- Peščanik - https://pescanik.net -

SRETAN ROĐENDAN RAŠI TODOSIJEVIĆU

 

REZIGNACIJA I

Slavna istorija srpske književnosti može se svesti na jednu jedinu rečenicu: Čovek je išao ulicom i odnekud mu pade cigla na glavu. Uglavnom, to je to.

Niko nemaše dara ali ni one obične građanske trezvenosti da napiše da je razbarušenom čovi sa početka ove naskroz tugaljive novelete cigla pala na pamet dok je on, bez dinara u svom šupljem džepu, besciljno lutao pustim ulicama Beograda.

Beograd, sreda, 15. avgust 2007.

REZIGNACIJA II

Što se tiče srpske književnosti to vam je jedna panorama: Sveti Sava, Mileta Prodanović, Ivo Andrić. Eto, baš tim redom. Ostali: skljokani idioti i raskokane kurve! Neko će reći gola govna. Ne! To nije moj stil. To zaista nije moj vokabular.

Beograd, sreda, 15. avgust 2007.

REZIGNACIJA III

Beograd – Njujork
Na moju sićušnu terasu sa pogledom na senjačka dvorišta izneo sam jednu pletenu fotelju, jedno mekano jastuče i jedan okrugli stočić. Zatim sam skuvao kafu i sipao je u elegantnu porcelansku šolju koju je neki daroviti Francuz napravio u Sevru još one davne 1828. godine. Iz frižidera sam uzeo plastičnu flašu mineralne vode a iz mog starog zelenog kredenca običnu staklenu čašu. Flaša se odmah zamaglila i potom orosila a i čaša takođe. Da sve bude onako potaman doneo sam novine i hemijsku olovku ne bih li protraćio vreme rešavajući ukrštene reči. Nebo je vedro, kasno je poslepodne: idealno vreme za pravu proletnju dangubu. Gore iznad mene, visoko na nebesima, krstare američki avioni. Piloti raketama ruše kuće po Beogradu, ubijaju ljude, žene i malu decu.

***

Kada je Bin Ladenova ekipa napravili onaj džumbus u Njujorku svi su plakali. Plakao je ceo Njujork; plakala je cela Amerika. Potoci suza. Trans-kontinentalni bol. Svi su plakali kao da su im mangupi pokrali novčanike. Znam neke bezdušne protuve koje nisu pustile ni jednu jedinu suzu. Verovatno su ti hladnokrvni momci pomno motrili na svoju pokretnu imovinu ili pri sebi nisu imali ni prebijenog marjaša.

REZIGNACIJA IV

Prerađeno 14. novembra 2008.
Ušao sam u galeriju. Još se onako s vrata moglo videti da ljudi u Beogradu cene umetnost. Sva je prilika da se tu izložena vredna umetnička dela. Sve su slike napravljene uljanim bojama. To se lako može zaključiti ako se nekoj od njih priđe bliže, recimo na petnaestak santimetara. Ima tu dosta manjih slika, onako, za pod mišku, a boga mi eno tamo i onih velikih od dva-tri metra. Prave muzejske komadeške.

Na jednoj ovećoj slici je naslikano groblje. Zimski prizor pustog groblja. Fijuče košava, nebo je tmurno, sivo, a po žalosnim vrbama je popalo inje. Verovatno je deset ispod nule. Pored jedne sveže humke stoje dva čoveka. Lepo se vidi da su oni umetnički kritičari. Na licima im se čita tuga. Oni tuguju. Obojica su nešto starije dobi. Pristojno su obučeni. Imaju dugačke kapute sa krznenim okovratnicima. Očigledno je da su pri parama. Njima sigurno nije hladno iako je ciča zima. Obojica plaču. Oči su im podnadule od plakanja. Maramicama brišu suze i pilje u crni mermerni spomenik. Nosevi su im crveni od šmrkanja, možda od hladnoće a možda i od rakijice. Kad je hladno nije greh trgnuti koji gutljaj. Proverena narodna preventiva. Jedan od naslikanih kritičara, onaj sa leve strane, u desnoj ruci drži opleteno balonče. Biće da je to ona rakija koju sam ja maločas pomenuo. Onaj drugi, stariji, lepo obrijani džentlmen sa desne strane, na glavi ima kartonski fišek obložen crvenim krep-papirom sa plavim svetlucavim zvezdicama. Kao da se taj veseli gospar samo koji čas ranije vrnuo sa kakve burne fešte ili sa dočeka Nove Godine. Dasa sa balončetom u ruci na glavi nosi turban od skupe zelene svile. Na levom ramenu mu sedi majmuče. Majmunče je neka bezdomna bitanga naučila da puši cigarete i da prosi novac od prolaznika. Majmunče ima beli heklani džemper i ogrlicu sa mesinganim zvončićima. Kritičar sa novogodišnjim fišekom na glavi ima prćast nos i žute šiljate čizme sa visokim petama. Čizme su mu prljave od blata ali njemu uopšte ne smeta da jednom nogom zagazi ravno sred umetnikove humke. Verovatno su on i pokojnik bili prijatelji pa mu ta neusiljena grobljanska intimizacija dođe kao nešto sasvim prirodno. Stiče se utisak – ili je to slikar možda namerno hteo – kao da će se osoba sa žutim čizmama i novogodišnjim fišekom na glavi svakog časa strmeknuti na zemlju. Koluta mutnim očima, maše rukama i baljezga koješta. Dasa sa balončetom u ruci i majmunčetom na ramenu zabacio glavu pa peva li peva. Crnogorski Pavaroti. Ori se groblje ali nažalost nema ko da čuje te lepe narodne melodije.

Upravnik groblja, otresit činovnik srednjih godina, član Demokratske stranke Srbije, lično je krenuo u policijsku stanicu da vlastima prijavi tu razularenu bandu. Međutim, kako to u životu obično biva, on se zbog nekog svog neodložnog posla zgodno ukotvio u obližnjoj kafani. Eno ga gde srče kuvano vino, gleda kroz malo kafansko prozorče i setno razmišlja o večnosti. Kad imaš posla sa pokojnicima večnost ti je kao dobar dan.

Beograd, četvrtak, 16. avgust 2007.

Napomena priređivača:
U stručnim krugovima vlada uverenje da se gospodin Todosijević u ovoj vinjeti šegači na račun Dr Jerka Denegrija i istoričara umetnosti Petra Ćukovića. To se naročito vidi kroz debeli nanos starinskih metafora gde naš mudri Nestor proročkim glasom u više navrata pominje rušenje Novog Beograda, izvesnog Petra L. i jedan tajanstveni avionski let za Podgoricu.

REZIGNACIJA V

Mnogi kažu da se u snovima događaju najneverovatnije stvari. To uopšte nisu bapske priče. Naš narod je tu sto posto u pravu. Onomad sam sanjao da su svi stanovnici Beograda, svi od reda, porasli za jedan metar. Svi su preko noći postali pravi pravcati džinovi. Samo se Dragan Papić, onaj D.P. iz srednjeg dela Palmotićeve ulice, smanjio za pedeset i devet santimetara ili tako nešto. Utehe radi Bog je Draganu Papiću poklonio dva zlatna zuba.

Beograd, petak 17. avgust 2007.

REZIGNACIJA VI

Beogradska verzija
Mnogi kažu da se u snovima događaju najneverovatnije stvari. To uopšte nisu bapske priče. Naš narod je tu sto posto u pravu. O Frojdu i psihoanalizi da vam i ne rastežem. Ja sam vam, ako se sećate, već pripovedao da sam onomad sanjao kako su svi stanovnici Beograda naprasno porasli za po jedan metar. Svi su preko noći postali džinovi. Samo se jadni Dragan Papić, onaj Dragan Papić iz srednjeg dela Palmotićeve ulice, smanjio za čitavih 666 mikrona. Čovek prosto da ne poveruje u tako nešto.

Kada sam mu ja ispričao moj san on se grdno rasplakao. Rekoh mu da 666 mikrona nije ništa, baš ništa, da je to samo pola milimetra i još 166 mikrona pride i da niko neće primetiti razliku. On mi je na to uzvratio da ovde nije reč o pola milimetra već o principu i da su mu tih 666 mikrona neobično sumnjivi. Em su svi u gradu sada viši za po jedan metar, em se samo on smanjio, i to ne za deset ili dvadeset santimetara već za tih zlokobnih 666 mikrona. Ako meni nije jasno u kom pravcu vetar duva onda sam ja ili naskroz lud ili namerno izigravam budalu.

Ja sam mu na to predložio da zajedno odemo u donji deo Palmotićeve ulice, zapravo u Zavod za proučavanje kulturnog razvitka. Tamo ima puno lepih seka, vrsnih stručnjaka, koje će mu potanko objasniti, crno na belo, da je simbolično značenje broja 666 obično seljačko praznoverje, da tri šestice nemaju veze sa satanizmom niti sa kulturnim prilikama u Beogradu te da su najverovatnije u pitanju 999 dinara koje će on, koliko sutra, ili možda ovih dana, zasigurno dobiti na državnoj lutriji.

Beograd, petak, 24. avgust 2007.

REZIGNACIJA VII

Ja se zovem Raša Todosijević. U Beogradu me svi vole. Voli me i staro i mlado.

Marinela veli da sam ja persona svetskih manira ali da to uopšte nije dobro za moj ugled. Ona me savetuje da budem jasan i jednostavan, ma šta to značilo u savremenim političkim okolnostima.

Prošle sam noći sreo jednog pisca. Ide ti pisac ulicom, iskrivio je vrat, zvera u nebesa, valjda broji zvezde, a u nedrima drži kučence. Nismo se pošteno ni mimoišli a ja mu, onako bez zdravo i bez dobro veće, skresah u lice da je on upišana vucibatina, grob na točkovima i da bi za njega bilo najpametnije da se iz ovih stopa vrne doma, da se vrne u svoju usranu jazbinu i tamo pošteno okupa jer bazdi k’o tvor.

Na taj moj, recimo, dobronamerni pedagoški uzlet, pisac se istinski iznenadio mada je i mene zaprepastila njegova zbunjenost jer sam oduvek smatrao da su književnici po vokaciji profete, takoreći narodni proroci, i da je naš smrdljivko lasno mogao da predvidi svu težinu mojih jednostavnih reči.

***

Strogo uzevši, pisac koji po mrklom mraku lunja ulicama sa psetancetom u nedrima ili u potaji škraba članke o slikarstvu može se smatrati praznoglavom tintarom ili neizlečivim ludakom.

Beograd, utorak, 28. avgust 2007, prepravljeno 30. novembra 2008.

REZIGNACIJA VIII

KENOTAF

Jedno otresito žensko čeljade, pilot U.S Airforce, za svoje pošteno obavljene napore u udruženom rušenju Beograda nagrađuje se Ekspedicionim ordenom. Medalju joj u Vašingtonu, u Beloj Kući, uručuje lično Predsednik Sjedinjenih Američkih Država. Sve se događalo u Ovalnoj sobi. Predsednik joj muški steže šaku. Ona će taj odlučan stisak njegovih malčice znojavih prstiju pamtiti celog života. Ima i fotografije. Ona i Predsednik. Zatim ona, mama, tata i Predsednik itd. Baš zgodno. Na stolu je Biblija. Crne korice, zlatna slova, luksuzno izdanje. Nije to štampao onaj Gideon za kurve i bezimenu hotelsku slepadiju. Hrabroj curi treba dati orden. Nek ga nosi i neka se njime naokolo diči. Teku suze radosnice a čestitke pristižu sa svih strana. Mora biti da su joj roditelji vrlo ponosni na njene lepe bombarderske uspehe. Ko ne bi?! Da nije prokletih godina skakali bi do neba. Mama samo uzdiše: Kakva karijera, kakva karijera! Sigurno su tim povodom za rodbinu i drage prijatelje upriličili malu kućnu svečanost: veseli gosti, prijatna muzika, kokteli, blistavi escajg, kristalne čaše, sendviči, hladna teletina, razne salate, grickalice, indijski orasi, sladoled, sokovi, kafa, kolači, stari albumi, fotografisanja za uspomenu, beskrajni video snimci i tako to. Telefon ne prestaje da zvoni. Sve je kulturno, sve je comme il faut.

***

Zbog one prilično prašnjave zbrke u Njujorku i Vašingtonu Bin Ladenovim momcima nije upriličena čak ni obična sahrana. Škrtarenje gradskih vlasti uvek mi je išlo na nerve. Navodno, ne mogu da sahrane teroriste jer se ispostavilo da su isparili na visokoj temperaturi. Ako nemaju pojma gde su im kosti zašto im onda ne sklepaju kenotafe, onako kako su to radili stari Egipćani još dve hiljade godina pre nove ere. Bezdušnoj njujorškoj birokratiji niko ne može da doaka. Uvek bi da štede na sirotinji. Sirotinjo i bogu si teška.

Beograd, utorak, 28. avgust 2007.

REZIGNACIJA IX

KO JE LUD NE BUDI MU ZEMLJAK

Uverenje da smo svi mi Božje delo i da je, u isto vreme, Zemlja okrugla, legitimiše sveopštu šizofreniju kao zdravorazumsko stanje duha. Drugim rečima, ludosti se na glavu stavlja isti onaj šareni šešir koji se kadašto natiče i prozebloj istini. Takav je život. Uglavnom!

REZIGNACIJA X

ANTROPOLOGIJA

Moja Marinela, ne znam zašto, dole u Becinoj baklanici i među našim susedima stalno klepeće da su Hrvati čistokrvni Srbi. Ona je sebi uvrtela u glavu da su Srbi Kelti. Za Kelte veruje da su Indusi i da su ti pomenuti Kelti, tačnije rečeno indijski Indusi, nekada davno, recimo pre sto hiljada i kusur godina, onako đuture doputovali na Dekan ravno iz istočne Afrike. Po njenoj teoriji ispada da smo mi, mi Evropljani, mi belci, zapravo smrdljive crnčuge ili, politički prihvatljivo rečeno, Afro-Evropljani.

2006.

REZIGNACIJA XI

This strategic site at the confluence of the Sava and Danube rivers has been settled for over 2,600 years. Contemporary Belgrade has been ravaged many times in near past: firstly in First World War by Austro-Hungarian cannons (Fat Bertha), then in a massive German bomb attack in 1941, (Operation 25) subsequently by Anglo-American fleet 1944 (Easter attack or common plan called Cinderella) and 1999 in tree months no-stop NATO bombardment (Merciful Angel).

The city centre is largely late 19th and 20th century with modern high-rise suburbs. Belgrade’s most important historic site, the fortress of Kalemegdan, reflects its turbulent history, with Roman, Turkish, Austrian, and Serbian buildings. The 19th-century Orthodox cathedral contains the tombs of several Serbian princes and some fine icons. Serbia’s main tourist attractions are its monasteries and the Fresco Gallery reproduces many of their finest medieval frescoes. The Museum of Contemporary Art also has a brilliant collection, particularly a number of masterpieces of Dragoljub Rasha Todosiyevitch.

Exclusive rights © 1999-2005: International Corp and its suppliers. All rights reserved.

REZIGNACIJA XII

Narodna verzija,
dorada 14. maja 2008.
Početkom 2008. godine zapao sam u oskudicu. Narod bi na to rekao: glad kuca na vrata. Ma šta god da mi se nadalje bude dešavalo ostajem nepokolebljiv u svojoj pobožnosti. Juče me je posetio sveštenik. Kaže da mi se divi. On smatra da sam ja svetac i da je budućnost Srbije na mojim plećima. Na rastanku, onako bez povoda, dobacuje da je baronesa de Staël, odnosno Anne Louise Germaine Necker baronne de Staël-Holstein, žena onog naivnog švedskog diplomate, bila razvratnica, jeretik i veštica. Pride mi reče da je bućkuriš smešan od svetog srpskog paganstva i pravoslavlja puka besmislica i da on uopšte ne razume Francuskinju koja voli Nemce. Beše bolje da je prikan doneo nešto da zajedno prezalogajimo nego što me je gnjavio onom davno upokojenom Francuskinjom. Šta fali Mme de Staël? Ja više preferiram toplu čorbicu i veknu svežeg hleba nego sva njegova naklapanja o Bogu, o bezgrešnom začeću i francuskoj istoriji. Čovek može iskreno da voli ljude, sve ljude na ovom svetu, i one dobre i one zle, može da voli malu dečicu, žene pa čak i mrave i da u isto vreme uopšte ne veruje u zagrobni život, u anđele i u onu nepreglednu silesiju demonskih sila.

Na moju veliku sreću napokon sam uspeo da privedem kraju jednu pripovetku. Evo o čemu je tu reč. Jedna strašno zgodna cura se zaljubljuje u pesnika. Taj poeta laureat je policijski doušnik, vatreni rusofil, rođeni kvisling i muška prostitutka. On je, dakle, obična našminkana baraba a ona – doznavši od prijatelja za ta ponešto nejasna mesta na mapi njegovog besprekornog karaktera – po ceo dan krši ruke, tiho jeca i ne zna šta bi sa sobom da radi. Ona ne može da shvati da i pesničke duše mogu biti doušnici. On pre podne piše stihove, nešto između crnog Nervala i slepog Homera, popodne drži literarne propovedi a predveče bestidno šljoka, provocira pošten svet i cinkari kolege. Ustvari, ja sam ga zamislio kao skromnog i malčice staromodnog provincijalca srednjih godina koji ne traži ništa sem privilegija.

Još uvek se mučim oko naslova. Možda ću tu pripovetku da nazovem „Bezglavi pesnik“. Gde god da se nađe naš pesnik u ruci drži šapku, pravu pravcatu oficirsku šapku koju mu je njegova starija sestra (naravno fiktivna sestra, zapravo moja umotvorina) kupila u Moskvi, ali glavu ne nosi sa sobom. Verujte mi da taj čova glavu nikad nije nosio na ramenima. Bar ne javno. Krene ti on tako Beogradom, šetka tamo-amo, u sebi smišlja nove stihove, nove elegije, a svi dobro znaju da je glavu ostavio kući u frižideru.

Beograd, nedelja, 2. mart 2008.

REZIGNACIJA XIII

ULAZ U RAJ ILI KRAJ ISTORIJE

Narodna verzija,
ispravljano 14. maja 2008.

Ja sam vam, ako se sećate, koliko onomad opisao ulaz u Pakao. Međutim, red je da vam posle te skice o predvorju večnih patnji nešto ohrabrujuće kažem i o pripremama za post-istorijske lagodnosti. Reč je, naravno, o putu za Raj.

Eto, kad čoveku dođe sudnji tren onda se kraj njegovog uzglavlja, po službenoj dužnosti, sjate dva visoka plavokosa Anđela, pravi pernati šminkeri, jet set lepotani, i uz njih dva usukana dugobrada Vraga u crnim odeždama. Gospoda su tu u nameri da jednim tačnim i nepristrasnim kantarom izvagaju čijoj će firmi umirući pripasti.

Ako njegove vrline i ostale stručne sposobnosti makar i za težinu najmanjeg zrna peska pretegnu nad njegovim nepodopštinama onda jedan od prisutnih Anđela u posebnu sveščicu svojim svetlećim krasnopisom hladnokrvno zavodi ime a potom i prezime dotičnog srećnika. Kada naš Angelos obavi to što mu strogo nebesko činovništvo nalaže onda on đavoljem delu žirija daje do znanja da bi za njih bilo najcelishodnije da više ne očekaju čuda već da kupe prnje i da se smesta tornjaju tamo odakle su došli. Iako se dotična duša još uvek trza i guši u jadu svog samrtnog ropca, svima je jasno da razočarani izaslanici Pakla ovde više nemaju šta da traže. Njihovo gunđanje i ona kadašto prostačka dobacivanja na račun polne neodređenosti prozirnih Anđela jeste stvar zavisti, predrasuda, provincijalizma i, na kraju krajeva, ishod lošeg domaćeg vaspitanja; kantar je presudio, slučaj je završen, potpisi postoje, odluke su zapečaćene, samrtniku ostaju još nekih petnaestak zemaljskih ili takozvanih nekanonskih minuta, a kada se i te sitne glavobolje srede eto njih skupa na putu za Raj.

Kad duša dobre osobe, figurativno rečeno, nogom kroči u Raj i sva sretna jurne blještavim krajolikom večnog blaženstva, vlada uverenje da je time zanavek sve rešeno. Mnogi su ubeđeni da članovi pomenutog žirija pri sebi imaju nebeska ovlašćenja koja im daju za pravo da donose eshatološke odluke bez mogućeg opoziva. Međutim, na veliku žalost svekolikog rajskog stanovništva, stvari ipak ne stoje baš tako. U trenucima neopisive sreće zbog činjenice da je napokon dotakla žuđenu obalu spasenja egzaltirana duša zaboravlja da je tek tu očekuje jedno zamršeno i poprilično zamorno suđenje zvano Strašni ili, po drugima, Poslednji Sud.

Znam da će mi knjiški moljci i univerzitetske egzegete vazda sklone sholastičkim cepidlačenjima prigovarati da nadilazim okvire teme i da tamnim tonovima zlonamerno demorališem pokojnike. To me neće sprečiti da se zapitam kakva su emotivna stanja naših bivših sugrađana i na šta liči društvena atmosfera među rajskim štićenicima uz gorko saznanje da im predstoje milioni godina mučne neizvesnosti? Ne pripadam Protestanсkoj Crkvi ali kao simpatizer anglosaksonskog pravnog poretka odbijam da mi se dva puta sudi za istu stvar a kao čovek koji ne izbegava suočavanje sa stvarnošću upozoravam međunarodnu javnost da mi ta bezizlazna rajska Atakama, obrubljena visokim zlatnim zidovima, ponajviše liči na paklenu ludnicu bez čuvara i minimuma psihijatrijske nege.

REZIGNACIJA XIV

ULAZ U PAKAO ILI 10 MINUTA RAZLIKE

Narodna verzija,
korigovano: nedelja, 20. april 2008.

Ulaz u Pakao je skriven u avetinjski pustoj dolini koja liči na presahlu planinsku vododerinu. Ta je okrugla vražja bušotina široka jedan metar i sedamdeset santimetara; duboka je nekoliko hiljada kilometara i vodi kroz kontinentalnu ploču, kroz granitnu litosferu i ostale podzemne sfere ravno do užarene magme koja grli sredinu naše planete. Otvor na ponoru je valjano zamandaljen debelim bronzanim poklopcem i nema te zemaljske sile ni savremene tehnologije kojom bi se taj poklopac mogao pomeriti. Kad čoveku dođe sudnji čas, dan Velike Selidbe, onda se kraj njegove postelje sjate dva anđela i dva đavola da bi se na neutralnom terenu, uz čašicu rakije i ugodan miris grčkog tamjana, među sobom natenane nagodili čijem će carstvu ta krštena duša pripasti. Ako njegovi gresi makar i za težinu gugutkinog pera pretegnu nad njegovim dobrim delima onda ga dlakavi đavoli ščepaju za mišice i dok ti dlanom o dlan oni su već pred ulazom u onaj pakleni bunar. Tada jedan od Sotoninih slugu lako otvori metalni poklopac, lakše nego što bi malo dete podiglo svoj jastuk, pa nevoljnika sluđenog od straha, zajedničkim snagama dobro zanjišu i, ne bez izvesne doze teatralne elegancije, sunovrate pravo u ništa.

