- Peščanik - https://pescanik.net -

Sačuvati zavet

Foto: Peščanik

Srbija je izložena nezamislivim inostranim pritiscima da se odrekne srpskog zaveta. Evropske nacije su se nakon dva svetska rata postepeno kretale ka izgradnji mira, ali u Srbiji razumeju da je mir posledica materijalističke zapadne dekadencije i da je neprihvatljiv srpskom duhu. Jer kakav je to svet u kojem ljudi uživaju pravnu zaštitu, slobodu kretanja i biraju vlast na demokratskim izborima, ali su duhovno uskraćeni za nacionalističku mržnju i histeriju. I kakve su to države koje ne sprovode etnička čišćenja i genocid, gde su političari na vlasti ograničeni ustavom i zakonom i gde više nije moguće uspostaviti kult vladareve ličnosti, a verske zajednice nisu moralna policija.

Zar treba zaboraviti vekove srpskog mučeništva i žrtve koje se nikada više neće moći naplatiti veličinom državne teritorije? Zar su manastiri u srednjem veku građeni da ne bi bili u sastavu srpske države i zar treba prihvatiti nepravedne komunističke granice koje cepaju srpski nacionalni korpus? Zar će Crna Gora ostati nekažnjena zbog antisrpskog otpadništva i zar će opstati veštačka tvorevina Bosna i Hercegovina? Zašto Rusija nije efikasnija u invaziji na Ukrajinu i zašto ruska vojska još uvek nije izbila na poljsku, mađarsku i rumunsku granicu, uništila EU i izbacila SAD iz Evrope? Zar je moguće zamisliti glavni grad bez masovnih grobnica, murala ratnim zločincima i junaka sa Košara koji su branili princip da svaka država može raditi šta joj se prohte sa građanima pogrešne nacionalnosti? Sve su to dileme koje se nalaze pred Vučićem, SPC-om i većim delom opozicije.

Istog dana kada je primio zapadni ultimatum, na praznik Svetog Jovana Krstitelja, Vučić je sa nekolicinom režimskih prvaka posetio patrijaršiju kako bi prisustvovao krsnoj slavi patrijarha Porfirija. Predsednik je patrijarha – kao „duhovnog vođu pravoslavnih Srba“ – i prisutne episkope izvestio o „važnim i ozbiljnim sastancima“ koje je imao tog dana u vezi sa Kosovom, dok su arhijereji ponovili stav SPC-a da su Kosovo i Metohija sastavni i neotuđivi deo Srbije i da je njihovo očuvanje u granicama Srbije imperativ za Crkvu i državu. Patrijarh i episkopi su nakon toga „izrazili uverenje da rukovodstvo Republike Srbije na čelu sa predsednikom Aleksandrom Vučićem neće i ne može pristati na uslovljavanja koja imaju za cilj uspostavljanje nezavisnosti Kosova i Metohije“ i da će SPC uvek podržavati političko rukovodstvo u očuvanju Kosova kao „neotuđivog dela Srbije“, ali da će ga podržavati i u borbi za suživot u miru i međusobnom razumevanju u skladu sa međunarodnim pravom svih građana koji žive na Kosovu.

Međutim, doprinos narušavanju mira i širenju nerazumevanja na Kosovu je svojevremeno dala i SPC.

Mešanje srpske crkve u politiku na nacionalističkim osnovama ima dugu istoriju, ali se ovom prilikom nije loše podsetiti Apela iz 1982. godine, koji je bio upućen najvišim državnim organima tadašnje Jugoslavije i Srbije, Saboru i Sinodu SPC-a. Apel je potpisan od strane 21 sveštenika i u njemu se pozivalo na „nužnost zaštite duhovnog i biološkog bića srpskog naroda na Kosovu i Metohiji“. Nakon toga će SPC sve češće i otvorenije nametati Kosovo kao glavnu političku temu, kao i pitanje položaja Srba u drugim delovima SFRJ, pre svega u BiH i Hrvatskoj. Od 1984. crkvena glasila počinju da se bave Jasenovcem i stradanjem Srba za vreme Drugog svetskog rata u NDH. A tokom 1990. se širom BiH i Hrvatske iz jama vade posmrtni ostaci ustaških žrtava i ponovo sahranjuju uz pravoslavna opela. Ostalo je ratna istorija na prostoru bivše SFRJ koja se završila ratom i ratnim zločinima na Kosovu 1999, posle kojeg je na hiljade Srba napustilo svoje domove. Da li se neko u SPC-u zbog svega toga oseća odgovornim?

Odgovornost je postojala, ali se ona sastojala u tome da ratovi dobiju duhovno opravdanje. U zborniku Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana (Svetigora, 1996) vladika Atanasije ovako: „Mi ne poričemo da je ovo bio naš rat i da su ga vodili Srbi. Za njega su krivi podjednako car Dušan koji je napustio Konavle, dubrovačko primorje, te Pelješac. Kriv je i Milošević koji je izdao Srbe i nije vodio do kraja rat koji je poveo. Karadžić i Mladić su ’mitske veličine’ jer su započeli sveto delo rata sa kojim ’smrt ulazi u treći milenijum’“. I dalje o ratu i miru: „Bolji (je) rat nego mir koji nas od Boga odvaja“. Atanasije bez ustručavanja daje jednu od najnegativnijih mogućih reklama religiji, mada je u izvesnom smislu u pravu. Mir u Jugoslaviji od 1945. do 1991. je bio povezan sa procesom sekularizacije i ateizacije, naročito u većinski srpskim krajevima, dok su „zvijer iz bezdana“ i drugi jahač Apokalipse iz Jovanovog Otkrovenja koji simbolizuje rat kasnije ustoličili religiju i SPC kao značajnu društvenu i političku činjenicu.

Patrijarh Irinej je 2015, uoči glasanja o prijemu Kosova u UNESCO, izjavio da je Srbija dužna da digne glas u „zaštiti Kosova i Metohije i, ako slučajno dođe do primene sile i ako se silom oduzme naša istorijska i kulturna baština, mi moramo silom ili milom to vratiti“. Zaštita srpske duhovnosti ne isključuje silu. A u borbi za srpsku duhovnost – od Kosova do Jadovna (Atanasije) – je važno, silom ili milom (Irinej), ići do kraja. To je ponovljeno i Vučiću u patrijaršiji, da je SPC uverena da on „neće i ne može pristati“, ali ako slučajno pristane, onda će u SPC-u znati da je i Vučić „izdao Srbe“, te da im samo Putin zaista može pomoći – zato što je sa njim smrt ušla na velika vrata u novi milenijum. A time i nada za srpsku stvar. Jer ne daj bože da se pridružimo evropskom miru – to je mir koji nas od srpskog boga i zaveta odvaja.

Peščanik.net, 28.01.2023.

KOSOVO