Nakon 30 godina neovisnosti, prema različitim mjerilima Slovenija se u svijetu općenito smatra relativno razvijenom, sigurnom, ekološki čistom, turistički atraktivnom i socijalnom državom. Uključena je u sve značajne međunarodne institucije i još uvijek je ekonomski razvijenija od svih bivših jugoslavenskih republika. Prema takozvanom Ginijevom koeficijentu, koji mjeri nejednakost dohotka, jedna je od zemalja s najravnomjernije raspodijeljenim dohotkom među kućanstvima u EU.
Iza ove uvodne „turističke razglednice“ krije se potpuno drugačija stvarnost. No, krenimo prvo na početnu točku. Povodom 30. godišnjice Slovenije vrijedi podsjetiti na stereotipno shvaćanje međunarodne politike i historiografije da se Jugoslavija raspala zbog Slovenije. To nije istina. Slovenci su prvo bili privrženi austrougarskom jugoslavenstvu, a zatim objema jugoslavenskim državama (ali kraljevinu su doista već unaprijed izdale i slovenska katolička i hrvatska politička elita, čak i prije napada 6. travnja 1941). Uzgred, jugoslavenska (prva hrvatsko-srpska) integracija u Austro-Ugarskoj bila je hrvatski izum, Slovenci su joj se pridružili početkom 20. stoljeća s idejom o takozvanom trijalizmu.
Slovenija je, unatoč stalnom nezadovoljstvu, vjerovala u jugoslavensku državu, uložila puno energije u njeno postojanje i uređenje, a njene političke i ekonomske elite su već u prvoj, a još više u drugoj Jugoslaviji imale velik utjecaj u državnom vrhu te im stoga do kraja 80-ih godina 20. stoljeća nije padalo na pamet tražiti rješenje izvan Jugoslavije. Glavni cilj bio je postići što bolji položaj Slovenije u okviru (kon)federativne Jugoslavije, što je također bilo u skladu sa stvarnim stanjem u svijetu nakon Drugog svjetskog rata, posebno dijeljenjem na dva bloka, između kojih je Jugoslavija postigla specifični srednji položaj.
Na napuštanje Jugoslavije presudno je utjecala raznolikost pogleda na:
– državno ustrojstvo (ili savez neovisnih država ili jedinstvena država, koja bi s vremenom formiranjem jugoslavenske nacije trebala postati jednonacionalna);
– društveni poredak (ili demokratski višestranački parlamentarni sustav ili održavanje dominacije jedne stranke s ustavom zagarantiranim privilegijama);
– ekonomsko uređenje (ili uvođenje tržišnih zakona i pluralizam vlasništva ili održavanje neučinkovitog formalno samoupravnog, ali u stvarnosti državnog gospodarstva s nedefiniranim društvenim vlasništvom);
– osjećaj da se europske integracije odvijaju bez Jugoslavije, jer se ona u njih ne želi uključiti;
– nestanak straha od povijesnih neprijatelja, Nijemaca i Talijana, pred kojima je Jugoslavija bila zaštita, a istovremeno sve veći strah od srpske politike.
Neka od ovih pitanja pojavila su se u raznim oblicima u prethodnim desetljećima, a zbog niza vanjskih i unutarnjih razloga dosegla su vrhunac u 80-im godinama. Društvena revolucija koja se u Sloveniji odvijala u 80-im godinama nije bila jednoznačna, a konsenzus o gore spomenutim pitanjima formirao se polako i kontradiktorno. U razdoblju do proljeća 1990 (odnosno do prvih višestranačkih izbora) kada su se stvari počele konačno rušiti, moguće je braniti tezu da je slovensko društvo istovremeno s vlastitom transformacijom pokušalo postići i transformaciju cjelokupnog jugoslavenskog društva te time spasiti zemlju. Međutim, ono nikada nije u pravo vrijeme dobilo dovoljnu potporu, u Jugoslaviji nikada nije došlo do ujedinjenja snaga koje bi mogle reformirati zemlju i dovesti je kao cjelinu u Europsku uniju, ili barem postići njen mirni raspad bez prolijevanja krvi. Ali s unutarnjeg slovenskog gledišta i neovisna državnost (ili konfederacija unutar Jugoslavije ili, na kraju, izvan nje, što bi značilo odcjepljenje) kao zajednički cilj nije bila jednoznačna. Oblikovala su je dva pola vrlo različitih polazišta. Desno-katolički imao je za cilj državu koja bi se temeljila na naciji i katolicizmu. Ideologija „Blut und Boden“ (krvi i tla) trebala bi zamijeniti socijalističko bratstvo i jedinstvo, a jugoslavenstvo bi trebalo biti jednom zauvijek zaboravljeno. To se, u obliku raznih mjera osvete, u kojima je sudjelovala većina politike te