- Peščanik - https://pescanik.net -

Slovenija na prelomu 20. i 21. veka: Istraživanja istoričara i svedočenja savremenika

Zmajev most u Ljubljani, foto: protopopica/Wikimedia Commons

Povodom osamdesete godišnjice rođenja (14. januar 1941) Milana Kučana, prvog predsednika Republike Slovenije posle osamostaljenja, prijatelji i saradnici pripremili su i objavili knjigu Prijatelj, državnik, človek. Pričevanja o Milanu Kučanu, uredio Slavko Pregl,(Didakta, Radovljica, 2021). Knjiga ima osamdeset šest autorskih priloga. Oni potiču iz pera pripadnika različitih generacija, profesija i uverenja, kao i pripadnika nacionalnih manjina u Sloveniji. Od stranih autora i autorki u knjizi su prilozi bivših predsednika Austrije, Poljske i Hrvatske – Hajnca Fišera, Aleksandera Kvašnjevskog i Stjepana Mesića; poljskog intelektualca Adama Mihnjika; supruge preminulog francuskog ambasadora u OUN koji je nadgledao izradu Opšte deklaracije o ljudskim pravima Stefana Hesela – Kristijan Hesel; francuskog filmskog reditelja Saše Goldmana i srpske istoričarke Latinke Perović.

Uređivački odbor knjige (Slavko Pregl, Špela Furlan, Anton Rupnik, Ivo Vajgl, Rudi Zeman) imao je samo dva uslova: obim priloga i rok do koga je trebalo da bude dostavljen. Sve ostalo – kažu u uvodu „Pričevanjem na pot“ članovi uređivačkog odbora – bilo je prepušteno autorkama i autorima priloga. Nisu ih uobličavali „po jednom kalupu“, niti su ih stavljali „u jedinstveni kalup“. Takav postupak Uređivačkog odbora u skladu je sa glavnim likom knjige: „Milan Kučan je u životu sretao različite ljude: od onih sa svakodnevnim životnim obavezama do uglednih političara u svetu. Cilj je bio povezati svu tu šarolikost sa onom koju izražavaju autorski prilozi u knjizi“.

Ne očekujem da će knjiga biti čitana na slovenačkom jeziku, a ni da će uskoro biti prevedena na srpski jezik. Ovaj opširan osvrt na nju nastao je iz uverenja da je ona i za Srbiju i srpsko društvo značajna iz više razloga.

1. O knjizi

Knjiga je, prvo, dragocen izvor informacija o onome što je u slovenačkom slučaju – u odnosu na druge jugoslovenske republike i istočnoevropske zemlje – bilo posebno, ali i ono što je zajedničko. Ona je, zatim, prilog istoriji sećanja na jedno prelomno razdoblje ne samo u Jugoslaviji i Sloveniji već i u svetu. Kraj hladnog rata, početak kraja komunističkog sistema, suverenost naroda i globalizacija, proširenje individualnih i kolektivnih prava, kraj bipolarnog sveta i nastanak multipolarnog sveta. Kao i sva prelomna vremena – od Francuske revolucije (1789) i Oktobarske revolucije (1917), kraja Prvog svetskog rata (1914-1918) i Drugog svetskog rata (1939-1945) – i razdoblje na prelasku 20. u 21. vek shvatano je kao novi početak. U isto vreme probudilo je nade, stvorilo velika očekivanja i pothranilo iluzije. Reakcija je bila izraz više izazova: ograničene mogućnosti koje su diktirale različit ritam promena; revanšizam i revizija prošlosti; snaga istorijske inercije; stabilnost metoda koji je održavao promene na površini sprečavajući da one prodru u društveni supstrat.

Knjiga je i jedinstvena biografija istorijske ličnosti. Ispisalo ju je osamdeset šest autora i autorki. Njihove perspektive su različite, ali se stiču u jednoj tačci: u oceni Milana Kučana kao najznačajnijeg državnika u novijoj istoriji slovenačkog naroda. On i ujedinjuje i polarizuje: omiljen je i u isto vreme, kako kaže njegov biograf Božo Repe, patološki omražen. Odgovor na pitanje šta ga čini takvim autorke i autori priloga u knjizi, uglavnom, nalaze u njegovom razumevanju vremena. Međutim, različito akcentuju činioce koji su mu u tome pomogli. Za jedne su to njegova lična svojstva u omotnici jednostavnosti i običnosti, zatim antifašističko poreklo (otac partizan), pa njegov protestantski duh („živeti od vrednosti i živeti za njih“) i način mišljenja („spiritualni“). Poseban element u objašnjenju Kučanovog sporazuma sa vremenom unose autorke i autori koji ukazuju na obostranost: nije Milan Kučan samo političar koji oblikuje slovenačko društvo, on je istovremeno i njegov izdanak.

Kao najrazvijenija republika u Jugoslaviji, na granici sa zapadno-evropskim državama i brojnom slovenačkom manjinom u Austriji i Italiji, Slovenija je uvek bila „unutrašnji Zapad“. Iz nje su dolazile mnoge inovacije koje su sprečavale da ekonomski i politički sistem očvrsnu na najrigidnijoj varijanti realnog socijalizma u zemljama istočno-evropskog bloka. Jezička barijera izolovala je slovenačku inteligenciju – kritička misao slovenačkih ekonomista, filozofa, sociologa donekle je ostala nepoznata u Jugoslaviji i u velikoj meri zaštićena od intervencija saveznog partijskog vrha. U Savezu komunista Slovenije postojali su zagovornici demokratizacije i decentralizacije Jugoslavije (osim Borisa Kidriča i Edvarda Kardelja – Boris Krajger, Stane Kavčič; u diplomatiji Aleš Bebeler, Jože i Marija Vilfan, Jože Brilej). Oni su na razne načine osujećivani, ali nikada nisu bili potpuno odstranjeni, ili proglašeni neprijateljima.

Milan Kučan, za razliku od mnogih političara u drugoj Jugoslaviji, nije napisao memoare. Nije objavio ni knjigu svojih govora (koje je sam pisao), intervjua (za koje se dugo pripremao), niti pisama koja je upućivao slovenačkim zvaničnicima posle osamostaljenja. Sa ograničenim ustavnim nadležnostima, Milan Kučan ih je u pismima upozoravao na društvene probleme, odsustvo odgovornosti u institucijama i naročito na nedostatak komunikacije između njih.

Nesavladiva građa u više arhiva, kao i lični arhiv Milana Kučana, pokazuju da Kučan nije govorio o drugim ljudima. Njega su zanimali procesi, kontinuiteti i diskontinuiteti, konfliktne situacije i put do njihovih rešenja sa što manjom cenom za ljudske živote. Za njega je otvorenost „malog naroda“ prema svetu – nasuprot zatvorenosti prema svetu kao zaveri (Janez Janša, Okopi, 1994) – bila pretpostavka povećanja unutrašnje energije i optimizacije sopstvenog razvoja.

Kučan je ocene odgovornih ljudi u politici, uključujući i sebe, prepuštao istoriji. To je proizlazilo iz njegovog načina mišljenja. Teško mu je, na primer, padalo svedočenje na suđenju Slobodanu Miloševiću: „Nije mi bilo jednostavno kasnije u Hagu videti čoveka koji je bio optužen za najteže zločine. Pazio sam dosledno da nikako ne optužim srpski narod“ (Nedeljnik, Beograd 12. decembar 2019).

Milan Kučan je politiku praktikovao onako kako ju je razumevao: kao rad za dobro zajednice. Kod njega je politika svojevrsna sinteza matematičkog i etičkog elementa u mišljenju. Matematička preciznost u proceni trenutka za donošenje odluke – a to je trenutak kada je druga strana ostala bez argumenata (napuštanje 14. kongresa SKJ). U isto vreme odgovornost za posledice odluke za svaku od strana koja učestvuje u procesu odlučivanja. Bez toga nema kompromisa. Sa dovoljne distance od događaja (2002. u razgovoru sa Repeom) Kučan o tome kaže: „Često sam bio neshvaćen kada sam istrajavao da pre donošenja tako radikalnih odluka treba biti argumentovan i dosledan. Nervoza i neefikasnost nemaju mesta. Takođe ni žurba. Treba se boriti ako hoćeš da se tvoja stanovišta primete. Treba istrajavati i takođe imati taktiku. Ako već na prvom suočavanju popustiš i izbegneš sudar, pomisliće da si krpa bez relevantnih argumenata i spremnosti da nosiš odgovornost do kraja“.

Za razliku od politikanata, političar se ne prilagođava javnom mnjenju već nastoji da ide ispred njega. Za razliku od političara, državnik u ime opšteg dobra i dugoročnih interesa zajednice ponekad mora ići i uz struju.