Držeći se strogih pravila svojih praiskonskih vokacija ali i uz veliko uvažavanje gospodina Isaka Njutna i zakona gravitacije, đavoli ostaju da drežde kraj rupe sve dotle dok dotični grešnik na svojoj koži ne počne da oseća prve bolove paklene jare. Uzimajući u obzir realnost grubih proračuna i minimalnih vremensko prostornih zakrivljenja taj mu pad bez povratka traje šest sati i četrdeset odnosno pedeset minuta, a to zavisi od težine pokojnika. Onaj koji je navikao na kavijar, tartufe, skupe morske specijalitete, polupečene bifteke, šampanjac ili francuske kulinarske koještarije svakako da će u Pakao stići bar 10 minuta pre mršavog sirotana.

Utehe radi, možemo posvedočiti da vera u prekogrobne dogodovštine i plodovi racionalnog uma ne moraju baš uvek da stoje u nepomirljivoj isključivosti. Takođe smo došli i do moralnog aksioma koji kazuje, crno na belo, da je ljudska proždrljivosti veliki greh i preporuka za brži pad u Pakao dok nam bolna glad i beskrajna nemaština nude još nekih desetak minuta vrtoglavog života.

Beograd, subota, 29. mart 2008.

RESIGNATION XV

I AM AN AFRICAN

I am an African; I have no legs, one arm and one eye. I am not utterly sightless. I hardly ever have had a pen and chance to write about my feelings and my fantasies. Actually, I never had opportunity to be in real classroom. I don’t know how to write all those bizarre characters. There are so many letters and those numbers confuses me much. I live in Leeds. In the suburb where I am residing, for almost 15 years, there’re no schools. I will be very glad if Mister Stewart Homer writes something nice and really truthful instead of me; something about traditional wedding night in western Africa: More precisely, in Ivory Coast. Cooperation between him and me could be inspirational for many people as I am. Concerning mentioned fee of £ 500 that is, I must confess, nice sum. I am planning to splash out that money for my further education and for promotion of equal artistic opportunity for all people like me. My brother Mohamed is very important person. He is at the moment on his regular summer holiday in Guantanamo. Guantanamo is small and cozy town on the Cuba, full of marvelous seaside residences, white sands, blue Caribbean Sea, hotels with countless stars and so on. Many people say that Guantanamo is tropic paradise, like Virgin Islands. My Mohamed is honest international businessman, not local freebooter. I suppose he is up there with Mister Raul Castro arguing about human rights in North America. This is serious issue. I heard on my TV that black people in US are forced to carry green hats with peacock’s feathers. Every one! No exception for the kids or senior citizens. Unbelievable! Those idiots will exterminate all noble birds. Poor birds! Arnold Schwarzenegger is strongly against such mass birds slaughtering. He is right, he is absolutely right but nobody wish to hear his prophetic voice from that remote California’s desert. He is our new John the Baptist. Hollywood is New Jerusalem; holy junction of all faiths, heresies and hopes.

My family worries about my health; I have tuberculosis and syphilis as well but, in spite of my sickly body, I am still attempt to find out how to express myself in fine art, mainly in the field of literature. I adore Tennessee Williams, Shakespeare and Umberto Marioni, particularly Mister Marioni. He lives close to me, literally next door. I know how he breathes and writes. He is in love with my younger sister. I believe that he have sexual relationship with her; Not very often, maybe three times a week. Nobody is against honest coupling. She is satisfied with Mister Marioni… financially and sexually. My sister Fatima is Muslim and Mister Marioni is Catholic. These are nice example of religious tolerance. I have another sister and she is jealous of Fatima. Fatima has more money than Leila.

Belgrade, 2008

RESIGNATION XVI

PLAGUE

If one day in your misty, always muddy and remote village, suddenly appears Black Death, the bubonic one, or one that comes together with Scandinavian rats named rattus-rattus, rattus norvegicus, then my secret formula which can help you remain strong, healthy and alive is:

In the gloom of the night, bring 9 old naked women to your home to weave or knit a shirt for you. The shirt should be made in perfect silence. The job has to be completed in one hour. When you put the miracle shirt on, viruses can’t hurt you. If you wish to protect someone who is dear to you, allow them to wear that unique blouse for a while. If you have a nose for commerce or, if you are hereditarily predisposed towards making money, you can generously lend the shirt to others for a small sum during the epidemic confusion. However, ethics don’t matter; even if you charge a tidy sum, tomorrow you will be proudly counted amongst the meritorious for lessening potential mortality in the village. You’re humanistic and a marvelous support is undeniable. Remember: Money and honor often go together and it is hard to split up one off from the other. Poor, slow and hesitant sister ethics, always looking for cosmic justice, they shall be noticed on the tail of the triumphal parade. Following the romantic idea that goodness has to prevail, she voluntarily chooses that modest and unrespectable position. Those who give at once give twice: even if it is inevitable to reimburse such caesarian promptness.

***

In spite of the presence of qualified doctors from the Austro-Hungarian monarchy this recipe was still being used in Serbia in the first half of the 19th Century; of course not amongst the common folk, who had no cash to employ 9 old, undressed and diligent women, but exclusively by wealthy upper class Serbs.

Remember:
1… nine old naked women
2… in the gloom of night
3… weaving or knitting
4… perfect silence
5… shirt
6… money
7… 60 minutes of a canonical hour

Belgrade, 2008

REZIGNACIJA XVII

TAKO JE GOVORIO LUIGI

Narodna verzija,
ponovo dorađivana 27. avgusta 2009.

Gospodin Luigi Coselli, na silu preimenovan u Alojza Koželja, pojava visokog stasa i vesele naravi, reklo bi se upečatljiv primer mediteranske elegancije, obožava Rihardove muzičke drame, gorostasne Nibelunge, dim, bubnjeve i gromove na pozorišnoj sceni, ali zato duboko prezire nedela Fridrihove izvitoperene sestre, nadaleko poznate krivotvorke, gospođe Tereze Elizabete Aleksandre, udata za onog naskroz šiznutog Saksonca, Bernharda Forstera tj. za osnivača naseobine čistokrvnih arijevaca u Paragvaju.

Zbog političkih prilika u Italiji, zbog Dučeovih ludačkih vizija i nasilništva raspojasanih crnokošuljaša, Luigi na biciklu i sa dva kilograma pomorandži u svom prtljagu beži iz rodnog Trsta; posle mnogo meseci tumaranja po balkanskom ratištu on napokon stiže u Beograd. Luigi se u Beogradu ženi gospođicom Sofijom, nabavlja raskošan stanu u centru grada, zaluđuje se mišlju da svojoj slatkoj jedinici Marinelli nadene ime Brünhild i budan sneva da jednog lepog dana velikim parobrodom, u belom odelu, otplovi za Južnu Ameriku; možda bi se skrasio u Argentini, u Brazilu ili Urugvaju, ko zna? Crveni ga vazda uznemiravaju; često ga hapse ili mu ozbiljno prete, uvereni da njegovo znanje italijanskog jezika i nerešeno pitanje državljanstva može koristiti tupoglavim službenicima državne bezbednosti.

Čim se u novinama pojavi udarna vest da je Ras Tafari Mekonen namerio da protegne nožice i da će, ako sve bude kako valja, za koji dan avionom doleteti ravno u glavni grad Jugoslavije, Alojz sklapa ćebe, pakuje higijenski pribor i neveseo čeka poveću zdelu zatvorske zlovolje. Čim kočoperni imperator Haile Selasije I – crnpurasta verzija Isusa Hrista, neprežaljeni idolum cele Jamajke i svih srpskih komunista, poslednji izdanak švalerske kombinatorike Davidovog sina Šlome i tajanstvene kraljice od Švabe – napokon napusti vetrovitu pistu beogradskog aerodroma, eto našeg Alojza kući.

Da bi se približio onom nikad dostižnom tršćanskom životnom standardu Alojz susedima popravlja radio aparate – one lampaše koji opčinjavaju svojim tirkizno-magičnim očima – zatim, lepe li sreće, dobija stalni posao ton majstora u pozorištu za decu i omladinu zvanom Boško Buha a onda, neznano kako, možda podukom Proviđenja, šetajući jednog jesenjeg jutra obalom mutnog Dunava, dolazi do zaključka da će srpski narod, dakle svi Srbi, vrlo brzo morati da propadnu jer uopšte nisu kadri da uoče razlike između pohlepnih ludaka i genijalnih ličnosti.

REZIGNACIJA XVIII

ULAZ U RAJ ILI KRAJ ISTORIJE

Narodna verzija, 13. maj 2008.

Ja sam vam, ako se sećate, koliko onomad opisao ulaz u Pakao. Međutim, red je da vam posle te skice o predvorju večnih patnji nešto ohrabrujuće kažem i o pripremama za post-istorijske lagodnosti. Reč je, naravno, o putu u Raj.

Eto, kad čoveku dođe sudnji tren onda se kraj njegovog uzglavlja, po službenoj dužnosti, sjate dva visoka plavokosa Anđela, pravi peranti šminkeri, jet set lepotani, i uz njih dva usukana dugobrada Vraga u crnim odeždama. Gospoda su tu u nameri da jednim tačnim i nepristrasnim kantarom izvagaju čijoj će firmi umirući pripasti.

Ako njegove vrline i ostale stručne sposobnosti makar i za težinu najmanjeg zrna peska pretegnu nad njegovim nepodopštinama onda jedan od prisutnih Anđela u posebnu sveščicu svojim svetlećim krasnopisom hladnokrvno zavodi ime a potom i prezime dotičnog srećnika. Kada naš Angelos obavi to što mu strogo nebesko činovništvo nalaže onda on đavoljem delu žirija daje do znanja da bi za njih bilo najcelishodnije da više ne očekaju čuda već da kupe prnje i da se smesta tornjaju tamo odakle su došli. I ako se dotična duša još uvek trza i guši u jadu svog samrtnog ropca, svima je jasno da razočarani izaslanici Pakla ovde više nemaju šta da traže. Njihovo gunđanje i ona kadašto prostačka dobacivanja na račun polne neodređenosti prozirnih Anđela jeste stvar zavisti, predrasuda, provincijalizma i, na kraju krajeva, ishod lošeg domaćeg vaspitanja; kantar je presudio, slučaj je završen, potpisi postoje, odluke su zapečaćene, samrtniku ostaju još nekih petnaestak zemaljskih ili takozvanih nekanonskih minuta, a kada se i te sitne glavobolje srede eto njih skupa na putu za Raj.

Kad duša dobre osobe, figurativno rečeno, nogom kroči u Raj i sva sretna jurne blještavim krajolikom večnog blaženstva, vlada uverenje da je time zanavek sve rešeno. Mnogi su ubeđeni da članovi pomenutog žirija pri sebi imaju nebeska ovlašćenja koja im daju za pravo da donose eshatološke odluke bez mogućeg opoziva. Međutim, na veliku žalost svekolikog rajskog stanovništva, stvari ipak ne stoje baš tako. U trenucima neopisive sreće zbog činjenice da je napokon dotakla žuđenu obalu spasenja egzaltirana duša pokojnika zaboravlja da je tek tu očekuje jedno zamršeno i poprilično zamorno suđenje zvano Strašni ili, po drugima, Poslednji Sud.

Znam da će mi knjiški moljci i nadobudne univerzitetske egzegete vazda sklone svakojakim sholastičkim cepidlačenjima prigovoriti da nadilazim okvire teme i da tamnim tonovima zlonamerno demorališem pokojnike. To me neće sprečiti da se zapitam kakva su emotivna stanja naših bivših sugrađana i na šta liči društvena atmosfera među rajskim štićenicima uz saznanje da im predstoje milioni godina mučne neizvesnosti? Ne pripadam Protestanskoj crkvi ali kao simpatizer anglosaksonskog pravnog poretka odbijam da mi se dva puta sudi za istu stvar a kao čovek koji ne izbegava suočavanje sa stvarnošću moram upozoriti međunarodnu javnost da mi ta bezizlazna rajska Atakama obrubljena visokim zlatnim zidovima ponajviše liči na paklenu ludnicu bez čuvara i minimuma psihijartrijske nege.

REZIGNACIJA XIX

ČISTILIŠTE

Nadahnut razređenim vazduhom grada Lime, u kome je stolovao kao biskup a potom i u svojstvu nadbiskupa, Juan Gualberto Guevara je zaključio da se u dvolitarskom balončetu za vino može smestiti približno 9 milijardi krštenih duša. Čestiti nadbiskup je 1947. godine takođe ustanovio da se na jednom kubnom kilometru Rajskog prostora komotno mogu baškariti doslovno sva slovesna stvorenja koja su ikad živela na našoj planeti. Shodno tome, mišljaše Gualberto, Rajski direktorijum, uključujući i njihovo brojno poslanstvo smešteno u Čistilištu, zaista nema potrebe da menja populacionu politiku i vizni režim u odnosu na neočekivano širenje siromaštva i zabrinjavajuću prenaseljenost planete Zemlje. Pored toga, budući da je Čistilište eshatološki entitet skorašnjeg datuma i to sa slabo razvijenim činovničkim aparatom, pade odluka da se međunarodnim bankama u dogledno vreme ne dozvoli rad na tom lukrativnom nebeskom tržištu već da vlasnici kapitala svoje predstavnike povežu sa poslovnim delovanjem ovozemaljskih parohija. Posle mnogo natezanja ipak je dogovoreno da takozvana molitvena kamatna stopa na 100 miliona godina (uz izvesne olakšice) može iznositi najviše 0,0003 posto, uz utanačen aneks gde se stranama u ugovoru nalaže da dobit dele na ravne časti; fifty-fifty! Odatle su elite Zapada pozajmile alegoriju Svetog Odilona, glavešine slavnog Klinija, koja doslovno glasi: No ticket no laundry! Drugim rečima: nema para nema ni molitve; nema molitve nema ni skraćivanja boravka u dosadnom Čistilištu, koje lukave mamipare proglasiše poslednjom nadeždom za spas bogohulnika, bogatih lopurda, ubica i ostalih belosvetskih grešnika.

Na nagovor dobrih ljudi Gualberto je svoje fascinantne proračune poslao ravno na ruke Papi Piu XII u nadi da će ih Sveti Otac priključiti dugo očekivanoj buli poznatoj pod imenom: Munificentissimus Deus. Mada idemo nešto ispred događaja, valja skrenuti pažnju da se pomenuta bula iz 1950 godine, na nadbiskupovo veliko zadovoljstvo, upravo ticala pitanja vezana za konačnu i vekovima moljenu dogmatizaciju Uspenja Naše Svete i Neporočne Bogorodice Marije. Ako ni Presvetla Bogorodica nije bila kadra da za čitavih 1910 godina sebi pribavi overene papire o svom Uspenju, šta tek mogu očekivati obični građani.

Kada je blažena Bogorodica u pitanju, Papa Pie XII je 1950. godine, onako kako to dolikuje njegovom položaju, dakle zdravo za gotovo, svima javno obznanio da se Njeno uspenje na nebo dogodilo četrdeset godina posle Isusovog raspinjanja na krst. Zahvaljujući nepogrešivosti Svetog Oca taj se dekret prihvata kao živa i večna istina unutar postojećeg verskog univerzuma Katoličke crkve.

2008.

REZIGNACIJA XX

SABLASNI VOZ

Nedelja, 25. maja 2008, Beograd,
mala redakcija 26.oktobra 2008,
narodna verzija

I

U ta vremena gradić XY beše bezmalo selendra. Ruku na srce, ipak je to bila prava varoš, recimo tiha i podosta zapuštena ruska varošica, ušuškana bogu iza nogu ako ne i dalje od toga. Beše leto, 10. avgust, pre podne, godina: 19…

Davnašnji graditelji pruga, razmišljajući kako da savladaju velika prostranstva kao da su prevideli ugodnosti dobrih stanovnika tog mesta. Pragove i šine su postavljali tamo gde im se činilo da će za državnu železnicu ili, što bi se reklo, za opšte dobro, biti najbolje. Stanicu gradića XY, sticajem okolnosti ili sticajem njegove beznačajnosti, oni su odlučili da podignu na pustari, nekih, hajde, desetak i više kilometara podalje od poslednjih kuća, zapravo od onih neveselih i vetrovima ojedanih potleušica zaraslih u korov, koje je traljava sestrica beda svojeručno oblepljivala prastarom i proverenom mešavinom slame i žitkog blata.

Posle straćara, pravi ruski put: prašnjavi kolski drum, utaban, izlokan, vodi ko zna kud, a zatim, eno i groblja. Na sred groblja štrči pusta crkva podosta oronulih zidova i porazbijenih prozora. Majstori koji su završili crkvu omolovaše je zelenkasto-zlaćanim okerom kao da su svetnju dizali sred Verone a ne u toj provinciji. U nevreme, a tako biva, crkva postade dobar zaklon za sove i bezdomne skitnice. Nekada davno to nije bila crkva već porodična grobnica jednog trgovca kožom. Njegovi se naslednici rasuše po belom svetu; jedni su se odselili u prestonicu, drugi su otišli u inostranstvo a oni koji su ostali da broje dane u čamotinji, oni bez para, bez dara ili, prosto, bez lične preduzimljivosti, umiraše u tišini, u krilu ćutljive nemaštine, pa se o njihovom negdašnjem ponosu, čuvenju i staroj slavi više nije imao ko da brine. Ko bi i zašto trošio teškom mukom stečenu crkavicu na pradedovsko rasipništvo? Neki opet vele da taj prebogati čovek – koji je posedovao grdnu zemlju i toliko gotovog novca da je sebi lasno mogao da priušti tu velebnu porodičnu grobnicu, visoku neverovatnih 6 hvati ako ne i više – nije bio trgovac kožom. On beše bog i batina, vlasnik svih obližnjih ciglana, pride zelenaš i derikoža. Tobožnji kožarski trgovac, kako stariji ljudi prenose, nije propuštao dan ni zgodnu priliku a da naokolo ne šparta u odeći koja je iz daljine ličila na svečani oficirski mundir. Valjda je gizdavac želeo da u duše sitneži na prevaru, onako iz daljine, razgori staru žišku straha koja u njima vazda tinja pred mundirom, u susretu sa činovnicima ili pred vlastelom.

Zna se da je u kući imao skupe stvari, raznorazne satove, ogledala, srebrne samovare i puno slika. Te slike ne behu ikone predobrih svetaca ni prikazi dogodovština o kojima se može čitati u svetim knjigama već majstorije italijanskih mazala đavolski spretnih da ti pred očima za tili čas stvore nebesko plavetnilo, paperjaste oblake, ugojenu dečurliju, vitezove na jogunastim konjima i svakojake gologuze boginje što veselo vitlaju vinogradima i divotnim proplancima. Njegove služavke, one koje su se po prirodi posla vrmzale sobama, uvek bi tuda prolazile pognutih glava ali bi, svakako, kad ih niko ne posmatra, krišom bacale pogled na golotinju, smejuljeći se crvenim obrazima nacvrcanih Silena i njihovoj popriličnoj muškosti tako lepo i uverljivo prikazanoj među njihovim naskroz dlakavim nogama.

Onaj njegov grb, naslikan u obliku štavljene kože zlatne boje sa tri nakoso postavljene crne tičurine, sve nalik gavranovima, biće da je lukavac sâm izmislio ne bi li tamošnje budale a i neobavešteni došljaci, mislili da su on i njegovi preci kakvo blagorodstvo, kolenovići, plemenitaši, vlastela od vajkada, tobože bojari od pamtiveka, možda Gediminasov nakot, kneževi, grofovi, baroni ili štogod slično tome. Kad se prgava vašarska secikesa ili zla osoba domogne novca, skorojevićkoj sujeti, galami i rasipničkoj pomami nigde kraja. Znajući da lopužu i lihvara narod neće pominjati kad minu godine, njemu nije preostalo ništa drugo do da iz puke taštine, a možda i iz kakvog unapred smišljenog razloga, napirlita lažne znakove gospodstva, da odreši kesu i tuđim znojem još za života sebi sagradi grobnicu. Kad sklepa to što je zamislio da sklepa, kad sebi podigne zadužbinu, uistinu putniku dobar putokaz u ravnici, ljudi će pominjati njega i njegovo zdanje sviđalo se to njima ili ne. Tako je uvek bilo i tako će navek biti.

Ovde treba reći – nikako iz praznoverja ili iz bojazni pred nepoznatim silama – da je njegov grobni spomen vremenom izašao na rđav glas. Razlog tome možda jednim delom poticaše iz naravi tog čoveka, delom zbog drčnosti njegovih naslednika, a ponajviše zbog toga što su jednom neki apaši, iskoristivši noćnu tamu i zapuštenost zdanja, bez po muke obili ulazna vrata, zatim su pijucima razvalili mermerne ploče i odande zdipili sanduk i pokojnikove zemne ostatke. Sanduk njegove žene, koja je, bog da joj dušu prosti, na gornji svet otišla neku godinu pre njega, navodno nisu takli. Međuti, pronosile su se one valjda nikad sigurne kaže da su bezbožnici otvorili i njen kovčeg. Priča se da su joj odneli glavu i uz glavu skupocen venčani prsten. Što se tiće prstena to bi se još i moglo progutati ali što im je trebala njena glava? Pa opet, mnogi su s pravom sumnjali da bi je njen škrtac, ćifta nad ćiftama, zaista pustio da ode put nebesa sa bescen prstenom. Šta će ona da radi sa lepim prstenom na onom svetu? Kome će ga tamo pokazivati i pod čiju će njušku poturati skupoceni alem-kamen? Koga tamo sred večnog mira zanima njen pišljivi zemaljski imetak?

II

A sad nešto o železničkoj stanici. Stanica kao stanica. Jedno bezlično drveno zdanje, usamljen četvrtast kućerak sred bestragije: drvena kupola, skuckana od tankih dasaka, odavno je potamnela dobivši vremenom sivo plavičastu skramu. Tu je betonski peron sa plehanom nastrešnicom i klupama, dva koloseka a nešto dalje, uz prugu, zidano stovarište sa teškim i zakatančenim vratima. U čekaonici, dva puta po tri reda klupa, prozorče za karte i stanični ured sa dva ulaza ili dva izlaza, kako vam drago. S druge strane, baš uz stanicu, u produžetku, dom šefa stanice: stepenište sa livenim gelenderima, naokolo sve vitice bledo-ljubičastog ladoleža, vrata, prozori, okućnica sa lejama zeleniša i jednim prljavim rundovom na podužem kanapu. Preko puta, s onu stranu šina, dobro se vide vrbaci. Iza vrba je rečni odvojak, kako bi ljudi u Srbiji rekli, voda mrtvaja – žuto-zelena bara obrubljena blatom, panjevima i nepristupačnim ševarom – rajsko mesto za razne ptice, žabe, pacove i, naravno, jezive rojeve komaraca. U bari deca udicama pecaju šarene karaše, linjake i crvenperke.

Šef stanice je riđ bradonja s kosom plamene boje, baš poput lišća u poznu jesen. Ima pegavo lica i uz to je stasit čovek. On je udovac, otpravnik vozova, prodavac karata, čuvar paketa i svih onih raznoraznih seljačkih zavežljaja; prava osoba za sveže vesti iz belog sveta, otac jednog muškog deteta, zapravo osoba za sve i svašta i za koješta.

Sedi ti on na pustom peronu, onako u prijatnoj hladovini, pućka lulicu i gleda u nebo. Miriše mlak vazduh, mirišu barske vode, miri ševar i spečeni mulj a na plavom nebu ni jednog oblačka na vidiku. Ama baš ni najmanjeg čuperka. Šef stanice, kome su ljudi ko zna zašto i u ko zna kakvoj prilici prilepili nadimak Husein, nije u uniformi a daleko bilo da bi mu šta zasmetalo da se i on kadašto propisno udesi, onako kako dolikuje glavi železničke stanice. Nositi uniformu u ova gadna vremena, pa makar to bila uniforma šefa zelezničke stanice nije zgodna stvar. Mogao bi neki regrut, seljačina, neki naskroz ćoravi vojak ili zalutali kozak, onako iz daljine, iz zaklona, još i da pomisli da je on možda ovaj ili da je možda onaj i da bi bilo pametnije prvo pripucati na uniformisano lice pa se tek onda drekom raspitati ko je, šta je i na čijoj je strani zvekan zapeo da ratuje. Huseinu, ili već kako mu beše pravo ime, ni na kraj pameti nije stalo da ratuje za bilo koga i zbog bilo čega. Onako, sam samcijat, u rubaški, gologlav, mogao je biti bilo ko na ovom našem zemaljskom šaru. Mada platu nije primao godinu dana naokolo svi znaju da je on i dalje šef stanice. U ormanu leže zvanični papir, a ove današnje mašinovođe nije briga da li ih ko dočekuje ili ispraća u ispeglanoj uniformi ili bez nje. Nema više redovnih vozova. Stare mašinovođe su se razbežale na sve četiri strane. Niko nije lud da na duže vreme napušta dom i porodicu i da za sitne novce nosi glavu u torbi. Mlađarija luduje da ide u mašinovođe; bez doma i porodica, bez kučeta i mačeta, oni više vole pustolovine i daleka putovanja nego motiku ili strašno fabričko dirinčenje. Ludim glavama punim snova ne pada teško da srljaju u pustolovine i neizvesnost. Takvi su mladi ljudi. Samo bog zna da li bi bilo bolje da je drugačije?

Husein je dobar čovek, dobričina. Čas je veseo i pun poleta a čas je setno ćutljiv. Ume on da spremi ručak, da očisti kuću, da zašije dugme, okopa leje, isplete korpu ili da sam sebi ispegla pantalone. Njegova žena Zarifa je umrla od tifusa. Ostavila mu je na brigu Feđu, medenog dečkića kome će za koju nedelju biti punih pet godina. Husein se sebi zavetovao da će Zarifi, koja je udajom prešla u pravoslavnu veru i promenila ime u Sofija, na grobu kad-tad podići nišan sa njenim pravim imenom, ali mu taj zavet nikako ne polazi za rukom jer naokolo nema kamena, nema kamenorezaca, a i tom se, kako reče, svetogrđu, usprotivio popčić, galamdžija, ohola pijandura i naskroz ćosav novoverac. Lepo narod kaže: Ćosav pop dve nevolje nosi. Zarifa mu je bila prva i jedina ljubav. Pre nje nije imao drugih cura a sada ne želi da se iznova ženi nekom od ovdašnjih udovica. Šta gradske cvećke znaju o bivanju na železničkoj stanici. On je svoju ženu uvek zvao Zarifa ili Zara. Ono Sofija beše samo kada je vlastima trebalo pokazati zvanične potvrde. S večeri, kad više nema posla, Husein sedne sa Feđom na klupu, obojica grickaju suncokret, i onda čekaju da proleti zvezda repatica pa sve tako tužni misle, misle i umišljaju, da im Zara s neba šalje pozdrave.

Dakle, beše leto, lepo i vedro pre podne. Dan bistar, sunce sija, i da nije visokih vrba i one lelujave trske moglo bi se lako videti sve što se kreće il klatara daleko unaokolo. U čekaonici železničke stanice kunjaju umorne izbeglice. Uz njih su se prišile skitnice kojima je prosjačenje i lunjanje oduvek bilo u krvi. Kažu da po Rusiji traže Boga. Kažu da su ozbiljno namerili da ga nađu, da mu priđu i da mu se svi skupa smerno pomole. Oni ne misle na svemogućeg stvoritelja koji sa carskog trona i sa krunom na glavi u punom sjaju vlada vaseljenom. Oni se nadaju da će nabasati na Starinu s bradom do pojasa, u šarenoj rubaški i drvenim krstom oko vrata. Veruju da će kad-tad sresti Starinu dok on nehajan skita svetom, pohodi ruska sela i sa seljacima pijucka ono šta ko ima da ponudi; drvenom kašikom Boga slasno srče boršč, rukavom briše bradu, ispod oka merka mlade seljanke i svima deli nove novcijate zlatne petake. U njega nema izlizanog novca. Ume on ozbiljno da zagrmi i zapreti ako zatreba ali i lepo da zapeva kad mu se prohte. To je taj njihov bog. Bog nad bogovima. Za drugog boga niti znaju niti mare nit žele da čuju. A kada je već tako onda nema ničeg zgodnijeg nego da se putuje u društvu. Vreme brže prolazi, svako nešto klepeće, pripoveda koješta ili priča o nečemu što mu se stvarno dogodilo i onda nikome nije dosadno. Može štošta lepog da se čuje a i sigurnije je putovati u gomili. Jakako da u društvu naoko lucprdaste bratije valja biti obazriv jer se njihov smeh i ono nehajno narodsko kreveljenje za tili čas, u pola reči, ume izokrenuti u dreku i bes doskora prikrivene sumanutosti.

Svi čekaju bilo šta, bilo kakav voz, nešto što ide na jug ili tamo negde. Ljudi beže od rata i nevolje. Pravac: Krim, Azov, Odesa, Sevastopolj, Turska, Persija, Kina, Madagaskar, Pariz, Prag. Husein ih ne pita za karte, ne pita ko gde ide, ne traži im dokumente i dobro zna da među skitnicama a ni među izbeglicama nema mnogo onih koji pri sebi imaju dovoljno gotovog novac.

Husein se može podičiti oštrim sluhom. Kadašto može da čuje najtiši cvrkut malenog kosa, lepet fazana, krckanje suve grančice u šumarku ili daleki topot konja koji niko drugi ne bi bio kadar da čuje. Izbečio je oči, gleda naokolo pa mu se sve čini da dolazi voz ali niti vidi dim niti je to, kao i obično, zvuk zahuktale lokomotive koja će se za koji čas, za manje od desetak minuta, zaustaviti na njegovoj stanici ili će možda samo protutnjati, onako bez stanke i pozdrava. Jest da se nešto kreće šinama. Jest da se nešto približava, nema zbora, ali mu se opet pričinjava kao da to što ide ide lagano, u pola snage, kao da se šunja, kao da svaki čas umorno zastaje, posustaje, starački kašljuca, ili se možda dvoumi gde bi da odmori umornu dušu. Husein nije strašljiv čovek. Bar on tako misli, ali mu ti nejasni zvuci, valjda zvuci neke njemu nepoznate mašine ipak zazivaju zebnju i zovu ga na oprez. On bi da ustane. On bi da se prošeta do kraja perona, pa da odande osmotri šta je po sredi ali mu crni đavo ili nekakva nevidljiva rogata utvara ne da krene, ne da mu da mrdne s mesta, i sve misli da će ako ustane i protegne noge one skitnice i uz njih izbeglice smesta nahrupiti i početi da ga saleću budalastim pitanjima na koje nema odgovore. Otkud bi on, sa ove male železničke stanice, sa stanice koju nije napuštao bog te pita koliko godina, mogao znati šta se sve danas kotrlja Rusijom.

S one strane sa koje mu se čini da nešto dolazi šine zavijaju na levu stranu i u širokom luku obilaze vodu i jednu usamljenu topolu koja predivnom krošnjom pravi veliki lad. Obično biva da se putnici, čim spaze da se kraj topole pomalja njuška od lokomotive, namah uskomešaju, svi se hvataju za stvari, svi nešto žamore ili se opraštaju od rodbine i ne prođe dva-tri minuta a voz je na stanici. Husein ih onda opominje da ne žure, da dobro gledaju kako se penju u vagone i da nema razloga za guranje. Putnici mu podilaze, klimaju glavom, vojnički otpozdravljaju, bajagi slušaju upozorenja ali je živa istina da malo ko haje za njegove reči; malo ko mari za dobronamerne prigovore ako valja zauzeti slobodno sedište i još usto valja uneti gomilu stvari. Znaju putnici da je Husein neka vlast. Znaju oni da je on neka glava, ali ako želiš da se dočepaš kakve zgode kraj prozora, onda pucaju obziri i ono malopređašnje, bajagi, iskreno udvorištvo. Seljačka posla!

Sada je sve drugačije. Nikoga nema na peronu. Niko nikoga ne ispraća niti dočekuje. Sve je tiho a oni koji bi negde da putuju, oni savladani umorom, dremaju u čekaonici. Husein sedi na peronu, lula mu se ugasila, a on kao da nešto sluti, kao da podozreva ali mu nešto ne da da mrdne. Izgleda da je bio u pravu. Negde u daljini nazire, ne baš sasvim jasno, bled i tanušan tračak dima koji ide ravno nagore, pravo k nebu; kao da dim dolazi sa kućnog ognjišta, a ne iz lokomotive u pokretu.

Šta se dalje zbilo?

Napokon se kraj topole pojavljuje lokomotiva a vide se i prvi vagoni. Voz ide sporo i nečujno; kao da mili, kao da klizi po tek malčice nagnutoj poledici pa čovek prosto i da posumnja da će ikad uspeti da se dokotrlja do perona. Dim više ne ide iz dimnjaka, mašinovođa ne daje nikakve znakove, pa se stiče utisak da je lokomotiva na izdisaju, da se kreće od pređašnje sile, onako bez pare i goriva. Husein ustaje, vrti glavom i nije mu jasno šta je po sredi.

Voz ulazi u stanicu. Husein se ukipio, uozbiljio se, kao da nije šef stanice već starovremski svetac, drvena stub na seoskoj raskrsnici. Stavio je šapku na glavu, pod miškom drži uvijenu crvenu zastavicu ali rođenim očima ne može da poveruje u ono što vidi. Lokomotiva je tu, baš pred njim. Evo, već se zaustavlja, ali u njoj nema mašinovođe, nema mašinovođinog ortaka a ni nasmejane glavuđe garavog ložača. Crna lokomotiva, mutavo gvozdeno čudovište stoji pred Huseinom. Nit se trese nit šišti, nit daje znake života. Da sve bude još luđe, da luđe ne može biti, Husein ne vidi ni jednog putnike na prozorima niti vidi one koji obično stoje kraj vrata, one nestrpljivce koji jedva čekaju da voz prikoči pa da prvi pohrle napolje. Nikako mu ne ide u glavu da je lokomotiva prazna i da su najverovatno i vagoni prazni. Tako lepo: prazan voz, voz bez putnika. Voz bez mašinovođe. Naokolo vlada tišina od koje se diže kosa na glavi a srce ubrzano kuca. Srećkovići u čekaonici nisu svesni šta se napolju zbiva a zgromljeni Husein žurno ide od vagona do vagona, mrmlja psovke, priziva svece, svaki se čas propinje na prste ne bi li u nekom od vagona ugledao kakvog živog i krštenog stvora. Već je pri kraju kompozicije, već mu se vrti u glavi, strah mu steže grlo, suši mu usta, a od putnika ni traga ni glasa. Sablasni voz, voz sa osam prljavih vagona 1), stoji u njegovoj železničkoj stanici a on ne zna šta da radi, šta da preduzme i koga sada da zove u pomoć?

Napomena
1) Jedan lokalni hroničar, vajni apotekar, travar i varalica, ubeđen u pravdoljubivost razigranog amaterskog pera, rođaku ostavlja u amanet svoje tajno vođene beleške u kojima se pred zamišljenim čitaocem kune u sve na svetu da na železničkoj stanici u naznačeno vreme nije bilo osam vagona kako je privremenim vlastima izjavio onaj prevrtljivac, ona prodana duša, onaj Husein. Herodot tvrdi da je na stanici bilo jedanaest putničkih vagona, i uz njih i službeni vagon sa poštom, sa paketima i sa dva poljska kreveta za odmor osoblja. On stavlja naglasak na jedanaest odnosno na dvanaest vagona, dodajući tom zbiru i lokomotivu. U određenim slučajevima broj vagona je od presudnog značaja ali je za čuđenje to što mirišljava apotekarska cepidlaka ne smatra važnim da makar uzgred pomene njihovu zastrašujuću bezsadržajnost. Dotični medikus, da li iz skromnosti, nigde ne potpisuje svoja svedočenja. Možda je smotreni lisac slutio da bi mu potpis jednog dana mogao doneti grdne glavobolje ako ne i štogod goreg od toga.

TODOSIJEVIĆ DRAGOLJUB – RAŠA

SAŽETA BIOGRAFIJA

Rođen u Beogradu 2. septembra 1945. Živi i radi u Beogradu. Diplomirao na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu 1969. Slobodan umetnik.

NAGRADE:

  • 30 best exhibitions in Belgium 2006-2007, 1st Floor Gallery, Antwerp, Belgium
  • Award Moderna Musset, IASPIS RESIDENTIAL AWARD 2001, Stocholm , Swiden
  • The Belgrade City Award, Belgrade, Serbia 2003
  • CEC ArtsLink Award for 2004: New York – San Francisco, USA 2004
  • The Emily Harvey, Residential Award for 2006, New York – Venice 2006
  • Award Herceg Novi, Montenegro
  • Award Kolonije Beli Anđeo Prijepolje, Serbia
  • Award Biennale Nadežde Petrović, Čačak, Serbia
  • The Sava Sumanovic award, Novi Sad 2008 Serbia

OBJAVIO:

  1. PRIČE O UMETNOSTI, Bilten-13, Izdanje grupe umetnika iz Lučana (Dunjić, Kukić, Pajić), Lučani 1987.
  2. PRIČE O UMETNOSTI, Raša Todosijević, Izdanje Galerija 12 +, Predgovor Slavko Timotijević, Beograd l992.
  3. VESELA KABALISTIČKA KORAČNICA I DRUGE PRIČE, Raša Todosijević, Cicero, Beograd,1997.

SELECTED EXHIBITIONS – ACTIVITIES:

(nedostaju podaci za 2009-2010, Raša će ih dopisati čim se vrati iz Njujorka)

2008

  • Praha, REPRESENTING THE NATION, International Triennial of Contemporary Art, Czech Republic,
  • Beograd, Ready Made – Re-Made, ULUS gallery, Curator: Slavko Timotijevic,
  • Gornji Milanovac, Biennale of Miniature,
  • Novi Sad, Exhibition in Occasion of Art Award Sava Sumanovic,
  • Novi Banovci, Museum Macura,
  • Warsaw, As soon as I opens my eyes I see a film: The experiments in Yugoslav Art in the 60’s and 70’s, Museum of Modern Art in Warsaw, Curator Ana Janevski,
  • Beograd, Telenor Collection of the Serbian Modern Art: Cvijeta Zuzoric Art Pavilion,
  • Beograd, Acquisitions for the Museum of the City of Beograd, Nolit Magazine.

2007

  • Beograd, Atelje Veljković, CZKD, together with G. Grozdanić,
  • Zrenjanin, Kolonija Ečka, Watercolors,
  • Beograd, BELEF, Belgrade Summer Festival,
  • Kumamoto, Attitude 2007, The House of Human Beings, Authentically Blessed Jubilance, Contemporary Art Museum, Japan,
  • Beograd, Private Space – Public Space, Culture Centre Magazine Nolit,
  • Novi Sad, Conceptual Art 1968 – 2007, Curate by Dr. Misko Suvakovic and Dragomir Ugren, Museum of Contemporary Art Vojvodina,

2006 – 2007

  • Beograd, Kontakt…, aus der Sammlung dre Erste Bank-Gruppe, Museum of Contemporary Art,
  • Frankfurt, Tranzit: Auditorium, Stage, Backstage – An Exposure in 32 Acts, Frankfurter Kunstverein, Germany.

2006

  • Podgorica, FIAT, Festival of International Alternative Theatre, Do nothing, curate by Petar Ćuković, Montenegro,
  • Beograd, International Theatre Festival, BITEF, 1968/1973: Raša Todosijević Historical Documents and Actuality,
  • Ljubljana, Essence of Life – Essence of Art, Paper Works, Modern Gallery, Slovenia,
  • Beograd, Art, Life & Confusion, 47th October Salon, Curate by Rene Block and Barbara Heinrich,
  • Antwerp, 1st floor gallery, solo exhibition, Belgium,
  • Novi Sad, Star And Its Shadow, Museum of Visual Arts,
  • San Francisco, The Society of Independent Artists (Tom Marioni Studio), Reading, USA,
  • Novi Sad, Theatre Festival Sterijino Pozorje, One Man Show,
  • Beograd, One man show, Academia, Centre for Graphics and Visual Research,
  • Novi Sad, Distinctiveness on The Edge, Vanguard Art of Ex-Yugoslavia 1914-1989, Museum of Contemporary Art,
  • Wien, Kontakt…, aus der Sammlung dre Erste Bank-Gruppe, Museum Moderner Kunst Stiftung Ludwig Wiean, Austria,
  • St. Petersburg: State Russian Museum, Essence of Life – Essence of Art – Paper Works, the artists of Eastern and Western Europe, Russia,
  • Verona, Archive Francesco Conz, Italy.

2005

  • Moscow, Tretyakov Gallery: Essence of Life – Essence of Art – Paper Works, the artists of Eastern and Western Europe, Russia,
  • Cetinje, Solo exhibition, National Museum of Montenegro, Dado Studio, Montenegro,
  • Novi Sad, Masterpieces of Contemporary Art in Serbia since 1968, November 2005, Museum of Contemporary Art,
  • Budapest, Essence of Life – Paperwork, the artists of Eastern and Western Europe, Ludwig Museum Budapest – Museum of Contemporary Art, Hungary,
  • Istanbul, Ankara, Izmir: Love it or leave it, Goethe Institute Istanbul, in occasion of Istanbul Biennale, Collection of Graphic, curetted by Rene Block, Turkey,
  • Beograd, On Normality, Art in Serbia 1989 – 2001, Museum of Contemporary Art,
  • Hagen, East Art Museum, A Concept for an Exhibition of the EAST ART MAP – A (Re), Construction of the History of Contemporary Art in Eastern Europe, Curators: Michael Fehr and Irwin (Miran Mohar, Andrej Savski, Borut Vogelnik),
  • Beograd, …in the time of invisibility…, Art Manifestations, BITEF 1968 – 1973, Museum of Applied Art,
  • Varaždin, Collection Marinko Sudac, Hrvatska.

2004

  • Beograd, Who make profit on Art: MIKROPOL, The Students Cultural Centre Gallery,
  • Lodz, The First Lodz Biennale, Poland,
  • Sevilla, Gott liebt die Serben, Bienal Internacional de Arte Contenporaneo de Sevilla, Spain,
  • Thessalonica, The First Balkan Biennial: Cosmopolis 1 Microcosmos X Macrocosmos, 2004-12-17 until 2005-02-13, State Museum of Contemporary Art, Greece,
  • Beograd, The Portraits of the Revolutionaries, from the collection of the Museum of Contemporary Art in Beograd and from the other collections, Salon of the Museum of Contemporary Art in Beograd,
  • Beograd, Continental Breakfast, The October Salon,
  • Leipzig: Parallel Actions, Hochschule für Grafik und Buchkunst, Germany,
  • Wien, BELGRADE ART INC, House of Secession, Hauptraum, Austria,
  • Beograd, BELEF, Belgrade Summer Art Festival,
  • Cetinje, Orchid, Old prison, Prelude for 5th Cetinje Biennale, Montenegro,
  • Beograd, Gallery Concordia 1994 – 2004, Museum of Contemporary Art,
  • Beograd, Assemblage, Little Gallery, ULUPUDS,
  • San Francisco, Running Intensive Class at The San Francisco Art Institute, USA
  • New York, Artslink Award for 2004, USA,
  • San Francisco – Belgrade, Foundation Todosijevic: Project: God exists, Donation of 50 paintings for San Francisco artists and 50 paintings for Belgrade artists, USA-Serbia,
  • Sofia: Museum for Foreign Art,Retrospective show, Bulgaria,
  • Bologna, Artefiera, THE BALKANS – A CROSSROAD TO THE FUTURE, Italy,
  • Verona, Archive Francesco Conz, Italy,
  • Beograd, Sammlung Macura, The Cvijeta Zuzorić Gallery,
  • Beograd, The Master Piece of Serbian Art, facade of the building of The Students Cultural Centre.

2003 – 2004

  • New York, Parallel Action, Austrian Cultural Forum, NY, USA.

2003

  • Beograd, One Century of Graphic in Serbia, Serbian Academy of Science and Art,
  • Celje, Retrospective Show, Gallery of Contemporary Art, Slovenia,
  • Kassel: Kunsthalle Fridericianum: In den Schluchten des Balkan (In the Gorges of the Balkans), Germany,
  • Beograd, BELEF Belgrade Summer Art Festival,
  • Vienna, KLOSTERNEUBURG, Blut & Honig, Zukunft ist am Balkan (Honey and Blood – Future is on the Balkan), Sammlung Essl, Austria.

2002

  • Beograd, Museum of Contemporary Art: Retrospective Show,
  • Graz, Rotor, Balkan Consulate, Austria,
  • Graz, Neue Galerie Graz am Landesmuseum Joanneum “In search of Balkania”, Austria,
  • Beograd, Gallery Remont,
  • Beograd, Museum of Contemporary Art, new museum`s display,
  • Vršac, 5th Biennale of Youth.

2001

  • New York, Exit Art, Body and the East: A LOST CHAPTER IN THE HISTORY OF PERFORMANCE, USA,
  • Beograd, POVRATAK MINIJATURE III, Galerija Grafičkog Kolektiva,
  • Stockholm, IASPIS exhibition – scholarship and residency, Sweden,
  • Budva, Moderna galerija, Budva Theatre city, solo exhibition, Montenegro,
  • Beograd, CONVERSATION, Museum of Contemporary Art,
  • Beograd, Critic’s choose, The Gallery of Belgrade Cultural Centre.

2000

  • Bratislava, Welcome – Understanding, Contemporary Yugoslav Art, Organized by C.ART.A, Slovakia.

2000 – 2001

  • Berlin, After the Wall, Art and Culture in Post-Communist Europe, Nationalgalerie Im Hamburger Bahnhof, Museum fur Gegenwart, Germany,
  • Barcelona, Aspects/Positions: 50 Years of Art and Culture in Central Europe 1949-1999, Museum of Modern Art Spain,
  • Budapest, After The Wall, Art and Culture in Post-Communist Europe, Museum of Modern Art, Stiftung Ludwig Hungary,
  • Budapest, Aspects/Positions: 50 Years of Art and Culture in Central Europe 1949-1999, Museum of Modern Art Stiftung Ludwig, Hungary,
  • Ljubljana, ARTEAST COLLECTION 2000+, The Art of Eastern Europe in Dialog with West, From the 1960s to the Present, Museum of Modern Art Slovenia.

1999

  • Wien, Aspects/Positions: 50 Years of Art and Culture in Central Europe 1949-1999, Museum Moderner Kunst Stiftung Ludwig, Austria,
  • Stockholm, After the Wall, Art and Culture in Post-Communist Europe, Moderna Museet, Sweden.

1998

  • Los Angeles, Out of Action: Between Performance and the Object: 1949-1979, Museum of Contemporary Art, USA,
  • Wien, Museum fur Angewandte Kunst (MAC), Austria
  • Barcelona, Museu d Art Contemporani, Spain (1998-1999),
  • Tokyo, Museum of Contemporary Art, Japan, (1999),
  • Ljubljana, Body and The East, Gallery of Modern Art, Slovenia,
  • Berlin, Focus Belgrad, Fragmente, serbischer Kunst und Kultur, Ifa gallery, Germany,
  • Beograd, Murder, Second Annual Exhibition of Centre for Contemporary Art, Paviljon Veljković,

1997

  • Monchengladbach, Aeropagitica, 28 frie Seiten, G.A.M.E.S of Art, Germany.

1996

  • Beograd, Examples of Abstracts Art, One Radical History, umetnički paviljon Cvijeta Zuzorić.

1995

  • Los Angeles, International Biennial Invitational, Sherry Frurumkin Gallery, USA,
  • Paris, Who killed Walter Benjamin or 50 years of piece?, Galerie Nikki Diana Marquadt, France.

1994

  • Glasgow, Compli-Citys, Gallery 99, with Marc Hawker, Scotland,
  • Copenhagen, Projects for Europe – Europe Rediscovered, Denmark.

1993

  • New York, Remember Yugoslavia, General Idea, USA,
  • Graz, Europaer, Grazer Kunstverein im Stadtmuseum, Staerische Herbst, Austria.

1992

  • Podgorica, PRIVATE – PUBLIC, in the House of family Todorović, Montenegro,
  • Beograd, Gallery 12+, one man show.

1984

  • Sidney, V Biennale of Sydney, Australia,
  • Brisbane, Institute of Modern Art, (one man show), Australia.

1983

  • Beograd, New Art in Serbia 1970-1980, Museum of Contemporary Art,
  • Zagreb, Gallery of expended media, one man show.

1982

  • Sao Paolo, XVI Biennale de Sao Paolo, Brasil.

1979

  • Amsterdam, Vive la France – Vive la Tyrannie! Performans, Gallerie De Appel, Holland.

1977

  • Modena, Avanguardia e Sperimentazione, Le piu avanzate ricerche artistiche Jugoslave, Galleria Civica, Italy,
  • Paris, Was ist Kunst?, performans, solo exhibition, Galerie Farideh Cadot, France,
  • Torino, Studio 16e, solo exhibition, Italy,
  • Wien, Was ist Kunst?, International Performance Festival, Osterreischicher Kunstverein, Austria,
  • Paris, Was ist Kunst, Marinela Kozelj? II, performance, X Biennale des Jeunes, Musee d’Art Moderne, France,
  • Insbruck, Video, Performances, Photos, Gallerie Krinzinger, Austria.

1976

  • Paris, 200 000 line for Paris Biennale, X Biennale des Jeunes, Musee d’Art Moderne, France,
  • Warszawa, 10 lines, Gallery Wspolczesna, Poland,
  • Firenze, 10 000 lines in Gallery Art Tape 22, Italy,
  • Brdo, Istra, Was ist Kunst, Patricia Hennings? Performance.

1975 – 1976

  • Scotland, Aspects ’75, Contemporary Yugoslav Art: Edinburgh, Richard Demarco Gallery, The Municipal Gallery of Modern Art, Dublin, The Turnpike Gallery,
  • Leigh, The Ulster Museum, Belfast, The Gardner Centre, University of Sussex, The Third Eye Centre, Glasgow.

1975

  • Beograd, solo, Who Makes Profit on Art?, Performance, Gallery of Students Cultural Center,

1974

  • Beograd, Pranje čistih nogu prljavom vodom, performans, Galerija Kulturnog centra,
  • Napoli, Experimente, Galleria Guida, Italy.

1973

  • Beograd, Information II, Gallery of the Students Cultural Center,
  • Edinburgh, Decision as Art, Edinburgh Arts Festival ’73, Eight Yugoslav Artists, the Richard Demarco Gallery, Melville College, Scotland.

1972

  • Beograd, Project and Action YES, Gallery of Students Cultural Center, solo
  • Beograd, Open Aria, Action: Place, Sculpture and Sign.

1971

  • Beograd, Drangularijum, Marinela, tableau vivant, Gallery of Students Cultural Center,
  • Beograd, Gallery Doma omladine, solo, Yugoslavia.

EDINBURŠKA IZJAVA

KO PROFITIRA OD UMETNOSTI A KO POŠTENO ZARAĐUJE

I OVAJ TEKST JE AUTOR NAPISAO DA BI NEKAKO PROFITIRAO OD DOBROG I ZLOG U UMETNOSTI

Fabrike koje proizvode materijale potrebne umetnicima.

Preduzeća koja prodaju materijale potrebne umetnicima.

Njihovi radnici, službenici,prodavci, posrednici itd…

Preduzeća ili privatnici koji opremaju ili ulepšavaju radove umetnika.

Stolari koji prave lajsne, ramove itd…

Proizvođači stakla, papira, olovaka, boje, alata itd…

Njihovi radnici, službenici, prodavci, preprodavci itd…

Stambena preduzeća koja ubiraju stanarinu za: atelje, radni prostor, životni prostor ili rupu u kojoj umetnik živi.

Njihovi radnici, službenici itd…

Svi koji prave, prodaju ili preprodaju životne namirnice umetnicima.

Svi koji prave, prodaju ili preprodaju obuću i odeću umetnicima.

Svi koji stvaraju, prodaju ili preprodaju kulturne potrepštine umetnicima.

Svi koji prave, prodaju ili preprodaju: lekove, higijenski pribor, alkohol, kurtone, cigarete i sportske rekvizite umetnicima.

Svi koji ubiraju porez na autorske honorare.

Opštinski službenici, poreski službenici i ostalo administrativno osoblje.

Banke i njeni viši i niži službenici.

Sitne zanatlije: limari, ramdžije, obućari, lekari, grobari itd…

Profesionalni mozaičari koji izvode tuđe mozaike.

Profesionalni livci koji liju tuđe skulpture.

Profesionalni klesari koji klešu tuđe skulpture.

Modelari i stručnjaci za gips, vosak, mermer i bronzu.

Zlatari.

Pečatoresci.

Cinkografi.

Profesionalni izvođači visokotiražnih grafika, litografija, bakropisa, akvatinti, serigrafija, drvoreza, linogravura itd…

Medaljeri.

Kamenoresci.

Galerije.

Prodajne galerije i njihovi službenici.

Galerije bez profita.

Galeristi, voditelji galerija, kustosi galerija i njihovi lični sekretari i prijatelji.

Plaćeni savet galerije.

Neplaćeni savet galerije koji ubira novac zato što nije plaćen.

Otkupne komisije, njihovi članovi i savetodavci.

Beskrajno dobro istrenirani konferencijaši sa zlim ili dobrim namerama u umetnosti.

Menadžeri, preprodavci, nakupci i ostali sitni i krupni profiteri od umetnosti.

Organizatori javnih ili polujavnih aukcija.

Kolekcionari.

Lukavi profiteri od boljih ili kapitalnih dela van javnih kolekcija.

“Anonimni” darodavci.

Poznati i cenjeni darodavci.

Niži viši i najviši službenici kulturnih institucija i organizatori umetničkog, kulturnog i obrazovnog programa.

Osoblje potrebno za organizovanje jedne uzložbe.

Svi administrativni službenici.

Službenik koji je zadužen za pisanje adresa i slanje pozivnica za izložbu.

Službenik koji nabavlja ili izdaje ili otpisuje potrošni materijal potreban da se aranžira jedna umetnička izložba.

Računovodstvo.

Domar.

Sekretar, sekretarica ili neka druga osoba koja je u vezi sa institucijom koja nabavlja i odobrava novac za vođenje kulturnog programa.

Svo administrativno osoblje.

Svo tehničko osoblje.

Profesionalni ili neprofesionalni aranžeri.

Dizajner kataloga, pozivnice i plakata.

Kurir.

Vatrogasac.

Umetnički kritičar, književnik ili neko treće pismeno ili polupismeno lice koje piše predgovor u katalogu.

Lektor predgovora ili tekstova umetnika ili tekstova o umetniku u katalogu.

Prevodioci predgovora ili teksta o umetniku ili umetnikovog teksta u katalogu.

Daktilograf.

Fotograf koji snima radove za katalog.

Izdavač kataloga.

Urednik kataloga.

Štamparija koja štampa katalog, pozivnicu i plakat.

Radnici koji slažu, štampaju i povezuju katalog i pozivnicu.

Korektor.

Administrativno osoblje štamparije.

Oni koji propisuju porez i oni koji uzimaju porez za štampanje kataloga.

Oni koji pišu i izdaju potvrde da je katalog oslobođen poreza.

Poštanske usluge za slanje pozivnica i kataloga.

Telefonske usluge oko organizovanja izložbe.

Elektrodistribucija koja naplaćuje potrošenu električnu energiju za vreme trajanja izložbe.

Čuvar galerije i prodavac ulaznica, kataloga, razglednica itd …

Čistačice.

Moleri.

Osoba koja drži uvodni govor na otvaranju izložbe iliti vernisaže.

Spoljna informativna služba.

Oglasno odeljenje dnevnog lista.

Novinar koji je zabeležio kraću ili nešto dužu vest o izložbi.

Stručni kritičar koji je dao manji prikaz u dnevnoj štampi.

Odgovorni urednik kulturne rubrike dnevnog lista.

Tehnički urednik kulturne rubrike i svih ostalih rubrika.

Kritičar ili komentator koji je dao potpuniji osvrt povodom izložbe.

Hroničar koji nema veze sa umetnošću ali piše o umetnicima, o njihovim delima i problemima u umetnosti.

Književnik koji za dnevni, nedeljni ili mesečni list škraba lirske slike i prodaje tj. obelodanjuje svoje neznanje ili bedno poznavanje neke druge umetnosti.

I svi oni koji bez obzira na profesionalno opredeljenje napadaju ili brane izložbu i umetnika preko dnevne i nedeljne štampe.

Karikaturisti.

Izmišljatori doskočica, epigrama i mudrolija o umetniku i umetnosti.

Televizija, njeni službenici, radnici i “umetnici”.

Snimatelj koji snima otvaranje izložbe ili to čini nakon otvaranja.

Radnik ili student koji je zadužen za snimateljevu rasvetu.

Niži saradnik kulturnog programa televizije na terenu.

Njegovo tehničko i pomoćno osoblje.

Urednik kulturne rubrike na televiziji.

Režiseri, scenografi i ostali amateri.

Komentator ili spiker koji čita vest o izložbi.

Organizator i voditelj televizijske emisije o kulturi.

Organizator i voditelj televizijskog intervjua sa umetnikom.

Oni koji pišu, režiraju i snimaju kraće ili duže televizijske filmove i drame o živim i mrtvim umetnicima.

Oni koji snimaju kratke filmove o umetnicima u turističke svrhe.

Oni koji snimaju dugometražne romansirane biografije umetnika.

Radio stanice, njeni službenici, radnici i spoljni saradnici.

Reklamna rubrika.

Informativna rubrika i vesti.

Rubrika rekla-kazala.

Pisci koji pišu za radio program o umetnicima i oni koji te škrabotine čitaju ili recituju.

Spikeri i voditelji radio programa.

Organizatori raznih intervjua i emisija za ili o kulturi i umetnosti.

Pisci radio nekrologa o umetniku ili o nekom umetničkom pravcu.

Svi saradnici i svo ostalo osoblje na radiju.

Izdavačka preduzeća, njihovi službenicim,radnici i savetodavci.

Tvorci biltena i urednici biltena o umetnosti.

Nedeljni umetnički časopisi i osoblje koje piše za časopis ali i osoblje koje rastura časopise.

Mesečni, tromesečni ili polugodišnji časopisi za kulturu i umetnost.

Pisci monografija, biografija, sabranih eseja o umetniku i o umetnosti.

Oni koji pišu anegdote iz života umetnika

Oni koji pomažu umetniku da napiše autobiografiju.

Oni koji usmenim putem prepričavaju anegdote i viceve iz života umetnika pa za taj trud zarade: cigarete, kafu, pivo ili rakiju ili konjak ili vino ili jelo itd …

Umetnički kritičari svih fela, godišta i opredeljenja.

Knjižare koje prodaju knjige, časopise, reprodukcije i originalne grafike umetnika i neumetnika.

Antikvarnice, antikvari, privatni prodavci, posrednici i tajni preprodavci.

Trgovački putnici i transportna preduzeća.

Akviziteri.

Starinari i starinarnice.

Komisioni, crkve i grobari.

Stručnjaci koji prodaju svoje znanje i poznavanje ranih radova umetnika.

Stručnjaci za njegova poznija dela.

Stručnjaci za pra-oblike, primitivnu umetnost, modernu umetnost itd…

Stručnjaci za ovaj ili onaj vek ili za ovu ili onu godinu ili epohu.

Organizatori samostalnih izložbi umetnika.

Organizatori grupnih izložbi, kulturnih manifestacija, priredbi itd…

Organizatori međugradskih i međurepubličkih izložbi.

Organizatori međunarodnih izložbi.

Organizatori mamutskih izložbi: Od Kulina Bana pa do Danas.

I svi njihovi komesari, sekretari, saradnici, pomočnici, savetodavci, lektori, izdavači, administrativno osoblje, tehnički personal, radnici itd…

Žiri, savetodavci i kafe kuvarice.

Ambasade, ambasadori i kulturni atašei koji u inostranstvu zdušno protežiraju svoje unuke i prababe.

Konzervatori, restauratori, tehnolozi itd…

Direktori instituta, direktori muzeja, kustosi muzeja, pripravnici i ostalo osoblje.

Tatini sinovi i tatine kćeri koje tata, deda ili izlapela strina preko veza i protekcija ili preko članstva u političkoj partiji zapošljavaju po muzejima ne bi li oni i tamo širili svoj smrad i nedotupavu mizeriju svojih ljigavih predaka.

Nočni čuvari galerija, muzeja, zbirki i kojekakvih kolekcija i legata.

Lažni čuvari galerija, muzeja i kolekcija.

Doušnici.

Tehničko osoblje muzeja, zbirki i legata.

Organizatori simpozijuma, susreta i festivala umetnosti.

Organizatori seminara i ubrzanih ili skraćenih kurseva o umetnosti.

Organizatori organizovanog profitiranja od umetnosti.

Njihovo idejno, administrativno i tehničko osoblje.

Turističke organizacije, agencije i njihovi službenici.

Avionske kompanije, autobuska preduzeć, železnica itd…

Ugostiteljska preduzeća, kafane, kelneri, kelnerice,hoteli, pansioni itd…

Profesionalni vodiči po galerijama, muzejima, ruševinama i manjim zbirkama.

Profesionalni vodiči sa znanjem jednog ili više stranih jezika.

Aukcionarske kuće.

Obožavateljke.

Šiparice.

Studentkinje.

Modeli.

Udate žene.

Supruge.

Ljubavnice.

Prijateljice.

Udovice.

Deca.

Pederi.

Stari prijatelji i poznanici.

Rođaci i ostali bliži i dalji naslednici.

Advokati.

Domaćice i majke koje po neki put dušebrižno lupetaju preko štampe za i protiv umetnosti.

Prefrigani voditelji i čuvari legata, zaostavština i kolekcija.

Narodni spasitelji umetničkog blaga.

Patroni umetnikovog fonda ostavljenog za dodelu nagrada, poklona i stipendija: bogatim studentima, karijeristima i ostalim lupežima.

Patroni i organizatori fondova i stipendija u svrhu jednomesečnog ili jednogodišnjeg ili stogodišnjeg stipendiranja: ulizica, poltrona, bogatije dece i solidnih epigona.

Patroni i organizatori stipendija za studiranje u inostranstvu koje se po pravilu dodeljuju: deci viših državnih činovnika, deci uglednih bankara i deci maskirane i pritajene buržoazije u Socijalizmu.

Organizatori umetničkih udruženja i nužno stručno tehničko i administrativno osoblje.

I sve ostale niže, više i najviše birokrate koji otimaju novac od umetnika sa osmehom i ponosom na svoje “svete misije” u kulturi i umetnosti.

Plakateri, grafički urednici i dizajneri koji potkradaju umetnike.

Industrijski dizajneri svih vrsta.

Anti-dizajneri.

Proizvođači i prodavci: multipla, plakata i porto folija sa potpisima ili za jeftinije pare bez potpisa.

Proizvođači i prodavci “ploča umetnika”, puni nade i snova o velikom novcu.

Oni koji zarađuju ili se nadaju da će zaraditi na ponovom štampanju (reprintu) Fluksusa, DADA pokreta itd., a to nisu ni u snu činili kada je to bilo potrebno umetnicima.

Proizvođači suvenira i njihovi prodavci.

Proizvođači razglednica, čestitki i reprodukcija umetničkih dela.

Oni koji štampaju kalendare sa reprodukcijama umetničkih dela i kičeva.

Priznati i nepriznati kopisti umetničkih dela.

Tajni falsifikatori umetničkih dela.

Javni i priznati falsifikatori umetničkih dela.

Modni kreatori koji javno karadu umetnike i na tom poslu zgrću novac.

Kreatori dezena koji sistematski srozavaju umetnike i za to su plaćeni.

Keramička preduzeća ili privatnici koji otiskuju poznata dela na kič vaze, ćupove, tanjire i to prodaju kao umetnost.

Zidni dekorateri.

Arhitekti.

Fasaderi.

Izvođači tepiserija.

Fotografi i celokupna foto industrija.

Proizvođači bombona, slatkiša, čarapa, duvana i ostalih proizvoda koji za ambalažu koriste reprodukcije umetničkih dela i na tome zarađuju.

I svi oni koji koriste umetnička dela za marke, nalepnice, barjake, slikovnice, tapete i kuhinjske ili klozetske pločice.

Direktori izdavačkih kuća koji povremeno krčme svoj uticaj da bi uzgred profitirali i od sitne trgovine “umetničkim delima”.

Oni koji izdržavaju iznemogle i izlapele umetnike da bi se dočepali njihove zaostavštine i na tome gangsterski profitirali.

Ekskluzivni rasturači i profiteri na video trakama, dokumentarnim i istorijskim fotografijama, potpisima i salvetama umetnika.

Oni koji maltretiraju slučajne prolaznike.

Oni kojima je drago što mogu “ovo ili ono”.

Imitatori koji zarađuju imitirajući umetnike.

Ozbiljni i samouvereni epigoni koji bez trunke savesti podražavaju umetnike i tako bolje prolaze i zarađuju od njih samih.

Falsifikatori istorije umetnosti koji zarađuju na tim falsifikatima.

Zagovornici jednog stila u umetnosti radi koristoljublja i profita.

Oni koji ističu jednog umetnika ili više umetnika ili neku ideju ili koncepciju ili tezu ili problem, da bi istakli sebe i svoju koncepciju i na tome kad-tad nešto zaradili.

Diletanti , umetnici i nabeđeni i priučeni teoretičari u tajnom ortakluku radi lakšeg lova na profit u umetnosti.

Dame iz finijih kuća koje svašta rade sa umetnicima radi “Umetnosti”.

Dame koje studiraju umetnost i umetnike.

Oni koji su pobornici:” Umetnost na ulice!” – pa te ideje uvaljuju, prodaju, plakatiraju i izlažu po najelitnijim galerijama.

Kritičari, teoretičari i ostali umobolnici koji se bave dnevnom politikom da bi stekli pozicije u umetnosti i osigurali profit od umetnosti.

Pritajeni ideolozi, demagozi i mračnjaci sa instituta, visokih škola, fakulteta, muzeja i akademija kojima je pre stalo do moći i uticaja u umetnosti, a ne do OBRAZOVANJA i KULTURE koji ne nudi nikakav profit.

I svi oni koji nam verbalnih liberalizmom prikrivaju svoje dekadentne, prevaziđene, reakcionarne, šovinističke i buržoaske modele umetnsti i kulture, da bi stekli pozicije izvan umetnosti, izvan kulture i nad umetnošću i nad kulturom.

Psiholozi i sociolozi koji izvlače nebulozne zaključke o umetnosti i to nam bleferski prodaju kao veliki doprinos boljem razumevanju umetnosti.

Filozofi koji pišu o umetnosti a koju nikad stvarno nisu ni razumeli.

I svi ostali jeftini politikanti koji su se na “tajnovit” način, preko svojih roditelja, prijatelja i veza dočepali sinekure, pa sole pamet umetnicima i od todg besmislenog posla zarađuju za dva života.

Dragoljub Raša Todosijević, Beograd, 21.04.1975 god.

ZA UMETNOST PROTIV UMETNOSTI

For-Art-Against-Art

1) Protiv umetnosti su : Slikarstvo, Vajarstvo, Arhitektura, Dizajn ili Anti-Dizajn, Grafičke tehnike, Fotografija, Književnost, Poezija, Balet, Igra, Televizija, Film, Pozorište, Muzika itd…

2) Protiv Umetnosti su oni koji su za: Romantizam, Impresionizam, Art Deco, Simbolizam, Fovizam, Kubizam, Dadaizam, Nadrealizam, Suprematizam, Rejonizam, Ekspresionizam, Konstruktivizam, Futurizam, Apstraktni Ekspresionizam, Body-Art, Lumino Kinetizam, Spacijalizam, Enformel, Pop Art, Op Art, Minimal Art, Conceptual Art, Elementaty Art, Kompjuter Art, Siromašnu Umetnost, Land Art, Geometrijska Umetnost, Geštalt, Flash Art, Subjektivnu ili Objektivnu Umetnost, itd…

3) Protiv Umetnosti su svi koji su danas za: Neo Romantizam, Neo Klasicizam, Neo Realizam, Neo Impresionizam, Neo Dadaizam, Neo Konstruktivizam, Neo Figuralizam / Novu Figuraciju /, Neo-neo- Klasicizam, Neo-neo-neoklasicizam, Neo-neo-neo-neo-neodadaizam: Ili pobornici OŽIVLJAVANJA nečega što je mrtvo ili je na samrti.

4) Protiv Umetnosti su svi oni koji su za „Post“ ili „Neo“ ili „Novu“ Umetnost a nisu za Umetnost jer su Za-Umetnost-Protiv-Umetnosti.

5) Protiv Umetnosti su: Modni Umetnici, Zvanični Umetnici, Promovisani Umetnici, Afirmisani Umetnici i njihovi zlobnici, Nabedjeni Umetnici, Umetnici Komformisti i Umetnici Nonkomformisti, Televizijski Umetnici, Radio Umetnici, Pozorišni Umetnici, Filmski Umetnici, Državni Umetnici, Angažovani Umetnici, Dezangažovani Umetnici, Penzionisani Umetnici, Spontani Umetnici, Zahvalni i Nezahvalni Umetnici, Umetnici sa Predumi- šljajem i Umetnici iz Nehata.

6) Izuzetno opasni po Umetnost su: Zagovornici Uljanog Slikarstva, Zagovornici Posnog Slikarstva, Zagovornici Lažne Sinteze i Dogo- vora sa Arhitekturom, Akvarelisti, Videotejpisti, Mozaičari, Vitražisti, Kopisti, Fresko Slikari, Pastelisti, Linograveri, Linoresci, Bakropisci, Bakroresci, Serigrafisti, Foto Umetnici, Dokumentaristi, Signalisti, Enkaustičari, Ljubitelji Kineskog Tuša, Ljubitelji Kineskog Papira, Ljubitelji Gušćeg Pera, Ljubitelji Trske, Ljubitelji Kamilje Dlake, Drvoresci, Kolažisti, Frotažisti, Keramičari, Poentilisti itd…

7) Protiv Umetnosti su svi koji sebe nazivaju: Socijalni Realisti, Pan Realisti, Super Realisti, Realisti, Super Hiper Radikalni Foto- Realisti, Neo Realisti, Nad Realisti, Pod Realisti, Uljani Realisti i ostali tajni ili javni realisti: nisu Za Umetnost jer su Za-Umetnost-Protiv-Umetnosti.

8) Intimisti i Estradni Šarmeri nisu za Umetnost jer su Za-Umetnost- Protiv-Umetnosti.

9) Protiv Umetnosti su: Lažni Apstrakcionisti ili Skriveni Pejsažisti, Ubedjeni Pejsažisti ili Lažni Realisti.

10) Lažni Umetnici i Protiv Umetnosti su:

Brojgelovci

Bošovci

Pusenovci

Sezanovci

Gogenovci

Van Gogovci

Hokusajevci

Pikasovi sledbenici, ljubitelji i obožavaoci

Dalijevci

Kirikovci

Bretonovci

Eliotovci

Bauhausovci

Dišanovci

Maljevičevci

Mondrijanovci:

Bonarovci ili Vijarovci, Bašlarovci ili Murovci, Ridovci ili Berensonovci, Kenet Klarkovci ili Rodenovci, Zatkinovci ili Burdelovci, Varholovci ili Džonsonovci, Kleovci ili Polokovcim, Rusoovci ili Žorž Brakovci, Ležeovci ili Lotovci, Bejkonovci ili Hoknijevci, Sartrovci ili Židovci, Kamijevci ili Hemigvejevci, Beketovci ili Momovci, Tolstojevci ili Homerovci ili Epigona Epigoni i njihovi Epigoni a ne Umetnici.

11) Izvan Umetnosti i Protiv Umetnosti su:

Pejsažisti /Marinisti/

Portretisti /Paradni i Obični/

Enterijeristi.

12) Dezorganizovani Protivnici Umetnosti: Slikari Mrtvačkih Priroda, Slikari Mrtvačkih Portreta, Trulog Voća, Prljavih Krpa, Smrdljivih Draperja, Besmislenih Kutija, Izmazanih Pozadina, Izmrcvarenih Životinja: Iznutrica, Luka, Lubenica, Tikava, Mreža. Vreža, Školjaka, Punjenih Ptica, Punjenih Životinja, Antičkih Glava, Neupotrebljivih Instrumenata, Tužnih Baba, Električnih Centrala itd…

13) Protiv Umetnosti su: Skribomani i Šmirglaši

Animalisti i Floristi

Erotičati i Fantasti

Uski Specijalisti i Stilisti

Žanr Slikari

Žanr Pisci

Žanr Muzičari

Žanr Skulptori

14) Organizovani Protivnici Umetnosti su:

Rimska Škola /Rimska Akademija/

Bečka Škola

Minhenska Škola

Pariska Škola

Njujorška Škola

Poznata Beogradska Škola Konceptualista i sve Ostale Škole koje su svoj uticaj i moć zasnivale na Državi, Crkvi, Novcu ili TRGOVINI a ne na Umetnosti.

15) Protivnici Umetnosti i njihovi Sagovornici i Saradnici:

Pogrebni Klesari, Istorijski Slikari, Istorijski Pisci, Istorijski Pesnici itd…

16) Protivnici Umetnosti su: Kapitalisti, Socijalisti, Imperijalisti, Nasilnici,

Diktatori i Fašisti.

Crkveni Velikani u istoriji Umetnosti

Bankari, Trgovci i Vele-Trgovci, Galeristi, Menadžeri, Preprodavci, Zagovornici i njihovi tajni i javni pomoćnici u ORGANIZOVANOM ili ANARHIČNOM lovu na profit u Umetnosti.

Medjunarodni poznavaoci Umetnosti.

17) Internacionalisti-Radi-Internacionalizma a ne radi Umetnosti, rade Za-Umetnost-Radi-Umetnosti i Za-Umetnost-Protiv-Umetnosti.

18) Protiv Umetnosti su: Svi koji PIŠU o Umetnosti

Svi koji RADE sa Umetnicima

Svi koji HVALE Umetnost i Umetnike

Svi koji POZNAJU Umetnost i Umetnike

Svi koji RAZUMEJU Umetnost i Umetnike

Svi koji vode LJUBAV sa Umetnošću i Umetnicima

Svi koji se TUCAJU sa Umetnošću i Umetnicima

19) Izuzetno opasni za Umetnost su: „UMETNICI“ i njihove Uzvišene, Univerzalne, Bestelesne, Poetske, Humane, Podatne, Korisne i Svodne ideje u Umetnosti. Izuzetno opasna po Umetnost je „Umetnost“ koja SLUŽI

„Umetnost“ koja OPLEMENJUJE

„Umetnost“ koja BOGATI

„Umetnost“ koja POMAŽE

„Umetnost“ koja VLADA

„Umetnost“ koja GOSPODARI

„Umetnost“ koja ROBUJE

„Umetnost“ koja ZAMENJUJE

„Umetnost“ koja GOVORI

„Umetnost“ koja UMIRUJE

„Umetnost“ koja ULEPŠAVA

„Umetnost“ koja ĆUTI

„Umetnost“ koja ZAMAGLJUJE

„Umetnost“ koja POETIZIRA

20) Protiv Umetnosti su: Anti-Umetnici, Pro-Umetnici, Ne-Umetnici, Sposobni Umetnici, Umetnici Biznismeni, Nesposobni Umetnici, Umetnici Boemi: Umetnici koji vole da RADE i Umetnici koji vole da RINTAJU jer ne umeju da MISLE: Samouvereni Umetnici, Umetnici koji ne mogu bez Umetnosti, Umetnici Hroničari, Umetnici koji Otslikavaju, Preslikavaju, Izražavaju, Razradjuju, Umetnici koji Traže i Umetnici koji Nalaze, Umetnici SVEDOCI, Umetnici Ljubitelji Umetnosti itd…

21) Protiv Umetnosti su ONI koji pišu o živim koji su odavno mrtvi a i ONI koji pišu o mrtvima koji nikad nisu prozborili jezikom umetnosti i jezikom živih.

22) Oni koji RASKRINKAVAJU tudju Umetnost da bi sačuvali svoju Umetnost.

23) Žrtve Umetnosti

Žrtve Umetnosti-Radi-Umetnosti

Žrtve Anti-Umetnosti i Ne-umetnosti

Žrtve Lepe Umetnosti

Žrtve Primamljive, Korisne, Podatne i Svodne Umetnosti

Žrtve Žrtava Umetnosti

Žrtve Nesporazuma i Neznanja u Umetnosti

Slavne Žrtve Umetnosti

Neznane Žrtve Umetnosti

Žrtve Nehata u Umetnosti

Žrtve Predumišljaja u Umetnosti

Svesne Žrtve Umetnosti

Nesvesne Žrtve Umetnosti

Masovne Žrtve Umetnosti

Slavne Žrtve Umetnosti

Žrtve tudjih ideja u Umetnosti

Žrtve Lažnih Profesora u Umetnosti i van Umetnosti

Žrtve Uzvišene i Herojske Umetnosti

Žrtve Kukavičluka u Umetnosti

Žrtve Nepromenljive Umetnosti

Ponosne Žrtve Umetnosti

Žrtve Religiozne Umetnosti

Žrtve Idealne Umetnosti

Žrtve Velike i Dobre Stare Umetnosti.

24) Estetičari, Teoretičari, Analizatori i Kasapi tudje Umetnosti, a ne Estetičari, Teoretičari, Analizatori i Kasapi svoje Umetnosti.

25) Protivnici Umetnosti su: Naivni Umetnici – Bivši i sadašnji ili budući prekaljeni biznismeni i rasturaći i prodavci loših dela onima koje ne interesuje Umetnost i koji imaju „Dobar i Nežan Ukus za Umetnost“.

Elektronski propagatori Naivne i Primitivne Umetnosti, Naivna umetnost je NAIVNA Umetnost i Primitivna Umetnost je PRIMITIVNA Umetnost.

26) Protiv Umetnosti su: Amateri koji profesionalno žive od svog Amaterizma.

Organizatori Amaterizma koji zaradjuju ili profitiraju na Amaterizmu. Poslepodnevni i Nedeljni Umetnici, Poslepodnevni i Nedeljni Istoričari Umetnosti: Budući Galeristi i organizatori zabave Za-Umetnost-Protiv-Umetnosti, rade i sagorevaju kao Zagovornici i Organizatori

Profitiranja od Umetnosti.

27) Izgubljena strana

28) Apolitični Umetnici a i Umetnici koji se bave Politikom da bi stekli pozicije u „Umetnosti“ i izvan Umetnosti i Nad Umetnošću.

29) Lažni Socijalisti koji više vole da sa visine poklanjaju tudju

Umetnost nego da OBRAZUJU.

Lažni Umetnički Revolucionari: Na Zapadu ili na Istoku. Lažni čuvari Stare Dobre Tradicije u Umetnosti.

Lažni Buntovnici koji Profitiraju od Buntovništva. Lažni Galeristi koji lažno podržavaju Umetnike.

Lažni Voditelji Galerija koji Lažno žude za Lažnim Promenama a koje se ne tiću i ne dodiruju njih same.

30) Književnici koji pišu „O Nekoj Drugoj Umetnosti“.

Slikari koji Otslikavaju „Nešto Drugo“ kroz Umetnost.

Oni koji govore o Umetnosti da bi kazali „Nešto Drugo“.

Svi koji su za Nešto Drugo rade za Umetnost-Protiv-Umetnosti.

31) Pobornici prefinjenog ukusa i dobre stare tradicije beže od Umetnosti jer je ona Duboko Tradicionalna. Protiv Umetnosti su: Pasivni potrošači Umetnosti

Uljudni Kružoci

Sentimentalni dobronamernici i neznalice

32) Protiv Umetnosti su: Oni koji vole Umetnost kao što vole svoju Decu, Beretku, Lulu, Prigušeni Sumrak, Prigušenu Muziku, Narkotike, Baha, Sparušeno Cveće, Alkohol, Šah, Domine, Mice, Karte, Fudbalske Utakmice, Filmske Glumice i Bradate i Bespomoćne Umetnike jer rade Za-Umetnost-Protiv-Umetnosti.

33) Istoričai Umetnosti: Prašnjavi Bibliotekari Umetnosti i njene

Istorije.

Kidnaperi.

Rasisti.

Obožavaoci Cmizdrave Salonske Umetnosti.

Homoseksualci

Oni koji su za: „U zdravom telu zdravo ništa“.

Militaristi

Vojnici

Pošteni i Nepošteni Hroničari bez smisla za Umetnost. Nabedjeni ili zvanično krunisani Kulturni Emisari.

Birokrati svih vrsta, fela, godišta i opredeljenja.

Direktori Muzeja (ali i njihovi formalni protivnici) i ostali borci

Za sveta mesta u Umetnosti.

34) Profesori Umetnosti, Profesori Akademija, Škola i Instituta gde se izučava Lažna i Privatna Umetnost.

35) Graditelji Imaginarnih Muzeja i Kolekcija koji za to dobijaju Konkretan novac i moć da i dalje govore PROTIV UMETNOSTI.

36) Obožavaoci Tajnih Materijala, Simbola, Misterija, Metafizike, Mitova, Kosmosa, Aksioma, Snovidjenja, Crno-Belih Odnosa, Fantastike: Naučne ili Privatne, Stripova, Viceva, Pošalica itd…

37) Oni koji su za Samoniklu i Samorodnu Umetnost.

Oni koji su Za-Umetnost-Radi-Umetnosti rade

Za-Umetnost-Protiv-Umetnosti.

Oni koji su Za-Umetnost-Kao-Umetnost rade

Za-Umetnost-Protiv-Umetnosti.

38) Oni koji pišu romansirane biografije Umetnika.

Oni koji su zainteresovani ili vole život Umetnika a ne vole

Umetnost.

Oni koji žive životom Umetnika a nisu Umetnici i ne vole

Umetnost.

Oni koji znaju sve muke i patnje Umetnika i Umetnosti a ne vole

Umetnost.

Oni koji su zadovoljni-nezadovoljni životom Umetnika i Umetnosti. Oni koji imitiraju život Umetnika.

Oni koji se druže ili žive sa Umetnicima zbog nekih drugih stvari a ne zbog Umetnosti.

Oni koji prepričavaju Umetnost a ne stvaraju Umetnost.

Oni koji su izgubili (ili nisu ni imali) moć Umetničkog govora pa se bave ili mešaju Umetnost sa:

Socijologijom, Psihologijom, Psihoanalizom,

Geometrijom, Matematikom, EKOLOGIJOM, Kabalom, Hiromantijom, Religijom, Terapijom i ŽIVOTOM, NISU ZA Umetnost jer su Za-Umetnost-Protiv-Umetnosti.

39) Neplaćeni Dušebrižnici Umetnosti su Za-Umetnost-Protiv-Umetnosti.

Slepi Obožavaoci Umetnosti, Diskretni Ljubitelji, Oni koji Lupaju rukom o sto, Oni koji lupaju glavom o Umetnost. Oni koji se zbog Umetnosti: Probadaju, Krvare, Pale, Seku,

Mažu, Gutaju vodu, Uzimaju Droge, Crtaju Obrve, Maskiraju u Žene ili Muškarce, Seku Kosu, Pokazuju Stražnjicu ili K…. ili P…. ili se tucaju zbog, radi, pro ili za Umetnost.

Oni koji su za feminističku Matematiku ili feminističku Umetnost. Oni koji se trće zbog Umetnosti.

Oni koji trče zbog Umetnosti, Oni koji se posipaju pepelom zbog Umetnosti, Oni koji se posipaju Solju ili mažu blatom zbog Umetnosti.

Ali su ipak najgori oni koji nam Andjeoske Pejsaže, Setne Parkove, Dobrodušne Portrete, Polja i Ravnice, Lepe Deve, Budoarske Curice, Vilin Konjice, Ljupke Krpe, Bisere i Zlato pokazuju i Naturaju uz tajnu i nevidljivu PRINUDU.

OVE REČI GOVORE PROTIV UMETNOSTI JER NISU UMETNOST.

40) UMETNOST PRAVE UMETNICI ZBOG UMETNOSTI KAO UMETNOSTI I RADI UMETNIKA ZA BUDUĆE VREME UMETNOSTI-PROTIV-UMETNOSTI I UMETNIKA.

RAŠA TODOSIJEVIĆ, BEOGRAD 1974.

Sa ulice : Pred uvod u Istoriju 1976

Ako želite biti u istoriji

1) Morate biti JA – RAŠA TODOSIJEVIĆ

No, priznajte

nemoguće je biti ti JA i da pritom zadržite i ono svoje beznačajno JA

2) Vreme nalaže

mora se biti AVANGARDAN

a

avangarda (po Boniti Maslini)

odgovara na tri zahteva ili kvaliteta:

NOVOST, LINGVISTIČKI PREOKRET i SKANDAL

3) Znači:

Ni Anti-Umetnost ni Ne-Umetnost ni Umetnost?

Napuštanje izraza, ekspresije i mrcvarenja?

Umetnost kao antologija učmale tautologije?

Traganje za metodima? (Zarade)

Otvaranje prema drugim disciplinama ? (Biznis i Ekologija)

Nova umetnička praksa?

i

Stihove recitujte kroz uši slušajte ih tabanima?

(Poduhvat refleksivnog karaktera)

(TO JE NOVOST)

Pišite jezikom a sve azbuke i znakove zaboravite pred pisanje!

(LINGVISTIČKI PREOKRET)

i zatim

maskirajte se u Josephine Beuys i svim srcem

do besvesti

pevajte

I like AMERIKA

(TO JE SKANDAL)

AMERIKA likes ME

(u hodniku)

mrtav zec-evro-azija-zlatna-glava-socijalna-skulptura

mast-sa-mlekom-umetnik-pilot-filcani-šešir-imalin-itd…

itd…imalin-šešir-filcani-pilot-umetnik-mleko-i-mast

skulptura-socijalna-glava-zlatna-azija-evro-zec-mrtav

(u drugom hodniku)

prh,prh,prh,prh,prh,prhvažno je lagati:

publika besno proklinje MOJ RAD

ili

Biti učitelj je moje najveće umetničko delo ?????????????????????????????????

SVE OSTALO JE JALOV PROIZVOD,

SAMO DEMONSTRACIJA

OBJEKT NIJE VAŽAN

NJEGATREBA MATERIJALIZOVATI U:

NOVAC NOVAC NOVAC NOVAC NOVAC NOVAC NOVAC NOVAC

a novac se tako brzo okretao i zato ga je teško bilo videti

(U današnje vreme, mišljenje je postalo tako pozitivističko da ljudi cene samo ono što se može kontrolisati razumom, što se može koristiti, što može da pomogne u napredovanju u karijeri.)

(Uplakani profesor iz Dizeldorfa)

(iz trećeg hodnika)

Ako ja kažem da je to umetnost – da li je to umetnost

(neki crnja ih Harlema)

(Daniel Buren iz četvrtog hodnika)

Umetnost je neizbežni saveznik sile.To se još uvek nije znalo na početku veka, kada su zatvarane izložbe impresionista i fovista. Ali je danas to sasvim očigledno kada je poslato 5 000 policajaca da brane jedan avangardni bijenale.

( Tomazo Trini iz istog hodnika)

Moderno je napadati avangardu IZNUTRA. Evo šta neki govore u njeno ime: Dalje ruke od »dominantne ideologije«! Šta to znači? (Bart:«…«dominantna ideologija«. Ovaj izraz je nesuglasan. Na kraju, šta je to ideologija? Ona je upravo ideja UKOLIKO DOMINIRA: ideologija ne može biti drugo nego dominanta«.)

(U petom hodniku)

i, umetnici su počeli da se tetoviraju:

I love John Weber

I love O.K Harris

I love Leo Castelli

I love Sonnabend

I love Denise

Marlborough, 44, West 57th St. New York. Tel: 541-49000

MOJ JE PRAVI DOM

Ako baš želite da budete u istoriji

(i pored toga što morate biti JA)

(i pored toga što morate lagati)

….. morate nešto prihvatiti da bi vas prihvatili i tako sve izgubili da bi nešto dobili, a da bi nešto dobili morate nešto prihvatiti da bi vas prihvatili i tako sve izgubili da bi nešto dobili……

zato

NEŠTO IZMISLITE!

STAROMODNA UPUTSTVA KOJIH SE NE TREBA PRIDRŽAVATI ALI IH TREBA UPAMTITI

Sve svoje pokušaje, zapise, skice, slike, knjige, kolaže i fotografije

UNIŠTITE!

ALI ZA SVE TO I Z M I S L I T E DOVOLJNO LICEMERAN

DOVOLJNO ISTINIT RAZLOG

(ALI PAZITE DA VAM TO NIKAKO NE USPE)

Na primer:

a) vaš najbolji prijatelj vas je napio i u tome sprečio

b) pre konačne odluke – trgovac je sve pokupio i prodao

c) dok je ISTORIJA tiho kucala na vrata i utom ulazila

u vašu OBAVEZNO BEDNU RADNU SOBU – niste uspeli sve

da spalite

i,

nažalost,

ostalo je mnogo toga

razasuto

po tepihu ispred kamina

(u šestom hodniku)

Neki umetnik je pevušio:

Sa ( ) ja mogu da radim šta HOĆU

mogu da igram BALET

mogu da je TUCAM

da je PLJUNEM

ŠUTNEM i okrenem ledja

Mogu dopisnicom da joj se JAVIM

CIAO! POZDRAV OD

Ženski glas sa strane:

uslove ne postavljaš ti, tebe očito toleriše ono čemu se suprotstavljaš.

(C.M.)

