Iz knjige „Druga Srbija – 10 godina posle: 1992-2002“, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji 2002. Izgovoreno u 2. krugu 2. ciklusa razgovora (koji se odvijao pod naslovom Intelektualci i rat) u organizaciji Beogradskog kruga u SKC-u u Beogradu 17.10.1992.
Na pitanje šta je intelektualac Bernard-Henri Lévy bi odgovorio: „Intelektualac nije čovek. To je društvena dimenzija. Intelektualac (…) to je istina, razum, pravda (…) To je iluzija o mogućnosti ostvarivanja jednog sveta gde bi mogle da prevagnu vrednosti Univerzalnog“. Ovu definiciju potvrđuje i prvobitna samoinstitucija intelektualaca pokrenuta Dreyfusovom aferom i Zolinim tekstom „Optužujem“. Ali ako i prihvatimo tezu da je i sâm pojam intelektualca nužno atribuiran specifičnošću društvenog angažmana, onda ga, bez ostatka, moramo problematizirati i u njegovoj zamršenoj društvenoj ambivalenciji. Jer, intelektualac je povijesno najveći rušitelj svetih suština: Države, Nacije, Crkve, Porodice, Vjere, Tradicije, ali intelektualac je i najveći graditelj novih svetih suština na razvalinama onih koje je upravo destruirao.
Za sve to je potrebna izvjesna doza društvenih abnormalnosti koje jesu duhovna hrana intelektualcu u njegovoj eshatološkoj misiji rušitelja i tvorca mitova. Razvijena društva velike receptivne moći mogla su i mogu da apsorbiraju sve intelektualne opreke, podjednako ih ozbiljno razmatraju i selektivno usvajaju. Problem nastaje onog trenutka kada društvena abnormalnost prelazi u patologiju, kada stagnantno društvo, nesposobno da odgovori na krizu svog rasta, gubi širinu receptivne moći i postaje propusno samo za onu vrstu ideja koje pothranjuju njegov bolesni duh. U takvim okolnostima intelektualac postaje historijski odgovoran ako intelektualno kapitulira pred svim onim što jeste naličje istine, razuma, pravde, humanosti i univerzalizma. Dva svjetska rata naučila su većinu evropskih intelektualaca da su to osnovni moralni postulati na kojima trebaju zasnivati svoj društveni angažman. Građanska Evropa je u tom smislu svela svoje račune i podvukla crtu.
Postoji, međutim, još uvijek „negrađanski“ ili „antigrađanski“ evropski prostor. Postoji ta civilizacijska periferija koja ne svodi svoje račune i ne podvlači crtu. U toj periferiji rat je mogućan. Mogućan je i intelektualac koji ga glorificira.
Upravo tu mogućnost danas živimo kao vlastitu realnost. Da li ona i može biti drukčija u zemljama gdje je – kako bi to rekao Miroslav Krleža – „narodna svijest sazdana od krvi, tlapnje i strave“? Možda bi mogla biti drukčija da mnogi intelektualci svoju duhovnu inspiraciju nisu tražili upravo u toj krvi, tlapnji i stravi. Krug se zatvarao i konačno zatvorio: intelektualac je savršeno korespondirao sa svojim društvenim okruženjem. Takav „okamenjeni život u smrti“ trajao je decenijama, a vjerovatno bi trajao i stoljećima da nije isprovociran dinamizmom okoline. Ali stagnantno društvo, kojem nije omogućena stvaralačka mutacija i čije su intelektualne i političke elite nesposobne da na sukcesiju vanjskih izazova kreativno odgovore, moglo je izabrati samo rat. Rat je u povijesti, po pravilu, znak konačne disolucije. Bio je to i ovoga puta. On je nepovratno sahranio državu čiji građani smo bili.
Jugoslaviju nisu stvarali samo političari. Jugoslavija je bila i veliki kulturni koncept, intelektualna preokupacija mnogih umova s južnoslovenskog prostora. Počevši od prve panslavističke vizije Juraja Križanića sredinom XVII stoljeća, preko iliraca, Slavenskog juga i Skerlićevog kulturnog kruga. Njen slom stoga nije samo političke naravi. On je rezultat i intelektualne kapitulacije pred nacionalnim megalomanima, pred navalom primitivizma, populizma, ksenofobije i destrukcije koja je sama sebi cilj. Ipak, odgovornost intelektualca ne može se generalizirati. U povijesti jugoslavenske države bilo je uvijek i onih koji su, ostajući u manjini, često i kao unutrašnji emigranti društva kojem su pripadali, zadržali pravo da govore istinu. Jedan od njih bio je i Jovan Cvijić. Čovjek koji je svojim intelektualnim angažmanom doprineo stvaranju Jugoslavije, koji je pokušao istovremeno izgraditi i svoju utopističku koncepciju jugoslavenske civilizacije, ali i čovjek koji je jasno sagledavao jugoslavensku realnost. Uoči svoje smrti, 1927. godine, u „Beleškama o odgovornosti javnog radnika i intelektualca pred sopstvenim narodom“ između ostalog je napisao: „Istinu tražiti i prema njoj se upravljati. Na istini stvarati mentalitet svoga naroda. Da ne bude ohol i uobražen, a to najviše od toga dolazi što ne zna istinito stanje stvari, a zavedu ga uobraženi i oholi. Sprečavati da ga demagoška inteligencija ili političari ne zavedu da preterano mnogo traži i tuđe oblasti. Time se budućnost narodna izlaže velikim nezgodama i ako suviše neprijateljstava izazovu može biti uzrok i sloma narodnog. Niko nije na nedogledno, čak ni na duže vreme osiguran pa ni naša nova država, ako u njoj ne bude čestitosti morala, pregnuća, velikih volja. Nigde savest jednog najamnog radnika nije više (nego?) u teritorijalnim pitanjima. Treba biti pravičan i zbog toga, jer se mora sa drugim narodima živeti u raznovrsnim vezama“.
Bilo je mnogo ovakvih opomena. Rat nas nije smio iznenaditi. Neznanje intelektualaca ne amnestira od odgovornosti jer je izraz lijenosti duha. Mnogi intelektualci su u ovom ratu postali „spasioci s perom“, ali i „spasioci s puškom“. Za to neće biti historijskog zaborava. Jugoslavenski rat je donio dezorijentaciju i slom mnogih povijesnih iluzija. Istovremeno, on je i veliko i krvavo čistilište kroz koje su morali proći oni narodi i intelektualci koji su povjerovali u njegovu misiju.
Preuzmite PDF knjige sa tekstovima svih izlaganja
Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2002.
Peščanik.net, 12.02.2023.
DRUGA SRBIJA