- Peščanik - https://pescanik.net -

Srbija na evroazijskom putu

Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Kako su pregovori o bescarinskom izvozu kragujevačkog velikog fiće iskorišćeni za dovođenje Evroazijske ekonomske unije na prag Evropske unije

Zahvaljujući Srbiji, Rusija i njena Evroazijska ekonomska unija (EAEU) od pre koji dan i zvanično su stigle na prag Evropske unije. Krajem minule sedmice, preciznije 10. jula, stupio je na snagu Sporazum o slobodnoj trgovini između Srbije i zemalja Evroazijske ekonomske unije koju čine Ruska Federacija, Belorusija, Kazahstan, Jermenija i Kirgistan. Sporazum je potpisan 25. oktobra 2019. u Moskvi, a pored ostalih verifikovali su ga ondašnju ruski premijer Dmitrij Medvedev i predsednica Vlade Srbije Ana Brnabić. Sporazum sa EAEU, koji se oslanja na istoimeni dokument koji je SR Jugoslavija 28. avgusta 2000. potpisala sa Ruskom Federacijom (kasnije bilateralno i sa Belorusijom i Kazahstanom) proširuje listu proizvoda koju srpski privrednici mogu da izvezu na evroazijska tržišta, sa oko 183,3 miliona stanovnika, povećava kvote za izvoz robe za koju ne važe carinska ograničenja te širi zonu slobodne trgovine i na Jermeniju i Kirgistan.

Srbija od 10. jula na tržišta zemalja EAEU može da, pod povlašćenim uslovima, odnosno bez plaćanja carine, prodaje gotovo sve što proizvodi, od poljoprivrednih do industrijskih proizvoda. Ipak, ne može baš sve. Ne može, na primer, živinsko meso, određene vrste sireva, beli šećer, penušavo vino, etil alkohol, cigarete preko dozvoljene kvote od 2.000 tona, pamučne tkanine i prediva, kompresore za rashladne uređaje, traktore, korišćena motorna vozila i gume, ali ni nove automobile, na čemu je Srbija godinama unazad uzalud insistirala.

Srbija još od 2000. ima Sporazum o slobodnoj trgovini sa Rusijom koji nije obezbeđivao neki značajniji izvoz srpskih proizvoda na rusko tržište. Naprotiv, Srbija je na primer 2018. na tržišta zemalja EAEU izvezla robe u vrednosti od 1,1 milijardi dolara (koliko samo Šumadijsko-pomoravska regija godišnje izveze u zemlje EU), od čega najviše, 1,02 milijarde dolara u Rusiju, što je u toj godini činilo tek nešto više od 7 odsto ukupnog srpskog izvoza. Ne očekuje se da će se obim srpskog izvoza u Rusiju i ostale države EAEU značajnije povećati ni nakon nedavnog stupanja na snagu Sporazuma o slobodnoj trgovini sa EAEU, tim pre što su Jermenija i Kirgistan relativno siromašne zemlje, sa stanovništvom slabe kupovne moći.

Otuda pojedini analitičari tvrde da Sporazum o slobodnoj trgovini sa EAUE i sa ekonomskog i političkog aspekta ima više simbolični karakter. Napominju i da će mu i provladini i oni mediji koji to nisu dati veći politički značaj no što on (Sporazum) stvarno ima. Možda bi tako zaista i bilo da Srbija nije jedina evropska zemlja, osim onih iz bivšeg SSSR-a, koje su pristupile Evroazijskoj ekonomskoj uniji te da Srbija oružje i vojnu opremu uglavnom ne kupuje ili ne dobija „na poklon“ iz Rusije čime je opet, pod firmom tzv. vojne neutralnosti, najodaniji ruski vojno-politički satelit u Evropi.

Iz Brisela poručuju da će Srbija, kad jednog (lepog) dana uđe u Evropsku uniju, morati da raskine Sporazum o slobodnoj trgovini sa Evroazijskom ekonomskom unijom. Međutim, radikalsko-naprednjačka vlast u Srbiji je za sada tek bleđa kopija autoritarno-diktatorske vlasti u Moskvi i Minsku. Autoritarna Srbija sa razvaljenom državom, upropašćenom privredom, teško korumpiranom vlašću te troprstaškom opozicijom u kojoj su svi tzv. srpski nacionalisti, pri čemu taj nacionalizam podrazumeva rusofiliju – teško da u doglednoj budućnosti može biti na nekom drugom spoljno-političkom putu osim na evroazijskom, na kojem je, naravno, i Kina.

Valja se ovom prilikom podsetiti kako se Srbija našla na ovom rusko-kineskom evroazijskom putu. Sve je počelo u proleće 2013, kad su se Ivica Dačić i Mlađan Dinkić u Moskvi sreli sa vodećim ruskim zvaničnicima, među kojima i hazjajinom Vladimirom Putinom, od kojeg su, kako su promptno obavestili domaću javnost, dobili odobrenje da Srbija u Rusiju, bez naplate carine, isporuči kontingent od 10.000 automobila Fijata 500L, koji su nekih godinu dana ranije počeli da silaze sa proizvodno-montažnih traka Fijat Krajslerove fabrike u Kragujevcu.