medija i dogodilo (najpodmukliji čin bilo je „brisanje“ više od 24.000 ljudi iz drugih republika iz registra stalnog stanovništva, čime im je praktički uništen život). Ta struja je u uspostavi države vidjela prije svega mogućnost za preuzimanje vlasti, a preko nje i gospodarstva te obračun s prethodnim elitama, znači lustraciju (iako su vodeću ulogu u tome igrali bivši komunisti, koji su bili obično najvatreniji i najortodoksniji). Lijevo-liberalna struja imala je za cilj reformiranu Sloveniju i Jugoslaviju, građanska prava, demokraciju i opušteno društvo bez histerije, stalnih političkih kampanja i vojnih prijetnji. Kako se to u Jugoslaviji nije moglo postići, došlo je do kratke suradnje između dva tabora tijekom osamostaljenja, nakon čega je nastavljena kulturna borba koja se u Sloveniji vodi još od kraja 19. stoljeća. Desni pol, u kojem je hegemoniju uz potporu beskompromisnih, u biti vjerski poslušnih glasača (oko 25-30%) preuzeo SDS (Slovenska demokratska stranka), već 30 godina slijedi svoje izvorne ciljeve (samo su se ciljne skupine za lustraciju djelomično promijenile). Tu su i dalje jugoslavenski „čefuri“, „opankari“, „trenerkarji“ (to je uobičajena Janšina i desničarska terminologija), ali i kritični intelektualci i radnici u kulturi, te u posljednje vrijeme čak i parlamentarna stranka Ljevica, koju žele zabraniti jer zagovara demokratski socijalizam. Dakle nešto poput Obznane i Zakona o zaštiti države u Kraljevini SHS-a. Lijevo-liberalni pol utopio se u pragmatizmu, težnji za osobnom dobiti, u osobnoj ogorčenosti, narcisoidnosti malih razlika i fragmentaciji, što mu sprječava učinkovito preuzimanje vlasti i vladanje. Takva situacija onemogućila je da Slovenija, osim stjecanja neovisnosti i pridruživanja EU, stvori konsenzus o tome što državom uopće želi postići. Neovisna država shvaćena je kao „kraj povijesti“. Posljedica je bila stihijski razvoj koji su usmjeravale različite interesne skupine i lobiji, što je dovelo do činjenice da je Slovenija danas uništena zemlja, ljuska bez sadržaja, koja se ne bavi budućnošću već prošlošću. Ako pitate ljude na što su ponosni odgovor je: planine, priroda, sport, kulinarika, jezik. To je koncept „dežele“ iz 19. vijeka, a ne suvremene države.
Danas se u Sloveniji, kao i drugdje u zemljama bivše Jugoslavije, vodi žestoka borba za interpretaciju raspada države (a i povijesti općenito). Riječ je o procesu koji je sličan onom koji se dogodio u Jugoslaviji u 80-im godinama u vezi s Drugim svjetskim ratom, na temelju kojeg su se formirale nove, nacionalističke političke elite. Međutim, pitanje interpretacije osamostaljenja zapravo je samo krinka, jedan od ideoloških alata. Unutarnja borba za povijest u Sloveniji povezana je s vlašću. Iako su se u ovih 30 godina političke elite mijenjale, stranke se raspadale i formirale, „nova lica“ pobjeđivala na izborima, a zatim nestajala, slovenska konstanta su dva političara: Janez Janša i Borut Pahor. Obojica su karijeru započeli u partijskim redovima. Drugi je u potpunosti podređen starijem te nema vlastitu političku mrežu, a njegova politička karijera u Sloveniji privodi se kraju. Kao jedini političar, bio je predsjednik parlamenta, vlade i države, a uz to i europski poslanik. Posvuda se pokazao nesposobnim, ali je populizmom, koketiranjem s medijima, neodređenošću i praznom retorikom nekako uvijek uspio ostati u vrhu politike. U stvarnosti funkcionira kao svojevrsni razmaženi, narcisoidni princ a ne kao političar, kamoli državnik. U medijima kruže razna objašnjenja o razlozima podređenosti Janši, od psiholoških (divljenje autoritarnoj moći, koju on nema) do teorija da Janša (kao i o mnogim drugima) o njemu ima podatke koji bi ga kompromitirali. U svakom slučaju, Pahor je Janši kao predsjednik pomogao doći na vlast i njegovu autoritarnu vladu stalno zagovara, zbog čega ima ozbiljan problem pred europskom politikom, budući da se pretvarao da je pobornik srednje Europe i javno objašnjavao kako Slovenija mora biti na „francusko-njemačkom vlaku“. Vjerojatno računa da će ga aktualna vlada za lojalnost u pravo vrijeme nagraditi još nekim birokratskim poslom u Bruxellesu.
Oko Janše se već u 90-im godinama razvila jaka mreža koja kontrolira glavne segmente slovenskog društva. U sprezi s Mađarskom, kojoj širom otvara vrata, blizu je uspostavljanja takozvane „druge republike“: autoritarne države s jednim vođom po mađarskom uzoru. U stvarnosti bi to bila/bit će treća republika, ali prvu, socijalističku – koja je u Jugoslaviji uspostavila praktički cjelokupnu državnu strukturu, društvene sustave na kojima Slovenija i danas vegetira – oni ne priznaju. Ovaj krug ljudi ima važan razlog za ustrajanje u politici i na vlasti zbog svoje uključenosti u prodaju oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koja je tada iznosila najmanje 140 milijuna njemačkih maraka. (Toliko su procijenili kasnije, brojka je vjerojatno značajno viša, a u blagajni ministarstva odbrane pronađeno je samo 10.000 maraka.) Slovenija je tako rođena i uglavnom se utemeljila na načinu zlouporabe političke moći za osobne koruptivne poslove. Ministarstvo obrane pobrinulo se da tragovi trgovine nestanu, ali ne u potpunosti, pa su, između ostalog, izašli na vidjelo dokazi da je Janša oružje prodavao i hrvatskom ratnom zločincu Glavašu. Hrvatska vjerojatno ima puno bolje sačuvanu dokumentaciju i stoga joj uvijek jako odgovara da je Janša na vlasti, što dokazuje i tvrdnja bivšeg premijera Antona Ropa da se prije izbora 2004. Janša (koji je nakon toga pobijedio na izborima) s hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom dogovarao o incidentima u Piranskom zaljevu (tvrdnja je tada bila predmet tužbi, jer je Rop navodno izdao državnu tajnu). Priča s oružjem nastavila se aferom Depala vas, u kojoj je došlo do sukoba između vojne obavještajne službe koja je služila Janši (uključujući praćenje i prisluškivanje civila, obračun s političkim protivnicima, itd) i policije koja je branila temeljne postulate demokratskog društva. Danas je policija uglavnom podređena Janši i drastično gubi povjerenje ljudi. Stvar je 1993. godine došla na rub oružanog sukoba, a Janšu je parlament svrgnuo s mjesta ministra obrane, ali uz organizirane masovne prosvjede u njegovu potporu, koji su izravno emitirani na nacionalnoj televiziji (koja je također velikim dijelom u njegovim rukama). Nijedna od ovih stvari nije prošla kroz sudski sustav, brojne čak ni do suđenja. Desetljeće kasnije, pojavila se nova korupcijska afera Patria (podmićivanje pri kupnji finskih oklopnih vozila). Za to je Janša bio pravosnažno osuđen i bio je u zatvoru, odakle su ga vozili na parlamentarne sjednice. Spasio ga je desno usmjereni Ustavni sud pod voditeljstvom ostarjelog dr. Ernesta Petriča, čovjeka za sva vremena i sve režime (u prethodnom je sustavu bio kandidat za Titovo kolektivno predsjedništvo, predavač na sveučilištu u Etiopiji i posljednji jugoslavenski veleposlanik u Indiji, nakon toga slovenski diplomat, sada Pahorov savjetnik; mijenjao je razne stranke od liberalne do nacionalističko desne Slovenske ljudske stranke, za koju se očekuje da će se kandidirati na sljedećim izborima). Ustavni sud poslužio se ciničnim argumentom da je Janša prijeko potreban demokraciji (što je bilo formulirano neutralnije, to jest da je „dobro funkcioniranje oporbe svakokratnoj izvršnoj vlasti jedan od temelja demokracije“). Kasnije su svi upleteni oslobođeni i od države su dobili ili zahtijevali visoke odštete (za razliku od toga, austrijski posrednik koji je mito posredovao u Austriji je osuđen). Posao s oružjem bio je svojevrsni početak pljačke društvene imovine. Oni koji su bili upleteni u poslove s oružjem uspjeli su ući u politiku, policiju, vojsku, sudstvo, medije i druge podsustave. Tu mrežu danas podmlađuju politički klonovi koji su izrasli iz stranačkih mladeži, odanih sljedbenika i rođaka.
Borba za interpretaciju povijesti stoga ima vrlo konkretnu pozadinu, a povijest i ideologija samo su jedan od „spin“ alata, iako se shvaćaju vrlo ozbiljno te se u instrumentalizaciju povijesti za političke svrhe usmjeravaju ogromne količine novca te iskorištavaju vladini i drugi službeni portali, njihove veteranske organizacije, mediji, proslave i sve ostalo što se može. Između ostalog, svojim obilježjima nanovo obilježavaju povijesni krajolik, žele ustanoviti muzej osamostaljenja, nekakav novodobni muzej revolucije, kakve smo poznavali u prošlom sustavu.
Temelj ovog pristupa datira iz ranih 90-ih, kada je Slovenska demokratska stranka (tada formalno još socijaldemokratska stranka) jedva ušla u parlament s ostatkom glasova ili po nekim iskazivanjima kompjuterskom greškom (na izborima je osvojila nešto više od 3%). Janša je tada napisao i rasposlao analizu da je kapital osamostaljenja „nepravedno raspoređen“. Od tada, gotovo 30 godina teži „poštenom“ raspoređivanju.
Osnova revizije povijesti je inače jednostavna. Slovenci su oduvijek željeli svoju državu, koju su nekad imali (Karantaniju), oni zapravo uopće nisu doseljeni Slaveni, već starosjedioci, koji su sve vrijeme bili ugnjetavani. Onda je 1990. nastupila skupina tzv. „proljetnih političara“ koji su predvođeni velikim vojskovođom potajno organizirali slovensku vojsku i, unatoč protivljenju cijelog svijeta, Jugoslavije i opozicije u Sloveniji, koja je bila protiv neovisnosti, trijumfalno stvorili novu državu. Sada se ovaj postupak mora dovršiti s tzv. „drugom republikom“.
U ovoj konstruiranoj povijesti vrlo značajnu ulogu ima mitizirani desetodnevni vojni sukob u Sloveniji, nazvan „rat za Sloveniju“. Zapravo to (čak i ako duljinu borbi ostavimo po strani) nije bio klasični rat. Borili su se ljudi koji su živjeli u istoj državi, uglavnom jednom služili u istoj vojsci, časnici su desetljećima živjeli u Sloveniji, zasnivali obitelji, duboko u sebi većina upletenih intimno je vjerovala da sve to nije „sasvim stvarno“, da nitko neće ići do kraja i da će se možda na kraju svi moći normalno dogovoriti. Rat se nije temeljio niti na nacionalnoj mržnji niti na tendenciji podjele teritorija. JNA je bila nacionalno miješana, dolazilo je do masovnog dezerterstva, a srpske i bosanske majke autobusima su odlazile u Ljubljanu po svoje sinove. Jedno od osnovnih – netipičnih za rat – obilježja bio je i telefonski i pisani dio događaja. Svi su znali koga treba nazvati na koji broj, uz povremene iznimke kad je ovaj ili onaj političar ili zapovjednik bio „nedostupan“; tada su si protivnici pisali, slali faksove i telefonirali, najčešće uz povišene tonove, sarkazam, prijetnje i uvrede, ali ipak. Eskalacijom oružanog sukoba stvari nisu više bile pod tolikim nadzorom. Vojno vodstvo, nad kojim nije bilo stvarne političke kontrole, čak ni nakon što je predsjedništvo SFRJ ponovno započelo s radom, bilo je bijesno zbog poraza i željelo je započeti totalni rat protiv Slovenije. Neki zapovjednici JNA na terenu također su djelovali ili pokušavali djelovati samovoljno. I na slovenskoj je strani mnogim ljudima bilo teško suočiti se s političkim sporazumima ili primirjem, a Janša nije htio pustiti zarobljene časnike, iako je Slovenija time riskirala da neće doći do potpisivanja Brionskog sporazuma i da će ostati u vrtlogu mnogo ozbiljnijeg rata koji se naslućivao. S druge strane, zapovjednici teritorijalne obrane opirali su se Janšinoj zapovijedi da napadnu vojarne u Ljubljani i okolici, što bi značilo katastrofu i nepovratnu eskalaciju sukoba. Vojni zrakoplovi JNA koji su bili već u zraku opozvani su zbog različitih političkih i diplomatskih intervencija.
Sukob ipak – također zahvaljujući intervenciji EK – nije postao neukrotiv. Tome je značajno pridonijela i činjenica da je on u to vrijeme uglavnom bio ograničen na Sloveniju. Uspješni pregovori na Brionima 7. srpnja Sloveniju su spasili od rata. U sukobima je stradalo 65 ljudi: 37 pripadnika JNA, 12 pripadnika Teritorijalne obrane i milicije, 16 civila (od toga 10 stranaca, uglavnom vozača kamiona). Na slovenskoj je strani bilo oko 15.000 pripadnika TO, oko 20.000 rezervista, 200 pripadnika milicije i oko 5.000 lovaca (koji prema međunarodnom pravu uopće ne bi smjeli biti uključeni u sukob), a na strani JNA bilo je oko 2.000 vojnika nacionalno miješanog sastava (od 45.000 vojnika i 4.000 časnika koliko ih je bilo u 5. vojnoj oblasti). Oko 15.000 vojnika je bilo blokiranih u vojarnama. Sukobi su se odvijali na oko 2% slovenske teritorije. JNA nije koristila raspoloživo topništvo (oko 1.000 topova, minobacača i višecijevnih raketnih bacača), koristila je samo mali dio od 1.160 tenkova i oklopnih vozila u sastavu 5. vojne oblasti, 3% kapaciteta Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva ili oko 15% svih kapaciteta u nadležnosti 5. vojne oblasti. „Mali rat“ (Mini-War), kako ga je opisao stručnjak za obranu dr. Anton Bebler, u osnovi je bio sukob za granice; u Hrvatskoj se još uvijek prebacuje da je bio dogovoren između Slovenije i Srbije kako bi Slovenija napustila Jugoslaviju, a Hrvatsku ostavila tamo (što nije istina). Tuđman je govorio čak o „operetnom ratu“. Naravno, unatoč tom okviru, slovensku obranu ne možemo osporavati, prije svega zbog njene domišljatosti, požrtvovnosti i uspjeha, a lokalni župani su uspjevali sa dogovorima o prekidu neprijateljstva, ljudi su stajali ispred tenkova u kojima su bili mladići različitih naroda, koji nisu znali šta treba da rade… Međutim, zbog svog ograničenja, rat u Sloveniji ostao je u sjeni kasnijih neprimjereno krvavijih ratova na teritoriju bivše Jugoslavije. Njegova suština nije toliko u onome što se dogodilo, već prije svega u onome što se moglo dogoditi da Slovenija nije bila vojno pripremljena (još više politički, medijski i diplomatski) barem onoliko koliko je bila i da ona polovica slovenske politike, koja se zalagala za mirno rješenje, nije prevladala nad vojnim „jastrebovima“. Najveće postignuće bilo je to što nije bilo više žrtava (zahvaljujući pluralnom odlučivanju na političkom vrhu i uspješnoj kombinaciji vojnih, političkih i diplomatskih mjera). Stoga, i zbog kratkoće, kao i preseljenja rata u druga područja, niti jednom slovenskom zapovjedniku ili političaru nije suđeno pred Haaškim sudom (iako je bilo pokušaja JNA i Srbije), a sukobi su ostali u „civiliziranim“ okvirima, ako tako nešto uopće možemo reći za oružane sukobe.
Takav povijesni pogled na rat je, naravno, u potpunoj suprotnosti s interpretacijom koja rat želi učiniti jednoznačnim i najodlučnijim i najjunačnijim sukobom u slovenskoj povijesti.
Slovenija i Hrvatska tada su bile međunarodno priznate nakon angažiranog javnog mnijenja u zapadnim zemljama (stravični prizori iz Vukovara i Dubrovnika su u to vrijeme još uvijek znali dirnuti ljude u zapadnim državama) i u složenim uvjetima kraja bipolarnosti, uspostavljanja novog svjetskog poretka i ujedinjavanja Europe. Za Jugoslaviju je prevladao stav takozvane Badinterove komisije da se ona raspala, pa stoga nije postojala samo jedna nasljednica. Glavnu ulogu u međunarodnom priznanju imala je tada tek ujedinjena Njemačka, koja je također željela pokazati svoju političku moć u Europskoj uniji u nastajanju.
Današnja politika želi sakriti što su Slovenci izgubili, a što stekli raspadom Jugoslavije, jer žestoko odbija sve usporedbe s prethodnom „totalitarnom“ državom. Nedavno preminuli jugoslavenski kantautor Đorđe Balašević napisao je u vrijeme osamostaljenja da su Slovenci dobili državu, a on je svoju izgubio. U bijesu su nastali stihovi: „Laku noć braćo Janezi / Shvatam vas, sve su to geni / Mame vas habsburški kavezi / Neko je rođen da šeni“. Na kraju, kako i priliči jugo ironiji, utočište od Miloševićevog režima dobio je u Sloveniji. Ali njegove su osjećaje dijelili mnogi u tadašnjoj zemlji, ali i u Sloveniji. To naravno ne znači da su se Slovenci ili dio Slovenaca nakon osamostaljenja željeli vratiti u Jugoslaviju. To je i danas jedna od glavnih kritika desnice i jedan od argumenata zašto upravo ona mora biti na vlasti kako bi to spriječila. Za zemlju poput one u kakvu se Jugoslavija pretvorila u 80-im godinama, povijesni je rok iz jednog ili drugog razloga istekao, a rasprava o tome bi li bilo bolje ostati u Jugoslaviji ili se osamostaliti besmislena je. Svakako je osamostaljenje za Slovence, kao nacionalnu zajednicu, bila neprimjereno bolja opcija, a to je, uostalom, bila i većinska odluka na plebiscitu o tome. Svakako puno izbora nisu ni imali.
Što znači da bismo sada prvenstveno trebali tražiti odgovor na – pogotovo za današnje generacije značajno pitanje – što smo razlazom dobili? U 90-im godinama Slovenija se reklamirala sloganom da je ona „priča o uspjehu“. Trideset godina slovenske samostalnosti daje drugačiju, sveobuhvatniju i kritičniju sliku. To bi se razdoblje moglo podijeliti u dva dijela. „Duge 90-e“ trajale su od osamostaljenja do pristupanja EU 2004. godine, tj. 13 godina „čiste“ neovisnosti, formalno prve u cijeloj njenoj povijesti. U stvari, Slovenija je veći dio tog vremena provela u „pripremanju“ za EU, a istodobno je kroz tranziciju nastala Slovenija kakvu danas poznajemo. Drugo je razdoblje nakon pristupanja EU, u kojem se očekivalo da će Slovenija nakon usvajanja europskih standarda i zakona postati moderna, demokratska država koja se temelji na socijalnoj državi i građanskim pravima. Ovo polazište bilo je definirano već na početku. Suverena, demokratska, pravna i socijalna država Slovenija temeljit će se na ljudskim slobodama, radu i poduzetništvu, na socijalnoj pravdi i sigurnosti za sve, na ekološkoj odgovornosti i najboljim demokratskim slovenskim i europskim tradicijama, napisao je slovenski parlament u Izjavi o dobrim namjerama prije plebiscita 1990. Tadašnje rasprave, predviđanja, pretpostavke i obećanja, kao i stranački programi, temeljili su se na uvjerenju da Slovenija ne pripada balkanskom civilizacijskom krugu, već (srednje)europskom, da bi Slovencima bilo puno bolje u samostalnoj državi jer novac ne bi slali u Beograd, da bi Slovenija trebala imati učinkovito kapitalističko gospodarstvo u koje se politika ne bi miješala, za vojsku bi trebala plaćati znatno manje nego što je morala za JNA, bila bi čak neutralna ili bez vojske, bila bi znatno manje zadužena te imala viši standard. Samostalna država trebala bi se riješiti histerije političkog prostora i neprestanih hitnih situacija, višestranački sustav trebao bi automatski donijeti demokraciju, ukratko, Slovenija bi trebala biti u svim područjima od obrazovanja, kulture, medija, socijalne politike do zdravstva, mirovinskog sustava, u svim društvenim segmentima puno bolja, trebala bi postati svojevrsna „Švicarska“. U odnosu na druge, trebala bi potvrditi vlastitu specifičnu (kulturnu, ekonomsku, političku) autonomiju i identitet, ali ne s takvom isključenošću koja bi je dovela do stagnacije. Ali, isključivanje je zapravo već kulturnom borbom kraja 19. stoljeća bilo povijesno utkano u slovensku politiku. Nakon osamostaljenja, međutim, prvo se uspostavila u odnosu na prostor bivše Jugoslavije. Nasljeđe jugoslavenske federacije trebalo je radikalno ukinuti. Ako ne drugačije, kako je već prije plebiscita rekao čelnik pobjedničke koalicije Demos dr. Jože Pučnik, onda i na „nemili način“.
Zapravo, u političkom i administrativnom smislu, samostalna Slovenija osnovana je na prethodnoj političkoj tradiciji socijalističke republike, kojoj su dodane mnoge „konstrukcijske pogreške“, i još uvijek funkcionira na vrlo sličan način kao države nastale na teritoriju bivše Jugoslavije. Štoviše, cijela okosnica zemlje vegetira na socijalističkoj baštini. Postignuća iz vremena Jugoslavije samo su minimalno nadograđivana (znatno više uništavana), ponajviše time što donosi tehnološka modernizacija, ali ne i strukturno. Na primjer, klinički centar iz socijalističkih vremena i dalje je središnja medicinska ustanova, kao i Cankarjev dom kulturna. Slovenija nije uspjela izgraditi niti jedan objekt koji bi simbolizirao njezinu državnost i moć kulture na bilo kojem području, čak ni novu sveučilišnu knjižnicu, što su obećavale sve političke elite. Zgrada koju aktualni predsjednik narcisoidno naziva „predsjedničkom palačom“ i krasi je zastavama koje sežu do poda, zapravo je bivša banska palača, simbol kraljevske diktature i sjedište talijanske, a zatim njemačke okupacijske vlasti tijekom rata.
Pristupanje EU – osim formalnih „prilagodbi“, tj. prepisivanja europskog zakonodavstva – nije dovelo do odstupanja od balkanskog mentaliteta i načina funkcioniranja. Pogled na Europsku uniju bio je udaljen, romantiziran, glorificiran i nekritičan. Razlog nekritičke vjere u „Europu“ proizlazio je uglavnom iz lagodnosti političke klase, koja je tražila nove zapovjednike i s njima opravdanja zašto se nešto ne može učiniti. To je općenito osnovni koncept slovenske administracije na svim razinama: dokazivanje zašto nešto nije moguće i zašto netko za nešto nije odgovoran. Slovenijom vlada partitokracija. Umjesto prethodne jedne stranke, u proporcionalnom sustavu ih ima mnogo, ali s prethodnom formom mentisa, uglavnom bez unutarnje demokracije, sa posvojenim partijskim „demokratskim centralizmom“. Stranke državu shvaćaju i dijele kao plijen (sada posljednji ostatak bivše društvene imovine, oko 6 milijardi, koju žele spojiti u mirovinski fond pod kontrolom politike). Otuđenost političke klase od naroda pokazuju masovne demonstracije, ograđeni parlament, s blindiranom policijom čuvane proslave. Klijentelizam i korupcija se nastavljaju, tu je vladajuća politika izvrsno zloupotrijebila pandemiju, kupnja opreme postala je svojevrsni nastavak poslova s oružjem, a pandemija se prvenstveno „rješavala“ zastrašivanjem ljudi, drastičnim kaznama koje je pisala policija, vladanjem s uredbama i kršenjem ustava i zakona. Nakon samo nekoliko tjedana proglašena je „pobjeda“ nad pandemijom i proslavljena preletom američkih zrakoplova, a ljudi, posebno stariji u staračkim domovima, masovno su umirali.
Slovenija je na međunarodnom planu gurnuta na marginu, gospodarski su je sustigle i pretekle zemlje istočne Europe, a zaostajanje za zemljama s kojima se uspoređivala u socijalizmu (Austrija, sjeverna Italija) nije se smanjilo. Razlika se u usporedbi sa socijalističkim vremenima (s izuzetkom kriznih 80-ih) povećala. Danas se svrstava u problematične, „neliberalne“ zemlje s autokratskim načinom upravljanja. S druge strane, napuštanje „balkanskog civilizacijskog kruga“ značilo je intelektualno i kulturno osiromašenje. Taj krug nije automatski zamijenjen europskim, ni u kulturnom ni u intelektualnom smislu. Za filmske, kazališne i druge umjetnike horizont se smanjio s 20 milijuna na 2. Bivši jugoslavenski intelektualni kulturni puls, uključujući polemike, nije zamijenjen europskim. S izuzetkom Slavoja Žižeka, u europskim novinama nema slovenskih intelektualaca. Istina je, međutim, da je nedostatak medijske pozornosti u posljednje vrijeme obilno nadoknađen. „Maršal Twito“, kako utjecajni strani mediji opisuju Janeza Janšu (postoje i drugi nadimci, kao što je „slovenski pacijent“), a s njim i Slovenija kao zemlja se zbog autokracije, uništavanja medija i pravosuđa te podređenosti Mađarskoj pojavljuje gotovo svakodnevno u svim glavnim europskim i američkim medijima.
Slovenski političari u EU, uključujući europske poslanike, ne znače ništa. Slovenija u Bruxelles ne šalje najbolje osoblje koje bi se brinulo o interesima zemlje, niti je u stanju uspješno dobivati europska sredstva ili izraditi plan razvoja u skladu s ekološkim i digitalnim smjernicama EU kako bi iskoristila ponuđenu pomoć. Slovenski politički predstavnici, posebno s desne strane, s nekoliko rijetkih iznimaka, služe uglavnom za ideološku i političku zaštitu inkriminiranih lokalnih čelnika i tuženje Slovenije u inozemstvu (oko 500 Slovenaca koji inače rade u raznim europskim službama dobro su obrazovani i uglavnom sposobni, jer su posao dobili na europskim natječajima, ali to ne dolazi do izražaja). Isto se odnosi na europsko i međunarodno pravo: Slovenija je izgubila praktički sve važne parnice, uključujući i one protiv Hrvatske. Osnova slovenske politike od ulaska Slovenije u EU bila je servilnost i potraga za sinekurama za pojedinačne politike, a ne zaštita slovenskih nacionalnih interesa, kao što je to bio slučaj u Jugoslaviji. U posljednjem razdoblju ona, prema tumačenju vlasti, navodno, „brani“ svoje interese. Ali na potpuno pogrešan način s napadima na europske institucije i pojedinačne politike. Baš kao što to čine države tzv. Višegradske skupine koje su, za razliku od Slovenije, izvrsno iskoristile pristup EU, dobivale europski novac, gradile infrastrukturu, ali istodobno usmjeravale europsku pomoć u ruke svojih tajkuna, koji sada uz potporu sadašnje vlade (u zamjenu za razne trgovine, prije svega nadzorom nad medijima) ekonomski ubrzano prodiru u Sloveniju. Uz sve ideološke i političke obračune s takozvanom „jugonostalgijom“, Slovenija se „preselila“ na još gore istočnoeuropsko područje. Istodobno, svakog se ljeta polovica Slovenaca, uključujući cijeli politički vrh, preseli u Hrvatsku. Devedesetih godina je više od polovice Slovenaca navodilo i da im je prvi strani jezik srpskohrvatski. Pjevači sa Balkana su do pandemije najmanje jednom mjesečno punili najveće slovenske dvorane. U Beograd ili u Guču su autobusi svake godine vozili na desetine tisuća Slovenaca.
Slovenija je tijekom 90-ih vodila vanjsku politiku u stilu „daleko od Balkana“ i namjerno je željela stvoriti dojam da nema nikakve veze s bivšom Jugoslavijom. Nepovjerenje prema Slovencima nastalo raspadom države, dugovi Ljubljanske banke zbog kojih je put do bivših republika bio zatvoren slovenskom kapitalu, proturječna i nedosljedna vanjska politika, tamo su stvorili takvo nepovjerenje da političko „bježanje“ uopće nije bilo potrebno. U bivšu su Jugoslaviju u ekonomskom, političkom i stručnom smislu uspješno ušle druge države, pogotovo Austrija i Njemačka. Umjesto da Slovenija kupuje tvrtke na teritoriju bivše Jugoslavije, proces je obrnut: Hrvatska i Srbija kupuju slovenske. Odlazak iz bivše Jugoslavije u 90-im nisu zamijenile druge interesne veze unutar EU, osim sada s Mađarskom, gdje to nije državni već stranački interes. Slovenija među razvijenim europskim državama nema saveznike. Kakva je njena vanjska politika na Balkanu u posljednje vrijeme dokazuju događaji s tzv. „Nonpaperjem“ iza kojeg, kako se sve više pokazuje, zapravo stoji slovensko političko vodstvo (iako možda samo s kurirskom ulogom). Njime bi i dalje prekrajali granice na Balkanu. Naravno s novim neizbježnim ratovima.
Ideološki uvjetovana denacionalizacija i privatizacija, koja se nastavila s tajkunizacijom, ostavile su poražavajuće posljedice. Imovina je jedinstveno vraćena u naturi, uključujući velike crkvene i druge feudalne posjede. Slovenija je u pravni poredak mlade republike uvela feudalne elemente. Vraćanje imovine odvijalo se čudnim pravnim kanalima i još čudnijim „kriterijima“ za priznavanje jugoslavenskog državljanstva, što je kod stranaca bio uvjet za povrat imovine. Nepripremljene općinske vlasti, s jedne strane, su se suočavale s timovima dobro plaćenih odvjetnika, i vrhom slovenske politike s druge strane, koji je uvijek bio spreman saslušati zahtjeve i pri tome posredovati. Slična je situacija bila i u odnosu između države i Katoličke crkve, kojoj su sve vlade priznale neformalni status „državne crkve“ i ulogu sugovornika na državnoj razini, ne samo u imovinskim pitanjima već i u participaciji u državnim medijima, na polju obrazovanja i na drugim područjima. Crkva se također ponašala poput bezobzirnog kapitalista, a njena neuspjela ulaganja, koja svi plaćamo, kretala su se od hotelskih kompleksa u Hrvatskoj do televizijskih programa s pornografskim sadržajem. Sukobi oko privatizacije završili su takozvanom „pidovskom“ privatizacijom, od koje većina građana nije imala ništa ili je imala vrlo malo, osim ako nisu imali dobre veze i priliku kupiti dionice inače sve rjeđih propulzivnih tvrtki. A u posljednjoj fazi, s takozvanim menadžerskim otkupima odnosno tajkunskom privatizacijom, koja je u državnim bankama ostavila milijarde manjka. Na kraju je banke dokapitalizirala država, a zatim prodala za znatno niže iznose (Slovenija je u njih uložila 4,5 milijarde eura, a dobila nekoliko stotina). Ljubljanska banka, kičma slovenskog gospodarstva, nije sama potonula, već je dovela gotovo cijelu zemlju na rub ponora, jer su joj propali tajkuni (uključujući Katoličku crkvu) najviše dugovali. Prodajom nekadašnjeg društvenog vlasništva, nestali su gotovo svi razvojni laboratoriji nekada propulzivnih tvrtki, ključna infrastruktura nacionalnog gospodarstva (zračna luka, zrakoplovna tvrtka), kao i većina poznatih marki raznih proizvoda u Jugoslaviji. Željeznica je jedna od najzastarjelijih u Europi i već je 3 desetljeća od države odvojeni feud koji kontrolira SDS. Danas Slovenija ima na desetke stranih trgovačkih centara (koji su na sreću funkcionirali tijekom pandemije), a jedini domaći trgovački lanac Mercator prodat je Agrocoru u petogodišnjem procesu s nejasnim pozadinama i lobiranjem te ignorancijom vlada. Ranija visoka samodostatnost s hranom nestala je i Slovenija je danas država koja je prehrambeno ovisna o inozemstvu. Slično kao u slučaju Mercatora, dogodilo se i mnogim drugim tvrtkama i industrijama.
