- Peščanik - https://pescanik.net -

Srbija u crnoj rupi

 
Crne rupe[1] su specifične pojave prostor-vremena, ogromne gustine i izuzetno velike gravitacije, tako da ništa ne može da pobegne iz crne rupe. Stephen Hawking, Lucasov profesor matematike na Univerzitetu u Cambridgeu do 2009, a danas rukovodilac Centra za teoretsku kosmologiju na istom ovom univerzitetu, veoma mnogo je doprineo razumevanju porekla, značaja i funkcije crnih rupa. Ukoliko se prihvate postulati Hawkingovih teorija o nastanku svemira, crne rupe su ključne za njegov nastanak, kao i za njegov razvoj u poslednjih deset-petnaest milijardi godina.

Ono što su za svemir crne rupe, to su za srpsku nacionalnu ideologiju ratovi. Oni se (od strane ovlašćenih tumača, nacionalno osvešćene inteligencije) smatraju za formativne događaje, ali i za ono što je učinilo da se srpski narod razvije kao takav. Ovih dana prisustvujemo obeležavanju početka Balkanskih ratova, pa su se po različitim medijima razmileli dežurni čuvari nacionalne stvari, najčešće istoričari. Na drugom programu nacionalne televizije, RTS-a, tako smo mogli da tokom nekoliko večeri slušamo ushićene komentare lokalnih istoričara o slavnom pohodu srpske vojske na Makedoniju i Albaniju (odnosno „Staru Srbiju“, kako se ovi krajevi pravilno zovu u nacionalnom govoru). Tema Balkanskih ratova je ušla i u emisiju „Stav Srbije“ na Prvoj TV, a predsednik Nikolić je tokom posete Makedoniji, zajedno sa predsednikom Ivanovim, prisustvovao ritualnom obeležavanju sto godina od Kumanovske bitke. Pa ipak, meni je verovatno omiljeni detalj (moj lični utisak nedelje, možda i meseca) voditeljka Studija B, koja je tokom „Prelistavanja“ bila potpuno šokirana formiranjem albanske države 1912, pa je čak dva puta zapanjeno/besno komentarisala „Još jedna albanska država“ – implicirajući da je nekako, u alternativnom prostor-vremenu i tada postojalo Kosovo koje je proglasilo nezavisnost. (Inače, za neupućene, srpska vojska je u Prvom balkanskom ratu osvojila Kosovo.)[2] O dinamici problema razumevanja balkanskih ratova u srpskoj istoriografiji nedavno je pisala Dubravka Stojanović, tako da se neću time posebno baviti ovde.

Međutim, ono što je zanimljivo jeste veza između srpskog nacionalističkog shvatanja istorije i paradoksa vezanih za crne rupe. Naime, ako zamislimo svemirski brod (ili automobil, ili parlament, na primer) koji bi se dovoljno približio jednoj crnoj rupi da zbog gravitacije počne da upada u nju, za putnike ovog broda (ili vozila, ili bilo koje druge osobe uhvaćene u ovu situaciju) proces upadanja u crnu rupu bi trajao beskonačno – odnosno, veme bi za njih prolazilo toliko sporo, da bi oni na neki način zauvek ostali zarobljeni u njemu. Ovaj paradoks upadanja u crnu rupu mi izgleda kao jedini način da se smisleno protumači ono što ovih dana čujemo od državotvornih istoričara i dežurnih oblikovalaca javnog mnenja – Balkanski ratovi su se možda završili 1913, ali ovde, za „nas“, oni nastavljaju da postoje, kao predstava sa jasno podeljenim ulogama – heroji, nevine žrtve, izdajnici, velike sile/spletkaroši, nezahvalni saveznici, itd – predstava koja se stalno iznova igra, sa istim glumcima i u istim kostimima, samo je scenografija neznatno drugačija, ali nema veze. Ljudi ovde izgleda vole reprize.

Jedino je pitanje: da li ih vole zbog njihovog sadržaja (i paradoksa crne rupe), ili zato što im niko ne nudi ništa drugo?

 
Peščanik.net, 29.10.2012.

———–    

  1. Ne zna se ko je „autor“ ovog izraza. Termin crna rupa je po prvi put zabeležen na engleskom jeziku 1964, a u upotrebi je od 1967.
  2. Jedna od dobrih strana trenutne ushićenosti Balkanskim ratovima je u tome što se mestimično, pre svega u štampanim medijima, objavljuju mape iz tog vremena – pa se jasno može videti koliko se i u kom pravcu Srbija teritorijalno proširila kao posledica ovih ratova.