- Peščanik - https://pescanik.net -

Sajam dobre Srbije

Fotografije čitateljki, Ivana Karić

Sajam je gotov, izdavači broje novac, čitaoci listaju knjige koje su kupili na pazaru knjiga u halama Beogradskog sajma. Neki izdavači provode postsajamski ponedeljak u planiranju gde će i kako uramiti plaketu koju su osvojili kao najbolji izdavači po odluci sajamskog žirija. Clio i Laguna mogu zadovoljno da odahnu, jer su ovu trku završili kao pobednici, osvojivši sajamske nagrade, jedan na osnovu kvaliteta a drugi kvantiteta. Zaista, nije bilo lako Dejanu Papiću da dođe do ovog priznanja, trebalo je preći dug put od Zelenog venca i prodaje jeftinih izdanja prevedenih knjiga Terija Pračeta do “imperije” koja je udomila “sve srpske pisce koji nešto znače na ovoj književnoj sceni”. Takođe, trebalo je osvojiti i Sajam knjiga i to onako da se čitav pretvori u veliku Lagunu, odnosno Delfe, našta je ličila Arena u Hali 1 proteklih nedelju dana. Imajući u vidu da je ovo pravi trenutak kada su se poklopili svi merkantilni uslovi, vlasnik Lagune je čak pristao na gostovanje u emisiji iz kulture “Čas anatomije” u produkciji Drugog programa RTS-a. Široka publika je te večeri imala priliku da vidi i čuje idejnog tvorca novog koncepta, zapravo nezvaničnog direktora Sajma knjiga, koji se tom prilikom skrušeno požalio kako ni predlozi njegovog udruženja izdavača nisu prošli kod Odbora sajma, iako je dr Vuk Vukićević, njegov blizak saradnik, već odavno član tog organizacionog tela. No jedan pogled na ovogodišnji Sajam bio je dovoljan da se oseti moćno prisustvo Lagune na ovoj manifestaciji, koja je sledeći njen imperativ “Knjige u ruke” izgubila svojstva kulturne manifestacije, pretvorivši se u nešto nalik novogodišnjem bazaru sa krajnje diskutabilnom guslarskom atmosferom, koju je diktirao urednik programa Sajma knjiga – Dragan Hamović.

Susret ova dva koncepta – masovne pijačne prodaje i populizma sa ultra konzervativnim kulturnim programom obeležio je 61. Međunarodni sajam knjiga u Beogradu. Zabeležen je enorman pad prisustva pisaca i izdavača iz regiona, dok je s druge strane bio prisutan enorman skok domaćeg šunda, koji se švercovao i pod floskulom o “dve stotine domaćih pisaca”. Ono što se moglo utvrditi na osnovu samih programa ali i na temelju medijskih izveštaja, govori u prilog tome da je pod krovom beogradskih sajamskih hala bila prisutna uglavnom srpska desnica, nepregledni domaći šund, a od stranaca, pisci iz Irana, od Rusa – Zahar Prilepin, a iz regiona – Miljenko Jergović. Ovakvo lagunsko preformatiranje zasigurno je dovelo neke ozbiljne izdavače u nezgodnu poziciju jer je takva ponuda uticala na promenu strukture posetilaca, koji su u međuvremenu zaboravili da nisu krenuli na Noć knjige gde mogu kupiti kilogram knjiga za malo para, već na Sajam knjiga. Ovakvu intervenciju je sam Dejan Papić u emisiji “Čas anatomije” okarakterisao kao ohrabrujuću sledećim rečima: “Jedan pogled na te ljude koji dolaze na Sajam knjiga zaista ohrabruje, već po fizionomijama, vi vidite da je to jedna dobra Srbija”. Podrazumeva se da je Papićeva “dobra Srbija” više nego dobra za budžet njegove izdavačke kuće, još je bolja za program Dragana Hamovića i predsednika Odbora dr Zorana Avramovića. Ta “dobra Srbija”, koju Papićevo oštro oko detektuje već po izgledu ljudi, garderobi, profilu i dubini džepa, nikako se ne može odnositi recimo na kragujevačke invalide rada koji su u trenerkama sa buvljaka i bez pojedinih delova tela baš u vreme sajma štrajkovali glađu, boreći se za svoja prava. Ne mogu to biti ni penzioneri koji čekaju premijerovu najavu skoka penzije od 1,7 odsto. Naposletku, ne mogu to ni poslenici u kulturi, koji su ostavljeni Vladanu Vukosavljeviću na upravljanje. Ministar kulture u ovakvom konceptu Sajma ne vidi ništa problematično. Naprotiv, on smatra da je to jedinstvena “promocija knjige i čitanja nasuprot industriji zabave i spektakla”. Takođe, postoje naznake da će ministar Vukosavljević u okviru ministarstva otvoriti departman za digitalizaciju knjiga i kulturne baštine, koji će po svemu sudeći poveriti nikom drugom do dr Vuku Vukićeviću. Ovim potezom bi Papićev uticaj na kreiranje kulturne politike u Srbiji bio kompletiran, jer bi obuhvatio sve vitalne tačke koje se tiču takozvanog tržišta knjiga: od raspodele novca za projekte, preko proizvodnje knjiga, njihove kontrolisane prodaje bibliotekama putem republičkog otkupa (godišnji profit Lagune samo na ovom otkupu je blizu sedam miliona dinara), sve do Sajma knjiga i najavljenog projekta otvaranja knjižara u svim većim gradovima Srbije, što bi neizostavno moglo dovesti do netransparentne fuzije Lagune i Ministarstva kulture i informisanja. “Dobru Srbiju” to ionako ne zanima. Ona uzima svoju Kaznu za greh i odlazi da misli o nekim lepšim stvarima.

Gledano od devedesetih godina naovamo, velike izdavačke kuće, koje su pretendovale da sve važne domaće pisce imaju pod svojim krovom, počev od Narodne knjige do današnje Lagune, imale su tajne ili javne ugovore sa državom ili nekim njenim segmentom. U trenucima kada bi došlo do isticanja ili raskidanja takvih ugovora, počinjalo bi i njihovo propadanje. Činjenica je da je društvo u Srbiji većinski nepismeno i najsiromašnije u Evropi, tako da je iluzorno govoriti o nekakvim tržišnim mehanizmima koji su stvorili velike izdavače. Oni naprosto ne mogu funkcionisati bez saveza sa državnim budžetom i vrlo često se ponašaju kao da na to imaju neko nepisano pravo, jer oni zaboga objavljuju sve što je vredno na domaćoj sceni. Takav je i njihov odnos prema Sajmu knjiga. Ko je najveći, njegov je sajam. Ostali mogu da potraže kartonske kutije pa na ulicu. Zato su Službeni glasnik i Zavod za udžbenike pretvoreni u neku vrstu narodne ili narodnjačke knjige – tamo se može naći od svega pomalo. S druge strane, Laguna se pozicionira kao SNS na političkoj sceni – operiše samo sa zvezdama, pružajući im privid estradnog života. Odnosno, stvara ih od materijala koji joj se nađe pri ruci, bilo da je reč o Dejanu Stojiljkoviću ili Jeleni Bačić Alimpić. Vredno je samo ono što ona nudi, drugi ne mogu da postoje jer su tržišno neprepoznatljivi. Mnogi će reći, takav je kapitalizam. Istina je da tu ima najmanje kapitalizma, i to možda samo u onom delu koji je vidljiv javnosti. Ostatak ledenog brega sakriven je u interesnoj sprezi sa državom.

Peščanik.net, 31.10.2016.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)