Godine 2013. Slovenija se jedva riješila bankrota i prisilne uprave u obliku takozvane „trojke“, kakvu je iskusila Grčka. Trojku je u pomoć pozvao Janez Janša, čija je prva vlada (2004-2008) zaduživanje i uzrokovala, a njegovu drugu jednogodišnju vladavinu srušili su masovni prosvjedi i afera Patria. Njegova nasljednica Alenka Bratušek uspjela je prodati 3,5 milijarde dolara državnih obveznica na međunarodnom tržištu i tako spasiti Sloveniju od bankrota, no uslijedile su drakonske restriktivne mjere Europske komisije, slične grčkim. Ponekad tako kritizirana zaduženost Jugoslavije (tada 22 milijarde dolara) blijedi pred trenutnom nerazmjerno većom zaduženošću Slovenije (37,43 milijarde eura ili 80,8 postotaka BDP-a, gotovo 18.000 eura po stanovniku), što će biti teret još nerođenim generacijama.
Svakodnevni život pokazuje sasvim drugačiju sliku od službene statistike i međunarodnih usporedbi. Pokazuje naglo rastuće socijalne razlike, dodatno pogoršane pandemijom. Socijalna i zdravstvena zaštita u stvarnosti funkcionira samo za zaposlene s punim radnim vremenom. Razlike u statusu između stalno zaposlenih i privremeno zaposlenih (samozaposlenih, prekarnih radnika…) su jedva zamislive. Potonji moraju sami plaćati socijalne i zdravstvene doprinose, ne mogu si priuštiti bolovanje i općenito su s poslodavcima u praktički ropskim odnosima. Te se kategorije drastično povećavaju, što posebno blokira ulazak mladih, obrazovanih generacija u normalan život. Povećava se i broj materijalno ugroženih osoba, kao i rizik od siromaštva nekih već najugroženijih društvenih skupina: nezaposlenih, obitelji s troje i više djece, kućanstava bez zaposlenih osoba s uzdržavanom djecom, jednočlanih kućanstava, velikog broja umirovljenika. Dobrotvornost zamjenjuje ulogu države: samo za odmor djece iz socijalno ugroženih obitelji svake se godine mora prikupiti nekoliko milijuna eura (gdje li su dječje kolonije iz jugoslavenskog doba?). Visoke su razlike u riziku od siromaštva i među ostalim kategorijama stanovništva: na primjer između vlasnika nekretnina i najamnika. Stambena politika bila je u potpunosti uništena. Dok je socijalistički ustav jamčio pravo na stan, trenutni ustav samo zahtjeva da država stvori uvjete za rješavanje stambenog problema. To je učinjeno tako da je rasprodala nekadašnji fond društvenih stanova, a novac je ili privatiziran kroz razne stambene fondove ili potrošen u druge svrhe; mladi ljudi gotovo nemaju mogućnost kupnje stana, socijalnih stanova ima samo za uzorak, tržište najamnika je neuređeno, a zakon o porezu na nekretnine koji bi oporezivao bogatije nije usvojila nijedna vlada. Kao rezultat navedenog je do početka pandemije svake godine emigriralo do 8 i više tisuća pretežno obrazovnih ljudi. Većina opisanih procesa pogoršana je pandemijom, a vlasti pokušavaju kupiti socijalni mir jednokratnim socijalnim transferima, koji su ciljano i ideološki orijentirani (na primjer višemjesečno plaćanje 700 eura hitne pomoći svećenicima i vjerskim radnicima za koje država već pokriva socijalne doprinose, s tihom namjerom da to postane trajno, a s druge strane uništavanje samozaposlenih u kulturi, koji su kritični prema vladi i već godinu dana svakog petka organiziraju takozvane biciklističke prosvjede).
„Umiranje na obroke. Naša se država gotovo desetljeće suočava s otvorenom krizom. Kriza je sustavna i kao takva će trajati još mnogo godina. Postojeće strukture vlasti tu krizu ne rješavaju. Garniture koji su bile i jesu na vlasti gospodarsku krizu ne znaju i ne uspijevaju riješiti. To nije njihov stvarni problem, a sistemska kriza nije u dometu njihova razmišljanja. Ali naravno, samo ‘novi’ ljudi nisu dovoljni – potreban je novi gospodarski program. Naš je cilj stvaranje društvenog sustava čiji će glavni atributi biti: tržišno gospodarstvo, pravna i socijalna država te materijalno i duhovno bogato društvo.“
Ne, to nije citat iz trenutne situacije; 1988. godine zapisao ga je Savez socijalističke omladine, kasnija Liberalno-demokratska stranka. Nakon 30 godina Slovenija je tako stigla na točku s koje je započela. Samo što nema na čemu graditi, jer više ništa nije ostalo.
Autor je profesor savremene istorije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.
Temom 30 godina samostalnosti Hrvatske i Slovenije bavimo se uz podršku forumZFD-a.
Peščanik.net, 25.06.2021.
30 GODINA SAMOSTALNOSTI HRVATSKE I SLOVENIJEJUGOSLAVIJA