- Peščanik - https://pescanik.net -

Smrt u prisustvu vlasti

Foto: Predrag Trokicić

Ovo je vest iz rutinske dnevne hronike: ubio se čovek. Živeo je u selu Jelašnica kod Niša, zvao se Miroslav Stojanović, imao je 44 godine i četvoro dece. Tri dečaka i jednu devojčicu. Popio je etiol rastvoren u česmovači i tako umirao nekoliko sati.

Nekoliko sati pred smrt isekli su mu struju, jer nije imao para da plati dug od 22.000 dinara. Ali, Miroslav se nije ubio samo zbog duga za struju, već zbog silnih dugova za sve što nije imao. Znao je da ga svakako ubija stid od bede pred svojom decom.

Ne znam da li je Miroslav imao televizor u svojoj ubogoj kući, da svakoga dana sluša kako nezadrživo idemo napred. Zbog toga što smo takvi mrze nas komšije, zavide nam na svemu što je za njih nedostižno.

Smrt u prisustvu vlasti je sumračna formula za obrazlaganje kojem pribegava država, kada je primorana da eliminiše člana društva: puškom, giljotinom, električnom stolicom, garotom, inekcijom. U Srbiji je ukinuta smrtna kazna, ali smrt od bede je konačno rešenje.

Stojanović jeste umro u prisustvu ravnodušne vlasti i njenih bezdušnih razbojnika, pred licem neosetljive birokratije i lokalnih šerifa i kabadahija. Pred vrhovnikom koji ne haje za ljudske sudbine, jer je njegova autistična prikraćenost za poimanje života nosilac ubilačkog virusa.

Čak i za jajoglave kreature kojima je on postao idol i vlasnik svačije sudbine. Šta ste očekivali, da vam se smiluje stvor čije su emocije izgrađene na ruinama zločinačke političke istorije, da se taj okrene iza sebe i vidi razvaline u kojima još postoje nekadašnji ljudi. Da pogleda napred i zapazi bilo šta drugo osim večne vlasti, sve u strahu da njegovi protivnici već nisu za njega spremili nasušni arsenal dugačkih motki uvaljanih u govna.

Ubogu kućicu, koju je ko zna kako stekao Miroslav Stojanović, prodaće na dražbi nezajažljivi hajduci koji se predstavljaju kao javni izvršitelji, kako bi dug za struju bio namiren. Nije uzalud živeo, ali je uzalud popio otrov rab Miroslav. Njegovi siročići ostaju nezaštićeni pred surovim egzekutorima i dužni su samo onima koji su ih satrli.

Ne želim da na ovom mestu navodim slikovite paralele koje bi mogle da ukazuju na temelje trule kleptokratske države. Bezdušnost je u njenoj genezi: da nema obračuna sa sirotanima ona ne bi ni opstala. Taj obračun je potpun i zasnovan je na istrebljenju nesrećnika koji sami ne mogu da se brane. Država koja ih ubija želi samo da se ne opiru, da kao desetine hiljada penzionera odu odavde bez glasa.

Ko je još znao da u Jelašnici postoji čovek koji se zove i preziva Miroslav Stojanović? Koga je briga za hiljade sličnih koji se bore sa svojom strepnjom da će im danas ili sutra neko uzeti sve što nemaju. Neko? Odredi smrti ubijaju pljačkom svega što je ostalo od potresne bede Stojanovića i njegove potonule socijalne sabraće.

Ljudi često veruju da sve, pa i zlo ima svoj kraj. Ali čak i mnogi od njih pouzdaju se u odvratnog delegata strave. Što im je gore njihova je vera veća, sve dok đavo ne dođe po svoje. A stiže i po đavola samog.

Sećanje na Stojanovića trajaće nešto manje nego njegova agonija od etiola. Otišao je kao dobrovoljac, rodoljub, koji je svoju državu odbranio od sebe, jer više nema čime da plaća njen smrtonosni pohod.

Ne znam jesu li javili predsedniku za Miroslava, morao bi da zna. Stojanović je sa svoja tri dečaka i jednom devojčicom bar bio borac da se Srbija spase bele kuge i ne nestane kao plodna zemlja bez naroda koji bi radio na njoj. Ali eto, nije imao niti je mogao da ima tih 22.000 dinara da plati za struju. Niti za bilo šta drugo. Imo je četvoro dece: jedva su pre njegovog odlaska stigla da saznaju koliko im malo treba.

Porodica nema para da sahrani Miroslava Stojanovića, smrt u prisustvu vlasti će svakako biti skuplja nego njegov život. Ali već će se naći nekoliko dobrih ljudi.

Živ nam bio predsedniče!

Peščanik.net, 12.07.2018.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)