Potrebno je mnogo rada i znanja. Kučan je „učio iz istorije“ slovenačkog naroda, jugoslovenske države, komunističkog pokreta (Hajnc Fišer, 2021). Ipak, čini se da su za intelektualni i moralni razvoj Milana Kučana od odlučujućeg značaja bile njegove studije prava. Zakon reguliše prirodna prava čoveka, ali i njegove odnose prema drugim ljudima i zajednici. Vladavina zakona je nit koja povezuje sve deonice života i rada Milana Kučana. U procesu donošenja odluka pomagali su mu znanje, promišljenost, smirenost, sposobnost koncentracije i pre svega odsustvo svake apsolutizacije: shvatanje da ni u istoriji, kao ni u životu, ništa nije definitivno: ni pobeda, ni poraz, ali i da „svet politike nije jedini“ (Špela Furlan, 2021). Da bi to shvatio Milan Kučan je morao da ima iskustvo sa drugim svetovima. Odrastao je u porodici sa protestantskom i partizanskom tradicijom. Uz knjigu i muziku učio je da se osamljuje. U isto vreme, od rane mladosti, uživao je u lepotama prirode i sporta, u druženju sa vršnjacima (na radnim akcijama, u omladinskoj i studentskoj organizaciji). Njegova su prijateljstva trajna: „rođen za prijateljstva“ (Ivan Rudolf, 2021). Sve je to pobuđivalo najpre pritajenu, a zatim otvorenu sumnju u ideološku dogmu. Sve je to štitilo Milana Kučana od mistifikacije partije, pogotovo partijske funkcije. Veoma radan i poslovično odgovoran (Ciril Ribičič, 2021) on je u sve unosio humor, ali i nenametljivo dokazivao hrabrost u odlučnim istorijskim trenucima.

Marijan Šiftar, šef kabineta predsednika Kučana, zapisao je kako je tik pred početak svečanosti proglašenja nezavisnosti na Trgu Revolucije, Ljubljanu nadletao vojni avion. Tada je bukvalno pre nego što će stati za mikrofon, na leđa svoga šefa kabineta prislonio papir sa napisanim govorom i dopisao čuvenu rečenicu: „Danas su dozvoljeni snovi, sutra je novi dan“. Uveče je već imao informacije o pokretu jedinica JNA ka graničnim prelazima. Odluka o osamostaljenju kao kraj jednog razdoblja i početak novog razdoblja. Vodeća ličnost i društvo su kompatibilni: jedno objašnjava drugo. Svedočenja nekoliko desetina savremenika nisu samo proverljiva na podlozi istorijskih istraživanja. Ona, zajedno sa naučnom istoriografijom predstavljaju, u saznajnom smislu celinu u kojoj su povezane činjenice sa duhom vremena. To je još jedan razlog koji knjigu svedočenja o Milanu Kučanu čini značajnom.

2. Istorijski okvir

I Uređivački odbor knjige nastale povodom osamdesetogodišnjice rođenja Milana Kučana svestan je povezanosti, gotovo uslovljenosti njegove pojave u slovenačkom društvu poslednje dve decenije 20. veka. U Uvodu kažu: „Da bismo svemu dali vremenski istorijski okvir zamolili smo istoričara Božu Repea da napravi kratku šetnju kroz činjenice koje se na slavljenikovom putu predstavljale međaše“. Teško da se za ovo mogao naći istoričar pozvaniji od Bože Repea, koji je napisao i objavio više knjiga o novijoj istoriji Slovenije i Slovenaca: Liberalizam v Sloveniji (1992); Slovenci v osamdesetih letah (2001); Jutri je novi dan. Slovenci in raspad Jugoslavije (2002); Viri o demokratizaciji i osamosvojitvi Slovenije u tri knjige (2002-2004). U koautorstvu sa dr Leopoldinom Plut Pregelj i dr Alešom Gabričem studiju The Repluralization of Slovenia of 1980, New Revelations from Archival Record koja je objavljena 2000. godine u SAD. Ovom nizu radova treba dodati i prilog u knjizi Jugoslavija u istorijskoj perspektivi (2017) pod naslovom „Slovenija i Slovenci u Jugoslaviji. Zašto su ušli i zašto su izašli: Tri slovenačke odluke o jugoslovenstvu“.

Ideja da napiše istorijsku biografiju Milana Kučana javila se kod Repea 1996. godine. Međutim, drugi predsednički mandat Milana Kučana odložio je eventualno objavljivanje biografije, ali je Repeu dao neophodno vreme. Pokazalo se da je građa različite provenijencije veoma obimna. Za rad na monografiji Milan Kučan. Prvi predsednik (2015) Repeu je bio potrebno 20 godina.

Na kraju Pogovora Božo Repe kaže: „Buduće generacije istoričara ocenjivaće Milana Kučana i njegovu ulogu u slovenačkoj istoriji sa veće distance i na njihovu ocenu uticaće i to kako će se u narednim godinama i decenijama razvijati država i društvo čijem je stvaranju značajno i odlučujuće doprineo. Teže će im biti da zahvate ‘duh vremena’ i prodru u sve one pozadine koje može da primeti samo savremenik, odnosno onaj ko Milana Kučana poznaje već dve decenije. To je takođe jedan od razloga zbog koga mi se činilo vrednim da u ovu knjigu uložim toliko vremena i istraživačke energije“.

Delim mišljenje Bože Repea kao savremenik i istoričar, ali i kao čitalac. Njegovo delo, koje je i istorijska biografija Milana Kučana i istorija slovenačkog društva na prelomu 20. i 21. veka i knjiga svedočenja osamdeset šest savremenika o Milanu Kučanu u saznajnom smislu čine jedinstvenu celinu. Istoričar i autorke i autori priloga u jednom su saglasni. Na putu koji je Milan Kučan prešao, zajedno sa slovenačkim društvom u razdoblju 1986-2002, bilo je više međaša: napuštanje ideološke dogme i političkog monopola Saveza komunista, koncepcijski sukob u jugoslovenskom i državno-partijskom vrhu, kao i sa vrhom JNA; konsenzus oko osamostaljenja; političke podele na pitanju kakva Slovenija posle osamostaljenja, odnosno sukob oko toga „čije delo je osamostaljenje“? Ili kako u svom svedočenju („Moralna in etična avtoriteta“) kaže Miran Goslar:

„Kučan je do kraja vodio teške bitke na više frontova:
sa JNA;
sa protivnicima u Beogradu (centralistima, protivnicima reformi, sa velikosrpskim nacionalistima, s Miloševićem);
kod kuće u vlastitoj stranci sa ortodoksnim (Popit) koji nisu prihvatali promene, sa individualizmom i osobenjaštvom Drnovšeka;
kod kuće sa opozicijom koja je nastajala, sa desničarima koji su tražili priliku i bili nepoverljivi, kao i revanšisti;
sa inostranstvom koje se protivilo promenama u Jugoslaviji, posebno SAD, gde je morao tražiti razumevanje kod država koje su nam bile naklonjene, na primer Nemačka.“

Na svakom od ovih međaša sazrevala je alternativa: osamostaljenje kao okvir za promene koje su u skladu sa vremenom i interesima slovenačkog naroda. Milan Kučan je prihvatio taj istorijski izazov i postao njegov izvršilac. Osamostaljenje je, dakle, kako kaže Sonja Lokar („Čigava je osamostvojitva“) delo ponosnog i slobodoljubivog naroda, sa autorskim pečatom koji je u njega utisnuo Milan Kučan svojim razumevanjem i delovanjem.

3. Savez komunista Slovenije: od partije demokratskog centralizma ka socijaldemokratskoj partiji evropskog tipa, politički pluralizam i miran silazak sa vlasti

Kučan je od omladinskih i studentskih dana bio politički angažovan i nije mogao ostati neprimećen za kreatore kadrovske politike u Sloveniji. Išao je sa jedne političke funkcije na drugu: član sekretarijata CK SK Slovenije; sekretar Socijalističkog saveza radnog naroda Slovenije; predsednik republičke skupštine, u kojoj se – budući pravnik – najviše bavio ustavnim pitanjima. Na 10. Kongresu SK Slovenije (april 1986) izabran je za predsednika Predsedništava SK Slovenije. To je prvi međaš na putu koji je Milan Kučan imao da pređe. Sam ga je jednom označio kao najteži. Buđenje svesti o razlici između utopije i stvarnosti, prva je pukotina u ideološkom i političkom monolitu.

