte i interneta, pa čak i od savremene Rusije – i seže u prošlost do doba hladnog rata, kada je Sovjetski Savez sejao dezinfomacije i gradio saveze sa marginalnim političkim akterima – ne zato što su oni bili najkorisniji za izazivanje pometnje, već zato što su jedino oni bili otvoreni za saradnju sa ruskim špijunima.

Većim delom istorije jedini rezultat te strategija bilo je kolosalno rasipanje novca i ljudskih resursa, verovatno zato što je sovjetsko razumevanje zapadnih političkih sistema bilo prilično nerazvijeno. Sudeći po memoarima prebega sa sovjetske strane, njihovi gospodari su Zapad zamišljali upravo onako kako ga je sovjetska propaganda prikazivala. Na primer, u popularnoj ruskoj mini-seriji iz 1984. “TASS objavljuje” oficir KGB-a herojski raskrinkava američkog špijuna u Moskvi, čiji šef John Glabb ne samo da organizuje proameričke državne udare u malim afričkim zemljama, nego i švercuje heroin u telima mrtvih beba koje CIA kupuje od siromašnih porodica i ubija ih. Moderni ruski majstori špijunaže svoje predstave o Zapadu dobijaju direktno sa Zapada i veruju da je američki politički sistem najbolje prikazan u seriji House of Cards. Ako su ruski napori tokom izbora 2016. bili uspešniji nego inače, razlog nije to što su se ruske službe usavršile u svom poslu ili stekle sofisticirano razumevanje američke politike – već to što američka politika sve više liči na sopstvenu karikaturu iz ruskih TV serija.

Trump i čitav njegov tim iz kampanje i dalje su oni isti marginalci sa kojima je Rusija tradicionalno sarađivala, dosad bez uočljivih rezultata. Čak i insjaderi u Trumpovom timu su autsajderi. Kolege iz senata su Jeffa Sessionsa uvek smatrali za ekscentrika i ekstremistu u pogledu imigracije i drugih pitanja; general Mike Flynn je otpušten iz Obamine administracije zbog insubordinacije i sklonosti teorijama zavere. Drugi, kao Carter Page, savetnik za spoljnu politiku, dosad nisu obavljali nikakve važnije funkcije. Paul Manafort, bivši menadžer kampanje, uprkos brojnim referencama iz Republikanske partije i Vašingtona, u osnovi je plaćenik koji će raditi za svakog prevaranta koji mu ponudi posao. A Steve Bannon je poziciju autsajdera i marginalca pretvorio u profesiju.

I onda je tim sastavljen od marginalaca pobedio, a teorije o uticaju Rusije na ishod izbora – mada je Kremlj, po svoj prilici, računao na pobedu Hillary Clintion – toliko su se raširile da su vodeći članovi kongresa zatražili da specijalni istražitelj otvori istragu. Ako postoji uzročni odnos izmeđi ruskog mešanja u kampanju i Trumpove pobede sa 70.000 glasova i tri države razlike, verovatnoća da se to može dokazati je zanemarljivo mala. A ako to nije moguće, čemu bi takva istraga služila? Da se pokaže da su Trumpovi saradnici lagali o kontaktima sa ruskim zvaničnicima – kao što po navici lažu o mnogim drugim stvarima. Zbog čega su laži o Rusiji gore od drugih laži?

Neke odgovore može ponuditi intuicija: republikanci u predstavničkom domu i senatu jednostavno nemaju snage da optuže Trumpovu administraciju za ostale laži – čak i ako je prekršen zakon. Učiniće sve što je u njihovoj moći da izbegnu takvu mogućnost, jer koliko god da je Trump grozan, njegova administracija im najzad pruža priliku da ostvare sve svoje političke ciljeve, od ukidanja zdravstvene zaštite do smanjivanja poreza i opoziva reforme bankarskog sektora. Takođe, njihovi glasači su ga izabrali, a Trump će na svaku naznaku nedovoljne podrške, stvarnu ili prividnu, odgvoriti olujom na Tviteru. S druge strane, strah da će izgledati kao da su zanemarili najveću pretnju nacionalnoj bezbednosti i da nisu dovoljno lojalni domovini mogao bi ih primorati da ipak reaguju na optužbe, ako se pritisak medija nastavi.

