- Peščanik - https://pescanik.net -

Seti se „Beograda na vodi“

Ne davimo Beograd

Stvarnost u Srbiji nikada nije bila blizu ideala pravne države. Samim tim, ništa ili gotovo ništa od onoga što se javilo kao sporno u vezi sa projektom „Beograd na vodi“ nije se dogodilo prvi put. Tu je samo postalo vidljivije, zbog grandioznosti samog projekta, vrednosti obuhvaćene javne imovine, značaja koji su projektu dali političari i snažnog kontrasta između načela koja promoviše oficijelna politika i prakse postupanja.

Ovo nije prvi slučaj da je na osnovu međudržavnog sporazuma zaobiđena primena srpskih antikorupcijskih zakona. To se dogodilo 2008, kada nije izvršena prodaja NIS na osnovu važećih propisa o privatizaciji, već direktnom pogodbom, kao i u nekoliko navrata kada je izgradnja puteva i elektrana poveravana firmama iz zemlje davaoca kredita. Razlika je u tome što su 2012. i u kasnijim godinama, na talasu politike „nulte tolerancije“ usvojeni Zakon o javnim nabavkama i Zakon o privatizaciji koji promovišu borbu protiv korupcije među ključnim načelima. Ugovor o „Beogradu na vodi“ sigurno nije prvi za koji dobar deo javnosti tvrdi kako je privatni partner u ugovoru o javno-privatnom partnerstvu prošao značajno bolje od države/grada. Takve ocene su bezbroj puta ponovljene u slučaju aranžmana „Bus – plus“ (zaključenog pre donošenja Zakona o javno-privatnim partnerstvima i koncesijama). Toliko, da je javno-privatno partnerstvo 2013. uvršteno među rizične oblasti koje prepoznaje antikorupcijska strategija.

Daleko od toga da je ovo bio jedinstven primer situacije u kojoj se urbanistički planovi prilagođavaju interesima konkretnog investitora. Istina, teško je setiti se bilo kojeg drugog slučaja u kojem su gradski urbanisti otvoreno priznali da je to učinjeno. Najzad, ovo čak nije ni jedini primer da su zbog realizacije nekog infrastrukturnog projekta menjana opšta pravna pravila, zakoni koji treba da važe za neograničeni broj budućih situacija. Takozvani „lex specialis“ je svojevremeno bio donet i zbog eksproprijacije za potrebe „Južnog toka“.

Reakcije predstavnika vlasti na iznošenje kritika ili postavljanje elementarnih pitanja o ovom projektu i nekim drugim poslovnim aranžmanima koji su problematični iz sličnih razloga zaslužuju posebnu analizu. Ovde samo valja primetiti da te reakcije, kako vreme prolazi sve češće idu u pravcu jedne varijante „А у вас негров линчуют“ strategije – „to su radili i prethodnici“ ili, u agresivnijoj varijanti: „a što niste protestovali/pitali kad su…“ S druge strane, predstavnici opozicije koriste manjkavosti projekta kao šansu za jačanje svoje popularnosti, katkad prebacujući odgovornost na bivše partijske i koalicione drugove za donekle slične sopstvene aranžmane.

Zbog paradigmatičnosti, opšte zainteresovanosti i nagoveštene dugotrajnosti realizacije projekta „Beograd na vodi“, svaka nova licitacija, tender za javnu nabavku ili oglas kojim se otvara nadmetanje za korišćenje javne imovine, a koji budu raspisale republičke i gradske vlasti, biće nova prilika za podsećanje da to isto nije učinjeno sa najvećim komadom zemljišta u Beogradu koji je ikada stavljen na raspolaganje investitorima, kao ni za izgradnju objekata javne namene na tom području. Slično tome, svaki put kada vlasti budu raspisale konkurs za urbanističko rešenje nekog stambenog bloka, trga ili kvarta, to će biti prilika za podsećanje da takvog konkursa nije bilo za čitavu desnu obalu Savskog amfiteatra, već da su urbanisti o izgledu tog dela grada samo modifikovali želje najavljenog investitora, firme koja u tom trenutku nije bila ni vlasnik ni zakupac zemljišta, niti u bilo kakvom ugovornom odnosu sa državnom Srbijom.