U vreme kada je izabran na vodeće mesto u Savezu komunista Slovenije, objektivno najviše mesto u hijerarhiji partijske države – Milan Kučan je imao 45 godina. Na već pomenutim dužnostima stekao je uvid u funkcionisanje praktično svih karika sistema na republičkom nivou. Taj uvid je proširio i obogatio iskustvom na saveznom nivou, kao predstavnik SK Slovenije u Predsedništvu CK SKJ. To iskustvo bilo je presudno: vakum posle smrti Josipa Broza Tita, sukob interesa bez arbitra, JNA kao politički činilac, a ne „tigar od papira“, počeci revizije (kon)federalnog Ustava iz 1974. Donet za života Josipa Broza Tita, Ustav iz 1974. bio je svojevrsna anticipacija odnosa u zemlji bez njega na njenom čelu. Ustavnim odredbama trebalo je doći do rešenja koja bi uklonila opasnost unutrašnjih sukoba i dezintegracije zemlje.

Posle uklanjanja iz političkog života Aleksandra Rankovića, predstavnika Srbije u partijskom i državnom vrhu Jugoslavije, koji je u Partiji zagovarao demokratski centralizam, a u državi jedinstvo putem dominacije saveznog centra nad republikama (1966), došlo je do neformalnog jedinstva u rukovodstvima svih jugoslovenskih republika. Na tragu novog jedinstva bio je početak reforme Saveza komunista Jugoslavije (unutrašnja demokratizacija i napuštanje političkog monopola u društvu). Ta reforma trebalo je da olakša donošenje novog jugoslovenskog Ustava (pravo naroda na osamostaljenje do otcepljenja, (kon)federalizacija Jugoslavije). Reforma Saveza komunista zaustavljena je zaokretom na ličnu inicijativu Josipa Broza Tita (1971-1972). Ustav iz 1974. bio je deklarativno prihvaćen, ali je pomenutim zaokretom i ustanovljenjem Josipa Broza Tita za doživotnog predsednika države i ispražnjen od programiranog cilja. Međutim, u jugoslovenskoj krizi posle 1980. godine pravo naroda na samoopredeljenje do otcepljenja bilo je podjednako razlog za odbacivanje koncepta Jugoslavije kao (kon)federacije i glavno središte borbe za njenu demokratizaciju.

Način na koji se Jugoslavija raspala (ratovi, etnička čišćenja, ratni zločini, genocid) uticao je na interpretaciju uzroka raspada Jugoslavije. Prisutna je tendencija o jednakoj odgovornosti republika za raspad ratom – pre svega Srbije i Slovenije. Ovakva interpretacija zamagljuje razlike između uzroka i posledica, odnosno pre svih previđa razlike u konceptu i metodu. U tumačenju raspada Jugoslavije kao podjednake odgovornosti Slovenije i Srbije sadržano je jedno razumevanje i prve i druge Jugoslavije, ali i sagledavanje perspektive država proizašlih iz jugoslovenske države. Pogotovu ako se odgovornost svede na dogovor Milana Kučana i Slobodana Miloševića. Takva interpretacija uzroka raspada Jugoslavije nastoji da poništi koncepcijske razlike između ponuđenih rešenja jugoslovenske krize. Uz pretpostavku da Milanu Kučanu, posle Memoranduma SANU (1986) i 8. Sednice CK SK Srbije (1987) – nije preostajalo ništa drugo nego dogovor, tj. „trgovina“ sa Slobodanom Miloševićem, treba pogledati činjenice koje drugačije govore.

Drugim rečima, kao krunski dokaz „dogovora“ uzima se saopštenje sa poslednjeg slovenačko-srpskog susreta u Beogradu 24. januara 1991. godine. Prema tom saopštenju: „rešenje jugoslovenske krize mora polaziti od prava naroda na samoopredeljenje koje ne sme biti ograničeno ničim osim jednakim pravom drugih naroda“; „ostvarenje tog prava zahteva poštovanje specifičnosti i različitosti interesa i ne sme biti na štetu drugih naroda“. U tom kontekstu je i stav da „Slovenija poštuje interes srpskog naroda da živi u jednoj državi, i budući jugoslovenski dogovor mora taj interes poštovati“ (Repe, 2015). Na kraju pomenutog saopštenja Milan Kučan se založio za „snimanje položaja svake republike i bilateralne razgovore o uređenju međusobnih odnosa“. Precizirao je: „Niko nikome niti daje pravo, niti mu se protivi da svoj problem rešava kako mu najbolje odgovara. Pri tome mora poštovati princip da ne poseže u ista prava i položaj drugih. Svako mora naći najbolji način da bismo došli do prihvatljivih rešenja. Ako to ne bi uspelo, pravo na samoopredeljenje ostvarilo bi se bez saglasnosti. Usledila bi manje povoljna situacija za svakog posebno i za sve zajedno kao celinu“ (Repe, 2015).

Da li su, dakle, slovenačka i srpska delegacija u Saopštenje unele svaka svoj stav da bi ga mogle jednostrano koristiti bez obzira na posledice po druge narode, odnosno po jedinstvo Jugoslavije? Srpskoj javnosti bio je poznat samo deo Saopštenja koji je govorio o pravu srpskog naroda da živi u jednoj državi, ali ne i onaj deo o ograničenju tog prava jednakim pravom svih naroda na samoopredeljenje. Milan Kučan (iako je slovenačka delegacija na razgovorima sa srpskom delegacijom već bila višestranačka) zbog ovog dela saopštenja napadan je u Hrvatskoj, pa i u Sloveniji. U produbljenoj jugoslovenskoj krizi, koju je pratio snažan propagandni rat, svesno je previđano postojanje dva različita koncepta rešenja jugoslovenske krize. Milan Kučan i Slobodan Milošević su ih samo personalizovali. U suštini, koncepti su bili izraz različitih pristupa jugoslovenskoj krizi iz kojih su proizlazili različiti načini njenog rešavanja. Na jednoj strani: dijalog, sporazum, kompromis, na drugoj: diktat i primena sile. Dogovor nije bio moguć. Naprotiv, zbog radikalno različite percepcije jugoslovenske države – države srpskog naroda u kojoj žive i drugi narodi i zajednice ravnopravnih naroda – dogovor nije bio moguć. Držana u ravnoteži od kraja Drugog svetskog rata do smrti Josipa Broza Tita, ta su se viđenja direktno sukobila nakon 1980.

Iako je KPJ 1948. godine u odbrani nezavisnosti države ostvarila jedinstvo jugoslovenskih naroda (i srpskog naroda tradicionalno oslonjenog na svaku Rusiju) razlike unutar partije rešavane su uklanjanjem predstavnika manjinskog mišljenja po principu demokratskog centralizma. U tom smislu duh Kominterne nije bio prevladan ni nakon 1948.

4. Sukobi u jugoslovenskom partijskom i državnom rukovodstvu posle 1980.

Kao predstavnik SK Slovenije u jugoslovenskom partijskom rukovodstvu – nalazeći se na čelu važnih radnih grupa („odnosi u Srbiji“, pripreme 13. Kongresa SKJ – prvog bez Josipa Broza Tita, Kosovo), Milan Kučan je postepeno otkrivao dubinu koncepcijskih razlika, ali i dogmatizam u traženju razumnog rešenja. U ime očuvanja jedinstva partije na principu demokratskog centralizma, odnosno jedinstva Jugoslavije kao centralizovane države – traženje alternative postojećem predstavljano je kao ideološka subverzija. Ovakvo jedinstvo smatrano je i činiocem kohezije društva, a u suštini je bilo ferment raspadanja.

