- Peščanik - https://pescanik.net -

Ruski i kineski privredni rast

Zašto se privredni rast Rusije usporava? Koji su izgledi da prsne kineski finansijski balon? I šta bi se eventualno moglo naučiti na ovim primerima?

Ruski je slučaj jednostavniji, jer je ovo što se sada događa u skladu sa dugoročnim karakteristikama ruske privrede i politike. Neprestano se govori o modernizaciji, vekovima, moglo bi se reći, koja bi trebalo da se obezbedi ugledanjem na razvijenije zemlje, u Evropi pre svega. Ali, privredna razmena se uglavnom svodi na izvoz primarnih proizvoda, nekada žitarice, a sada nafta, gas i rude, dok se uvozi tehnologija i roba široke potrošnje. Kada su cene izvoznih proizvoda visoke, privredni rast je ubrzan, kao i potrošnja, a i rastu političke ambicije. Kada te cene stagniraju ili su niske, kao devedesetih godina prošlog veka, privredni je rast usporen, a mogu da se ostvaruju i deficiti na tekućem računu bilansa plaćanja. U ova krizna vremena cene ruske izvozne robe ne rastu, a značajno poboljšanje ne očekuje se u sledećih par godina, tako da se Rusija suočava sa relativno skromnim privrednim izgledima.

U prošlosti su politički ciklusi najčešće bili rđavo usklađeni sa privrednim. Ruske vlasti su znale da preuzimaju obaveze u dobra vremena koje su značajno prevazilazile njihove stvarne interese i mogućnosti u rđava ili, naprosto, normalna vremena. Koja su ova druga? Pogledajmo privredne rezultate u poslednje dve decenije, pa i posebno u ovih poslednjih nekoliko godina globalne krize. Bruto domaći proizvod je u 2012. bio realno veći za oko 16 odsto nego 1990. godine. To znači da je prosečan rast bio manji od jedan odsto godišnje. U odnosu na 2007, realni privredni rast je u proseku bio nešto ispod dva odsto godišnje. Trenutna predviđanja za ovu i sledeće dve godine su negde ispod tri odsto godišnje u proseku. I to ukoliko se potrošnja domaćinstava održi i ostvari se relativno visok nivo ulaganja. No, to podrazumeva da uvoz raste brže od izvoza i da se stoga smanjuje suficit u razmeni sa inostranstvom. Naravno, ukoliko bi se cena izvozne robe smanjila privredni bi se rast praktično zaustavio, dok obratan razvoj nije siguran. Iz već pomenutog razloga: povećani prihodi od izvoza primarnih proizvoda teže da podstaknu rast uvoza svega onoga što zemlja ne proizvodi.

Tako da se može očekivati obnavljanje rasprava o modernizaciji Rusije u momentu kada je politička konstelacija uglavnom okrenuta drugim, kako spoljnim tako i domaćim ciljevima. No, svako koga nije mrzelo da čita obimnu literaturu u Rusiji i Evropi ne bi trebalo tome da se čudi.

Stvari stoje drukčije sa Kinom. U vreme krize došlo je do postepene promene u privrednoj politici zemlje. Valja uvek imati u vidu da je privredna politika i najvećih zemalja, kao što su Amerika ili Kina, samo delimično pod kontrolom privrednih vlasti. Kineski model rasta, koji se zasnivao na visokoj stopi štednje i na rastu izvoza, postepeno je promenjen pod pritiskom koliko krize na stranim tržištima, tako i usled pritiska rastuće srednje klase koja traži i veća prava i veću potrošnju. Uz to, potreba da se održavaju visoke stope rasta terala je vlasti da povećavaju ulaganja, jer je potrebno još nekoliko stotina miliona ljudi preseliti sa poljoprivrede u industriju i usluge. To je, donekle, lakše ukoliko postoji državna kontrola i banaka i mnogih preduzeća, a i ne mora da se vodi mnogo računa o svojinskim pravima. Država gradi puteve i podiže gradove, ne mareći za ljude koje je potrebno preseliti i okolinu koja se mora promeniti.

Problemi nastaju ukoliko se time zapravo naduva finansijski balon. Da li je do toga došlo ili ne, teško je reći upravo zbog toga što je državna kontrola još uvek veoma izražena. No, nije da ne postoji iskustvo sa dualnim sistemom na kojem se zasniva kineska privreda. Praktično sve reformisane socijalističke privrede, bez obzira na to da li je reč o jugoslovenskom tržišnom socijalizmu ili o nekoj sovjetskoj varijanti nove ekonomske politike, razvijaju makroekonomske neravnoteže koje nije lako pratiti jer su skrivene u velikom državnom bilansu koji izgleda kao da je pod kontrolom i da je uravnotežen. Sve dok više nije.

Tako da se Kina suočava s problemom postepenog splašnjavanja finansijskog balona, a svakako je za nadati se da će u tome biti uspešna. Nije tačno da kineske vlasti i javnost nisu svesni tranzicije kroz koju je potrebno da prođu; pitanje je samo koliku su stabilnost u stanju da obezbede. Kina nema problem sa modernizacijom, već sa njenim političkim upravljanjem; Rusija još uvek traži odgovor na pitanje kako bi trebalo da izgleda kao moderna privreda i država. A problemi se usložnjavaju sa usporavanjem privrednog rasta.

Novi magazin, 15.07.2013.

Peščanik.net, 15.07.2013.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija