- Peščanik - https://pescanik.net -

S onu stranu države blagostanja

Rolsova radikalna vizija jedne bolje Amerike

Fundamentalna pitanja političke filozofije obično vrebaju u pozadini izborne politike, ali neka izborna nadmetanja gurnu ova pitanja u prvi plan. Romnijeva odluka da uzme Pola Rajana za potpredsedničkog kandidata, kao i njegove kritike na račun „47 posto“ Amerikanaca koji nisu dužni da plaćaju savezni porez na prihod, otvorili su osnovna pitanja društvene i ekonomske pravde za izbore 2012.

Republikanski kandidati pokrenuli su otvoreni napad na osnovna načela države blagostanja. Romni se zalaže za smanjivanje poreskih stopa korporacijama i pojedincima, za to da se Bušove poreske olakšice za bogate učine trajnim, za ukidanje državnih poreza, za opoziv Obaminog plana za zdravstveno osiguranje, za pretvaranje Medicaid-a u unapred utvrđene grantove za pojedinačne države uz definisanje gornje granice na potrošnju i za smanjivanje visine svih ostalih oblika diskrecione domaće potrošnje, sa namerom da se federalna potrošnja ograniči na 20 posto BND. Kampanja Romni-Rajan tvrdi da će ovakav pristup smanjiti dugoročni federalni deficit, ali je ovaj plan filozofski principijelan pre nego prosto pragmatičan: Romni i Rajan se suprotstavljaju samoj ideji da federalna vlada treba da se koristi kao instrument za smanjivanje nejednakosti i ublažavanje ljudske patnje koja nastaje kao rezultat slobodnog tržišta.

Ali, kao što je pokazao komentar o “47%”, ovde je u pitanju više od staromodne škrtosti. Romni i Rajan su usvojili agresivnije desničarsko gledište po kojem su oni koji najviše zarađuju jedini zaista produktivni, nezavisni ljudi u društvu, te da se svako ko ima koristi od državne potrošnje zapravo grebe o tuđi trud.

Suočeni sa ovim napadom na jednake mogućnosti i zajedničke obaveze, liberali od Baraka Obame pa naniže moraju objasniti zašto je jedna energična vlada, posvećena promovisanju jednakih mogućnosti i ublažavanju okrutnosti tržišta, neophodan uslov za stabilno, slobodno društvo.

Po ovom pitanju, liberali su dugo bili inspirisani velikim američkim filozofom Džonom Rolsom i njegovom koncepcijom pravde kao pravičnosti. Njegov argument, originalno formulisan u magnum opus-u Teorija pravde, a zatim dalje razvijan u njegovim kasnijim delima, bio je da pravedno društvo treba da zadovolji dva principa. Prvo, trebalo bi da garantuje jednaka osnovna prava za sve; drugo, trebalo bi da osigura da socioekonomska nejednakost radi u maksimalnu korist onih na dnu lestvice (princip razlike) i da postoji pravična jednakost mogućnosti u konkurenciji za poslove i funkcije. Rolsova dva principa, uzeta zajedno, čine reper za merenje pravičnosti postojećih aranžmana.

Međutim, tretirati Rolsa samo kao branioca liberalne države blagostanja za kakvu se zalaže Demokratska partija – kakvim se inače često smatra – znači pogrešno ga čitati. Rolsova kritika savremenog kapitalizma – i stanja demokratske prakse u američkom kapitalizmu – ide mnogo dublje. Kao što je posebno naglasio u svojim poznim spisima, on nije smatrao da kapitalizam države blagostanja može ostvariti njegovu teoriju pravde. Arhitektura kapitalizma države blagostanja, smatrao je Rols, ustoličuje disproporcionalnu političku moć u rukama bogatih i onemogućava građanima da sebe vide kao učesnike u zajedničkom projektu koji funkcioniše u skladu sa pravičnim pravilima i poštuje osnovne interese svih.

Rols je tvrdio da u pravednom društvu, politička ekonomija mora biti organizovana sa eksplicitnim ciljem bilo zajedničkog bilo široko raspodeljenog bogatstva i kapitala. Prva opcija odgovara onome što Rols naziva „liberalni socijalizam“: shemama za tržišni socijalizam u kojem je veći deo kapitala u kolektivnom vlasništvu, na ovaj ili onaj način. Opcija sa širokom raspodelom bogatstva i kapitala odgovara „sistemu demokratski regulisanog vlasništva“ (property-owning democracy): političko-ekonomskom sistemu usmerenom ka raspodeli bogatstva i kapitala što je moguće šire među građanima, držeći ih u što većoj mogućoj meri u privatnom vlasništvu.

Rols je verovao da samo ova dva oblika političke ekonomije – liberalni socijalizam i sistem demokratski regulisanog vlasništva – mogu sprečiti da moćne ekonomske elite uspostave dominaciju nad demokratskim sistemom. Pri izboru između dva moguća puta ka pravdi, on je smatrao da treba da razmotrimo pitanja kulture, istorije i političke ostvarivosti. U SAD, sa njenom posebnom istorijom i političkim tradicijama, sistem demokratski regulisanog vlasništva izvodljivija je opcija.

Rolsovi idealni modeli u praksi moraju pretrpeti značajno nijansiranje. Dihotomija između podruštvljenja kapitala i njegove široke raspodele uz zadržavanje u privatnom vlasništvu, odbacuje se u većini novih radova o demokratski regulisanom vlasništvu. Umesto toga, sistem demokratski regulisanog vlasništva je u praktičnom smislu vrsta mešovite ekonomije, uz kombinaciju kolektivnog i individualnog vlasništva. Isto tako, dihotomija između demokratski regulisanog vlasništva i države blagostanja ne bi trebalo da bude preuveličana. U potpunosti razvijeni sistemi demokratski regulisanog vlasništva, poput tradicionalnih država blagostanja, zahtevaju poznate stvari poput univerzalne zdravstvene zaštite, osiguranja za nezaposlene, socijalne pomoći za siromašne, dečijih dodataka i kvalitetnog državnog obrazovanja.[1]

Ono što teba da bude jasno, međutim, jeste da Rolsova podrška sistemu demokratski regulisanog vlasništva predstavlja radikalni prekid sa Nju dil liberalizmom, sa kojim se često poistovećuje. Da je danas živ, iako bi Romnijevu i Rajanovu platformu smatrao odvratnom, bio bi ozbiljno razočaran i neuspehom Demokratske partije da formuliše ubedljivu alternativu. Američka javnost se 2012. suočava sa izborom između predstavnika super-bogatih, koji je izabrao da se svrsta uz radikalno desni konzervativizam, i sadašnjeg predsednika, kojeg sindikalni aktivisti Karl Dejvidson i Bil Flečer zovu, pomalo velikodušno, „korporativni liberal“.

Nejednakost osnovnih sloboda

Rolsov radikalizam leži u njegovoj dijagnozi nepravde američkog društva. On je smatrao da društvena podrška za siromašne nije bila uzrok, nego tek simptom – mada ključni simptom – strukturalnih nepravdi svojstvenih kapitalizmu američkog stila. Tako, čak i u svom najboljem izdanju, socijalni programi države blagostanja ne tretiraju osnovne uzroke našeg političkog oboljenja.

Rolsova kritika političke ekonomije SAD sadrži više ključnih komponenti. Prva je najočiglednija: korišćenje novca za uticaj na političke kampanje – kako one izborne, tako i one koje se tiču nekih posebnih problema. Rols bi bio zgrožen ogromnim količinama novca koje se troše od strane korporacijskih interesa i super-bogataša, zauzdanih samo uslovom da takva potrošnja ne bude formalno koordinisana sa samim predsedničkim kampanjama.

Ovakva politička klima proizlazi iz odluke koju je Vrhovni sud SAD doneo u slučaju Citizens United, 2010, koja je ukinula čak i vrlo skromna ograničenja korporativnog mešanja u politiku, koja su važila na prethodnim izborima. Ogromna količina novca ulaže se u izbacivanje Baraka Obame iz Bele kuće. Međutim, problem se u krajnjoj liniji tiče obeju partija. Zavisnost obeju partija od finansijskih elita čini malo verovatnim mogućnost da će zakonodavci sprovesti reforme koje su u sukobu sa interesima kapitala uopšte, a finansijskog sektora pogotovu.

Rols bi takođe označio kontrolu nad produktivnim kapitalom od strane malobrojne klase vlasnika kao narušavanje prvog principa pravde, koji se tiče jednakih osnovnih sloboda. Ove slobode, u Rolsovoj upotrebi, odnose se ne samo na lične slobode (slobodu kretanja, slobodu da sami biramo svoje zaposlenje, zaštitu lične imovine), već isto tako i na političke slobode. Upadljivo je da, iako Rols priznaje da će vrednost različitih vrsta slobode biti nejednaka u skladu sa nečijom društvenom i ekonomskom pozicijom, građanima se mora garantovati „puna vrednost političkih sloboda“. Ovo znači da svaki građanin mora imati kako formalno jednaka politička prava, tako i substantivno jednake mogućnosti da učestvuje u političkom procesu. Izuzetno velike nejednakosti u faktičkoj sposobnosti participacije, a naročito političke nejednakosti koje prate politički i ekonomski položaj, prosto ne mogu biti opravdane.

Politički naučnici su identifikovali mnoštvo značajnih mehanizama usled čijeg delovanja se u modernim kapitalističkim društvima javljaju političke nejdnakosti.[2] Jedna kategorija nejednakosti tiče se razlika u vremenu i resursima za učestvovanje, sklonosti ka učestvovanju, i sposobnosti da se učestvuje i da se bude shvaćen ozbiljno. Ova kategorija prati razlike u prihodu i obrazovanju. Visoko obrazovani ljudi sa makar malo slobodnog vremena i resursa na raspolaganju, znatno će verovatnije biti politički angažovani – radeći na kampanjama, pridružujući se političkim organizacijama, dajući novac kandidatima, pišući pisma uredniku, govoreći na javnim skupovima, neposredno lobirajući kod izabranih političkih predstavnika. Visoko obrazovani će se takođe mnogo češće kandidovati za političke funkcije i biti postavljani na njih, posebno na višim nivoima vlasti. Pritom su radnički sindikati – jedna od primarnih institucija koje su istorijski pomogle da se premoste ove razlike – postojano slabili tokom poslednjih 40 godina.

Dalje narušavanje jednakosti osnovnih osloboda, posledica je konstantnog političkog uticaja privatnog kapitala, i činjenice da pod kapitalističkim sistemom demokratski izabrani političari – čak i oni sa levice, pa čak i oni koje većina Amerikanaca vidi kao krajnju levicu – ne mogu uspešno da sprovedu mere koje smatraju najboljim i da pritom zadrže moć, bez saradnje privatnih investitora. Kapital može da odgovori na restriktivne mere tako što će otići negde drugde (što je ozbiljna pretnja za manje demokratije, kao i za državne i lokalne vlade u SAD). Ova dinamika, u kombinaciji sa neposrednom moći novca u politici, može vršiti vrlo veliki uticaj na političare: zastupnici korporativnog interesa daju znatne količine novca za nečiju kampanju kako bi stekli uticaj, a zatim tvrde da je u interesu njegovog okruga da blokira bilo kakve zakone koji bi mogli negativno da utiču na ovu korporaciju.

Rezultat nije samo politička nejednakost, već i nesposobnost političara da delotvorno upravljaju ili zatupaju javni interes. Trajna politička moć privatnih investitora stavlja liberalno orijentisane političare u izrazito nezavidan položaj iz kojeg oni moraju pregovorima da dođu do mogućeg dogovora koji je prihvatljiv za ključne poslovne interese. Kako bi progurao reformu zdravstva, Obama je bio praktično prisiljen da potplati one čiji su interesi bili u igri, kako bi odmah na početku neutralisao protivljenje. Iako je reforma Vol strita počela kao direktan izazov bankarskom interesu, Dod-Frenkov zakon je bio postojano oslabljivan tokom zakonodavnog procesa, a još i više tokom implementacije. Iako su finansijeri bili u slaboj političkoj poziciji nakon što su upravo uništili nacionalnu i svetsku ekonomiju, oni su još uvek bili sposobni da izbegnu ozbiljnu regulaciju koja bi možda fundamentalno izmenila način funkcionisanja Vol strita. U slučaju klimatskih promena, interesi proizvođača fosilnog goriva su uspešno blokirali svaku konstruktivnu akciju.

Koncentrisana privatna ekonomska moć oslabljuje i povremeno u potpunosti blokira konstruktivnu demokratsku akciju u javnom interesu. Još gore od toga, ona nadalje oslabljuje demokratiju povećavajući cinizam prema politici i prema mogućnosti izgradnje pravednog društva. Zamisao da bi svrha politike trebalo da bude zajedničko rasuđivanje o javnim problemima unutar moralnog okvira koji svi delimo, sa zajedničkom posvećenošću osnovnim principima pravde, sve više se vidi kao utopijska fantazija. Za mnoge Amerikance, sklone kako levici tako i desnici, politika je inherentno korumpirana i uvek služi interesima najmoćnijih.

Nejednakost mogućnosti

Rols je smatrao da američki kapitalizam države blagostanja ne predstavlja pretnju samo po „pravičnu vrednost političkih sloboda“ – njegov prvi princip pravde – već narušava i prvi deo njegovog drugog principa pravde – posvećenost „pravičnoj jednakosti mogućnosti“. Pod ovim se podrazumevaju autentično jednake mogućnosti za individue da razvijaju svoje sposobnosti i nadmeću se za „položaje autoriteta i odgovornosti“. Vlasničke nejednakosti neposredno utiču na jednakost mogućnosti na mnoštvo načina; ovde pominjemo samo tri.

Prvo, u SAD, pravo na dobru javnu školu postalo je neka vrsta vlasničkog prava povezanog sa komšilukom u kome je neko odrastao. Po pravilu, što je viša vrednost kuća u jednom komšiluku, tim je veća verovatnoća da će njegova javna škola obezbediti učenicima kvalitetno obrazovanje i priliku da uspeju u životu. Porodice koje su nedovoljno bogate da kupe kuću u bogatom komšiluku samim tim moraju da se pomire sa školama kojima će verovatno nedostajati sredstva i koje će biti slabijeg kvaliteta, što će imati predvidivo štetne posledice na učeničko obrazovanje i mogućnosti napredovanja.

Drugo, deca imućnih roditelja imaju veće šanse da se upišu na elitne koledže i pohađaju ih a da ne moraju da uzimaju zajmove. Mnogi studenti iz srednjoklasnih porodica danas ulaze u užasne dugove ne bi li stekli diplomu koledža – dugove koji ograničavaju vrstu karijere koju će graditi i koji stvaraju teret koji će možda nositi i decenijama. Drugi sposobni studenti, naravno, ne uspeju ni da upišu koledž, a kamoli da ga završe, zbog finansijskih tereta.

Treći uzrok nejednakosti ima veze sa vlasništvom nad kućom – tradicionalnom okosnicom srednjoklasnog prosperiteta. Mladi sa pristupom bogastvu – sopstvenom ili onom koje su nasledili od roditelja – mogu sebi da priušte da uplate kaparu na kuću u poželjnom komšiluku, i to pod pristojnim uslovima. Oni koji nemaju pristup kapitalu, ili ne mogu da priušte kuću (i tako počnu sa izgradnjom finansijske stabilnosti), ili to mogu da učine samo kroz uzimanje nepovoljnih (eng. – subprime) zajmova koji ih mogu odvesti u eksploataciju i finansijsku propast.

Godine 2004. (pre uspona i pada vrednosti imovine, kasnije tokom iste decenije) najbogatiji jedan procenat domaćinstava kontrolisao je u proseku 15 miliona dolara u neto imovini.[3] Takva imućna domaćinstva su oslobođena praktičnih problema koji dominiraju životima ostatka populacije. U 2009. prosečno (eng. – median) domaćinstvo je posedovalo oko 65.400$ u imovini, (što predstavlja pad u odnosu na 85.500$ u 2004) i skoro četvrtinu populacije SAD činili su neto dužnici.[4] Ova neravnomerna raspodela bogatstva utvrđuje već postojeće klasne razlike, što dalje vodi ograničenoj društvenoj mobilnosti i narušavanju jednakosti mogućnosti. Ona je stoga, neravnopravna i mora se menjati.

Neuspeh socijalne pomoći

Rolsova dalja kritika kapitalizma države blagostanja tvrdi da ovakav kapitalizam omanjuje po sopstvenim merilima – on ne obezbeđuje adekvatnu podršku za one u najgorem položaju. Već slavni Rolsov princip razlike kaže da se socio-ekonomske razlike mogu opravdati samo ako idu u korist onih koji se nalaze u najgorem položaju. Iako izvestan stepen socio-ekonomske nejednakosti može biti poželjan – u meri u kojoj kompetitivni stimulansi pomažu da se proizvede dinamičnija ekonomija koja proizvodi veću dobrobit za sve – nejednakosti koje pomažu onima koji su već bogati da se dodatno obogate, a da pritom ne pomažu onima koji se nalaze u najgorem položaju, ne mogu se opravdati.

Princip razlike još uvek je kontroverzan i među filozofima, a kamoli u mejnstrimu američke političke debate. Neki teoretičari favorizuju manje stroge principe, poput onih koji stavljaju poseban naglasak na ideje o „zasluzi“ (sticanju prava na disproporcionalno visoke naknade zahvaljujući uloženom trudu) ili na principe koji teže prosto da održe pristojan socijalni minimum za sve. Uprkos tome, mi smatramo da je činjenica da su podrška pravičnoj jednakosti političkih sloboda i supstantivnoj jednakosti mogućnosti, široko rasprostranjene vrednosti u SAD, čak i danas, te da stoga Rols nudi moćnu kritiku američke države blagostanja. Štaviše, ukoliko prihvatamo da treba postaviti bilo kakva ograničenja na razmere nejednakosti, Rolsovi argumenti bi trebalo da poseduju veliku snagu. Kapitalizam države blagostanja se oslanja pre svega na post factum preraspodelu u cilju postizanja pravičnijih ishoda. Građani stiču imovinu i grade bogatstvo kroz tržišni proces, a zatim porezi i transferi preraspodeljuju fondove onima kojima su ovi potrebni.

U smislu političke psihologije, pouzdati se u redistribuciju je nesumnjivo neravnopravna bitka. Oni dobrostojeći su skloni da misle da su zaradili svoj (neoporezovani) prihod – da je to njihov novac – i da budu uvređeni zahtevom da odustanu od dela tog prihoda kako bi pomogli drugima koji ga nisu zaradili. Čak i društva sa snažnim osećajem za društvenu pravdu, imala bi problema da ostvare bilo šta poput principa razlike putem post factum preraspodele. U društvima sa slabijim osećajem za društvenu pravdu, takvo oporezivanje po pravilu ne uspeva da proizvede dovoljno fondova čak ni da podmiri osnovne potrebe onih u najgorem položaju. Još gore od toga, zavisnost od mehanizama preraspodele, oporezivanja i transfera, otvara vrata za konzervativce da povuku crtu između radničke klase koja je jedva iznad granice siromaštva i totalne sirotinje, što podriva osećaj solidarnosti neophodan za održavanje pravednog društva.

Na kraju krajeva, redistribucija je strategija koja se primenjuje prekasno u igri koja je već izgubljena.

S onu stranu države blagostanja

Sistem demokratski regulisanog vlasništva usmeren je na potpuno drugačiju strategiju: postizanje većeg stepena jednakosti u ekonomskoj raspodeli pre poreza. Drugim rečima, on je usmeren na sistematsku predraspodelu radije nego na preraspodelu. Umesto da pokušava da ispravi rezultate unapred nameštene bitke između tržišnih pobednika i gubitnika post factum, on cilja na pravednije širenje dobiti od ekonomske aktivnosti na samom izvoru. Kako se ovo postiže? Svakako, dugoročne strategije za izjednačavanje obrazovnih mogućnosti i ulaganje u ljudski kapital, od suštinskog su značaja. Ustanovljavanje minimalnog dohotka takođe bi pomoglo da se podignu plate. Ali najoriginalniji predlog sistema demokratski regulisanog vlasništva je zamisao po kojoj bi šire vlasništvo nad kapitalom – tako da se dohoci od kapitala raspodeljuju što šire – moglo voditi jednakijoj preporeskoj raspodeli. U praksi, Rolsova ideja je da društvena pravda zahteva pravedniju pre-poresku predraspodelu produktivnog bogatstva, a ne samo preraspodelu prihoda.

Rols je bio prilično jasan na temu ograničenja kapitalizma države blagostanja. Ali njegovo pisanje o sistemu demokratski regulisanog vlasništva bilo je jako koncentrisano i nerazvijeno. On je svakako ovaj sistem zamišljao kao alternativu kapitalizmu – a ne samo reformsku strategiju unutar njega. Ovaj sistem bi koristio tržište uz uspostavljanje snažnog mehanizma za ustanovljavanje i održavanje široke raspodele bogatstva i kapitala. To bi još uvek bio sistem slobodnog tržišta, ali bi u fundamentalnoj realokaciji i širokoj raspodeli ekonomske moći bio skoro identičan poznatim oblicima klasno-zasnovanog kapitalizma.

Kako bi se Rolsova uopštena vizija mogla prevesti u progresivni politički program? Brojni autori su razvili neke ideje koje obećavaju. Prvo, sva deca bi mogla odmah po rođenju dobiti poverenički fond. Ovaj predlog je zapravo bio sproveden u delo, iako vrlo kratko i u slabom obliku, u Velikoj Britaniji, kao „Dečiji poverenički fond“, koji je dodeljivao nevelike novčane uloge svakom novorođenom detetu, kojima bi ona ili on mogli da pristupe po dostizanju punoletstva (iako je jedan od prvih poteza Dejvida Kamerona bio da ukine ovu meru, koja je počela da funkcioniše tek 2005). Drugo, mogao bi da bude ustanovljen univerzalni osnovni prihod.

Ova ideja bi predstavljala unapređenu verziju Stalnog fonda Aljaske, koji isporučuje godišnji prihod svakom stanovniku Aljaske. Treće, država bi mogla da obezbedi svim mladima supstancijalni ulog od 80.000$ sa kojima bi započeli svoje odrasle živote, kao što su predložili Brus Ekerman i Ejmi Alkot. Iznenađujuće, ali takve velike kapitalne uloge za mlade ne bi bilo nemoguće proizvesti u sadašnjim ekonomskim uslovima, kada bi za to postojala politička volja. Pod sadašnjom nejednakom raspodelom bogatstva u SAD, bilo bi matematički moguće, bez stvaranja novog novca, obezbediti svim domaćinstvima u SAD osnovna sredstva od oko 100.000$ po domaćinstvu, putem preraspodele ne više od jedne trećine bogatstva koje je trenutno u vlasništvu najbogatijih jedan posto.[5]

Drugi autori poput Gara Alperovica, su se – u duhu Džejmsa Mida – fokusirali na razvijanje oblika proizvodnog kapitala sa širokim vlasništvom, bilo od strane radnika, komšiluka, lokalnih organizacija ili drugih hibridnih oblika vlasništva. Jedan zanimljiv eksperiment u Klivlendu uključuje potpomaganje kupovne moći bolnica i univerziteta kako bi se stvorila tržišta za „start up“ radničke zadruge koje zapošljavaju stanovnike u kraju sa niskim prihodima (University Circle). Drugi autori su predlagali promenu vlasničke strukture proizvodnog kapitala u mnogo većim razmerama. Džon Remer, na primer, predlaže efektivno podruštvljavanje vlasništva nad akcijama korporacija, dajući svakom građaninu trajni udeo u vlasništvu nad korporacijama.

Neke od ovih ideja se detaljnije razmatraju u knjizi koju smo nedavno uredili, Property-Owning Democracy: Rawls and Beyond. Identifikovali smo tri generalne strategije za proširenje vlasništva nad imovinom: (1) korišćenje javnih fondova (najbolje preko progresivnog oporezivanja) kako bi se pojedincima obezbedio akcioni kapital; (2) promenu raspodele i efektivne kontrole nad postojećim formama proizvodnog kapitala; i (3) podsticanje novih oblika proizvodnog kapitala koji je od početka šire raspodeljen.

Nema sumnje da su SAD dovoljno bogate da svakom građaninu obezbede izdašan deo vlasništva. Postizanje ovako nečeg će, međutim, zahtevati organizovanu državnu akciju koja se suprotstavlja dosadašnjoj raspodeli bogatstva i prihoda. Takođe, zahtevaće i uvođenje utopijske imaginacije u naš učmali politički diskurs. Zašto bi u budućnosti imali kontinuiranu bedu za veliku većinu, dok bogatstvo vrlo bogatih ostaje nedopušteno koristiti da se ovo reši?

To je pitanje koje nas Džon Rols izaziva da postavimo danas.

Jedna nova politika

Pravedno društvo je ono, tvrdio je Rols, čiji ekonomski sistem funkcioniše kroz vreme u korist svih, a naročito onih koji se nalaze u najgorem položaju. Danas se dobro razume da ne živimo u pravednom društvu, da političko-ekonomskim sistemom dominira malobrojna elita u svoju sopstvenu korist. Ono što je manje jasno jeste šta bi moglo da posluži kao moguća i ostvariva alternativa. Sistem demokratski regulisanog vlasništva predstavlja jednu ozbiljnu alternativu – koja može biti privlačna većini građana koji bi imali koristi od preraspodele neverovatne koncentracije bogatstva.

Da se razumemo, sistem demokrastki regulisanog vlasništva predstavlja dugoročni cilj, a ne kratkoročnu meru. Štaviše, mere širenja vlasništva predstavljaju samo jednu ciglu u strukturalnim reformama koje bi sistem demokratski regulisanog vlasništva zahtevao. U jednom skorašnjem eseju, jedan od nas (Viliamson) predlaže pet ustavnih garancija koje bi, ako bi se uspostavile, omogućile tranziciju ka sistemu demokratski regulisanog vlasništva:

1. Pravo na jednako državno obrazovanje.

2. Pravo na miminalni dohodak i/ili sredstva za izdržavanje sebe i svoje porodice na minimalnom društveno prihvatljivom nivou.

3. Javni sistem finansiranja kampanja i eksplicitna ograničenja političke aktivnosti korporacija.

4. Pravo pojedinaca na udeo u društveno produktivnom kapitalu i/ili bogatstvu.

5. Kolektivno pravo na dovoljni proizvodni kapital da bi se održale demokratske zajednice na lokalnom nivou.

Prostor nam ne dopušta da detaljno obrazložimo rezon za svaku od ovih predloženih ustavnih garancija, ali zajedno, one bi izašle na kraj sa mnogim ključnim nepravdama koje identifikuje Rolsova kritika kapitalizma države blagostanja.

Donošenje takvih garancija se naravno neće desiti preko noći. Ono prvo zahteva izgradnju političkog pokreta za sistem demokratski regulisanog vlasništva. Takav pokret bi morao da ponudi moralno ubedljivu i praktično ostvarivu viziju radikalno boljeg i pravednijeg društva: viziju koja je u stanju da održi organizovanje i aktivizam kroz vreme. Propovedati masivne transfere bogatstva znači navući na sebe podsmeh moćnih pojedinaca i grupa koji imaju koristi od status quo-a, kao i od njihovih ideoloških sledbenika u medijima. Sistem demokratski regulisanog vlaništva ne može biti ne-kontroverzan i pomirljiv politički projekat. On će imati neprijatelje. Ali on obećava ideal političke akcije koji bi trebalo da bude privlačan velikom i raznolikom delu društva, koji ostvaruje američke vrednosti jednakosti, slobode i mogućnosti, i koji se suprotstavlja strukturnim nepravdama koje podrivaju ove vrednosti.

Martin O’Neill i Thad Williamson, Boston Review, 24.10.2012.

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 01.11.2012.

Srodni linkovi:

Milutin Mitrović: Utopija – plate bez rada

Branko Milanović – Svi zaposleni i svi bez posla

Thomas Piketty – Ka društvu veće jednakosti

———–    

  1. Vidi: Ben Jackson, “Property-Owning Democracy: A Short History,” and Martin O’Neill, “Free (and Fair) Markets without Capitalism: Political Values, Principles of Justice and Property-Owning Democracy”, in Martin O’Neill and Thad Williamson, eds., Property-Owning Democracy: Rawls and Beyond (Hoboken: Wiley-Blackwell, 2012).
  2. Vidi: Sidney Verba, Kay Scholzman and Henry Brady, Voice and Equality: Civic Voluntarism in American Politics (Cambridge: Harvard University Press, 1995); Stephen Macedo, Democracy at Risk: How Political Choices Undermine Civic Participation (Washington: Brookings Institution, 2005); Lawrence Jacobs and Theda Skocpol, eds., Inequality and American Democracy (New York: Russell Sage Foundation, 1997).
  3. Vidi: Mishel, Bernstein and Allegretto, The State of Working America (Ithaca: Cornell University Press, 2007).
  4. Edward N. Wolff, March 2010. Working Paper No. 589. “Recent Trends in Household Wealth in the United States: Rising Debt and the Middle-Class Squeeze – an Update to 2007“. Levy Economics Institute of Bard College.
  5. Thad Williamson, “Realizing Property-Owning Democracy: A 20-Year Strategy to Create an Egalitarian Distribution of Assets in the United States“ in Martin O’Neill and Thad Williamson, eds. Property-Owning Democracy: Rawls and Beyond (Hoboken: Wiley-Blackwell, 2012).