Svaka situacija u kojoj se nadmetanjem dođe do povoljnije cene ili drugih povoljnijih uslova od onih koji su bili procenjeni i postavljeni na početku postupka (bilo da je u pitanju licitacija za zakup mesta za prodaju kokica, prodaja službenih vozila, privatizacija ili javna nabavka) biće prilika da se i građani i vlasti podsete na opšte poznatu činjenicu – da odsustvo konkurencije donosi direktnu ekonomsku štetu. Svaka situacija u kojoj državni organi budu kontrolisali odluke o raspolaganju javnom imovinom uvidom u dokumentaciju koja je prethodila zaključivanju ugovora, i svaka situacija u kojoj ta dokumentacija bude na raspolaganju i građanima, može biti podsećanje na to da je ugovor o najkrupnijem i najpromovisanijem projektu u zemlji zaključen, a da se do samog potpisivanja nije znalo čak ni o kojoj vrsti pravnog posla je reč.

Najnovija prilika za takva podsećanja jeste oglas koji je raspisao grad Beograd, a kojim su zainteresovani pozvani da učestvuju u javnom nadmetanju za 6.421 metara kvadratnih na Autokomandi, neposredno uz prostor gde firma „Delta“ već godinama najavljuje izgradnju tržnog centra. Mnogi su se tim povodom setili da je investitor koji gradi u Savskom amfiteatru, uz obavezu da uloži 150 miliona evra i da 150 miliona evra kredita preduzeću čiji je dvotrećinski vlasnik, dobio besplatno na 99 godina gotovo 90 hektara zemljišta. Gradonačelnik Siniša Mali izjavljivao je da vrednost tog zemljišta ne može da se proceni jer nije privedeno nameni, jer su tamo udžerice i železnička struktura, a jednom prilikom je čak izjavio da ono ne vredi ništa. Sada su, kako vidimo, njegovi službenici procenili da 0,6 hektara građevinskog zemljišta, koje je takođe prilično zapušteno, bliže auto-putu, ali vrlo daleko od reke, vredi najmanje 6,8 miliona evra.

Možemo se nadati, ali ima mnogo razloga i da se sumnja, da će ova licitacija uspeti. Međutim, nemerljiva šteta je već naneta. Ta šteta se ne ogleda samo u neplaćenoj ceni zemljišta u Savskom amfiteatru. Ona se multiplikuje u logičnom očekivanju svih budućih potencijalnih ulagača da će i oni dobiti privilegovane uslove, u pogledu cene zemljišta, urbanističkih planova i podrške državnih i gradskih čelnika u promociji privatnog projekta.

Nakon objavljivanja vesti o licitaciji, bilo je pokušaja da se izračuna visina gubitka za budžet na prostoru Savskog amfiteatra. To bi bilo zanimljivo i korisno utvrditi, ali nije moguće. Naime, vrednost zemljišta ne zavisi samo od veličine i položaja, već mnogo više od pratećih informacija. Svojevremeno se ekipa Insajdera trudila da utvrdi visinu štete za budžet zbog načina na koji je prodata „Luka Beograd“ i još neke firme u Beogradu i došla je do sume od gotovo dve milijarde evra. Pri tom su kao reper za poređenje uzete jedinične cene građevinskog zemljišta koje je izdato u dugoročni zakup licitacijom. S druge strane poređenja nalazile su se cene koje su plaćene za kupovinu ili preuzimanje nekoliko firmi, među kojima i Luke Beograd, pravnog lica koje koristi veliki deo zemljišta u priobalju Dunava. Takvo rezonovanje je pojednostavljeno, jer kupovina firmi nikad nije samo kupovina zemljišta koje firma koristi – obično postoje neke obaveze prema zaposlenima, skrivena dugovanja i drugo što povećava rizik a smanjuje atraktivnost. Kako god, to istraživanje je pokazalo da je ključna stvar za utvrđivanje vrednosti zemljišta informacija – šta će moći da se gradi na datom prostoru, kakva se infrastruktura planira i slično.

Kada su sve bitne informacije poznate svima, nadmetanje može biti pošteno, a cena koja se postigne visoka. Kada ključne informacije nisu poznate nikome u momentu kupovine zemljišta (plan stvarno ne postoji i ne zna se kakav će biti), kupuje se „mačka u džaku“ i cena je, zbog rizika ulaganja, niska. „Prava stvar“ (povoljan plan) se kupuje naknadno i nelegalno. Treća varijanta je situacija u kojoj informacije postoje, ali su poznate samo odabranima. Takvo nadmetanje nije pošteno, cena koja se postiže je niska, a deo koristi srećni kupac deli sa dostavljačima informacija ili direktno sa prodavcima odluka.

Znajući sve prethodno, ne može se izbeći zaključak da bi aranžman za Beograd na vodi morao biti povoljniji (ili makar, da ne bi bio nepovoljniji), da je bilo raspisano nadmetanje za firmu sa kojom će država sarađivati ili sa ulagačem kojem bi zemljište bilo (pro)dato. Međutim, ni to ne bi bilo dovoljno da se postigne najpovoljnija cena ili na drugi način najpovoljnija ponuda. Za tako nešto bi morala unapred da postoji potpuna i jednaka dostupnost infomacija – šta se može graditi i kada će biti obezbeđeni infrastrukturni uslovi za izgradnju na tom području. I najzad, bila bi potrebna uverenost potencijalnih investitora da su zaista sve informacije dostupne i da će nadmetanje biti pošteno sprovedeno. Takvo uverenje potencijalni investitori sigurno nisu mogli da steknu iz dosadašnje višedecenijske prakse, što posao staranja o javnom interesu u Srbiji čini još težim.

Da vidimo da li najnovija licitacija ispunjava uslove da uspe. Za početak, logično je pomisliti da će najave o izgradnji tržnog centra na Autokomandi uticati na to da se poveća vrednost ovog zemljišta. S druge strane, građani su zbunjeni, a sigurno i deo potencijalnih kupaca, kada čuju vesti o tome da tog novog „Deltinog“ tržnog centra možda neće ni biti!

Reakcija gradskih vlasti na tvrdnje „Delte“ je izostala1 iako bi njima, po opisu posla, najviše trebalo da je stalo da se sve sumnje razveju. Nije zapažena reakcija ni iz (tehničke) Vlade, iako je smanjenje roka čekanja na izdavanje dozvola potrebnih za poslovanje privrednih subjekata jedan od najčešće isticanih razloga za ponos. Takav manjak podataka najgora je opcija za građane o čijoj se imovini država i grad staraju, ali i za investitore koji bi želeli da se upuste u pošteno nadmetanje.

U odsustvu informacija i reakcija, može se zapaziti nekoliko stvari. Prvo, sama kompanija je najavu povlačenja u ovom slučaju „provukla“ u okviru saopštenja o otvaranju tržnog centra u Banjaluci, ali i navoda o još tri druge investicije, što bi moglo da ukazuje na taktiku da se problem još uvek ne podigne na najviši nivo, a sve u očekivanju povoljnog razrešenja. Ključna rečenica u saopštenju glasi: Nažalost, ni posle dve i po godine razgovora sa gradskim vlastima i obećanja da će svi uslovi biti obezbeđeni, ni za jednu od ovih lokacija dozvolu za gradnju nismo dobili.

Dakle, ne pominju se pravni postupci za izdavanje dozvola koje neki podmitljivi, zli ili nesposobni birokrati nikako da okončaju, niti opstrukcije koje dolaze od političkih šefova tih službenika, već „razgovori“ (koji treba da reše problem) i neispunjena „obećanja“ (da će biti rešen). Ćutanje vlasti se možda može tumačiti moralno-političko-marketinškim razlozima, jer bi zaista bilo teško zamisliti da, na primer, gradonačelnik Beograda ili gradski menadžer naprasno izjave: „mi nikad ne pregovaramo sa investitorima o urbanističkim planovima i građevinskim dozvolama i ne dajemo im obećanja da ćemo nešto uraditi dok se ne ispune zakonski uslovi“. A možda je jednostavno sve ovo pokazatelj da pomenuti „razgovori“ još uvek nisu okončani. Na „obostrano zadovoljstvo“ ili nekako drugačije, to će se valjda već videti.

Autor je programski direktor organizacije Transparentnosti Srbija.

Peščanik.net, 21.07.2016.

BEOGRAD NA VODI

________________

  1. Utvrđeno pretragom po ključnoj reči „delta“ na sajtu www.beograd.org.rs