Prema toj informaciji, 10.000 šumadijskih „velikih fića“ u Rusiju je trebalo da stigne do kraja 2013, što se naravno nije desilo. Rusija je oduvek štitila svoju automobilsku industriju, pa tako ni Sporazumom o slobodnoj trgovini između Miloševićeve SR Jugoslavije i Ruske Federacije nije bio dozvoljen bescarinski izvoz srpskih automobila u Rusiju, ukoliko u njih nije ugrađeno više od 50 odsto delova i pozicija proizvedenih u Srbiji. Kako to, delom i krivicom Srbije, sa Fijatom 500L nije bio slučaj, bilo je teško očekivati da će ruske vlasti dozvoliti bescarinski uvoz Fijatovih vozila.

Ali, Aleksandar Vučić se nije predavao, pa je već krajem 2013. ponovo bio kod ruskog predsednika da isposluje bescarinski plasman kontingenta kragujevačkih automobila u Rusiji. Putin je rekao da će to dozvoliti i opet izneverio dato obećanje. U oktobru 2014. Vladimir Putin je u Beogradu, po onoj kišurini na kojoj je Vučić stajao gologlav i bez kišobrana, dok je sa njim kisla i kompletna srpska Vlada, u direktnom TV prenosu opet obećao srpskom vođi da će konačno, do kraja 2015, dozvoliti bescarinski izvoz određenog kontingenta srpskih automobila u Rusiju. Ali to se opet nije dogodilo.

U međuvremenu, Rusija je u igru uvela proširenje Sporazuma o slobodnoj trgovine između Srbije i svih zemalja Evroazijske ekonomske unije, koji bi podrazumevao i famozne kontraisporuke, odnosno to da Rusija u Srbiju bez carine izveze onoliko automobila koliko bi ona na isti način uvezla iz Srbije što je s obzirom na razlike u ceni između relativno skupog Fijata 500L, kao i ostalih automobila drugih svetskih proizvođača s jedne, i lade koju je Rusija nudila s druge strane, od najmanje 5-6 do 15.000 evra, bio više nego štetan posao po srpsku stranu.

Uprkos argumentovanim upozorenjima o šteti koju bi domaćoj automobilskoj industriji i dilerskim kućama naneo bescarinski uvoz jeftinih ruskih lada u Srbiju, Vučić i drugi srpski zvaničnici sve do kraja 2017. nisu odustajali od insistiranja da se kragujevački fića u Rusiji prodaje pod istim uslovima po kojima bi se lade prodavale u Srbiji. Krajem 2017, na sastanku srpske i ruske državne delegacije, kojem su prisustvovali i Putin i Vučić, ako je suditi prema zvaničnom saopštenju sa tog skupa, o bescarinskom izvozu automobila, srpskih u Rusiju, a ruskih u Srbiju, nije se razgovaralo. Saga o bescarinskom izvozu srpskih automobila u Rusiju tako je krajem 2017. neslavno okončana.

Takav ishod je, naravno, obradovao većinu aktera u domaćem auto-biznisu, među kojima je i kragujevačka fabrika koja je zahvaljujući tome izbegla nepotrebnu poslovnu avanturu. Stručnjaci procenjuju da jednokratni izvoz 5.000 ili 10.000 automobila ne bi značajnije pomogao kompaniji Fijat-Krajsler automobili Srbija koja je prisiljena da zbog pada izvoza Fijata 500L na svetska, pre svega severnoamerička tržišta, sve češće zaustavlja proizvodne linije. S druge strane, dugoročniji poslovni aranžman sa Rusijom, koji bi podrazumevao uzajamne kvote, ugrozio bi plasman proizvoda Fijatove fabrike i na domaćem tržištu, na kojem već nekoliko godina prednjači kad je u pitanju prodaja novih automobila.

Hroničari ove sapunice podsećaju da je Aleksandar Vučić po povratku iz Moskve u novembru 2015. govorio da će „ako treba i 50 puta da moli Putina da odobri izvoz Fijatovog automobila u Rusiju“. Tadašnji ministar finansija Dušan Vujović išao je korak dalje poručujući da je spreman da moli svoju studentkinju iz Kazahstana, koja je u to vreme vodila pregovore te zemlje sa Svetskom bankom, da utiče na rukovodstvo Kazahstana da odblokira povlašćeni plasman popularnog fiće na tržištima Evroazijske unije. S tim u vezi nedorečen je ostao i ministar trgovine Rasim Ljajić, koji je u septembru 2017. najavljivao okončanje pregovora o proširenju Sporazuma uvođenjem novih proizvoda (automobili, šećer, sirevi, živinsko meso i cigarete) te primeni tog trgovinskog aranžmana i na ostale zemlje Evroazijske ekonomske unije.

Povlašćeni izvoz Fijata 500L trebalo je da startuje 2013, ali je taj rok prolongiran na 2014, 2015, 2016, a zatim 2017, do kada je trebalo da bude verifikovano proširenje Sporazuma o slobodnoj trgovini između Srbije i Rusije kojim će, kako je tada u Rusiji najavljivano, biti odobren i povlašćeni izvoz srpskih automobila u Rusiju.

Sporazum je verifikovan dve i po godine kasnije u oktobru 2019. i njime, kao što se i očekivalo i srećom po automobilski biznis u Srbiji, automobili nisu bili obuhvaćeni. To naravno ne znači da Srbija nije sve čvršće na evroazijskom putu, ma šta o tome mislila domaća javnost.

Autor je novinar iz Kragujevca.

Peščanik.net, 14.07.2021.

FIJAT