Rusija je postala univerzalno retoričko oružje u američkoj politici. Pozivi da se objave Trumpove poreske prijave – za šta se predstavnici grupe Građani za odgovornost i etiku u Vašingtonu (CREW) nadaju da će obezbediti sudski nalog posle tužbe za kršenje ustavne odredbe o korupciji – sada se tumače u svetlu potrebe da se razotkriju Trumpove finansijske veze sa Rusijom. A predsednik na Tviteru reprizira poznatu scenu iz debate u kojoj odgovara “Nisam ja pion. Ti si pion” i pokušava da demokrate Charlsa Schumera i Nancy Pelosi poveže sa Rusijom.

Iza histerične opsesije Rusijom stoji nada to da će se tako vremenom oko Trumpa stvoriti oblak sumnji dovoljno mračan da primora kongres da nađe snage i iznedri osnov za njegovu smenu. Ako se to dogodi, to će biti rezultat pre svega medijske kampanje koju su orkestrirali pripadnici obaveštajne zajednice – čime se uspostavlja opasan politički presedan koji će korumpirati javnu sferu i izazivati paranoju. I to u najboljem slučaju.

Ipak, mnogo je verovatnije da optužbe koje povezju Trumpa sa Rusijom neće dovesti do njegovog pada. On će možda žrtvovati još ponekog saradnika, kao što je žrtvovao Flynna. Istrage se mogu razvlačiti mesecima i usput istisnuti na marginu neka druga, važnija pitanja. Na kraju, republikanci u kongresu će zaključiti da Trumpove veze sa Rusijom nisu dovoljno važne njihovim glasačima da bi im se isplatilo da zbog toga ruše republikanskog predsednika. U međuvremenu, dok Rusija dominira naslovnim stranama, Trump nastavlja svoj rat protiv imigranata, kresanje budžeta za sve što nije vojska i sastavljanje kabineta prezrenih. Šest demokrata je glasalo za imenovanje Bena Carsona za šefa uprave za stanovanje, a deset će ih glasati za imenovanje Ricka Perrya za sekretara za energetiku. Izgleda da prema Trumpovom planu svaki od njegovih kandidata ima zadatak da uništi agenciju koja mu je dodeljena – da obave ono što Steve Bannon opisuje kao “razgradnju administrativne države”. Što se tiče Sessionsa, u prvom govoru koji je održao na novoj funkciji obećao je da će suziti primenu zakona o građanskim pravima, a već je obustavio postupak sekretarijata za pravosuđe za ocenu diskriminatorskog teksaškog zakona o identifikaciji glasača. Ali novinski naslovi uporno ponavljaju samo optužbe da je lagao o kontaktima sa ruskim zvaničnicima.

Ali fokusiranje na Rusiju je donelo i neke neočekivane pozitivne rezultate. Posle Flynnove ostavke, Trump je na mesto savetnika za nacionalnu bezbednost postavio general-potpukovnika H. R. McMastera, promišljenog i uvaženog vojnog stratega. Takođe, očekuje se da će Fiona Hill, verovatno najveći američki poznavalac Putinove Rusije, biti nadležna za Rusiju u Nacionalnom savetu za bezbednost. Ona je dosledan i pronicljiv kritičar Putina i zagovornik produžavanja sankcija koje su Sjedinjene Države uvele posle invazije na Ukrajinu. Oba imenovanja – i činjenica da su sankcije i dalje na snazi posle šest sedmica Trumpovog vratolomnog mandata – u suprotnosti su sa prikazima Trumpa kao “Putinovog piona” (kao i činjenica da se ruska unutrašnja propaganda već okrenula protiv Trumpa). Ali teorije zavere ne obraćaju mnogo pažnje na činjenice.

Zamislite kad bi se isto toliko pažnje posvetilo nekim drugim problemima – kao što je zabrana ulaska muslimana u zemlju. Tako se ne bismo rešili Trumpa, ali bismo možda ograničili štetu koju izaziva. On uništava američke demokratske institucije i načela tako što predsedničku funkciju pretvara u mašineriju za sticanje profita za sebe i svoju porodicu, on truje političku kulturu polupismenom retorikom punom mržnje i laži, potkopava javnu sferu napadima na novinare i demonstrante i sprema se da demontira sve segmente federalne administracije kojima svrha nije vođenje rata. Afera sa Rusijom mu u tome samo pomaže – tako što skreće pažnju sa stvarnih, dokazivih i dokumentovanih problema i raspiruje masovnu ksenofobičnu teoriju zavere kojoj je jedini cilj da se jedan ksenofobični teoretičar zavere ukloni s funkcije.

The New York Review of Books, 06.03.2017.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 14.03.2017.

TRAMPOZOIK