Formulišući sveobuhvatnost unutrašnjih reformi (ekonomski i politički sistem, partija, federacija, evropske integracije) kao odgovor na jugoslovensku krizu, slovenački komunisti bili su osuđeni na osamljenost. Odnos prema njima u jugoslovenskom partijskom rukovodstvu možda najbolje govori o atmosferi koja je vladala u ovom organu posle 1980. godine. Ta je atmosfera do sada, po mom mišljenju, najbolje opisana u knjigama Bože Repea i u knjigama svedočenja savremenika o Milanu Kučanu. Ti opisi pokazuju da su dogovori bili isključeni. Slovenački predstavnici u jugoslovenskom partijskom vrhu bili su životno ugroženi (Franc Šetinc, član Predsedništva CK SKJ), ili su bili fizički napadani od organa reda (Boris Muževič, član Predsedništva CK SKJ). Nisu uvek bili sigurni da će moći da se mirno vrate iz Beograda u Ljubljanu (Miloš Prosenc, 2021). Reagujući na Proces četvorici koji je vođen na srpskohrvatskom jeziku u Ljubljani, Milan Kučan je na sednici Predsedništva CK SKJ govorio na slovenačkom jeziku. Nešto kasnije, na sednici Predsedništva (novembar 1989) rekao je da se pritiskom na slovenačko partijsko rukovodstvo da ne podrži amandmane na republički Ustav slovenački komunisti stavljaju u položaj kvislinga u vlastitom narodu. Taj položaj, rekao je, oni nikada nisu prihvatali i nikada neće prihvatiti: „Narodu se može oduzeti mnogo ostvari, ali mu se ne može oduzeti čast“ (Boris Muževič, 2021). O odnosu prema slovenačkim predstavnicima govori i traženje Slobodana Miloševića da u najvišem rukovodstvu jugoslovenskih komunista Milan Kučan ne bude predstavnik SK Slovenije. Iako je na kraju mandata, jugoslovensko partijsko rukovodstvo video kao „brlog“, u koji više nije želeo da se vrati (Ciril Ribičič, 2021), Milan Kučan je smatrao da je jugoslovenskoj javnosti trebalo dati uverljive dokaze da su programske razlike nepremostive i da je organizaciono osamostaljenje SK Slovenije neizbežno. Na 14. Vanrednom kongresu SKJ odbačeni su svi amandmani slovenačke delegacije koji su bili na tragu evropske demokratije: sloboda mišljenja, ukidanje verbalnog delikta, zahtevi za uvođenje političkog pluralizma i tolerancije, unapređenje ljudskih prava. To je značilo nepovratni kraj Saveza komunista Jugoslavije i postavilo pitanje jugoslovenske partijske države. Koncept sveobuhvatnih unutrašnjih reformi kao odgovor na jugoslovensku krizu posle 1980. godine doveo je do podela na jugoslovenskom političkom spektru, ali i u SK Slovenije, da bi nastavio da deli slovenačko društvo i posle osamostaljenja.

Šta o ove tri etape kazuju svedočenja savremenika, a šta istorijska istraživanja?

5. Ka novim osnovama jedinstva SK Slovenije

Milan Kučan je dolazio iz strukture koja je, da bi mogla da odgovori potrebi za promene, i sama morala da se menja. To nije prvi put da je jedna komunistička partija došla do te granice. Ni jedna, međutim, nije uspela da tu granicu pređe. Razlike su uklanjane, uspostavljanjem jedinstva na načelu demokratskog centralizma, što je bilo praćeno „čistkama“ i raznim vrstama progona drugačije mislećih. Poslednji sukob u SK Slovenije je bio sa reformistima oko Staneta Kavčiča. Iako je tada izbegnut sukob između ortodoksnih komunista i reformista, razlike nisu prevaziđene. Na nastojanje Milana Kučana da izbegne sukob u Savezu komunista Slovenije uticalo je više činjenica. Njegovo vaspitanje i obrazovanje, pripadnost novoj generaciji i već značajno političko iskustvo. Imao je sposobnost da „oslušne“ druge ljude (Andrej Marinc, 2021) i pokazivao je ljudsko razumevanje za partizansku generaciju slovenačkih komunista. Ipak, na potiskivanje unutrašnjih podela u SK Slovenije, ako ne i na njihovo prevazilaženje, uticao je najviše politički razlog.

Slovenački komunisti Jugoslaviju su smatrali svojom državom. Dali su joj ogroman doprinos, jer su u njoj videli u datim istorijskim uslovima, najbolju mogućnost za očuvanje egzistencijalnog interesa slovenačkog naroda. Kada su procenili da je taj interes doveden u pitanje, izbegli su sukob u vlastitoj organizaciji, otvorili se prema slovenačkom društvu i ostvarili najširi konsenzus. Sa ovog stanovišta veoma je interesantan razgovor koji su u Ljubljani (septembar 1986) vodili Ivan Stambolić, koji je pripadao umerenijoj struji u SK Srbije i France Popit koji je važio za predstavnika dogmatske struje u SK Slovenije. Treba da je, u šali Stambolić rekao Popitu: Franc, Slovenija je tako lepa da će, ako pokušate da se otcepite biti krvi do kolena. Na to je Popit odgovorio: Mi to nikada nećemo pokušati, ako nas vi ne naterate (Repe 2015, prema Ivan Stambolić, Put u bespuće). Kada je slovenačko rukovodstvo osetilo da je naterano da zaštitu nacionalnog interesa potraži u korišćenju ustavnog prava naroda na samoopredeljenje do otcepljenja? Da li je to uopšte bio trenutak, ili proces u kome je razdvajanje postalo jedina alternativa?

U saveznim institucijama, pre svega u partijskom i državnom predsedništvu, slovenački koncept rešenja jugoslovenske krize posle 1980. godine apriorno je smatran separatističkim, odnosno antijugoslovenskim. Iz Srbije mu je suprotstavljan koncept koji je promenu (kon)federalnog ustava iz 1974. postavio kao prioritet, što je podrazumevalo tri cilja: centralizacija Srbije ukidanjem autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova kao konstitutivnih elemenata jugoslovenske federacije; zaokruživanje države srpskog naroda u etničkim granicama (svi Srbi u jednoj državi); centralizacija Jugoslavije sa pretenzijom na hegemoni položaj Srbije, a s obzirom na relativnu većinu Srba (jedan čovek – jedan glas) i na žrtve srpskog naroda (u Prvom i Drugom svetskom ratu). To je produbilo jugoslovensku krizu i zaoštrilo odnose. Sve do početka rata u Hrvatskoj, savezna birokratija i srpsko rukovodstvo sa Slobodanom Miloševićem su objektivno udruženi i u suprotstavljanju slovenačkom konceptu nisu birali sredstva.

6. Odbrana socijalizma i jugoslovenske države uz oslonac na silu: Jugoslovenska narodna armija kao ideološki i politički arbitar

Vojni vrh se pozicionirao kao zaštitnik poretka i države. Na sednici Vojnog saveta, liberalizacija u Sloveniji ocenjena je kao kontrarevolucija (mart 1986), Proces četvorici u Ljubljani pred Vojnim sudom, vođen je na srpskohrvatskom jeziku (jul-avgust 1988). Iz svedočenja savremenika i istoriografskih istraživanja proizlazi da je suđenje četvorici saradnika opozicionog lista Mladina bilo kolateralna šteta. Cilj je bio uklanjanje reformskog rukovodstva SK Slovenije sa Milanom Kučanom na čelu. Slovenački koncept rešenja jugoslovenske krize putem sveobuhvatnih reformi nije, međutim, nastao u republičkoj političkoj retorti, već je rezultata više činilaca: vakuma koji je stvoren smrću Josipa Broza Tita 1980. godine, promenama u međunarodnim odnosim i početkom kraja komunističkih režima, kao i konceptom Srbije iz 1986-1987. godine, koji je podrazumevao preoblikovanje Jugoslavije i reviziju (kon)federalnog Ustava iz 1974. (sve to, uz savez akademske, partijske, vojne i verske elite, i široku mobilizaciju srpskog naroda u Srbiji i na teritorijama drugih republika).

Rešavanje srpsko-albanskih odnosa na Kosovu jednostranim ukidanjem ustavnih institucija, zavođenjem vanrednog stanja i upotrebom vojske, primljeno je u Sloveniji kao demonstracija modela za rešavanje međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji uopšte. Otuda parola da se Jugoslavija brani na Kosovu, tj. reafirmacija istorijskog dogovora o Jugoslaviji kao o sporazumu jugoslovenskih naroda u njihovim republikama, a ne administrativnoj podeli Jugoslavije na republike. U pravcu destabilizacije išli su pritisci na Sloveniju spolja (najavljeni „miting istine“ o položaju Srba i Crnogoraca na Kosovu u Ljubljani). Iznutra su činjeni pokušaji da se Slovenija onesposobi za otpor (razoružanje jedinica Teritorijalne odbrane Republike Slovenije). Na te pritiske slovenačko društvo odgovorilo je uspostavljanjem jedinstva. Iz jugoslovenskih institucija povlačili su se slovenački predstavnici (iz Saveza književnika Jugoslavije, Saveza omladine Jugoslavije, Saveznog ustavnog suda, Sekretarijata za inostrane poslove SFRJ). Ovaj prevashodno ideološki rat sa Slovenijom ozvaničen je na 14. Kongresu SKJ. Pošto su odbijeni svi njeni amandmani, slovenačka delegacija je napustila kongres. Bio je to kraj jednog pokušaja rešenja jugoslovenske krize i početak njenog još dramatičnijeg nastavka. Slovenija je ostala sama sa sobom, a jugoslovenski partijski vrh, zajedno sa rukovodstvom Srbije, pojačao je oružani pritisak na nju.

7. Koncentracija Slovenije na unutrašnje reforme

Promene su bile imperativ, ali u federaciji, pa ni u Sloveniji, nije postojala saglasnost ni oko njihovog sadržaja, ni oko načina na koji treba da budu izvršene. Kvalifikovan kao separatistički, slovenački koncept promena odbacivan je bez rasprave. Ostao je republički okvir. Čime je on bio ispunjen?

Do promena je najpre došlo u Savezu komunista Slovenije: od partije boljševičkog tipa do partije nove evropske socijaldemokratije. To je značilo: politički pluralizam, konkurenciju, slobodne izbore. Jednom reči: spremnost Saveza komunista Slovenije na silazak sa vlasti mirnim putem i traganje za kompromisima u podeljenom slovenačkom društvu. To je, pored ostalog, podrazumevalo nove odnose između crkve i države, uz poštovanje njihove odvojenosti.

Prvi višestranački izbori u Sloveniji doveli su do tvrde kohabitacije. Za predsednika višestranačkog Predsedništva izabran je Milan Kučan. Njegova ustavna ovlašćenja bila su veoma ograničena. Paralelno sa transformacijom ekonomskog sistema i svojinskog odnosa vršene su pripreme za osamostaljenje. Ova istorijska odluka verifikovana je plebiscitom na kome se 88,5 odsto građana izjasnilo za osamostaljenje. To je dovelo do otvaranja više frontova: intervencija JNA i spremnost u republici Sloveniji na otpor; borba za međunarodno priznanje u situaciji kada ni evropske države, ni SAD nisu prihvatale mogućnost raspada Jugoslavije; radikalizam u slovenačkoj opoziciji koja je „brionsku deklaraciju“ o povlačenju jedinica JNA iz Slovenije i uspostavljanje mira smatrala izdajom (Janez Janša). U središtu ovog dramatičnog razdoblja bio je Milan Kučan kao predstavnik Saveza komunista Jugoslavije u jugoslovenskom partijskom rukovodstvu; predsednik Predsedništva CK SK Slovenije; predsednik Predsedništva Republike Slovenije posle višestranačkih izbora. Otuda je njegova uloga morala biti nezaobilazna i za istoričare i za savremenike. Kako su ga oni videli tada i kako su uobličili svoja tumačenja nakon trideset godina?

8. Nagoveštaji novog pristupa istoriji slovenačkog naroda

I pre nego što će doći na mesto predsednika Predsedništva Saveza komunista Slovenije, Milan Kučan je stvarao pukotinu u dogmatskom načinu mišljenja i govora. Time je na sebe skrenuo pažnju i van partijske slovenačke javnosti. Bio je određen da održi oproštajni govor Edvardu Kocbeku, pesniku i jednom od osnivača Osvobodilne fronte. Kocbek je bio isključen iz javnog života još pedesetih godina jer je u jednom intervjuu otvorio pitanje sudbine domobrana. U oproštajnom govoru pred ogromnim brojem ljudi na ljubljanskom groblju Žale, Kučan je izrazio sumnju u mogućnost prosuđivanja pesnikovih stanovišta. Dao mu je za pravo da preispituje puteve ostvarivanja revolucije, u kojoj je i sam učestvovao. Pesnik, dramaturg i slikar Matjaž Kocbek – sin Edvarda Kocbeka – u sećanjima (2011) kaže: „Iznenadilo me je da je govor bio dobar, analitičan pregled Kocbekovog života, od najranije mladosti, čuvenog članka ’Razmišljanja o Španiji’, učešća u NOB-u sa grupom hrišćanskih socijalista koje su kasnije samleli, do književnog stvaranja… ’petao’ koji je rano zakukurikao – izraz koji se tada upotrebljavao ne samo za čoveka koji je napustio partiju već i ofovske i nobovske vrednosti, za otpadnika koji ruši određene sisteme. Ukratko, zanimljiv i lep prizor iz grčkih tragedija“ (Repe, 2015).

Oproštajni govor Milana Kučana, tada predsednika republičke skupštine, od Edvarda Kocbeka nije, međutim, bio nikakva zagonetka, kako je to moglo izgledati Kocbekovoj porodici. Bio je to nagoveštaj novog pristupa političkim podelama nastalim u Drugom svetskom ratu, ali i onim posle pobede. Impulsi za preispitivanja prošlosti već su dolazili sa raznih strana. Rasla je svest o tome da se boljševički tip revolucionarne partije, a sa njim i sovjetski model socijalizma, istorijski iscrpeo. Vraćanje na model zapadnoevropske socijalne demokratije, kao partije stalnih reformi društva, nailazilo je na otpor u Savezu komunista Jugoslavije, ali se nije moglo zaustaviti. Oslonci su traženi u socijaldemokratskoj tradiciji koja je do 1918. godine postojala u svim jugoslovenskim zemljama uključujući i Sloveniju. U isto vreme, usred jugoslovenske krize u Ljubljani je objavljena integralna verzija diskusije o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji koja je u KPJ vođena 1923. godine, i u kojoj su slovenački komunisti (Dragotin Gustinčič) anticipirali ne samo federativno uređenje Jugoslavije, nego i evropske integracije. Slovenačka opozicija osamdesetih godina vratila se i na neuspele reforme Staneta Kavčiča iz sedamdesetih godina. Časopis za kritiku znanosti, objavio je (1988) Kavčičeve Dnevniki in spomini. Sve to izazivalo je otpore u delu Saveza komunista Slovenije i širilo pukotinu. Kako dalje? Odgovor i jeste i nije bio poznat.

9. Strategija postupnosti: „Novo u starom“

Kompleksno mišljenje, shvatanje politike kao delovanja u korist opšteg dobra, etika odgovornosti i naročito život političara sa usklađenošću njegove privatne i javne ličnosti, sve ovo zajedno i kroz ceo život i rad nije moglo biti samo politička demagogija Milana Kučana. Tim odlikama on je, već od polovine osamdesetih godina počeo da privlači pažnju stranih novinara. Postao je partner neformalne opozicije njegovoj partiji. Pridobio je za saradnju one slovenačke građane koji su posle Drugog svetskog rata, kao politički i ideološki poraženi, na različite načine bili diskriminisani. Postao je neizostavni saveznik kritičara sistema i struktura kojima je sam pripadao. Stekao je široku naklonost građana, i zadržao ju je i posle odlaska u penziju.

Postoje dve vrste političara: jedni su oni kojima funkcija daje značaj, a drugi oni koji funkciji daju značaj. Milan Kučan je od ovih drugih: iako je već mnogo godina penzioner, ostaje značajna i uticajna politička ličnost, ne samo prema slovenačkom, već i prema evropskom merilu (Jože Mencinger, 2021). Sa Milanom Kučanom završena je možda najznačajnija etapa u novijoj istoriji slovenačkog naroda. Od pripadanja Slovenije prvoj i drugoj Jugoslaviji, preko jugoslovenske federacije posle smrti Josipa Broza Tita i početka kraja socijalističkog sistema do osamostaljenja i njegove odbrane, međunarodnog priznanja, prijema u OUN, Evropsku uniju i NATO pakt.

Različita po izboru najrazumnijeg puta za napuštanje komunističkog sistema i izlazak iz federacije nespremne da sopstvenu krizu rešava reformama, Slovenija je posle osamostaljenja, međunarodnog priznanja i prijema u članstvo Evropske unije počela, po mnogo čemu, da liči na druge istočnoevropske zemlje. Da li se to slučajno dogodilo, ili je bilo neizbežno?

10. Pretpostavljena i realna mogućnost reforme Komunističke partije

Istorijski, zarobljenost organizacione piramide SK Jugoslavije posle 1980. godine i urušavanje komunističkog sistema u celoj istočnoj Evropi davalo je veće izglede za uspeh reforme. Vredelo je pokušati. Zbog tog pokušaja lider SK Slovenije je u američkom listu Wall Street Journal 1989. godine ocenjen kao „verovatno najpametniji komunista na svetu“ (Repe, 2015). Slovenački odgovor na izazov vremena nudio je sveobuhvatne reforme, uključujući i reformu komunističke partije, što je u svim istočnoevropskim zemljama, pa i u Jugoslaviji, predstavljalo nepremostivu ideološku barijeru. I sa odstojanja od trideset godina savremenici vide Milana Kučana kao onog koji je među vođama komunističkih partija na zalasku toga sistema odabrao najrazumniji put – ni slepi nacionalizam: „Slovenija se ne suprotstavlja Velikoj Srbiji da bi postala Mala Srbija“, ni slepi antikomunizam: „Zamenjuju se zastave, simboli i parole, ali jezgro antidemokratske diktature ostaje“. Alternativa komunizmu kao istorijskoj pojavi ne može biti ono što znači „zatiranje vrednosti evropske demokratije: prosvećenog razuma i hrišćanskog milosrđa“ (Adam Mihnjik, 2021).

