- Peščanik - https://pescanik.net -

S onu stranu Gebelsa

Foto: Peščanik

Poslednjih nedelja, svedoci smo nove faze propagandnih aktivnosti koje su lansirale naprednjačke vlasti, zahvativši njima sve aspekte društvene stvarnosti. Javni govor podseća na automatsko pismo, nalik govoru duboke podsvesti koji kamere i mikrofoni jednostavno beleže i posreduju publici koja se više ne brine kako sve to da razume, jer se operiše tek sa nekoliko simbola koji dolaze iz kloake devedesetih, odakle su velikim kanalom, preko SPS i SNS, transferovani u aktuelni politički trenutak. „Fašisti“, „govna“, „kreteni“, „zločinci“, „nasilnici“ postali su naša svakodnevica, etikete bez sadržaja koje vape da se ponovo ispune smislom i vrate tamo odakle su i došle, nazad u kloaku, koju je Goran Vesić u međuvremenu razorio svojim građevinskim mašinama. Od grada je ostalo malo toga, od politike – nimalo. Zapravo, Vučić je uništio agoru simbolički i fizički. Ostala je ulica kao jedina zona za artikulaciju alternative, ali i ta ulica danas meandrira između iskopina, ruševina, nelegalnih gradilišta, posečenih stabala i betonskih prepreka. Onako kako danas izgleda Beograd – a sve je bliži topografiji Kosančićevog venca gde se u rupama čuvaju uspomene na šestoaprilsko bombardovanje 1941 – slično izgleda i Vučićeva propaganda, jer se sve te rupe „zatvaraju“ maketama, 3D planovima trgova i slikama gondola po evropskim gradovima. U realnosti, ulica pod Vučićem i fizički gubi svoju najvažniju karakteristiku, kao poslednja odstupnica za afirmaciju drugačije politike, za nezadovoljstvo građana kao jedini mogući korektiv stvarnosti koja iz dana u dan prerasta u žanr noir filma.

U skladu sa poetikom ovog žanra, svetlost je prigušena ili je gotovo nema iako novogodišnja rasveta krasi glavni grad i po šest meseci, dok je u srcu zapleta neka kriminalna radnja, korupcija, prevara, pljačka, obmana u svakom smislu. Na toj noćnoj sceni, ljudi u fantomkama ruše delove grada i nikada im se ne ulazi u trag. Kada novinari pitaju predsednika o tom događaju, on se hvali kako nikada ne izbegava odgovor ni na jedno pitanje. U takvim noćima, pale se kuće novinara na obodu grada, tuku se opozicioni političari ili se jednostavno ubijaju. U hotelskim sobama pronalaze se mrtve devojke za koje se pouzdano zna da su bile u vezi sa medijskim mogulima. Međutim, nema detektiva koji bi se otrgli kontroli, zaigrali na kartu protiv sistema i sami sproveli istragu po cenu najvećeg rizika. I kada se nakon dvadeset godina donesu presude za ubistva, onda se ustanovi da se ne zna ni ko je naložio ni ko je pucao. Ubistva se u ovakvim noćima i ovakvim gradovima jednostavno događaju. Postoje samo ljudi koji telefoniraju jedni drugima i omogućavaju da se ta „divovska“ volja vrši. Niko živ ne može da dokaže istinu, jer više nema instrumenata niti institucijske podrške za takve poduhvate. Naprotiv, brisanje tragova je jedina aktivnost u koju su upregnute armije zaposlenih. Usled takvog brisanja društvene memorije, koje je zapravo počelo na Banjici u noći između 5. i 6. oktobra 2000, moguće je da posle deceniju ili dve, fašisti ponovo dođu pod egidom antifašizma i svojom propagandom zaposednu javni prostor.

U Srbiji više nema fašista na vlasti, oni su sami sebe lustrirali i postali mnogo bolji nego što su ikada mogli da sanjaju. U diskursu naprednjaka, „fašisti“ su postali svi oni koji se ne povinuju volji vrhovnog vođe, bilo da je reč o opozicionim političarima ili građanima koji iz nedelje u nedelje šetaju između ruševina. Da bi to objasnila, vlast koristi svoje medije sa nacionalnom frekvencijom i tabloide, koji su ušli u novu fazu propagande, koja podrazumeva potpuni rascep slike i reči, odnosno stanje u kome se jednoj slici pripisuje značenje koje ona sama ne poseduje. Naprotiv, to značenje se imputira neprestanim ponavljanjem („fašisti“, „nasilnici“, „ubice“, „lopovi“), vrlo često i uzvikivanjem iz studija, tako da gledalac nema vremena da u prizorima gužve dešifruje šta ta slika zaista posreduje, nego biva prinuđen da je poveže sa nasilnom retorikom koja se iz studija „prelepljuje“ preko slike. U ovome je Pink, kao centralno glasilo naprednjaka, otišao najdalje, jer je čitav informativni program ove televizije postao montaža – propagandna atrakcija. Najradikalniji oblici ovog tipa propagandne montaže emitovani su nakon pokušaja opozicije da u Skupštini grada preda svoje primedbe samozatajnom gradonačelniku Beograda Zoranu Radojičiću. Naprednjačko korišćenje „ženskog kordona“ i montaža uživo iz studija televizija Pink i Studija B, doveli su do opšte pometnje kod gledalaca, pa čak ni najiskusniji poznavaoci televizijskog izveštavanja nisu bili sigurni šta se tu zaista događalo. Ovde je čak došlo i do sinhronizacije uzvikivanja na terenu i iz studija: „Fašisti! Fašisti!“ Moglo bi se reći da je ovaj model vučićevske propagande otišao najdalje do sada, jer je uspeo da nekoliko nivoa zloupotrebe spoji montažom u informativno-propagandni sadržaj kojim se opozicija moralno i politički diskredituje u očima javnosti.

Ovaj model medijske obmane javnosti ima svoje poreklo u Miloševićevoj ratnoj propagandi s tim da je izvršena nadgradnja i repetitivno ubrzanje, koje se opire čak i gebelsovskim postulatima. Naime, Gebels je savetovao da se propagandni sadržaj mora ponavljati, ali samo do granice kada bi krajnji učinak mogao proizvesti kontraefekat. Vučić, međutim, nastoji da probije ovu crvenu liniju i da vidi šta se događa kada se ode s onu stranu Gebelsa, odnosno kada se njegovi postulati o medijskoj manipulaciji podignu na viši nivo. Na domaćem terenu, praksa pokazuje da ovakva tehnologija manipulacije ima velikog učinka: gledateljstvo, „edukovano“ na ratnoj propagandi koja je operisala nepostojećim slikama „lavova kojima je neprijatelj bacao srpske bebe“, sada se suočava sa novim vidom dezinformisanja. Naime, iako slika pokazuje da tamo nema lavova koji proždiru svoj plen, diskurzivno se sugerišu upravo slike nasilja, čime se priziva i njegova potencijalna eskalacija na ulici. Nema sumnje da, kako se bliži 13. april, Vučić ovakvom propagandom mobiliše podršku javnosti za mogući nasilni odgovor vlasti na demonstracije, koje su u samom režimu proizvele visok stepen netolerancije.

Peščanik.net, 10.04.2019.

PROTESTI 2018/19.

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)