- Peščanik - https://pescanik.net -

Sloboda i(li) jednakost

Mijat Lakićević u svom tekstu piše; „između liberalizma i neoliberalizma – gde bi prvi bio dobar, a drugi loš momak – nema nikakvih značajnih razlika. Uzgred, termin neoliberalizam je nastao u Sjedinjenim Državama baš da označi sledbenike izvornih, klasičnih liberala, pošto se naziv liberali odnosi na levicu Demokratske partije, koji predstavljaju neku vrstu socijaldemokrata. Ali to, naravno, uopšte nije važno.“

Naprotiv – upravo je to preko čega Lakićević olako prelazi – ono najvažnije: razlika između egalitarističkog i klasičnog liberalizma. Kako piše Džošua Koen: „Mi, egalitaristički liberali, brinemo za jednakost – političku jednakost, jednakost mogućnosti, jednakost resursa – na način na koji klasični liberali to ne čine. Ali naše neslaganje se ogleda i u našem viđenju politike i tržišta: mi ne mislimo da je politika samo katastrofa u najavi. Fridmen kaže: ‘jednakost dolazi u oštru suprotnost sa slobodom: mora se izabrati. Ne može se biti i egalitarista… i liberal’. Ali mi se ne slažemo. Mi smatramo da je ispravno biti oba, i da je moguće biti oba, a da se pritom ne bude naivan.“

Razlika između egalitarističkog i klasičnog liberalizma je, dakle, i te kako stvarna i važna, upravo za temu kojom se u svom tekstu bavi Lakićević. Egalitaristički liberalizam jednako ceni individualna prava kao i onaj klasični, ali pritom brine i za pravičnu raspodelu sredstava i vidi nepravične nejednakosti kao problem koji treba aktivno rešavati – koji smo dužni aktivno da rešavamo, jer svojim sugrađanima dugujemo pravičnost. Jednom kada se egalitaristički liberalizam prepozna kao konstitutivni deo savremenog liberalno-demokratskog nasleđa, Lakićevićev „my way or the highway“ argument (gde je my way, naravno, neoliberalizam, a highway vodi direktno u Pjong Jang) ne deluje naročito ubedljivo.

Ipak, najproblematičniji deo Lakićevićevog teksta je svakako onaj gde kao komparativnu prednost savremenih zapadnih država izdvaja, ni manje ni više, nego radnička prava i znatno više plate radnika na Zapadu nego na Istoku. O da, radnici na Zapadu zaista imaju različita prava koja radnici na ubrzano razvijajućem Istoku nemaju, ali to nije zasluga klasičnog liberalizma, već aktivne borbe za jednakost i solidarnost. Isto važi, dakako, i za prava manjina, žena i homoseksualaca, desegregaciju na američkom Jugu, itd. Kako ispravno primećuje Koen: „Klasični liberalizam je bio na začelju svake od ovih borbi. I to iz dobrog razloga: u svakom od ovih slučajeva, borba je zavisila od spremnosti da se protiv nejednakosti, potčinjenosti i isključenosti bori političkim sredstvima, uz pomoć omrznute države. A ako pomešate svoje klasično liberalne vrednosti sa klasično konzervativnom sklonošću da se na politiku gleda kao na u najboljem slučaju uzaludnu, u nešto gorem kontraproduktivnu, a u najgorem opasnu, onda ćete uvek slaviti ova postignuća jednom kada je borba već završena: uvek na zakusci, neprimetni na glavnom događaju, a nikada u organizacionom odboru.“

Ali ne pišem ovo da bih držao teorijska predavanja, već iz jednog drugog, i smatram, značajnijeg razloga. Ne samo da je poistovećivati liberalnu demokratiju sa neoliberalizmom prosto pogrešno, ono je uz to i taktički veoma štetno. Svako kome je stalo do opstanka liberalne demokratije u Srbiji, moraće da bude spreman da za njenu odbranu pridobije što širi politički front, što znači da će morati da bude spreman nešto da kaže i radniku koji je izgubio posao, i čistačici u školi koja se sada optužuje za rent-seeking, i nastavniku koji će se, iako je celog života pošteno i požrtvovano radio svoj posao, odjedanput naći na ulici. A to nešto ne može biti – ako vam se ne sviđa, idite u Pjong Jang. To ne mora da bude ni obećanje para iz prazne državne kase, ali može biti obećanje pravičnosti i solidarnosti u teškim vremenima. Jer ako liberali ne budu imali šta da ponude ovim ljudima, „Dveri“ će svakako imati – korporatizam, retradicionalizaciju, toplo patrijarhalno ognjište, resantimanski nacionalizam i dugačku listu žrtvenih jaraca. (Deluje neuverljivo? Samo bacite pogled ka susednoj Mađarskoj.)

Vreme ekspertske antipolitike, koja je trebalo da državu modernizuje demokratiji uprkos, definitivno je prošlo, a gde nas je dovelo možemo i sami da vidimo (između ostalog i do toga da se u Srbiji o samom pojmu neoliberalizma diskutuje tek u osvit 2014-e). Krajnje je vreme za demokratsku politiku koja će biti u stanju da formira široke i šarolike koalicije i mobiliše građane u borbi za jednakost, slobodu i solidarnost.

Peščanik.net, 23.01.2014.

Srodni linkovi:

Aleksandar Bošković – Nekoliko napomena o liberalizmu

Milutin Mitrović – Rodu o… (neo)liberalizmu

Mijat Lakićević – Bez (neo)liberalizma nema kulturnog napretka

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU