- Peščanik - https://pescanik.net -

Sopstvene snage

 
Bio sam u Skopju i otišao na glavni trg, zvani ploštad. Ni o Andrićgradu nemam šta da kažem. Vidim da svi kažu da je potrebno osloniti se na sopstvene snage. O tome mislim da imam šta da kažem.

Danas je verovatno najpoznati zagovornik te politike Deni Rodrik.[1] Cilj razvoja jeste da se stekne sposobnost da se proizvodi ono što proizvode razvijene zemlje. Preciznije, industrijski razvijene zemlje. To podrazumeva diverzifikovanu proizvodnju, a to se ne može postići ako se ne vodi razvojna politika koja se ne oslanja na strane finansije. Mada mala zemlja u razvoju ne može da napreduje ako nije otvorena, dakle upućena na strana tržišta, ona ne sme da dozvoli da ima neodržive deficite u razmeni sa inostranstvom, a ni da joj strukturu proizvodnje određuju zatečene komparativne prednosti. To znači da je potrebno uravnoteženje štednje i ulaganja na nivou cele privrede, što je isto što i izbalansirana razmena sa inostranstvom, a to je jedan način da se okarakteriše politika oslanjanja na sopstvene snage.[2]

Ono što tu politiku preporučuje, po Rodriku, jeste to što se njome može sprovesti industrijalizacija, a razvoj industrije jeste, po njemu, jedini način da se obezbedi bezuslovno, dakle nezavisno od datih komparativnih prednosti, dostizanje nivoa blagostanja koji postoji u razvijenim privredama. Moglo bi da se kaže da se ovo, na primer, dogodilo, ranije, u zapadnoj Evropi i, kasnije, u srednjoj Evropi u kontekstu postepenog uspostavljanja zajedničkog tržišta i kasnije proširivanjem Evopske unije. Ali ne, to je suprotan primer, na Balkanu i na jugu Evrope uopšte.

Kako bi trebalo da izgleda politika oslanjanja na sopstvene snage? Rodrik nalazi da iskustvo uspešnih zemalja, onih koje su uspele da ubrzaju privredni rast i da smanje ili eliminišu jaz koji ih deli od razvijenih zemalja, ne ukazuje na postojanje jednog obrasca. Za razliku od skupa mera sadržanih u Vašingtonskom konsenzusu, koje bi trebalo, ako se sve zajedno primene, da obezbede privredni rast i društveni razvoj, Rodrik nalazi da je svaka uspešna zemlja obezbedila uspešnost na različit, sebi specifičan način. Neke su se oslanjale na industrijsku politiku, neke na potcenjeni kurs, neke na kreditne subvencije, neke na protekcionističku trgovačku politiku, a neke na kontrolu finansijskih tokova. Sledeće uspešne zemlje će se, po Rodriku, najverovatnije osloniti na mere privredne politike koje se ne mogu predvideti na osnovu dosadašnjeg iskustva ili, drukčije rečeno, dosadašnje iskustvo nam kazuje da je svaka nova uspešna politika razvoja drukčija od prethodnih. Ali mada uspeh postižu na različite načine, uspeh svuda izgleda isto: sve te zemlje su industrijalizovane i sve, jasno je, liče na razvijene zemlje, proizvode manje-više isti skup dobara i usluga kao i razvijene zemlje.

Ovde, međutim, valja reći da je uspešnih zemalja u razvoju malo, a neuspešnih mnogo. Kao i u slučaju uspeha, svaka zemlja je neuspešna na svoj način. To važi i za zemlje u kojima se neki period ubrzanog razvoja pokazao kao neodrživ. Tako da ne bi trebalo prerano zaključiti, recimo danas, da će neka zemlja ili neka regija, koje iskazuju visoke stope rasta, uspeti da ih i održe dovoljno dugo kako bi se pridružile razvijenim zemljama. Jedan čest razlog za neuspeh jesu neodrživi deficiti u razmeni sa inostranstvom. Kako se oni moraju finansirati pozajmicama u inostranstvu, neodrživost znači nesposobnost ili nespremnost da se vraćaju nagomilani strani dugovi. Nesposobnost znači da nema robe za izvoz iz čijeg prihoda bi se finansirali strani dugovi, a nespremnost potiče iz društvenog otpora da se smanji potrošnja kako bi se poverioci namirili iz povećane štednje. Dakle, ako se štedi, na nivou privrede i države uopšte, koliko se i ulaže, dakle nema dodatnog, neto, pozajmljivanja u inostranstvu, to oslanjanje na sopstvene snage bi isključilo jedan mogući izvor razvojne krize, takozvanu dužničku krizu. To, kao što će se videti iz primera koji sledi, ne znači da uspešna politika razvoja ne može da se zasniva na stranim ulaganjima i kreditima, već da mora da bude održiva, a to znači uravnotežena na duži rok.

Kako to izgleda na nekom primeru?[3] Uporedimo razvoj u srednjoj Evropi sa onim na Balkanu u poslednjih dvadesetak godina, dakle od početka postsocijalističke tranzicije. Lako je zapaziti dve stvari. Prvo, u srednjoj Evropi su početni visoki deficiti u spoljnoj trgovini vremenom zamenjeni uravnoteženom razmenom i, drugo, u toj je regiji došlo do značajnog porasta industrijske proizvodnje. Ovo drugo ne bi bilo mogućno da nije bilo onog prvog zbog nedostatka potrebne tehnologije i preduzetnika, te je sve to bilo potrebno uvesti iz razvijenih zemalja Evrope (izuzetak je Slovenija koja je smatrala da je dovoljno razvijena pa da joj to nije potrebno). Obratan je slučaj na Balkanu, i kada je reč o spoljnotrgovinskim deficitima, koji su ili trajno bili veliki ili se čak povećavali, a i kod industrijskog razvoja, to jest njegovog nedostatka. I manje-više čitav Balkan se suočava sa neodrživim stranim dugovima.

Na ovom poređenju se vide dve različite vrste politika oslanjanja na sopstvene snage. U srednjoj Evropi se najpre zajmio novac i kapital, ovo drugo u velikoj meri prodajom imovine strancima ili drugim vidovima neposrednih ulaganja, da bi se ojačala izvozna ponuda, pre svega industrijskih proizvoda. Na Balkanu su strani zajmovi i ulaganja iskorišćeni kako bi se štedelo manje, a trošilo više. Negde je reč o potrošnji domaćinstava, dok su se na drugim mestima isticala preduzeća, a ponegde i države. I sada je potrebno oslanjanje na sopstvene snage zbog prezaduženosti, prinudno dakle, što je taj drugi slučaj. To je analogno stanju produženog bankrotstva koje zna da traje dosta dugo. Ovo zato što je potrebno da siromašna domaćinstva štede znatno više, na šta ne moraju biti spremna, a u oba slučaja, i kada štede da bi vraćala dugove i kada ne mogu da ih vraćaju, teret zaduženosti onemogućava ubrzani privredni rast.

E sada, sve bi ovo trebalo da bude poznato svima u Srbiji budući da imaju iskustvo krize iz osademsetih godina prošloga veka, kada nije bilo spremnosti da se prezaduženost reši promenom osnovnih ustanova, a imaju i iskustvo devedesetih godina prošloga veka kada je postojao moratorijum na strane dugove jer se zemlja na taj način oslanjala na sopstvene snage, a imaju i dodatno i veoma blisko iskustvo iz poslednjih desetak godina kada je zaduženost veoma brzo uvećana, a sada raste rizik produžene stagnacije kako bi se privreda i država razdužili. Tako da se raspolaže sa bar tri decenije iskustva o tome kako izgleda politika oslanjanja na sopstvene snage kada je zemlja na nju prinuđena.

Iz tog dugog iskustva, koje nije ni samo srpsko niti samo balkansko, moglo bi se naučiti i to da ne postoji spremnost, a ni politička sposobnost da se razvoj zasnuje na sopstvenim snagama, osim prinudno usled nagomilanih dugova. Šta je preduslov da takva politika ima izglede na uspeh? Ovde nije lišeno smisla zapaziti neverovatnu propragandu protiv evrofanatizma i rastuću popularnost evroskepticizma u Srbiji. Ima smisla zato što ne samo istraživanja Deni Rodrika već sve većeg broja društvenih naučnika ukazuju na to da je za napredak i razvoj od odlučujućeg značaja kvalitet ustanova.[4] U velikom broju slučajeva, neuspešan razvoj je podržan propagandom o potrebi oslanjanja na sopstvene ustanove uz ideološki veoma nabijenu, blago rečeno, kritiku onih koji zastupaju tuđe interese jer se zalažu za institucionalni razvoj, jer on podrazumeva preuzimanje pravila i propisa razvijenih zemalja. Srbija ima veliko iskustvo i kada je o toj propagandi reč i to ne samo u vreme istorijskog materijalizma, već i pre toga, a posebno posle njega u vreme nacionalizma i patriotizma. Razlog za odbranu postojećih ustanova ili onih tradicionalnih, istorijskih i dakle sopstvenih, koje su deo kolektivnog identiteta, ili već kako se one opravdavaju, jeste naravno u tome da se ili sačuva postojeća distribucija moći, bogatstva i životnih izgleda ili da se ona promeni u korist zagovornika politike oslanjanja na sopstvene tradicionalne ustanove.

U tome je posebno značajna konstantna odbojnost prema liberalizmu, prosvetiteljstvu i evropeizaciji. Uzmimo nekoliko primera. Prvi je kritika kapitalizma kad god se suočava sa privrednom ili socijalnom krizom. Jedan vid te kritike jeste da je reč o amoralnom sistemu koji se zasniva na sebičnosti i gramzivosti. Nasuprot tradicionalnom sistemu vrednosti, koji se recimo može naći u tradicionalnoj veri. Nije, međutim, teško videti ili sračunati da je doprinos kapitalizma dobrobiti ljudi neuporedivo veći nego onaj svih crkava zajedno. Ljudsku prirodu, naravno, ne menjaju ni kapitalizam, a ni crkve. Isto važi i za kritiku demokratije. Ne može se porediti doprinos demokratskog načina odlučivanja socijalnoj pravdi sa onim što su sve crkve zajedno bile u stanju da učine. Konačno, napadi na liberalizam i posebno tržišnu privredu kada dolaze, na primer, iz katoličkih ili pravoslavnih krugova u stvari su upereni protiv sekularizacije, u slučaju katoličke crkve, ili uz to i evropeizacije, u slučaju pravoslavne crkve. U tome je posebno besmislena kritika nauke i naučnog pogleda na svet uopšte. Svaki sveštenik ilustruje koliko je veći doprinos nauke kvalitetu i dužini života od bilo čega što crkva i vera mogu da pruže – svaki put kad ode kod lekara.

Ipak, najvažniji su sporovi oko značaja i uloge tržišta. Naprosto se zanemaruje činjenica da su razvijene zemlje tržišne privrede i da se uspešne zemlje u razvoju takođe oslanjaju na tržišnu privredu. Spor usled toga jeste, kada je ozbiljan, oko optimalne privredne politike i valjane regulative u tržišnoj privredi. Nije o tome koliko je potrebno osloniti se na autoritarizam, sopstveni ili bilo čiji drugi. Ono što tržišni sistem omogućuje, onoliko savršeno koliko je to uopšte moguće, na individualnom nivou, jeste upravo oslanjanje na sopstvene snage. To ne znači da nekome nije potrebna pomoć, ili kredit, ili da nije potrebno intervenisati da uslovi u kojima ljudi konkurišu ne budu pravični, ili da nije potrebno da se donose kolektivne odluke o javnom interesu i staranju za javna dobra. Kao i, što je najvažnije, da se štite individualna prava i privatna sopstvenost.

A ne znači ni da nije potreban institucionalni razvoj i odgovarajuća privredna politika. Prvo da bi razvoj bio trajno uspešan, a drugo da bi bio održiv. Politika oslanjanja na sopstvene snage jeste samo drugi način da se kaže da ne treba dozvoliti stvaranje neodrživih neravnoteža (što važi, tako posmatrano, za Sjedinjene Države kao i za Kinu ili Kosovo). Na primer one u spoljnoj trgovini, ali još važnije onu na tržištu rada. Ako privreda uspeva da zaposli samo mali ili, u slučaju Srbije, veoma mali broj ljudi, to nije održiv sistem ustanova a ni privredna politika. To je zasebna tema za zaseban napis, ovde se samo taj problem pominje. Potrebno je težiti, što bi rekao Deni Rodrik, tome da zemlja i privreda liče na razvijene zemlje i privrede. Ne na sopstvene tradicionalne ustanove, uverenja i način vladanja.

Uostalom, pogledajte ploštad u Skopju ili prospektus za Andrićgrad.

 
Peščanik.net, 08.01.2012.

———–    

  1. Skorašnji njegovi radovi: „The Future of Economic Convergence“, „Unconditional Convergence“, „Growth after the Crisis“ na http://www.hks.harvard.edu/fs/drodrik/research.html. Detaljnije u knjizi One Economics, Many Recipes, Princeton University Press, 2008.
  2. Valja reći da je ta uravnoteženost u razmeni sa inostranstvom pre pravilo nego izuzetak; o tome O. Blanchard, F. Giavazzi (2002), „Current Account Deficits in theEuro Area: The End of the Feldstein-Horioka Puzzle?“ Brookings Papers on Economic Activity 2: 147-209. Zapravo je začuđujuće da se kapital ne seli rutinski iz razvijenih u manje razvijene zemlje, što je poznato kao Lukasov paradoks, R. Lucas (1990), “Why doesn’t Capital Flow from Rich to Poor Countries?”, American Economic Review 80: 92-96. Evropska unija i zemlje u tranziciji su u tome izuzetak.
  3. O tome više u Bruegel and wiiw (2010), Whither growth in central and eastern Europe? Policy lessons for an integrated Europe. Bruegel Blueprint Series 11; takođe V. Gligorov (2012), Neoclassicism in the Balkans and Other Essays. U štampi.
  4. D. Rodrik, A. Subramanin, F. Trebbi (2004), „Institutions Rule: The Primacy of Institutions over Geography and Integration in Economic Development“, http://petersoninstitute.org/publications/papers/subramanian0204.pdf.

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija