- Peščanik - https://pescanik.net -

Smrt fašizmu!

Resiste, foto: Peščanik

Ne čini li se i vama da je parola iz naslova prilično demodirana, naročito ono “smrt”? Danas više niko, pa ni najgori politički ekstremisti, ne priziva javno nečiju smrt. A fašizma ima sve više pa ispada da nešto nije u redu sa istorijom. Naime, ako smo fašizam identifikovali sa Hitlerom i međunarodno-pravno usmrćenima u Nirnbergu, pa verovali da njihova smrt znači i smrt fašizma – grdno smo se prevarili. Ako smo verovali da je smrt 4,3 miliona nemačkih vojnika i oko 60 miliona nedužnih ljudi označila smrt fašizma – opet smo se grdno prevarili.

Biće da je fašizam esencijalno ljudsko zlo koje svako od nas u sebi nosi – spremno da bukne ponovo kad nastanu povoljne okolnosti. O tome postoje brojne knjige. Kristofer Bolas, profesor i pomodni psihoanalitičar, u eseju “Fašizam kao stanje duha” pokušava da obrazloži ovu tvrdnju: “Mora se poći od premise da fašistička primisao postoji u svakome od nas. Različiti delovi naše psihe sadrže razne kompleksnosti koje nas čine ljudskim bićima. Normalnost i patologija opstaju u našoj psihi kao suprotstavljene činjenice našeg mišljenja”. Ili da ponovim Musolinijevu prostiju tvrdnju: “Nisam ja izmislio fažizam, nego sam ga samo oslobodio iz podsvesti ljudi”.

Musolini je ipak, bar za istoriju, tvorac modernog fašizma. Istina, prva politička organizacija koja je ponela ime “Italijanski fašisti” nastala je na Siciliji 1891, a osnovala ju je sirotinja da bi se udružena borila protiv latifundista. Kao urednik socijalističkog lista “Avanti”, Benito Musolini je svakako znao za njih, a i za alegoriju o sedmoro braće kojima otac drži očiglednu nastavu snage jedinstva lomeći jedan po jedan prut, da bi zatim uzeo svežanj (fascio) od sedam prutova koji niko ne može da slomi. Hitler je imao jasan program o tome šta želi da postigne i definisao ga je u “Mein Kampfu”. Musolini nije imao program, ali je imao izuzetan retorički dar, neobuzdanu strast za paradiranjem i neobuzdanu volju za moć. Današnji fašisti više liče na Musolinijeve nego na Hitlerove sledbenike. To što nemaju jasan program dakako ne znači da su manje opasni.

Uverljiv je članak Aleksandra Hemona na sajtu “Literary Hub”, o tome kako o fašizmu ne treba debatovati nego se sa njim treba boriti, no ipak mi se čini da danas debata i prosvećivanje može imati više efekta nego fizička borba posle koje fašizam ponovo niče iz svog pepela. Naime bojim se da je lepa, ali pesimistična Hemonova figura da je “nemoguć dijalog ako je jedna strana naoružana idejama, a druga pravim ubistvenim oružjem”. Današnji fašizam ponajviše paradira militarističkom ikonografijom, ali ipak bez oružja koje doduše možda čeka negde u magacinima. Koren opasnosti je njegovo zbližavanje sa posednicima kapitala i državne moći, bez kojih je nemoćan, što uočavamo u zemljama Višegradske grupe, Italiji, drugde po Evropi pa i kod nas kako to temeljito obrazlaže Vesna Pešić. Već više od jedne decenije evropski neofašisti prave svoje modno/samoohrabrujuće revije nudeći usluge nasilja onome ko je spreman da ih angažuje. Rulja koja sebi traži bosa.

Ujedinjenje neofašista, kapitala i moći državnog aparata polako dobija konture. Nemački šef obaveštajnih službi, Hans Georg Masen, optužen je da održava veze ne samo sa opozicionom ultradesnom AfD nego i sa otvorenije profašističkim organizacijama. Policija i vojska u svim zemljama imaju uočljivu naklonost prema desnim i nasilničkim skupinama u društvu.

Nažalost i protivno logici, spoj neofašizma i vlasti buja najviše u zemljama koje su platile visoku cenu fašističkog nasilja. Najsvežiji primer su demonstracije 11. novembra u Varšavi prilikom proslave stogodišnjice nezavisnosti Poljske. Predsednik te zemlje, Anžej Duda, pozdravio je ozareno učesnike koji su došli da uveličaju proslavu. Od oko 200.000 učesnika bila je približno četvrtina neonacista iz cele Evrope. Sa brojem demonstranata se uvek manipuliše, pa je pouzdanije reći da su među prisutnima bili Roberto Fiore, vođa nedvosmisleno fašističke italijanske grupe Forza Nuova (Nova snaga). Uz njega je bio i Milan Mazurek, ideolog slovačke neonacističke partije Kotleba. Ta partija nastavlja tradiciju Jozefa Tisa koji je upravljao Slovačkom u doba nacističke okupacije, zdušno pomagao u progonu Jevreja i 1947. bio obešen kao izdajnik. Nisu nedostajali ni vođe ekstremista i njihove “delegacije” iz Španije (Manuel Konduela), Kanade (Tomi Robinson), Amerike (Ričard Spenser)… a pojavila se i grupa iz Ukrajine.

Od 2009. u Poljskoj se svake godine okupljaju evropski neonacisti i demonstriraju sa transparentima kao što su: “Bela Evropa”, “Evropa će biti bela ili je neće biti”, “Zaustavimo jevrejsku okupaciju Poljske”, “Jevreji natrag u Izrael”. Sumanuto je da Poljska, koja je u Drugom svetskom ratu izgubila 5,6 miliona stanovnika i zajedno sa Jevrejima je na vrhu nacija koje su najviše stradale od nacista – rehabilituje naciste i priziva progone Jevreja, dok Jevreji u Izraelu primenjuju uočljivo fašističko nasilje nad Palestincima. To su zbivanja koja se, kako je govorio Slobodan Selenić, pisac i akademik, mogu objasniti jedino sunčanim pegama.

U neku ruku lakše je razumeti naklonost kapitala prema ultradesnom, pa i neofašističkom pogledu na svet. Nema nikakve sumnje da je evropski epicentar tih tendencija u zemljama takozvane Višegradske grupe (Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska), koje su trenutno ekonomski najuspešnije u Evropi. Prošle godine Poljska je zabeležila stopu rasta od 3,8 odsto, Slovačka isto toliko, Mađarska 3,6 i Češka 3 odsto. Kao dokaz o tome da je kapital naklonjen državama sa jakim nasilnim aparatima može poslužiti i najsvežije saznanje o berzanskom vrednovanju Brazila. Od 28. oktobra kada je Bolsanaro izabran za predsednika u naredne dve sedmice berze su zabeležile skok brazilskog rejtinga za 19,4 odsto!

Ipak, uprkos ovakvom sledu zbivanja, ne verujem u mogućnost povampirenja fašizma kakav su svetu projektovali Hitler i Musolini. Više od puke nade vidim u sjajnim antifašističkim demonstracijama, kao na primer u Trstu 3. novembra kojima sam bio svedok. Za taj italijanski Dan pobede u Prvom svetskom ratu – neo, pro i otvoreno fašističke organizacije iz cele Italije najavile su da će u Trstu organizovati svoju promociju. Prema proceni policije došlo ih je oko 1.500 i nastupili su u koreografiji keltsko/germanskih osvajača sa upaljenim dimnim bakljama iz čijeg se sumraka naziralo mnoštvo zastava. Svaki demonstrant imao je zastavu, bilo italijansku bilo nacističku, dveju vodećih grupa. Bilo je uočljivo odsustvo žena i prisustvo muškaraca sa vratom širim od glave. Neviđeno policijsko obezbeđenje sprečilo je svaku mogućnost direktnog sukoba sa antifašistima. Neofašisti su dobili pravo demonstriranja u najužem centru grada, a njihovi protivnici nesumnjivom lošom voljom prefekta – van centra.

Tabor antifašista, tri puta brojniji od protivnika, organizovali su građani sa jasnom distancom od svih političkih partija. Pristalicama blamirane demokratske partije, koji su želeli da se pridruže, to je bilo dozvoljeno, ali samo na kraju kolone i bez partijskih obeležja. Mogla se videti samo jedna crvena zastava sa srpom i čekićem, simbol komunističke partije – oni su nestali ali se nisu prodali. Masa sveta svih uzrasta, mnogo devojaka, vedra lica, transparenti “Oslobodimo se fašizma” – na italijanskom i slovenačkom, muzika, poneko s decom, partizanski hor, poslanica i bivša partizanka Lidija Menapaće od svojih preko 90 godina, vedra i uzbuđena govori za šta se borila celoga života. Nema mržnje, samo odbijanje da se prihvati revizija istorije. Transparent “No pasaran” (“Neće proći”) najbolje sažima opšte uverenje. Jedini protagonisti i organizatori ovog kontraprotesta su samoorganizovani građani i internet. Atmosfera vedra i utoliko pobednička. Srećem prijatelja zagriženog pacifistu penzionisanog sa mesta direktora Muzeja rata. – Ćao Sređo, gde ti je Tea (supruga)? – Nešto smo se pođeveljali pa je otišla kod fašista meni za inat. Zgodna dosetka, dokaz odsustva mržnje i prisustva mediteranskog duha koji se ni ne nazire kod mračnih fašista. Tu je živost i život – to mora da prevagne.

Samo nedelju dana kasnije u Torinu na internetski poziv i u organizaciji 7 žena, građanki i ništa više, oko 50.000 građana izlazi na ulice da protestuje protiv odluke gradskih vasti da obustave gradnju brze pruge koja treba da prolazi nedaleko od grada. Organizatorke su jednostavno preko interneta pozvale građane koji se slažu sa njima da izađu i pokažu kako siledžije iz aktuelne većine na vlasti ne mogu da vladaju kako hoće. Opet je na skupu bilo zabranjeno bilo kakvo obeležje političkih partija. Građani dižu glas i pokušavaju da iznude rešenja koja žele. Civilno društvo počinje da funkcioniše. Vlast naknadno saopštava da će potražiti načina da anulira sopstvenu odluku. Biće da je to demokratija. Naravno od prve laste do pravog proleća često prođe dosta vremena. No, proleće ipak stigne kad-tad, to je neminovnost.

Biznis i finansije, 16.11.2018.

Peščanik.net, 17.11.2018.


The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)