- Peščanik - https://pescanik.net -

Sedam godina na Tibetu

Kham, Eastern Tibet, foto: Shinya Itahana

Prošlo je sedam godina od pokretanja podlistka Beton u listu Danas. Kada razmišljam o razlozima za upuštanje u takav posao, najpre mi na pamet pada očajna situacija u književnoj kritici tih dana. Naime, kritike je bilo previše, kako na novinskim stranama tako i u časopisima koje su ljudi prestali da čitaju u proleće 1999, kada je ugašena prva serija Reči. Kažem, kritike je bilo ali ne i prave kritike. Iz devedesetih godina su se prelili veliki književni resursi okupljeni oko Narodne knjige, čiji je uspon nakon pada Miloševića bio nezapamćen. Paradokslano, sa odmicanjem od devedesetih, književni narativi iz tog doba, koji su našli plodno tle u ovoj izdavačkoj kući, bivali su lansirani u književnu orbitu. Narodna knjiga je tada demonstrirala kako jedna izdavačka kuća može da radi u Srbiji bez previše problema: najpre su kupili urednike na glasu, onda su pokupovali pisce za male pare, potom su kupili štampariju, novinare-kritičare, potom većinu članova žirija prestižnih nagrada i mašina je počela da radi.

U tom prelomnom periodu, tokom kratke premijerske karijere Zorana Đinđića, knjige i pisci Narodne knjige zabeležili su zvezdane trenutke. Sve NIN-ove nagrade bile su njihove, potom su usledila žiriranja za „Mešu Selimovića“ i „Vital“, dok su „Andrić“ i „Crnjanski“, „Laza Kostić“, i „Sremac“ dolazili sami, bez po muke. Zapravo, čitava književna infrastruktura u Srbiji beleži visok stepen autoritarnosti, odnosno ogromnu zavisnost o stožernim insitucijama kao što je NIN-ova nagrada ili kao što su „odluke na vrhu“ – UKS, SKD, PEN. Ostalo je to još iz Mihizovih vremena, s početka pedesetih, mada ni pre Drugog svetskog rata nije bilo mnogo bolje. Moglo bi se reći da je NIN-ova nagrada nakon 2000. doživela pravi rivajvl u nacionalnim okvirima, ali i estradizaciju. Čak je i Bogoljub Karić svojevremeno odlazio na dodelu NIN-ove nagrade. Ostala mi je u sećanju jedna scena u kojoj Bogoljub drži netom nagrađenu knjigu Vladana Matijevića. Čini to kao da mu je iz svemira doleteo komad tajanstvenog kriptonita za koji on veruje da će mu obezbediti super rejting na sceni. Tom prilikom je rekao kako on „prilično brzo čita“ i kako veruje da je Matijević isto tako „dobar dečko i u literaturi“. Dakle, srpska književna elita je posle pada Miloševića izašla sa velikim projektom nove NIN-ove nagrade dok je hrvatska scena, recimo, ponudila FAK. Moglo bi se reći da su se ta dva projekta ukrstila u bliskoj budućnosti i to tako što je jedan srbijanski ninovac inklinirao ka FAK-u, dok je glavni fakovac krenuo ka NIN-u. Ispostavilo se da je NIN daleko neporoznija struktura, tako da je Vladimir Arsenijević već odavno bio u fakovskim i postfakovskim vodama, dok je Miljenko Jergović bio prinuđen da se preko Politike dopisuje sa Vasom Pavkovićem, predsednikom žirija NIN-ova nagrade, koji je njegov roman izbacio iz konkurencije, braneći etnički čistu SAO Ninovsku krajinu. U nekoj krajnjoj, žalosnoj instanci, te dve linije su se mnogo ozbiljnije isprepletale, stvarajući regionalni amalgam o čemu danas svedoče beogradsko Vreme i zagrebački Jutarnji list. Naravno, neizbežna spona u ovoj strukturi bio je i bivši član NIN-ovog žirija i redovni kritičar Vremena – Teofil Pančić, autor Famoznih 400 kilometara. Iz ovog šinjela izašle su Kandže Marka Vidojkovića (spoj Narodne knjige i B92) i Sjetva soli Muharema Bazdulja, kao dva najreprezentativnija dela NIN&FAK transverzale. Na ovaj voz su pokušali da se ukrcaju i pisci iz grupe P70; donekle bi im to i uspelo da nisu svog promotora našli u Aleksandru Jerkovu, a mentora u Dobrici Ćosiću.

S druge strane, Beton je nastao na tragu druge hrvatske struje čiji je glavni i jedini reprezent bio Feral. O tome svedoči i periodično gostovanje Betona u Feralu, kao i trajna saradnja sa autorima Ferala, naročito sa Predragom Lucićem, koji danas ima solidan opus satirične poezije na srpske teme. U tom bi se pogledu mogle pratiti i transformacije nekih novinskih i pesničkih žanrova koji su prvi put lansirani u Feralu, da bi u Betonu (posebno u rubrici Vreme smrti i razonode) doživeli brojne inovacije. Pored formi, Beton baštini i antifašizam i to s jedne strane preko Ferala a s druge, mnogo dublje u povest, preko nadrealista. Ta će se nadrealistička kopča možda najdoslednije videti u trećem članu ovog niza – reč je o sarajevskom časopisu SIC! i grupi mladih pisaca i kritičara, okupljenih oko ovog glasila. O tome svedoči i česta saradnja između nas. Brojne su knjige koje su izašle iz produkcija ovih kružoka, no ono što ih generalno odlikuje je „neverovatna nepotrebnost“ u razdrobljenoj Jugoslaviji, čiji se komadi odavno ponose svojim nacionalnim književnim dostignućima, ne mareći za regionalne pokušaje međusobnog razumevanja i čitanja, osim ako se ne radi o nekom festivalu.

U tom smislu, zanimljiva su bila narativna intermeca Marka Brecelja sa poslednjeg Krokodila. Naime, Brecelj je krenuo na obeležavanje godišnjice Sutjeske, ali je završio na  stejdžu ispred bivšeg Muzeja 25. maj. U nekoliko navrata, pričao je o svojim putovanjima diljem bivše domovine. Gotovo sve njegove priče bile su parabole o mekom terorizmu koji on zagovara u postjugoslovenskim društvima, devastiranim ratnom prošlošću, katastrofalnom tranzicijom i divljim kapitalizmom/pljačkom. Mislim da je Breceljev meki terorizam najbliži opis delovanja Betona u literaturi, koja je doživela sve te stvari uz gromoglasno odobravanje nacije koja i dalje veruje da je to „najbolje što ona ima“. U to, na sebi svojstven način, veruju i predstavnici NIN&FAK transverzale. Oni, takođe, veruju da mogu na sva usta hvaliti Kusturicu, Rajka Vasića, lažno citirati Krležu, šutirati Ugričića, prećutno odobravati harange nad kolegama, a da sve to podvedu pod subverzivni kemp. Ne poričem, moguće je to uraditi u ovim nepismenim društvima, ali šta će se dogoditi kada im jednog dana, neko poput Bogoljuba pokuca na vrata sa njihovom knjigom u rukama. Bogoljubi kempu ne veruju. Oni čitaju brzo i doslovno.

Peščanik.net, 22.06.2013.

NINOVA NAGRADA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)