Slovenci su naravno, istorijski trijumf svoga puta primili sa dubokom emocijom. Ali su i evropski političari u tom putu videli pojavu od teorijskog i praktično-političkog značaja. Ni za koga nije bila sporna odlučujuća uloga Milana Kučana u procesu koji je do toga doveo.

Slovenački televizijski dopisnik Uroš Lipušček, koji je bio svedok prijema Slovenije u OUN piše: „na galeriji za publiku došli su skoro svi Slovenci koji su tada živeli u New York-u, među njima su bili i iseljenici. Slovenija je bila jednoglasno primljena u svetsku organizaciju. Kada je predsednik Kučan stao za govornicu mnogima je, moram priznati i meni, kanula suza.

Borba za opstanak koji je započeo jedan od najmanjih evropskih naroda zahtevom za ujedinjenu Slovenije nastavila se raspadom Austrougarske, krvavim Drugim svetskim ratom, i raspadom Jugoslavije, uspešno je završena“ (Uroš Lipušček, 2021).

Sa govornice svetske organizacije, prvi put u istoriji na slovenačkom jeziku, Milan Kučan je zaključio: „Završila se prva etapa našeg puta u svetsku istoriju“, ali u istoriji, kao ni u životu ništa nije definitivno: ni poraz, ni pobeda.

11. Sazrevanje postkomunističke alternative: tri govora Milana Kučana (1990-1994)

Za razdruživanje sa federacijom i osamostaljenje kao okvir za unutrašnje reforme neophodan uslov predstavljao je mir. U tri govora koja je održao u prekretničkom razdoblju (1990-1994), Kučan je to obrazložio na način koji ovim govorima daje antologijski karakter.

Prvi je njegov govor na svečanosti pomirenja na Kočevskom rogu (juni 1990). Na njemu je Kučan, prema Repeu dugo i brižljivo radio. Promišljen je i u njemu možda najviše dolazi do izražaja „spiritualni način mišljenja“ koji je kod Kučana lucidno uočio dr Dušan Plut. Najpre, to je shvatanje o jedinstvu slovenačke istorije. „Prihvatimo – kaže Kučan – našu slovenačku istoriju ispunjenu svetlom i tamom, okrenimo se zajedničkoj budućnosti naše i narednih generacija. Izvršimo pomirenje sa nacionalnim dostojanstvom: tu smo se borili i sklanjali od nasilja… tu su nas ubijali, tu smo ubijali. Kažimo to sada i ovde gde su posute kosti svih onih koji su se borili za ovakvu, ili onakvu istinu, sa ovakvom ili onakvom mišlju. Ono što se dogodilo iskreno žalimo. Bilo je vreme ljubavi i vreme neprijateljstva, vreme rata i vreme mira. Tako kaže prorok u Starom zavetu. Sada je vreme mira“. Posle ratova u Jugoslaviji devedesetih godina bilo je protokolarnih pomirenja političara. Imitiran je govor Vilija Branta, tvorca nove istočne politike, u Varšavi. Kučanov govor na svečanosti pomirenja na Kočevskom rogu je autentičan: istorijska analiza političke podele koja ide linijom između života i smrti.

U govoru na svečanom proglašenju nezavisnosti na Trgu Revolucije u Ljubljani (jula 1991) Kučan je označio uspešan kraj borbe za nacionalnu slobodu slovenačkog naroda, u isto vreme nagovestio je početak novog razdoblja, težeg i neizvesnijeg: „Čekaju nas teška iskušenja… demokratija, sloboda, poštovanje ljudskog dostojanstva i prava, prava manjina i doseljenika… otvorenost i saradnja sa drugima… ljudima i narodima ovoga sveta… Danas su dozvoljeni snovi, sutra je novi dan“.

Najzad, treći govor na poslaničkoj večeri u Novoj Gorici (novembra 1994). Prvi put posle osamostaljenja Kučan je upozorio na nove podele slovenačkog političkog prostora. Jedinstvo uspostavljeno u borbi za nacionalnu slobodu, pred novim je izazovom: kakva treba da bude slovenačka država, tj. koja od interesnih grupa (konzervativci, liberali, klerikalci, komunisti, ili socijaldemokrati) ima „svojinsko pravo na osamostaljenje“?

„Slovenački politički prostor“ – rekao je Milan Kučan – „postaje izrazito podeljen na dva pola. Politika kojoj takva podela odgovara, personifikovana je jer svaki od tih polova traži nekakvog vođu, da ne upotrebim neki oštriji izraz. To razumljivo vodi do podele na naše i ne-naše, na dobre i rđave, na dobre samo zato što su naši i rđave, jer nisu naši. Mislim da slovenačka politika ne zna deliti na dobre i zle, na dobro i rđavo, već zna deliti samo na naše i ne-naše, i u tome vidim slabe izglede za našu zajedničku budućnost“.

Prevazilaženje frontalne političke podele utoliko je teže što je ona konstanta političke kulture slovenačkog naroda. Kučan se vraćao na liberalnu tradiciju slovenačke levice, imajući u vidu i tragičnu sudbinu njenih predstavnika. Pozivao se na dr Dušana Pirjeveca, slovenačkog krležijanca, učesnika u revoluciji – prema filozofu Tarasu Kermauneru, najznačajnijeg slovenačkog intelektualca u 20. veku – koji je zbog kritičkog odnosa prema političkom monopolu komunista bio, jedno vreme, izopšten iz javnog života. U svojim Dnevnicima Pirjevec piše „da je za Slovence značajno da ne poznaju političke protivnike, već samo neprijatelje. U političkom sukobu se zatim dogodi da jedna zajednica potamani drugu“. Kučan je ovome u pomenutom govoru dodao: „Zato ponovo podvlačim da je suživot sa drugačije mislećim jedno od temeljnih pitanja političke kulture i civilizovanosti, ujedno elementarnog vaspitanja… Želim ponovo da podvučem da već skoro godinu dana upozoravam na štetne političke procese koji su duboko zahvatili radne sredine, susedske i čak porodične, te pogubno deluju na narod u celini… verujem da to vidite i sami“.

Ukratko: u borbi za osamostaljenje, antikomunizam nije mogao biti osnovom nacionalnog jedinstva. Naprotiv, održavao bi i produbljivao podele. Predstavljao i razlog i izgovor za odbacivanje mogućnosti pronalaženja političkih konsenzusa. Naravno, nova politička kultura kojoj nije neophodan neprijatelj, ostaje program za generacije slovenačkog naroda. To nije pravolinijski proces, ali to treba znati i politički artikulisati. Milan Kučan je učinio upravo to u govoru u Novoj Gorici.

Na jednom polu podeljenog političkog prostora u Sloveniji posle osamostaljenja jedinstvo slovenačkog društva nastoji se uspostaviti na načelu ko nije sa nama, taj je protiv nas, odnosno, on je neprijatelj prema kome su dozvoljena sva sredstva: diskvalifikacija, likvidacija, ako treba i fizička. Ovu orijentaciju personalizovao je Janez Janša. Saradnik opozicionog lista Mladina, jedan od tuženih na Procesu četvorici u Ljubljani 1989. godine, ministar odbrane u kohabitacionoj vladi Janeza Drnovšeka. U kratkotrajnom ratu u Sloveniji (u leto 1991) stajao je na radikalnom stanovištu, umesto mira – rat, ali i umesto pomirenja produbljivanje podela i permanentni unutrašnji sukob. Tome su vodili zahtevi za kolektivnom lustracijom komunista („korov se mora iščupati, da bi se posejalo novo seme“) – nasuprot strategiji postupnosti („novo u starom“). Došlo je do zloupotreba u vojsci: „posezanje vojne obaveštajne službe i specijalne jedinice Moris u civilnu sferu i posledični sukob sa policijom, praćenje protivnika ministra odbrane i kritičkih intelektualaca, objavljivanje spiskova osumnjičenih za saradnju sa SDB na osnovu proizvoljne selekcije i kriterija postali su slovenačka svakodnevica“ (Repe, 2015). „Uspešna priča“ u poređenju sa drugim jugoslovenskim republikama i istočnoevropskim zemljama, Slovenija je posle osamostaljenja počela da liči na njih. Nezavisna slovenačka država stajala je pred izazovom kakva treba da bude, i pitanjem: čije je delo njeno osamostaljenje? Iz zaslužnih za pobedu nad spoljnim protivnicima (savezna partijska i državna birokratija, vojni vrh, velikodržavni srpski nacionalizam) nastojalo se isključiti slovenačke komuniste. Na udaru ove strane podeljenog političkog prostora u Sloveniji našao se, razumljivo, Milan Kučan, lider SK Slovenije i prvi predsednik Republike Slovenije izabran na višestranačkim izborima u dva mandata. Do podele je došlo i u nekadašnjoj opoziciji. Jedan njen deo imao je isti odgovor kao i komunisti reformisti, upravo na pitanju o sadržaju samostalnosti.

12. Opšte i posebno u slovenačkom raskidu sa komunističkim sistemom

U vreme globalne krize, sa razvojem teorija totalitarizma, komunizam gotovo nigde nije posmatran kao istorijska pojava iz više razloga (neproučenost, politička propaganda, trijumfalizam Zapada). Preovladavalo je stanovište o komunizmu kao o istorijskoj aberaciji. Odbacivan je u ime rigidnog antikomunizma, a ne u ime nove demokratske i liberalne alternative. Uz politički revanšizam, antikomunizam je značio i restauraciju različitih ideologija i politika. Paralelno sa pravom na slobodu svakog mišljenja, legalizovano je i pravo svake interesne grupe na moć da svoje ciljeve, bez obzira na posledice i ostvari. U Savezu komunista Slovenije, već od polovine osamdesetih godina formulisana je alternativa odlazećem komunizmu i nastupajućem antikomunizmu. Ona je podrazumevala odbranu suvereniteta slovenačkog naroda u zajednici ravnopravnih jugoslovenskih naroda, ili stvaranje sopstvene države; pomirenje unutar slovenačkog naroda na programu novom za svaku od strana podeljenog političkog spektra: Europa zdaj! Drugim rečima, sloboda traženja racionalnih rešenja koja bi društvo učinila slobodnijim i efikasnijim.

Sama ideja traženja alternative u SK Slovenije u jugoslovenskom partijskom i državnom vrhu, posebno u vrhu JNA, primljena je kao ideološki subverzivna sa stanovišta jedinstva partije i države. Ali, sve do 14. Kongresa SKJ izgledalo je da nije sve na jednoj karti. Slovenački koncept imao je podršku i van Slovenije. Pripadnici različitih nacija izjašnjavali su se kao politički Slovenci.

Pritisak se koncentrisao na slovenačko rukovodstvo, odnosno na Milana Kučana lično, sa ciljem da se odrekne koncepta promene, ili da se udalji. Korišćene su različite taktike. U Sloveniji, koja je kao i druge jugoslovenske republike bila premrežena vojnom obaveštajnom službom (KOS) nije bilo teško napraviti provokaciju. U dva razgovora koja je polovinom 1988. godine sa Milanom Kučanom vodio savezni sekretar za narodnu odbranu general Veljko Kadijević je otvoreno rekao Kučanu da su ljudi oko opozicionih glasila Mladina i Nova revija samo pioni, glavni protivnik je slovenačko rukovodstvo, odnosno Milan Kučan. Iz taktike kompromitovanja slovenačkog koncepta proizišao je i Proces četvorici (1989). JNA je procesom htela da slovenačko rukovodstvo stavi u položaj „da bira između legaliteta i legitimiteta“ (Repe, 2015).

Taktika pripisivanja sopstvenih metoda protivničkoj strani nije u politici nova. Ali, zasluživala bi da bude proučena u procesu raspada jugoslovenske komunističke partije i države. Osim u borbi za kompromitovanje slovenačkih komunista, ova taktika je primenjivana i u borbi protiv srpskih liberala. Uklonjeni iz SK Srbije 1972. godine zbog liberalizma, oni su od disidentske opozicije optuživani kao progonitelji sloboda (filmska i pozorišna umetnost, književno stvaralaštvo, publicistika i mediji). U skladu sa teorijama totalitarizama, trebalo je dokazati da liberali i nisu bili promoteri demokratije i liberalizacije. U suštini, nastojao se sprečiti njihov eventualni povratak u politički život, jer su nasuprot disidentskoj opoziciji i velikosrpskim nacionalistima, stajali na stanovištu o Jugoslaviji kao složenoj državi, i ostali grupacija van konsenzusa postignutog 1986-1987.

13. Političke podele u Sloveniji posle osamostaljenja

U DEMOS-ovoj opoziciji, koja je posle prvih višestranačkih izbora učestvovala u kohabitacionoj vladi, Milan Kučan je kao komunista izazivao nepoverenje. Za vođu opozicije Jožu Pučnika deklarisanog antikomunistu, saradnja sa komunistom Milanom Kučanom bila je neprihvatljiva iako je na slobodnim izborima za predsednika Republike Slovenije dobio većinu glasova. S ciljem da se omalovaži, protiv Kučana su vođene razne kampanje. Petorica lidera DEMOS-ove opozicije vratila su Milanu Kučanu (proleće 1993) odlikovanja kojima ih je odlikovao kao zaslužne za osamostaljenje. U znak protesta što su odlikovani Ljubo Bavcon pravnik i istoričar Janko Pleterski, oni su predsedniku Republike, u najlonskoj kesi obuće Bata vratili već primljena odlikovanja. O tome je posle trideset godina svedočio Ljubo Bavcon ((Za)vrnuta odlikovanja, 2021). Učinio je to, kako kaže, zato što su „protestanti, udarajući na predsednika republike kao instituciju omalovažili samu slovenačku državu. Time su odstupili od vlastitih opredeljenja pre osamostaljenja za njen razvoj kao pravne i demokratske države“.

U dve slovenačke knjige koje su predmet ovog osvrta rekonstruisana je geneza slovenačke opozicije posle osamostaljenja. U fiksiranju Kučana kao glavnog protivnika, Janez Janša se objektivno našao na istom stanovištu sa vrhom JNA – svojim nekadašnjim protivnikom. Napadi na Milana Kučana nastavljeni su i posle njegovog odlaska u penziju. Uskraćivane su mu prinadležnosti na koje je kao bivši predsednik republike imao pravo (ukidanje predsedničke kancelarije), na razne načine ometan je rad nevladine organizacije Forum 21, koju je osnovao za dijalog o aktuelnim pitanjima Slovenije, Evrope i sveta. Učesnici Foruma 21 nazivani su „stričevi iz pozadine“ (Miloš Prosenec, 2021). Insinuiran je njihov kontinuitet sa udbom, mafijom.

Kako se može objasniti ovakav proces u Sloveniji posle osamostaljenja? Nikako ne samo ličnim razlikama između Milana Kučana i Janeza Janše. Prvi je dolazio iz komunističke strukture. Počeo je od reforme SK Slovenije, kao pretpostavke za reformu društva. Sa njim su slovenački kritički intelektualci došli do zajedničkog programa u borbi za osamostaljenje, da bi se posle osamostaljenja podelili. Pokazalo se da je za jedan deo jedinstvo bilo uslovno, očekivanja su bila različita. Prvi predsednik republičke višestranačke skupštine, dr Franc Bučar, ukazao je da tako duboke promene kao što je stvaranje nacionalne države uvek prate „bonapartizam“ i pojave „napoleončića“. Ali time se, kao što je već rečeno, ne može objasniti orijentacija koju personalizuje Janez Janša. On je, zapravo, sinteza dve krajnosti u slovenačkom društvu. Svoju je platformu izložio u knjizi Okopi (1994), koja je predstavljala odgovor na Kučanov govor u Novoj Gorici. Poslužio se falsifikatom i Kučanu pripisao metode na koje je ovaj upozoravao.

14. Milan Kučan i Janez Janša iz perspektive slovenačkih kritičkih intelektualaca

U svojoj knjizi Svet kot zarota (1996) Spomenka Hribar je našla tri razloga za Janšinu knjigu Okopi: potreba za potvrdom vlastite ideologije, odnosno fantazma „svet kao zavera“; napad na predsednika republike kao simbol slovenačke države; sasvim pragmatično pribiranje političkih poena. U svom prilogu („Državnik med politiki in politikanti“, 2021) Hribar je iznela svoj pogled na razlike između Janšine i Kučanove političke platforme, odnosno dve različite političke matrice. Te razlike, po Hribar, postaju vidljive posle rascepa DEMOS-a (decembar 1991). Gotovo kao pravilo u nekadašnjim zemljama socijalizma, osamostaljenje od hegemonog centra (U Moskvi, Beogradu, Pragu) dovelo je do uslovnog jedinstva. Posle osamostaljenja postavilo se pitanje odnosa prema Briselu. Kučan je, za razliku od Janeza Janše, u evropskim integracijama video onaj tip asocijacije koji omogućuje mir i vladavinu prava. Smatrao je istorijskim dostignućem da mali narodi u okviru EU imaju ista prava kao i veliki. Pod tim uslovima mogla je, po njemu, da se održi i Jugoslavija. To ga je među slovenačkim političarima, ali i među komunističkim liderima u istočnoj Evropi stavilo na posebno mesto. Tako ga vidi i Spomenka Hribar:

„Slovenačka država ima malo političara, mnogo politikanata i jednog državnika – Milana Kučana. Državnika zato što je svoje političko delovanje usklađivao sa opštim dobrom slovenačke države kao takve.“

Hribar se obeležavanju osamdesetogodišnjice rođenja Milana Kučana pridružila ponovivši svoje ocene i analize nekih događaja iz vremena osamostaljenja Slovenije u kome je „Milan Kučan igrao veliku, čak odlučujuću ulogu, i prljavog delovanja iz političke ‘ropotarnice’ desnice, posebno Janšinih zloupotreba i manipulacija“ (Spomenka Hribar, 2021). Osvetlila je evoluciju jednog dela kritičkih intelektualaca prema reformskom poduhvatu SK Slovenije i njegovom lideru. Ali i prema alternativi koja je dolazila sa desnice i koju je personalizovao Janez Janša.

A u svom pismu Milanu Kučan (1996) Dmitrij Rupel, ministar spoljnih poslova u vladi Janeza Drnovšeka, koji je nekada sarađivao sa Janšom, ovako skicira njegov portret: „Janšin plan je dovesti slovenačku vlast u teškoće, pa neka to Sloveniju košta koliko košta. (…) Glavni cilj je stvoriti u Sloveniji što više pometnje i izazvati sukobe. Važno je da bude što manje uspeha i normalnog života. To je povoljan teren za spasioca. Takva politika, u nekim pojedinostima, podseća na uspostavljanje totalitarizma pre šezdeset i više godina“. Janša – prema Rupelu –ne predstavlja demokratu, on zagovara parlamentarne forme, međutim, u prednosti je pred demokratama, jer ljudima govori ono što vole da slušaju „pogotovo u vreme tranzicije“. Poput pučista u Sovjetskom Savezu koji su smenili Mihaila Grobačova, obećava „veće plate i niže cene“. Ne poznaje ni ekonomiju, ni spoljnu politiku. O svemu razmišlja sa stanovišta partijske pripadnosti.

Članovi prvog predsedništva Republike Slovenije (Ciril Zlobec, Matjaž Kmecl, Ivan Oman, Dušan Plut) ostavili su svoja svedočanstva (memoari, intervjui Repeu, prilozi u knjizi svedočenja iz 2021). O radu ovog najvišeg državnog organa u Republici Sloveniji kome je predsedavao Milan Kučan, oni govore sa velikim poštovanjem. Svi su saglasni da je Milan Kučan u tom izuzetno složenom razdoblju odigrao najznačajniju ulogu. Bio je smiren, spreman da sasluša drugačije mišljenje, ali se u donošenju odluka držao zakona. Ipak, možda je najcelovitije ulogu Milana Kučana ocenio dr Franc Bučar. Po njemu: Kučan je delovao vrlo umereno i vrlo pozitivno. „Više sam puta rekao da kao političar nije bio onaj koji bi utirao put u novo i nepoznato. Kad bi svi ljudi bili kao Kučan osamostaljenje ne bismo izborili. Kažem, takođe, ne bismo ga izborili ni da nije bilo Kučana. Delovao je uravnoteženo da se nismo zaleteli ni u jednu krajnost. Za ekstremiste i na jednoj i na drugoj strani bio je uvek sumnjiva ličnost. Za normalne ljude njegova uloga bila je upravo onakva kakva je trebalo da bude. U njemu su videli garanta koji će ih mirno izvesti iz teškoće, delovao je pomirljivo. Da kažem ‘folklorno’. Na dan izbora, u mom selu, sreo sam stare žene koje su se vraćale sa mise. Rekle su: ‘Sada idemo da glasamo i moramo glasati za Kučana, inače će biti rat’. Tako su razmišljali ljudi. To se ne može dokazivati sociološkim istraživanjima, jer je to bio ‘fluid’ koji je bio u vazduhu“ (Repe, 2015).

Taj „fluid“ nije, međutim, nestao sa odlaskom Milana Kučana u penziju. Novinari beogradskog Nedeljnika koji su sa Milanom Kučanom radili već pomenuti intervju beleže: Malo je bivših predsednika na području nekadašnje Jugoslavije koji uživaju popularnost i kada se povuku sa funkcije. Milan Kučan ne samo da se može time pohvaliti, već se za njega može reći da je slovenački superstar. Takav utisak stekla je i ekipa Nedeljnika kada je sa bivšim predsednikom prošetala centrom Ljuljane. Na putu od nekih pet stotina metara koje je potrebno preći pešice od prostorija njegovog Forum 21, na čijem čelu se Kučan nalazi, pa do obližnje pijace koju posećuje najmanje jednom nedeljno, više desetina građana Ljubljane zastalo je da pozdravi jednu od vodećih ličnosti u turbulentnom periodu s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Ređala su se pitanja o političkoj situaciji u Sloveniji, Evropskoj uniji, a bilo je i onih koji su samo želeli da se fotografišu sa njim (Nedeljnik, 12. decembra 2019).

Milan Kučan, lider slovenačkih komunista, je pre nego što je proklamovao reformu partije pokušavao da je praktikuje. Zbog toga je od polovine osamdesetih godina slovenački koncept izlaska iz komunizma privlačio pažnju. Osamostaljenje Slovenije izvelo ga je na međunarodnu političku scenu. Tek je trebalo sticati iskustvo, poverenje i ugled. Iz proučavanja istoričara i svedočenja savremenika proizilazi jedinstven zaključak: i u ovoj fazi novije slovenačke istorije uloga Milana Kučana bila je odlučujuća, jer je promovisao: postupnost, strpljenje, spremnost na dijalog i traganje za svakim argumentom koji ide u prilog vlastitog interesa i prava. Otvaranje Slovenije prema svetu, prisustvo sveta u Sloveniji, prijateljske veze sa srednje-evropskim državama, pokušaj razumevanja jugoslovenske prošlosti koja je bila zajednička i razloga zbog kojih je to za Sloveniju prestala biti – sve su to bili pomaci koje je Milan Kučan snažno podstakao. Širio je novu vizija sveta utemeljenog na miru i međunarodnom pravu, između ostalog i kroz podršku osnivanju Međunarodnog etičkog, naučnog i političkog kolegija u Sloveniji (Bled, 2002) koji je okupljao naučnike, umetnike, političare, diplomate, da bi raspravljali o otvorenim i protivrečnim pitanjima sve povezanijeg sveta.

Trebalo je objasniti činjenicu da se u sedištu istorijskog previranja na kraju 20. i početku 21 . veka našao političar koji je poticao iz malog naroda i upravljao u maloj državi. Otuda se i van Slovenije osećala potreba za knjigom o Milanu Kučanu. Tu potrebu je, možda, najpregnantnije izrazio Mišel Rokar, intelektualac i Evropejac i nekadašnji francuski premijer. U predgovoru istorijskoj monografiji Bože Repea, Rokar izražava priznanje: „Milanu Kučanu koji je vodio Sloveniju još u vreme jugoslovenske federacije uspelo je da stvari izvede majstorski, tako što je republika izbegla bratoubilački rat koji je razdrobio, da ne kažem samleo ceo Balkan“.

Politika mirnog rešavanja konflikata između naroda i prevazilaženje podela unutar njih svrstava, po Rokaru, Kučana u mali broj svetskih državnika: „U izuzetno intenzivnom političkom životu imao sam priliku da upoznam više ličnosti na odgovornim položajima. Samo neki od njih ostavili su na mene tako snažan utisak kao Milan Kučan. Iako iz male zemlje, koja kao da bi zbog toga trebalo da je manje značajna, spada Kučan u retko visoku kategoriju Winstona Churchilla, Nelsona Mandele, Deng Xiaopinga, Kofi Annana i još nekih velikih i značajnih u 20. veku“ (Repe, 2015).

U potvrdu Rokaru dolaze i studija Bože Repea i knjiga svedočenja osamdeset šest savremenika. Obe duboko zahvataju u duh vremena, u onaj „fluid“ egzaktno nedokaziv, ali prisutan kao svest o tome da je istorija slovenačkog naroda u prekretničkom vremenu na prelasku 20. u 21. vek u Milanu Kučanu našla izvršioca sopstvenih naloga.

U Beogradu, januar-juni 2021.

Peščanik.net, 26.06.2021.

30 GODINA SAMOSTALNOSTI HRVATSKE I SLOVENIJE
JUGOSLAVIJA