I,

počelo je veliko tucanje izmedju 1904 i 1912, 1917 i 1932, 1960 i 1976

……….kada se svetlo upalilo

SVAKO JE TRAŽIO SVOJE

ŽIVOT je natezao na svoju stranu

TRGOVCI na drugu

POLITIČARI na treću

PROFITERI na četvrtu

PORODICA na petu SIROTINJA na šestu

A KOLAČ ISTORIJE JE I DALJE NETAKNUT STAJAO U IZLOGU

I

M O R A O S A M:

da se mažem blatom
da gutam vodu
da se posipam solju
da farbam ruke
da jurcam
da perem noge
da kinjim ribe
da farbam fikuse (u belo)
da dišem poput šarana
da stojim u mestu
da se maskiram u umetnika
da mislim na istoriju
da knjižim profitere
da zezam muzeje
da pišem o revoluciji
da mrzim umetnost
da razjašnjavam, govorim, derem

DOK SU DRUGI ZA TO VREME ZARADJIVALI PARE:

andjeoskim pejsažima
setnim parkovima
dobrodušnim portretima
lepim devama
budoarskim curicama
vilin konjicima
ljupkim krpama
sisicama
stražnjicama
kurvanjem
lažnim mrcvarenjem
maminim mahinacijama
podavanjem
imitiranjem
coktanjem (šeni kuco šeni)
štipkanjem
feminiziranjem

( ) i ( )

(Usplahiren glas)

ŠUŠKA ISTORIJA NEMA STILA!?

(Stil kreira Trevira

Art Forum

Coca Cola

Art International

Pepsi Cola

Studio (International)

Art in Amerika

Flash Art

Data

Beteks

Heute Kunst

Knorr i Borovo)

I, postao sam krojač mojih tvrdnji

no,

»očigledno je da ukoliko se ma koja umetnička akcija digne protiv postojećeg političkog sistema i nastoji da se sa njime bori na istom terenu, ubrzo biva prinudjena bilo na sklapanje kompromisa bilo da se pomiri sa neefikasnošću«.

(Catherine Millet)

And

The editor has written me that hi is in favore of avoiding “die Auffassung, das der kunstler eine ART Affe sei, der civilisierten Kritiker interpretiert werden musse anzufechten”. To bi mogla biti dobra vest za umetnike i majmune zajedno

(Sol LeWitt)

(iz sedmog hodnika)

A šta se za to vreme dogadjalo u Beogradu?

KAO PRVO

» … Postoji težnja za izolovanjem avangarde od mogućnosti da se prikaže u stvarnim dimenzijama… ». (Ješa Denegri)

(iz istog hodnika)

ALI IZLAGALO SE !

Muzeji i galerije su počeli besomučno da izlažu-pljačkaju AVANGARDU

i

PRITOM NIŠTA DA NE PLAĆAJU

KAO DRUGO:

“Umetnici” i njihovi lukavi birokrati veselo su zviždukali:

Pa to tvoje delo nije po statutu

Po izgledu pravilnika nije tvoje delo

Pravilnik je umetničko delo

I I I III IV

M-P P-M M-P P-M

S-M S-M M-S M-S

S-P S-P S-P S-P

I, dok im se novac sve više gomilao

a istorija izmicala

decu su hitno poslali

za za za za za za za za za

Oksford, Njujork, Berlin, Tokio, Pariz, Rim, Ženevu, Brisel i Firencu

A ovde su

( po Akademijama) i dalje prodavali razne tehnike:

prosjačenja

šmirglanja

grebanja platna /

folklora /

pirotskih ćilima /

Bonra /

Vijara /

prljavih krpa /

kafanskih preklapanja

A NOVAC?

Novac je pristizao od neznano kud

jer

ovde nema

UMETNIČKOG TRŽIŠTA

KAO TREĆE:

Neki su se pretvorili u tesarsko-knjiške biznismene

pa su vredno-svakodnevno:

Izmišljali-Farbali

Opremali-Glancali

Uredjivali-Doterivali

Šminkali-Kitili

I NARAVNO PRODAVALI

MRTVAČKI SANDUK

ZA

POSLEDNJI I NAJVEĆI SPROVOD I DUBOKU SAHRANU AVANGARDE

Profesor sa cvikerima:

Pre nego što predjemo na teorijski nivo, potrebno je zapitati se:

KO JE DANAS ZA UMETNOST I ZAŠTO?

KO JE DANAS PROTIV UMETNOSTI I ZAŠTO?

Ranjeni vitez pod drvetom:

I v i d e l o s e d a r a z l o z i p r v i h n i s u t o l i k o u b e d l j iv i

I v i d e l o s e d a n i r a z l o z i d r u g i h n i s u t o l i k o u b e d l j i v i

(FINALE)

Ako i dalje želite da se ugurate u istoruiju

(i pored toga što morate biti JA)

Treba zapamtiti:

“Umetnost je uvek mrtva, živa umetnost je obmana”.

(Ad Reinhardt)

“Umetnost nema dva gospodara”.

(Kurt Schwiters)

Zato vaša umetnost ne sme biti

U Z V I Š E N A, U N I V E R Z A L N A, B E S T E L E S N A

P O D A T N A, K O R I S N A, S V O D N A, H E R O J S K A I G R O B L J A N S K A.

UMETNOST ne VLADA, ne GOSPODARI, ne ROBUJE, ne ZAMAGLJUJE, ne GOVORI, ne OPISUJE, ne UMIRUJE, ne ULEPŠAVA, ne ĆUTI, ne ZAMAGLJUJE i ne POETIZIR.

(Ja ne vredjam, ja tako mislim. Kazimir Maljevič)

IZ DUBINE ISTORIJE: ĆUTANJE.

Thinking through this lens, perhaps the most powerful pieces of the evening for me were Nathan Bockelman’s Drinking of Water after Raša Todosijević (Belgrade, 1974) and Nancy Popp’s The Loneliness of the Immigrant after Guillermo Gómez-Peña(Los Angeles, 1979). Bockelman’s and Popp’s projects, drawing aesthetically and conceptually on the history of endurance/body art, attempted to think through the terms of a broken social contract for a post-9/11 generation, exploring the individual’s physical and psychic relationship to and literal foundation for the politics of nation-building (Kathy O’Dell has written extensively on extreme body art practices of the 1970s and late 1980s/early 90s, suggesting that, by turning on their own bodies, artists could assert their agency within a culture understood as operating under a broken social contract, whether it be a result of events such as the ongoing Vietnam War, the largely ineffectual May 1968 uprisings, or the conservatism of the Reagan/Thatcher era).

Nathan Bockelman performs Drinking of Water (after Raša Todosijević)

In an interpretation of the 1974 Drinking of Water, Bockelman began by speaking expressively to the audience about scientific debates around existence gravity and the possibility that gravity is no more than the universe continually reordering itself. Letting the audience know that he “does not eat meat, does not eat fish” and insisting, “we are not predators,” Bockelman poured the contents of a small bowl, which included a male Siamese fighting fish, onto a towel on the floor. After scrawling the word HARMONIOUS on the wall (in response to an audience member who had scrawled a large question mark), he opened a gallon of distilled water, laid down, placed his shirt over his face and began pouring the water over his nose and mouth.

Turning Todosijević’s 26 cups of inhaled water into three roughly 20-second sessions of waterboarding (this term was coined in 2004, although the technique has existed in various forms since as early as the 14th century), Bockelman inflicted a highly contentious form of “clean” torture on himself, but by cutting out the intersubjective relation between interrogator and interrogated, he focused on the action and the movements of the body. As in the 1974 iteration, Bockelman set up a reciprocal relation between himself and the fish—both being tortured by suffocation. In Bockelman’s performance, though, neither artist nor fish was going to die (Siamese fighting fish can live for hours outside of water and, because of the relation of the head to the lungs, drowning from waterboarding is extremely rare), but what viewers experienced was the writhing of bodies which believed they were going to die.

Forcing to the fore questions Todosijević raised about the neutrality of the artist and the ethical innocence of art in 1974, Bockelman’s 2010 actions bring to mind questions of the value of human life, animal life, and the relation between the two. Despite the fact that the excess water from Bockelman’s sessions was visibly draining into a fish tank below his head—creating a space, one could imagine, for the fish to live in the excesses of the action—one audience member became so outraged by the treatment of the fish that she took matters into her own hands, “rescuing” it from the towel while Bockelman was in the middle of his third and final session, and racing off from the gallery in her car. While the audience member’s intervention broke the poetics of this exchange, Bockelman’s suggestion that “maybe this is the performance’s way of reordering itself” seemed accurate.

REZIGNACIJA XXIV

ZGRABITI SREĆU

Beograd, 04. jul 2008.

Dorađeno 2. novembra 2009.

Jedan čilager, neka mu je laka zemlja, imaše lep običaj da u Tašmajdanskom parku hrani uboge tičice. Uglavnom je hranio golubove. U svojoj majušnoj kuhinji, sa dvokrilnim prozorčetom koje zvera u polu-tamu memljivog svetlarnika, prvo bi naseckao ostatke jučerašnjeg hleba i to obligatno na sitne kockice. Zatim bi od novina napravio fišek pa bi u njega sasuo pripremljene poslastice; baš tako, sve, do najmanje mrvice. Eto, čovek mišljaše da je veliki greh da naša nasušna hrana zalud ode u štetu.

Onda čiča obuče dronjavi Kluzov kaput, kupljen u periferijskoj radnji još za ona Titova vremena, natuče šešos na glavu, zaključa vrata od garsonjere i bez žurbe odgega pravo u park. Sedne ti on na klupu, lepo se raskomoti, zatim osmotri naokolo da vidi gde bi mogle biti njegove ubave ptice. Kad deda ukiži da su ga prefrigani gacuri prepoznali onda on otvori fišek pa stane da im baca kockice suvog jestiva. Golubovi kao golubovi, odranije svikli na njegova dobročinstva, namah bi se sjatili oko anonimnog sponzora te bi bez ustezanja, svi odreda, složno navalili da satiru besplatnu jutarnju klopu. Iskreno govoreći, prikan ih je lepo hranio, nije zakerao, niti je o svojoj monumentalnoj dobroti prdekao na državnoj televiziji; baš milina.

Još fišek ne beše prazan nit´ su se sura gradska ptičad zasitila nuđenim krkanlukom kad se pred našim dobrodušićem odnekud stvori devojčurak, zaista prelepa gimnazijalka, vita riba od svojih šesnaest ili možda sedamnaest godina sa šarenom plastičnom loptom u rukama. Lupa i odskakivanje njene lopte rastera ne baš plašljive leteće izelice a ona reče:

– Dobar dan dedice. Često prolazim Tašmajdanom ali mi se sve čini da se ranije nismo sretali. Nećete mi verovati kad vam kažem da sam ja Sreća. Ako mi se prohte nekome mogu da donesem džakove novca, slatku dečicu a uz njih i puno svakojakih stvari. Međutim, ima budaletina koje misle da sam ja prevrtljiva cica jer drugima umem gadno da zabiberim čorbu i da im spletkom uništim sve što su jadnici s godinama uspeli da steknu.

Dabogme da se laponac u totalu prenerazio takvim otvaranjem svog životnog pasijansa. Kome je Sreće došla na noge, tek tako, bez pozivnice, bez cmizdre, bez loza, bez protekcije i moljakanja? Gospođica je doduše poprilično okasnila, najmanje pedeset godina, to da, ali šta sad mari: Bolje ikad nego nikad!

Praveći se Englez, dedica nonšalantno odloži onaj fišek na klupu, polako ustade, zatim se malčice naže, sve misleći da će nekakvim brzim zahvatom uspeti da zgrabi svoju Sreću. Ruke proleteše kroz sen, kroz ništa, kroz privid, kroz maglu i tihi kikot lažljive fatamorgane. Snaga želje mu opasno zanjiha telo, a zatim, tražeći spas, on se mahinalno trže unatrag, izgubi tlo pod nogama i potiljkom tresnu ravno o klupu.

Tek se razdanilo, blista proletnje nebo nad Beogradom, zvone zvona Svetog Marka, a mrtav čovek leži u Tašmajdanskom parku; svi ga zaobilaze, misle da to neki pijanac odmara svoju nesretnu dušu. Vide da je pao, vide da se ne mrda ali ne i dalje od toga. Pa opet, dovraga, ko bi umeo da napravi razliku između života i jedne usrane narodne uzrečice?

© Dragoljub Todosijević Raša, 2008. (možda čeka doradu)

REZIGNACIJA XXVI

A TOAST TO THE HOST!

Definitivna verzija

Beograd, 08. juni 2007.

El Paso, januar. Meni beše nečeg otužnog u nazivu motela „Usamljena Zvezda“. Mnogima bi taj naziv možda zvučao idilično, u neku ruku i rodoljubivo. Gazda motela: oniži matori ćelavko, tek je godinu-dve mlađi od mene. Odmah se ispostavilo da smo zemljaci. Po mojim popustljivim balkanskim merilima motel bi se mogao opisati kao pristojno održavane barake, zapravo dva krila prizemnih daščara povezanih sa centralnom zgradom, recepcijom, parkingom i tako to.

Mic po mic, shvativši da sam ja nevažna cvećka, siromašak, budista il’ kaluđer nekog zaboravljenog prosjačkog reda na proputovanju ka Svetoj zemlji, a pride sam se dobrano ugnezdio u njegovoj motelskoj hacijendi, gazda mi uz već malčice otpijenu flašu tekile i dosta preslanog čipsa, onako bez povoda, tako iznebuha, valjda kao zemljak zemljaku, stade pripovedati o svojim korenima.

„Momče“, reče mi zemljak, pokazujući rukom ka dubini prostorije, „sve sam ti ja ovo napravio sam, sa mojih deset prstiju. Krenuo sam od nule. Jedno malo koferče i dve stotine dolara u džepu.“

Ja klimam glavom kao da ću da kažem: Lepo zboriš. Nema šta. Hotel je prva liga. Hilton u malom. Daleko si dogurao. Onih njegovih dve stotine dolara ne pominjem jer sam tu priču čuo sto puta.

Ako ostavimo po strani ceremonijalne hvale na račun El Pasa, Teksasa, Amerike, verskih sloboda i ovdašnjeg načina života, evo njegove priče u nešto sažetom i neznatno ulickanom obliku:

Njegov deda sa očeve strane je bio Rus. Zvao se Jakov. Jakov je bio mlad i nadobudan sanitetski podoficir u Dobrovoljačkoj armiji generala Denjikina. Potom su ga sa ostalom vojskom priključili baronu Vrangelu kome je na jugu Rusije data komanda. Situacija je bila beznadežna. Propast je bila neizbežna. Krim i jug behu mišolovka i za vojnike i za izbeglice. Svi su to dobro znali. Jakov se iz Odese, tačno 15. novembra 1920. godine, pre podne, na engleskom Drednaught-u otisnuo na debelo more. Panika, evakuacija! Privremena vojna odstupnica: Turska! Sa hiljade naskroz izbezumljenih Belih nesretnika za dlaku uspeva da izmakne krvavom piru Crvenih posle zauzimanja Krima. U Srbiju je došao iz Konstantinopolja. U Niš, tačnije u Nišku Banju, dolazi krajem 1923. godine zajedno sa svojom verenicom koju je pokupio, ili je možda ona njega obrlatila, sred onih blesavih i zbrkanih dana u Odesi. Verenica mu se zvala Maja Grosman, Mina Grosman ili već tako nekako. Po dedinom pričanju, verenica mu beše visoka, bledolika, zgodna, kapriciozna i malčice histerična ženska, prava otmena gospođica rodom iz Sankt-Peterburga iliti Petrograda.

Naivnom Jakovu je dugo trebalo da dođe k sebi i da potom shvati da je Maja razuzdana velegradska šmizla širokih vidika i slobodnog ponašanja. To je izazivalo mnogo šuškanja i ogovaranja udatih žena, lokalnih svetica i alapača, ali ne i imućnijih banjskih gostiju. Dedi nije preostalo ništa pametnije nego da nevernu ljubav svojski izlema i zatim beštiju otera od kuće. Dve nedelje kasnije, ili tako nekako, sklapa brak sa jednom tamošnjom belom Cigankom i o istom trošku u Banji otvara apoteku od koje se pristojno moglo živeti. Maja je odmaglila u Crnu Goru, u neko primorsko mesto, pa je među Crnogorce nesebično počela da širi onu nadaleko poznatu rusku gonoreju – Majin ili takozvani carski triper. Triper a la Romanovi.

Dedine zlobne reči o Majinoj gonereji ne zvuče uverljivo. Nije verovatno da je ona kapavac donela sa sobom iz Rusije. To bi deda, kao farmaceut, poodavno osetio – kako se to obično kaže – na svojoj koži. Da je bilo onako kako on tvrdi, sigurno da bi nešto preduzeo još u Odesi. Biće da je reč o običnom triperu, ali je Crnogorcima iz nekog sasvim neobjašnjivog razloga više imponovala ruska verzija.

Za vreme rata omanja nemačka avionska bomba pogađa njegovu apoteku ali na svu sreću niko nije stradao. Jakov, zajedno sa ženom i sinom jedincem, njegovim budućim ocem, seli se u Niš. U Nišu, za preostale carske zlatnike, za one blistave zlatne petake iz 1903, i ko zna šta još pride – u igri je bila tapija na plac i napola srušena apoteka – kupuje prizemnu kuću sa baštom, gore iznad železničke rampe, tik uz groblje, u nekaldrmisanoj Goričkoj ulici, na brežuljkastoj periferiji koju su Nišlije, verovatno po jednom davno zamandaljenom bircuzu, s ponosom zvali Vazdušna Banja. Otac budućeg gazde „Usamljene Zvezde“, dakle pola Rus a pola srpski Ciga, 1943. godine ženi se najstarijom ćerkom njihovog prvog komšije.

Nevestin otac je posle rata postao milicioner. Beše to čovek tvrde ćudi, čankogrebac sa nadimkom Kucov. Nevestinoj majci su komšije nadenule nadimak Cajka. Kucov je bio brbljivac, neprikosnoveni gazda u kući, batina u porodici, rođeni lažov ali relativno inteligentna osoba, bar kada se ima u vidu onih šest meseci večernje škole koju je završio bez po muke. Sve mu je išlo k’o po loju. Pošto mu je milicionerska plata bila mala on stade da krade mermerne spomenike sa niškog groblja da bi ih zatim prodavao onim istim kamenorescima kod kojih su ožalošćeni ljudi dolazili da naručuju spomenike.

Jednom ipak dođe čas da se polože računi. Njegove kolege milicioneri, znanci, pa čak i dobri drugari iz iste milicijske stanice, dođoše da ga hapse. Oni banuše, da li baš slučajno, nekako u decembru, dok je Kucov okružen porodicom i prijateljima u dobrom raspoloženju slavio porodičnog sveca, Svetog Nikolu, omiljenog zaštitnika srpskih moreplovaca, svetskih putnika i male dece. Prema jednoj fascinantnoj ali ipak teško proverljivoj verziji, Sveti Nikola se od glave do pete prerušio u poznatog niškog doušnika i svodnika zvanog Mile Tetreb, te se tako vešto zakrabuljen uputio pravo komunistima u šake da bi im dojavio ime i tačnu adresu skrnavitelja svetih grobova. Po drugoj priči, takođe verovatnoj ali sasvim suprotnoj od prethodne, hapšenje je izvedeno na dan Svetog Nikole sa namerom da se našoj veri, veri naših predaka jednom i za svagda podseku krila. Valjalo je obezglaviti praznoverje a Kucov se u toj stvari namestio ko’ kec na desetku. Ovamo slavi slavu, štuje Svetog Nikolu, deci za Vrbicu kupuje zvonca i plehane krstiće a tamo noću u uniformi, sa pištoljem za pojasom, vršlja po groblju i krade spomenike. Oni koji su stanovali pokraj groblja tvrdili su da su u ta Kucovljeva vremena to tužno mesto pohodili duhovi u pratnji čopora skotnih vučica i da su se pred svitanje mogla čuti zapomaganja i jezivi dečiji jecaji.

Nikoga nećeš razuveriti ako kažeš da tu uopšte nema prekogrobnih tajni. Niko ti neće poverovati ako ustvrdiš da ona strašna priviđenja nisu karakondžule već zapravo siromašni Cigani, da one dlakave zverke užarenih očiju nisu skotne vučice već psi lutalice koji se tu od vajkada hrane ostavljenim ponudama a da su dečiji jecaji samo zabava obesne mladeži gde u svom bezobrazluku uteruju strah u kosti prolaznicima koji se koriste poznatom grobljanskom prečicom.

Uostalom, ova bi zgoda vremenon izbledela, baš kao i svaki mutež, kao kakvo beznačajno zbitije il’ jutarnja izmaglica, da među svetom ne beše strašljivaca koji, navodno, na nagovor sujevernih žena ili svojih zloslutnih sestara, počeše o vratove da kače svakovrsne amulete, talismane ili, kako se to narodski kaže, amajlije protiv uroka, protiv zlog pogleda, vradžbina, bajanja, vampira, veštica, vukodlaka i drugih nečastivih sila, preporučujući za tu spasonosnu svrhu krstić od suvog lipovog drveta, zatim mali smotuljak crvenog konca i dva pera od morkinje.

Bilo kako bilo, Kucov ruši spomenike, duhovi cvile i tumaraju naokolo, bespomoćni pokojnici zapomažu, Sveti Nikola okleva a milicioneri vrebaju zgodnu priliku da se o istom trošku obračunaju sa lopovom, Bogom i našim lepim narodnim običajima.

Zahvaljujući tom nesretnom zbiru okolnosti ili tako nekako on je za svoj prerani pokušaj poslovnog ponašanja u duhu srpskog laissez-faire-a zaradio tri godine zatvora i novi nadimak: Robija. Kucovu je, naime, suđeno i presuđeno bez advokata, bez dokaza i bez valjanih svedoka. Na veliku sreću, u ta jadna poratna vremena, čestita reč savesnog građanina ili nekog naprednog omladinca imaše veću težinu od činjenice što je, istini za volju, sudijama znatno olakšavalo rešavanje pristiglih predmeta. Povrh toga, obnavlja se, dakako u tišini, na sporedna vrata, ispod žita, prekinuta saradnja između crkve i vlasti, mada u tom osveženom pobratimstvu ne beše iskrenog poverenje pa ni traga od stare suvladarske ljubavi. Ta će ljubav da popričeka bolje dane. Po izlasku iz zatvora Kucov ili sada Robija, pokušava da se bavi sitnom trgovinom. Mnogo pije ali ni za živu glavu neće potegnuti pivo iz zelene flaše.

Kucovu socijalizam nije dao prilike da se razmaše i svetu pokaže šta on stvarno ume. Na kraju krajeva, krasti teške mermerne spomenike nije nimalo jednostavna stvar. Nađite se vi u njegovoj koži. Radi se uglavnom po mraku, u sitne sate, a težaci – nelojalan seoski kadar – uvek kasne, traže više novaca nego što njihovo najamništvo zaslužuje ili, onako seljački, kako već samo seljaci umeju, izmišljaju šašava kovarstva, vazda bogoradaju i čestim pozajmicama ucenjuju poslodavca.

***

Čuvar ove kratke ispovesti, vlasnik motela „Usamljena Zvezda“ u El Pasu, dolazi na svet u niškom porodilištu 1946. godine. Prvo pa muško.

Tokom 1967 godine zdrav i prav, širom otvorenih očiju, bez jasnih planova za budućnost, skita Parizom. Grad je veliki i svakojaki svet živi u njemu. U svojoj dvadeset i prvoj godini, na čuvenom Monmartru, kraj tezgi, slikarskih štafelaja i kafanica, mladić turistima reže crne papirnate siluete i tom veštinom ozbiljno šteti sirotinju sa Dalekog Istoka. Kad je bez posla ne gubi vreme već iz jedne kupusare uči engleski i budan sneva da jednog dana ode na Aljasku. Iskonski zov ruske duše. Zahvaljujući dobroti, vezama i birokratskoj umešnosti neke verske družine 1968. godine, upravo dok pariskim ulicama besni boj između policije i studenata, on sa urednim iseljeničkim papirima stupa na tlo obećane zemlje: Njujork, potom Dalas i, konačno, El Paso. Kakvi studenti, kakve puste demonstracije. Studentariju bi valjalo mlatiti usranom motkom pa nek se svi puše.Vlast je vlast, red je red i tačka. Zna se ko je domaćin u kući. To je zapravo sve: Naš čovek u raštrkanju.

***

Gazda kadašto ume da bude vrlo ljubazna osoba. On je poslovan čovek. Radi na recepciji, bavi se svakodnevnom administracijom, nabavlja neophodan provijant, vodi računa o zaposlenom osoblju a ne pada mu teško da opaše kecelju i da se lati šankerskog posla. Gotovo da nema obrva a lice mu je osuto bubuljicama – verovatno zbog svog dermatološkog nehaja ili možda neumerene upotrebe američke demokratije i brze hrane. Umesto kravate oko vrata vezuje crnu pantljiku. Kad hoda klatara levo-desno i sigurnim korakom pokojnog Džon Vejna vešto vijuga između stolova. U stvari on ne oponaša samo slavnog glumca već i one naduvene južnjačke gluperde. On je oponašao seoske dasovane ali mu se taj zacelo kameleonski refleks postepeno uvlači pod kožu. Sinovi mu prekoputa motela drže perionicu kola. U sumrak Nišlija neće propustiti da podseti spremačicu, rošavu Meksikanku, čistunicu, da trkne na parking i da sa jarbola pažljivo skine zastavu. Neko mu je šanuo na uvo da po vrlo strogom zakonu države Teksas državna zastava ama baš nikako ne sme da prenoći na otvorenom. Kakva mi je to vajna zastava koja se plaši mraka? Možda ima kokošije slepilo ili jadnica skriva neprijatnosti iz detinjstva. Uveče cela porodica, gomila prežderanih telesa, šljoka pivo pred televizorom i već oko jedanaest sati eno ih gde spavaju ko klade. Zašto ne kupe veći televizor? Ujutru se svi tuširaju – bolje rečeno trezne se i šure!

Ščepavši hitrinom izgladnele zvečarke moj novac, moju papirnatu gotovinu, deset dolara za svaku prespavanu noć u brlogu zvanom „Usamljena Zvezda“, gazda mi je veoma iskreno poželeo sretan put. Ljudi obično kažu da su oči ogledalo duše. To je lepa ali otrcana izreka; oči, misli, slutnje, pomešana osećanja, Bodler, Jesenjin, Lorka, Žak Prever, duša i tako to. Možda u tome ima neke istine.

Ponekad valja obratiti pažnju i na pokrete ruku. Novac je ščepao munjevito. Broji ga odmerenošću prevejanog zelenaša sa niške pijace. Nemam ništa protiv toga. Novac je za brojanje.

„Putuješ za Njujork? A!“ – reče gazda, mada oboje znamo da je on to sa Njujorkom izburgijao tog trena da bih mu ja nesmotreno lanuo gde idem. Bilo bi odveć glupo da me otvoreno pita gde sam ja to namerio da idem.

„Ne. Putujem za Stokton. Odatle ću za Evropu.“

Mrzi me da mu objašnjavam da ću prvo morati da svratim u Stokton, tačnije u Linkoln Vilidž a potom u San Francisko. Iz San Franciska letim za Frankfurt a odatle verovatno autobusom za Beograd. Uhvatio sam sebe da škrtarim sa rečima. Postao sam pravi usamljeni skot. Lonesome cowboy! Sumnjam da on zna gde je Stokton.

„A! Za Evropu. Nisam te pitao da li si ikad bio u Nišu?“

„Bio sam. Gadno i jadno.“

Našavši se nenadano na klackalici Nišlija sleže ramenima. Sa jedne strane ponos, stari balkansko slavijanski ponos, sa druge strane stars and stripes, motel, rebarca, hladno pivo i televizija.

Htede mi reći da tamo i nije bilo toliko loše kako sam ja u dve reči i bez dlaka na jeziku oblatio njegov Niš. Pa opet, šta bi mogao da uzvrati na pitanje zašto se on kog jarca smestio čak ovde, ovde u ovaj El Paso, na špicu Teksasa, gotovo u Meksiku, među brkate kuvarice i desperadose, ako tamo u tom njegovom gradu kraj mutne Nišave i nije bilo baš tako loše, kako ja bez uglađenih reči klepećem. Možda je bio žedan demokratije i širih intelektualnih vidika, ali su ga u njegovim plemenitim namerama davile zlurade komšije okoreli komunisti, a uz njih i onaj njegov deda bivši milicioner, neopevana pandurska pijandura u narodu poznat kao Kucov Robija. Ljudi su uvek žedni neke svoje demokratije. Stvari stoje ovako: Ako bi on kazao štogod loše o Nišu to je jedna stvar. O.K. Sve je onako kao on tvrdi, od a do š. Ako mu ja nalazim mane onda vređam njegova tanana osećanja a uz to sam i grdna neznalica. Nemam ja pojma gde se pije najbolja boza u Srbiji, gde se pravi najbolje kiselo mleko, ko je bio Stevan Sinđelić, gde je Čegar, šta je Ćele Kula, gde je Medijana, tvrđava, Niška Banja, Sićevačka klisura, Sveti Pantelejmon i tako redom do Svetog Save, Cara Dušana, Starih Slovena i onog slavnog cara Konstantina, zvanog Veliki. Ako se on jednog dana ipak vrati u Niš, da uz pivo i ljute pečene papričice progura svoje penzionerske dane, već ovde sanja kako će mu susedi nadenuti nadimak Amerikanac. Lep nadimak: Idemo kod Amerikanca. Gde je Amerikanac? Eno ga Amerikanac! Pa opet, bilo bi bolje da pita svoje sinove šta oni misle o Nišu. Da nije očevih tugaljivih pripovesti i po koje iskrene muške suze, njih dvojica za tu njegovu vukojebinu na tamo nekom Balkanu nikad ne bi ni čuli. Šta tim otresitim momcima rođenim i odraslim u El Pasu znači Niš? Ništa. Baš ništa.

„Nemaš mnogo stvari. Daleko je Evropa.“ Opet će Amerikanac.

Vidim ja gde on cilja. Zna on dobro šta znači skitaranje po belom svetu. Klipan sa malo prtljaga, a pride daleko od domaje, ili je skitnica ili je milioner ili ga možda juri policija. Ja očigledno nisam milioner niti me juri policija. Mada sam bliže skitnici, drznuh se da pred njim, pred nemerljivim gorostasom svekolikog srpskog rodoljublja, pred stručnjakom za geo-politiku, komunizam i Istočno pitanje, trtljam o turobnom nebu i ponornom jadu srpske provincije. Ni u najluđim snovima ne bih mogao da zamislim milionera koji se baškari po ofucanim sobama motela „Usamljena Zvezda“. O cucarachama ili, naški rečeno, o bubašvabama od dva inča nikom ni reči.

***

San Francisko i Sjedinjene Države napuštam tužan. Pada sitna kiša. Prve sveže kišne kapi posle dva meseca suvog vremena. Oblaci i kišica pojačavaju moju setu. Moja seta je kao i reuma. Ne ide mi se za Srbiju. Ne ostaje mi se u San Francisku. Danas je 17. mart, dan Svetog Patrika. Sveti Patrik je zaštitnik Irske i Nigerije. Ako vas ujede kobra ili crna mamba, pomolite se Svetom Patriku i stvar je rešena. Ništa ne košta a odmah deluje. To je prava stvar. Oduvek sam verovao da pored zvanične medicine i svakojakih otrovnih hemikalija postoji i duhovna alternativa. Recimo: skok u dalj.

Šetam Embarkaderom. Skrećem u Howard Street. Kišica polako prestaje. U jednoj od poprečnih ulica, u New Montgomery Street, mali tamnoputi školarci u zelenim kaputićima i sa zelenim kapama na glavama, marširaju u čast pomenutog sveca. Patrikovi preduzimljivi zemljaci su na ovaj blagosloveni kontinent besplatno prevezli njihove pretke pa je red da im se ovdašnja mladež afričkog porekla za te davnašnje usluge svojski oduži. Šta bi se desilo da nije bilo engleske promućurnosti, španske bezobzirnosti ili portugalskih karavela? Živeli bi u Africi i ne bi imali američke pasoše.

Na jednom starom kamionu ukrašenom šarenim girlandama od krep papira, desetak medenih beloputih devojčica u kratkim plišanim suknjicama i crvenim lakovanim cipelicama drže se za ruke i stepuju. Na trotoaru, iz donjeg rakursa, njihovi roditelji kamerama snimaju razdragan prizor ali naokolo, k’o lenje okeanske ajkule, tiho kruže zabrinuti pedofili. Narod pazari po radnjama. Porodice sede po restoranima. Dečaci veselo jurcaju naokolo. Ljubavnici se drže za ruke. Dangube hrane kliktave galebove. Sprema se parada. Ljudi i žene uživaju u svojoj debelo plaćenoj dokolici.

Čuvši za moju odluku da se vratim u domovinu Tom Ezava, profa japanske književnosti, pisac jednog bestselera i politička sveznalica, očinski mi preporučuje da zašiljim olovku i da počnem da vodim dnevnik. Pomislih: burazeru, belosvetski pametnjakoviću, vidro pacifička, morski lave, siđi već jednom sa tog svog sterilizovanog Olimpa. Ne idem ti ja u prašume Amazona, ne nameravam da istražujem život reptila na Novoj Gvineji niti mi pada na pamet da snimam dokumentarne filmove o gologuzim lovcima na divlje svinje i ljudske glave. Nikada mi neće biti jasan pravi smisao plemenitog saveta pomenutog profesora japanske književnosti. Vodi li taj kalifornijski lepotan dnevnik kad putuje za Boston ili kad zbog one svoje njujorške švalerke vazda leti na Istočnu obalu? Odakle tom naduvanom kalifornijskom derletu pare za avionske karte? Odakle njegovoj njujorškoj prakljači novac za preskupa modna luksuziranja? Kad god dođe u San Francisko samo cmizdri, samo se duri, šmrče i nešto nateže. Gospođica uobražava da je Joko Ono. Vreme provodi u knjižari City Light domunđavajući se sa matorim Ferlingetijem o francuskim filozofima. Francuski filozofi, velika stvar. Gomila nadobudnih škrabala. Svi nose plave košulje i trtljaju koješta o politici. Na mene gleda kao da sam ja morsko prase ili prestrašena crna stonoga pod vlažnim kamenom. Kad sam je jednom pitao čime se ona bavi u Njujorku, kiselo mi reče da je frizerka. Cura me zafrkava. Valjda se samo po sebi podrazumeva who is she and what she is doing. Prezire one sjebane istočne dotepance sa Kvinsa. Sa skupim devojkama iz Chelsea, pogotovu sa onim koje zuje oko design, art, photography, fashion and public relation, uvek ima briga. Nije glupa. Ima dobre noge, lep stas, izvežbano odlučan pogled, vodi zdrav život ali je teška ko olovo. Kladim se u pet stotina dolara da se ta japi rospija nikad neće udati. Danas je lakoverni gospodin Adonis od trideset godina i sa par miliona dolara u džepu retka zverka. Ostaće usedelica. Možda je za planetu tako mnogo bolje. Neka usvoji neku lepu vijetnamsku žgebu. Bio bi to politički vrlo korektan potez.

Sedam u avion. Grdosija preleće Sjedinjene Države, deo Kanade, Grenland, Atlantik, Škotsku, Englesku i posle šesnaest sati neprekidnog leta bez treskanja samouvereno rula pistom frankfurtskog aerodroma. Valja naviti sat po evropskom vremenu. Na aerodrumu sam u restoranu naručio kriglu piva i gulaš. Gulaš je predivan. Tražim još jednu zemičku. Nemci prave deset puta bolji gulaš od Srba. Ni mađarski gulaš nije loš. Iz Frankfurta sam se autobusom – minus air condition, plus idiotska balkansko-manjinska muzika – mrtav umoran dokotrljao do Beograda.

U avionu do mene sedi sredovečna dama šućmurasto plave kose, preplanulog pegavog lica, malih srcolikih usana i bledo zelenih očiju. Izgleda zdravo, negovano, zadovoljno, smireno i nadasve čestito. Tako izgleda. U mladosti je obožavala Džona, Džona Kenedija. Džona Ficdžeralda Kenedija i Džeki – dok se dotična „francuskinja“ nije udala za onog matorog grčkog milijardera. Šućmurasta dama na sebi ima roze haljinu, roze džemper i tanušni zlatan lančić oko svog pegavog i već namreškanog vrata. Gospođa reče da je rodom iz Sinsinatija. Ide u Nemačku kod sina. Njen sin nešto važno radi u jednoj maloj i slatkoj nemačkoj selendretini. Takođe reče da joj je otac u Sinsinatiju imao poslastičaru sa italijanskim sladoledom ali je nju božje proviđenje odvelo ravno u San Francisko. Šta to znači ravno u San Francisko. Od Ohaja do Kalifornije nigde nije stala. Usput nije odmorila dušu, prenoćila ili štogod prezalogajila. Prvi put sam se istinski i iskreno zamislio nad smislom proviđenja. Ejjj, proviđenje! Šta je to što ljudi nazivaju nebesko uplitanje u njihova uglavnom sitna i beznadežna zemaljska čeprkanja? Šta je to Deus ex machina? Šta je to božije učešće u ljudskim poslovima? Vidim boga s onom ustalasanom mojsijevski kolmovanom bradurinom do pojasa kako se sa rasklimatane građevinske skele dernja i grmi na uplašenu svetinu. Svi se tresu, krste i cmizdre. Baronesa Margaret se od straha upišala u gaće. Novopečena Baronesa se boji Boga koliko i ja crnog đavola.

Gospod besplatno prosipa svoju neizmernu božansku pamet a u predasima religioznog mudrovanja gasi žeđ izvorskom vodom i poluglasno, ali vrlo ubedljivo, preti paklenim ognjem. Kada se Bog razljuti onda tu nema šale. Mogao bi lako da nas zalije novim Potopom. Dobro je poznato da je njegov prethodnik, Mister Zevs, onaj mnogobožački vrhovnik, pored rođene sestre i supruge u narodu zvane Hera, ševio sve što nosi suknju. Postavlja se pitanje da li i naš hriščanski Bog, Bog Otac, ima penis? Kiticu, kurčić ili štogod nalik tome. Da li on ima nekakav, ko zna kakav, samo njemu svojstven božanski palamar za bezgrešnu uživanciju. Ja mislim da ima. Siguran sam da ima. Kakav bi to mogao biti bespolni Bog Otac? Bog a beskurica!

Eto, svi moraju da glasaju za njegovo postojanje. Niko nije lud da glasa za Lucifera, za partiju palih anđela ili da na svenarodnom referendumu, daleko bilo, hemijskom olovkom zaokruži ono: Ne postoji. Ako ne dobije većinu, ako pobede ateisti, mogao bi da nam priredi Armagedon. Sedi ti Bog na vrh zelenog brdašca. Trava je upravo pokošena i miri kao u gradskom parku. Žuti se po koji stidljivi maslačak. Bog se uvalio u svoj velebni carski tron, u krilu mu leži siva sveščica puna naših greha, pije belo kalifornijsko vino i na glavnoj probi zadovoljno posmatra kako nas, naravno nas proverene nevernike, sve strašljivce, nikogoviće i ništarije, satire sila vojske Mraka. Mračnjaci nas tamane ko jarebice a On širi ruke, veselo maše gospodinu Sotoni i cokće. Cokće od sreće. Brigadni General Sotona jaše razigranog riđana i predvodi dve stotine miliona demonskih konjanika: dve stotine miliona, gospo moja, silnih oklopnika. Sotona bljuje sumpor i smolu a mačem kosi na sve četiri strane. Lete glave, šiklja krv, kukaju nevernici.

Jovan sa Patmosa, politički emigrant, stručnjak za okultizam i nadaleko poznati spisatelj horor romana, olovkama u boji hitro skicira prizore za svoj novi film pod radnim nazivom Otkrovenje IV. Jovan pikira na Oskara: Aut Oskar aut nihil. On sanja novi Blockbuster. Svuda vidi novac, slavu i osvetu. Kada se oglase onih sedam vaseljenskih truba, kad preklano janje zapeva svoju molitvu vrh strašnog brega od ljudskih lobanja a daleka rika aždaha najavi dolazak Sina Božijeg, kuku nama. Zaboraviće naš Jole na obećano praštanje, na milosrđe, na oprost dugova, na snevanu jednakost i bratstvo među nevoljnicima: biće krvi konju do uzengija. Kada se okupa u našoj krvi vrgnuće se lola u ono što on uistinu jeste: Osvetnik i zavidljiva bezumica. Gore je Raj, dole je Pakao i ništa između toga; Ni maleni svitac neće smeti da proleti njegovim kosmičkim ništavilom. Zavidljivac bi da ruši ceo svet, da ruši tiraniju, e moj brale, rimsku tiraniju. On bi da smoždi i sisatu kurvetinu sa Oronta, našu Veliku nasmejanu radodajku, našu Marijugalante, sve zarad uškropljenog Jerusalima, zarad novog nasilništva, zarad beloguzih kaluđerica, i efeba, dabogme, ukoliko mu onaj njegov kurac nije isključivo spiritualne prirode, il’ je nalik kakvoj izdevetanoj zmijurini kojom podnapiti zaludnici po seoskim sokacima plaše raspupele mladojke.

Johan sanja san: John sanja baštu bez mane, čistu i tihu, bez jada, bez bolesti i smrti; On sanja večni El Dorado, nepromenljiv, neponovljiv, neprolazan, neuznemiren, netaknut, uvek isti, apsolutno isti, zauvek isti, iz dana u dan, iz meseca u mesec, iz godine u godinu, iz veka u vek, iz milenijuma u milenijum do u beskraj. Kad ti Joca svojim oštrim makazama skroji ubavo odelce trajaće ti ono zauvek. Nema toga ko bi uspeo da sačuva zdrav razum u njegovoj blještavoj isposnici, u zlatnom Jerusalimu bez jutra, bez vetra i bez onog divnog proletnjeg sumraka.“Večnost traje najduže“, kako bi to rekao moj kamarad Kurt Šviters. Nemac! Ko bi drugi.

Bog bi nešto da nam otpeva. Danas mu je do pevanja.

Predgrupe: apostoli, jevanđelisti, patrijarsi, crkveni oci, sve Pape rimske, njih 265 redom, od Petra do Vojtile, pa lokalni sveci, pa blede rasčešljane svetice sred zadovoljstva i bola, u egzaltiranim pozama ala Berninijeva Sveta Tereza iz Avila, pa nebrojeni protohrišćanski, ranohrišćanski, srednjehrišćanski, kasnohrišćanski, poznohrišćanski, neohrišćanski i posthrišćanski mučenici. Prozirne Arhanđele, Heruvime, Serafine, Luftone, Guzone, Doušnike i Anđele neodređenog ranga, pola i seksualnih naklonosti da i ne brojimo. Svi su tu. Dirigent: Santa Lucia iz Sirakuze. Doletela je gospođica privatnim avionom iz slavne Venecije. Dođe cura iz Mletaka. Poletela je ravno sa aerodroma Marko Polo. U levoj ruci drži blistavi poslužavnik sa svoja dva iskopana oka. Nigde leda! Desnom rukom žustro diriguje raspevanom hrišćanstvu. Huči planeta, ječi vaseljena, komete fijuču, pršti vatromet a slepa svetica, gotovo devojčica, polako diže glavu k nebu i praznim dupljama traži svog über ljubavnika, svoju Sex Machine, Isusa Hrista na visini. Alleluia brothers!

Mnogi smeli istraživači nepoznatih okeana i novih kontinenata sa nadeždom u povoljan ishod neizvesnih naučno-pljačkaških pustolovina svoje su jedrenjake krštavali imenom „Proviđenje“. Uzgred: Magelan nije vodio lični dnevnik a Kolumbo je žvrljao koješta; lagao je mornare i moljakao je Boga. Na palubi Hristonosac laže prost svet, laže jadne i bezube marinerose, laže robijaše, laže mučenike izjedene skorbutom, uljuljkuje ih sutrašnjim danom, a u svojoj chupeti, sam samcijat, satire pečeno pilence, mljacka, cuga rakiju, punim ustima preklinje Svevišnjeg: cmizdri Admiral da mu ovaj pomogne da što pre doplovi do Indije.

Tik uz „Santa Mariju“ promiče flota koja je dan ranije krenula iz Kadiza. Dvadeset i pet lađa. Svi su brodovi pretovareni Jevrejima. Crne se grozne palube. Nevoljnici pevaju psalme uz bubnjeve i žalobne leleke žena. Đenovljanin i njegova bratija plove za Indiju, za Cipango, ako Bog da. Oni sanjaju zlato, titule, slavu i grdna imanja. Opljačkane Jevreje bogomoljci proteruju iz Španije. Proteruju ih zauvek. Pravac: Maroko. Egzodus ne predvodi rogati Mojsije sa zmijom u ruci već niko drugi do onaj Pedro Karbon, španska uzdanica, gusar, zlo i morska hulja. Gde to ima!

Negde, negde na nekom neodređenom mestu između neba i okeana, prepliću se i raspliću se i opet se prepliću otegnuti jecaji hiljade nedopevanih i nikom razumljivih Kadiša sa hiljade gromkih, promuklih i prkosnih glasova Salve Regina:

Salve Regina, Mater misericordiae,
Vita dulcedo et spes nostra salve.
Ad te clamamus exsules filii Hevae.
Ad te suspiramus gementes et flentes,
in hac lacrimarum valle.
Eja ergo advocata nostra,
illos tuos misericordes oculos ad nos converte.
Et Jesum benedictum fructum ventris tui
nobis post hoc exsilium ostende.

Lam’na-tzay-ach mizmor l’dövid.
Ya-an’chö adonöy b’yom tzörö, y’sagev’chö shaym elohay ya-akov.
Yishlach ez-r’chö mi-kodesh, umi-tziyon yis-ödekö.
Yizkor köl min’cho-sechö, v’olös’chö y’dash’neh selöh.
Yiten l’chö chil’vö-vechö, v’chöl atzös’chö y’ma-lay.
N’ran’nöh bishu-ösechö, uv’shaym elo-haynu nidgol, y’malay adonöy köl mish-alo-sechö.
Atöh yöda-ti, ki hoshi-a adonöy m’shi-cho, ya-anayhu mish’may köd-sho, big’vuros yay-sha y’mino.
Ayleh vö-rechev, v’ayleh va-susim, va-anachnu b’shaym adonöy elo-haynu naz-kir.
Hay-möh kör’u v’nöfölu, va-anachnu kam-nu vanis-odöd.
Adonöy ho-shi-öh, ha-melech ya-anaynu v’yom kör’aynu.

Šta bi Kolumbo, moreplovac, navigator i znalac vetrova mogao da radi u toj Indiji? Valjda bi Indusima otimao njihovo zlato i drago kamanje. I biber. I biber, naravno. Valjda bi klao ljude kao onaj plemeniti hidalgo Vasco da Gamma u Kalkuti. Pobiješ par hiljada neznabožaca, pokradeš svu njihovu imovinu, spališ im zemlju, pokrstiš šta se u golemom strahu i jadu dâ lako nožem il’ musketom pokrstiti, ostale okuješ lancima, spetljaš u negve pa pravo u roblje, pravo u rudnike. Kolumbo nije zaludni turista pa da troši ušteđevinu i vreme po kockarnicama i skupim indijskim hotelima. Ovako ili onako to je to. To je civilizacija. Mlatiti neznabožce uopšte nije greh. Ako neko zna pravedniju način napredovanja zašto ne pokuša? Zašto se dvoumi? Neka napiše knjigu ili kakav zgodan međunarodni priručnik o etici napretka. Ko je ikad čuo za progres u rukavicama? Možda onaj Wittgenstein? Kao: Izvinite, da li bi ste bili tako ljubazni da se malkice pomerite u stranu i propustite me da prođem. Ja sam doktor Progress, zapravo profesor Napredak, jako žurim u budućnost. Hvala!

Videvši da pred sobom držim časopis Art Forum, čestita naslednica poslastičara iz Sinsinatija upita me da li sam ja možda glumac. Kažem joj da nisam glumac.

Kažem joj „Gospođo ja sam pesnik!“

Ne znam zašto tako bezočno i bezrazložno lažem to uljudno stvorenje, to uzorno severnoameričko Deus Agnes, umiljato jagnjašce „Moralne većine“ u zamaklim srednjim godinama, ali mislim da bi bilo najbolje, i na neki način obesno osvetoljubivo sa moje strane, ako joj saspem u lice neprijatan podatak da se ja bavim poslom od koga se ništa ne može zaraditi na Dalekom Zapadu. Na Dalekom Zapadu samo ostareli bitnici i meduze pišu poeziju. Dobro znam da je ta naizgled bezrazložna lagarija puki izraz moje bespomoćnosti. Da li je ona uošte svesna da kraj nje sedi jedan ružan, siromašan i bezimeni stvor u ljudskom obličju. Iskreno govoreći, samo se provincijalci mogu latiti škrabanja poezije. Zure u snegovite Alpe, zure u Lunu, beru Nezaboravak i u malim spomenarima pišu o uzvišenim osećanjima i o gorkim patnjama svog nesretnog naroda: Priroda, Istina, Život, Pravda, Ljubav, Nadahnuće. Uzmite Remboa za uzor. Uzmite za primer mog vrlog prijatelja i brata po nevolji, Grigorija O. Maksimoviča ili, recimo, Đuru Jakšića. Ko u El Pasu zna za nesretnog Grigorija ili za Đuru iz Skadarlije? Niko. U San Francisku svi znaju za Staljina i za Tomasa Edisona a o našem Đuri niko nema pojma. Đura Jakšić?! Kako se to speluje?

Čim neko sebi uvrti u glavu da je pesnik, pisac, mislilac, filosof, politički vidovnjak, narodni tribun, spasitelj ili umetnički kritičar ja bih ga bez trunke sažaljenja oterao da pere javne nužnike i neguje bolesne nosoroge. Nikako ne mogu da zamislim božansku Sapfo kako pod večno plavim svodom sunčane Helade piše predgovor za Praksitelovu samostalnu izložbu crteža i male plastike u čuvenoj njujorškoj galeriji The Lezbos & Sisters. Na vernisaži okupana Sapfo, namirisana Sapfo, skromna Sapfo, crnpurasta Sapfo, pred zabezeknutim posetiocima stidljivo saginje glavu pa im lično zbori svoje otužne budalaštine na račun Praksitelove genijalnosti. Ne, to nije moguće!

Iskustvo nam po već ko zna koji put ponavlja okatu činjenicu da se doušničke bitange, kuplerajmajstori i pohlepni spletkaroši uvek predstavljaju kao pesnici, kao premudre aforističarske lije, kao najveći rodoljubi, beskompromisni pravdoljupci, čuvari običaja, svetski istinozborci, estete, spasitelji nacije i, naravno, čestita religiozna nevinašca. Obavezno idu u crkvu, vrte se u krug, lome kolač, šire nozdrve, udišu tamjan, krste se, pale sveće, pohode sahrane, vole da žderu na parastosima, prosjacima velikodušno bacaju metalni sitniš a svojim zlim i krmeljivo-bečokastim očima zveraju naokolo, motre šta čestiti ljudi rade, slušaju šta ljudi govore pa to odmah dojavljuju tamo gde treba.

Kažu: „Možda Bog nema bradu ni belu tuniku kako su ga bezazleno predstavljali naši umni starci ali zasigurno postoji nešto tajanstveno, sveobuhvatno i neopipljivo u šta se mora verovati.“ To nešto, nešto što bajagi uvek izmiče razumnom objašnjenju, zaista mi se dopada. Veruješ u nešto ali ne možeš potanko da objasniš šta je to nešto. Hej nešto! To je nešto nesaznajno sa velikim N. To je nešto kao prah šećer između palca i kažiprsta. Ljudi te slušaju, dobronamerno klimaju glavom, smeškaju se ko’ kurve sa dobrim pazarom, uvereni da je to nešto, nešto u šta ti veruješ ali nisi sposoban da dokučiš šta bi to moglo biti, zapravo njihov Bog sa kojim su oni u dosluhu, u ljubavi, u milosti il’ duhovnom saglasju, ne od juče, već iz prenatalnih vremena, takoreći od pamtiveka, od praskozorja naše svesti, iz prediluvialnih maglina, dok su još skakutali kojekuda ko mali promrzli majmunčići.

Eto, došao sam u Beograd. Biće tačnije ako kažem da sam se vratio u Beograd. Samo bi Herr Toifel znao kakva me je to tajanstvena sila digla na noge i poterala da se vratim u Beograd. Možda je to ono proviđenje o kome sam u poslednje vreme često razmišljao? U Beogradu ću udariti temelje Prvom Srpskom Pravoslavnom Toifelijanumu. Možda ne bi bilo zgoreg da pored Toifelijanuma sagradim i opservatoriju. Naš Los Alamos. Kupio bih desetak snažnih teleskopa i krenuo u posao. Na ulazu bi pisalo: Traži Boga! 1 sat 100 nemačkih maraka. Onaj ko bi prvi ugledao Boga dobio bi na poklon limuzinu. Nov novcijat Mercedes Made in Germany. Crni Mercedes sa klima uređajem i tamnim staklima. Za sveca mobilni telefon, pejdžer ili toster. Za sveticu bicikl ili komplet hromiranog kuhinjskog posuđa. Navali narode!

Moja ljubav prema Beogradu, ili prema toj, ruku na srce, sivoj provincijskoj pustinji na brdu kraj Save i Dunava, uvek je bila i, naravski, ostala čudna i neizlečiva mešavina prezira, tupave balkanske melanholije i one naskroz detinjaste sentimentalnosti koju verujem da čak i sasvim trezveni ljudi, ljudi racionalnog kova, zauvek nose o svom rodnom gradu. Beograd je, naime, mali grad; da ga ja ne pohodim bio bi još manji. Da li sam ja trezven čovek? Da li ja čvrsto stojim na zemlji ili sam beznadežno sklon levitiranju?

Obožavam da letim. Neki put letim sasvim nisko, onako potrbuške, na metar il’ dva od zemlje a nekad letim visoko iznad oblaka. Dole pljušti kiša, besni nevreme, sevaju munje, pucaju gromovi a ja gore zujim sred nebeskog mira: paperjastom krajoliku nigde kraja. Obleteo sam sve kontinente. Volim da dremuckam na peščanim plažama pustih ostrva. Sunce sija, okean se mreška, pirka vetrić, u plićaku školjke a ja u senci pod palmama leškarim i čitam bajati subotnji dodatak Finacial Times-a. Ima puno pristojnih članaka o umetnosti. Milina.

Priznajem: dok letim malčice kraduckam po visokim zgradama i skupim radnjama; volim lepa odela i gotovinu. Novac me čini samouverenim. Biti samouveren nije sramota. Samouverenost je vrlina. Meni gotovina kao takva, sama po sebi, nikad ne izaziva žudnju. Žeđ za novcem nije ono glavno. Prezirem srebroljubce. Glavno je da letim nebu pod oblake, da zveram i uživam po dobrim restoranima: Tiha muzika, prijazna posluga, ukusna klopa, popustljive prijateljice. Na stolu ljubičaste perunike u kristalnoj vazi made by Swarovski a pored nje velika srebrna pepeljara. Prošle sam godine u Glazgovu nabasao na 1,974 000 funti. Neko ih je ostavio u kancelariji i to preko vikenda. Grdno sam se namučio leteći po belom svetu sa tim glomaznim škotskim bagažom. Kadašto mislim da je novac samo teret. Kad letim imam utisak da sam van vremena. Osećam se kao da sam s onu stranu istorije. Jesam i nisam. Istorija čovečanstva me uopšte ne dotiče. Znam sve o njoj ali me baš briga. Sem skitanja nemam drugih zanimanja. Svi filmski letači imaju dvostruki život. Imaju sveti zadatak. Pre podne rade gde rade, izigravaju skromne i savesne službenike po velegradskim nadleštvima a popodne ili kad se smrkne svojim nadljudskim sposobnostima nemilosno ratuju sa zlim kosmičkim silama. Brane čovečanstvo od propasti. Doktor Heroj i gospodin Sluga. Naši tihi susedi, bajagi građani kao vi i ja, čitaju novine, gledaju televiziju, idu na posao, zarađuju pare, izdržavaju svoje nalickane žene i školuju svoju lenju dečurliju a preko noći kokaju aždaje, satiru nepravdu, i tako to. Sutra ujutru, naši Gilgameši, Perseji i Sveti Đorđevići, kopljonoše, noćašnje gušteroubice, opet glume prijazne susede, nasmejane male ljude, obične poltrone i upišane mastiljare. Rade sa kompjuterima ali su u duši ostali stare tupoglave ćate i mediokriteti. Stara i nepodnošljiva slika ulepšanog ropstva. Ja nemam misiju.

Jednom sam nameravao da neopažen ušetam u neku veliku katedralu tokom večernje službe i da sred zahuktale popovske govoracije lagano i ćutke poletim u vis, onako – raširenih ruku. Bio bi to svetski događaj prvog reda. Obrt neviđenih razmera. Čudo nad čudima. Narod bi pohrlio veri, svi bi se krstili od jutra do sutra, a mene bi belobradi patrijarsi još za života proglasili za sveca. Ja živi Svetac! Drugi Septembar: dan Svetog Dragoljuba Pravednog. Nikome ni po koju cenu ne bih otkrio da ja upražnjavam levitiranje od svoje pete godine, još od onih dana dok sam sa mojim jadnim roditeljima životario u memljivoj šupi u Šajkaškoj ulici broj 17. To je tamo kod Dunav Stanice. Eto jednog lepog detalja za sve moje hagiografe. Neću biografiju, neću životopis, neću mit i maglu, neću memoare izlapelih akademika i pijanih novinara, hoću hagiografiju na pergamentu!

Takođe sam imao u planu da se sjurim do Turske, na Ararat, i da se tamo, na tim ledenim visinama, dočepam Nojeve barke. Možda bih svratio u Jerevan na roštilj.

Počivši ruski car Aleksandar III, imperator zvani debeli mirotvorac, neka mu je laka sveta ruska zemlja, pokušao je da se domogne Barke. Nije mu uspelo. Da je uspeo da u Moskve dogura taj krš, tu Arku, ne bi bilo I Svetskog Rata. Ne bi bilo revolucionarnog prevrata, Lenjina, Staljina, Čembrlena, Hitlera, II Svetskog Rata, atomske bombe pa ni Mao Ce Dunga. Budućnost bi krenula nama nezamislivim tokom.

Ja bih taj prepotopski i post-potopski materijal, drvce po drvce, klin po klin, daščicu po daščicu, polako prodavao zainteresovanoj klijenteli. Osnovao bih međunarodno preduzeće za prodaju drvenih dokaza. Narod bi ko lud nagrnuo da kupuje dokaze vere. Naravno, samo oni znatnog imovnog stanja. Ko šiša sirotinju. Sirotinja veruje zdravo za gotovo, bez dokaza. Ne bi se mogla zamisliti ni jedna poštena crkva ili narodni muzej koji drži do svog međunarodnog ugleda a da nema česticu moje Nojeve Kedrovine. Da li možete zamisliti Vatikan ili, nedaj bože, Svetu Sofiju bez mojih daščica. Ko bi imao više posetilaca: moja časna letva ili Mikelanđelov Strašni Sud? Šta je važnije: Mikelanđelove izmišljotine ili moja stvarnost? Turizam bi cvetao, novac bi pristizao, narod bi pevao, viski bi tekao potocima. Zamislite samo koliko hramova ima u Južnoj Americi. Zamislite koliko je crkava posejano po Severnoj Americi, po Evropi, po bivšem Sovjetskom Savezu, Aziji, Australiji, Okeaniji, na Tasmaniji, na Novom Zelandu, na Madagaskaru, u Africi, na Islandu i tako redom. To bi sve valjalo podmiriti svetim česticama Nojeve Barke. Zauvek bi nestale bezbožničke sumnje i prostačka naklapanja o neistorijskom karakteru Potopa i Starog Zaveta. Sve bi napokon bilo gola istina, od Adama do Moše Dajana. Jedan iverak milion eura. Dva miliona evra! Jedna čačkalica jedna gubernijica. Od prosušene Svete Strugotine mogao bih da lenjstvujem cirka hiljadu godina. Krenem ti ja u strane zemlje, onako u besan provod, a u džepu kožna kesica puna dobro prosušene Svete Piljevine: Sitno Strugana Sveta Strugotina. Ko zna, možda bi je Trijade ili oni momci iz Kolumbije mešali sa piljevinom zvanom Strugotina Vulgaris – medicinski kazano: Versio Vulgata. To mnogi rade. Svakome svašta pada na pamet. Kad je zlato u pitanju svako je spreman na sve. Ja ljude potpuno razumem. Ne odobravam njihove besmislene postupke ali ih razumem. Novac je novac. Svi smo mi smrtnici. Bogatim Japancima bih udarao duple cene. Eskimima popust pedeset posto. Moja piljevina bi imala moju pismenu potvrdu da je nepatvorena Nojeva piljevina. Sertifikat! Kako neko lepo reče: ko u šaci drži piljevinu prošlosti vlasnik je naših budućih dana.

***

Da li sam ja pri zdravoj pameti kad sam od kalifornijske gotovine smandrljao ovu balkansku veresiju? Ja sam niko i ništa. Void.

***

Taksista na beogradskoj autobuskoj stanici je iskrivio svoju prljavu šiju, krmeljivim očima me meri od glave do pete pa mi bezobzirnošću ulične propalice traži desetak nemačkih maraka za kratku vožnju do Kalemegdana. Ništarija. Očajnik. Prigradski jad, plebs, rođen u kakvoj smrdljivoj Murtenici, misli da sam ja gastarbajter kome strani novac viri iz guzice i da eto jedva čekam da ga nemilice razbacam među izgladnele zemljake. Gde je tu rodoljublje? Ceri se nitkov i već sanja kako će slatko i glatko da ošiša priglupu gastarbajtersku blunu. Ovce su za šišanje, zar ne?! On se nikad neće obogatiti. Umreće k’o slepac. Jedan mali tamnoputi Ciga, socijalno neprivilegovano detence, kako bi to lepom rečju tuđ jad ulepšali Ameri, nutka mi na prodaju boks švercovanih cigareta. Ciga ima prljavu crvenu košulju, pantalone otrovno zelene boje i blatnjave patike neodređenog izgleda. Indija! Prava pravcata Indija. Nešto dalje policajac motri na Cigu i na njegov ili možda na njihov indijsko-ciganski-policijski poduhvat. Kraj drveta, u hladovini, ruska prijateljica proučava prolaznike. Sabereš taksistu, neprivilegovanog Cigu, policajca i studioznu rusku prostitutku, digneš to na viši nivo i odmah dobiješ kristalno jasnu sliku smisla i lepote srpske državotvorne misli, tradicije i pravoslavne duhovnosti. Volim duhovnost. Odlazim na Kalemegdan tramvajem broj 2. U tramvaju svi smrde. Smrdi prigradsko jutro. Uvek sam voleo pogled sa Kalemegdana! Dve reke, dva ostrva i sumaglica. Vidik mi kvari Novi Beograd.

Pri sebi imam nešto ušteđevine; ni mnogo ni malo, baš onoliko koliko mi je dovoljno da ne moram da trljam glavu da li ću sutra ili prekosutra imati šta da jedem i kako ću izaći na kraj sa svakodnevnim troškovima. Stanujem u kući na Senjaku. Bez prevelikog ustezanja kuća bi se mogla smatrati zdanjem tek nešto malo pristojnijim od naskroz oronule sirotinjske straćare. Kuća ima jedan sprat a pride još jedan stan u potkrovlju. Iz prizemlja do tog prvog i jedinog sprata stepenište je napravljeno od betona i mlevenog mermera, sa crnim gelenderom od livenog gvožđa i osloncem od dobrog hrastovog drveta. Od prvog sprata do mog potkrovlja vodi drveno stepenište. Stepenište je premazano šugavo-zelenom bojom. Pravi SMB kolorit. Ulica u kojoj stanujem ima samo devet ili deset brojeva. Pre II svetskog rata taj se sokak pompezno zvao Američka ulica. E moj bratac! American street! Tu ću morati da nastavim moj, uopšteno govoreći, usrani život.

***

Negde kasno poslepodne, 24 marta, javlja mi se telefonom stari prijatelj iz Nemačke. Odmah mu prepoznajem glas. Veli da ovog časa gleda na televiziji kako iz Aviana poleću borbeni avioni u pravcu Kosova, verovatno i ka Beogradu. Odlučili su da nas bombarduju. On i njegova devojka su iskreno zabrinuti za moju sudbinu. Prijatelj me pita koliko vremena treba tim mlaznjacima da iz Italije dolete do Srbije. Otkud bih ja to znao. Ne razumem se u nove tehnologije. Odgovorio sam mu da nemam pojma. Razdaljinu od doline Poa do Beograda borbeni avion F 16 valjda može da prevali za pola sata ili tako nešto. Trebalo bi izračunati brzinu i razdaljinu. Silazim dole do bakalnice da kupim nekoliko flaša kisele vode u slučaju da beogradski vodovod ode dovraga. Ne žurim. Ima vremena. Dok mlaznjaci dolete svašta se može uraditi. Pred bakalnicom komšije piju pivo. Društvo zamlata se zeza i po običaju melju neku svoju visoku politiku. Vidim ja da oni nemaju pojma da će većeras biti bombi. Šta da im kažem? Ljudi, zemljaci, braćo Srbi, bilmezi tupoglavi, biće belaja, majka Srbija je u opasnosti! Upravo sam iz Nemačke dobio strašnu vest da većeras ovamo stižu bombarderi. Ne bi mi verovali. Mislili bi da lažem, da ih zafrkavam ili da namerno širim paniku. Nema mesta defetizmu, socijalistički kubo-simbolizam je danas na ceni. U Srbiji svi lažu. Onaj ko se usudi da govori istinu najviše će ličiti na lažova. Istina uvek izgleda neuverljivo. Možda bi me neko od njih prijavio policiji. Ništa im nisam rekao. Saveti sirotinji ne pomažu. Ne mogu da beže u inostranstvo, a ovde u gradu nemaju gde da sklone glave. Kupio sam kiselu vodu, uzeo sam zveckavi sitniš i vratio se gore u moje potkrovlje. Na našim televizijskim kanalima nema obaveštenja o mogućem bombardovanju. Na radio talasima takođe. Pijem izvetrelu schverc kafu, zveram kroz prozor, razmišljam, zveram u nebesa, čekam avione, čekam bombe. Nije prošlo mnogo vremena i eto: sirene počeše da zavijaju. Sirene zavijaju, sirene opominju ali ne dele savete. Svi su iznenađeni, kao da su upravo ovog trena svi pali glavačke sa Jupitera. Kao da su se sunovratili sa Jupitera. Proputovao sam svetom ali nigde nisam čuo da postoji država u kojoj je dolazeće stradanje naroda najstrožije čuvana tajna. Vrlo čovekoljubiv gest. Filantropi su se razmileli k’o mravi. Kasnije su se generali javno hvalili da su od svojih lukavih krtica tačno znali kada će doći taj kobni čas napada. Ko su bile te njihove premudre krtice? Verovatno sve televizijske stanice širom Evrope.

***

Alijansa već dva meseca bombarduje Beograd. Bombarduje ga i danju i noću. Vojnici raketama ruše sve šta im je iz Pentagona ili Brisla naručeno da sruše. Ja sam u mom potkrovlju siguran da im neće pasti na pamet da onim svojim papreno skupim krstarećim Tomahavkama od 500 000 US dolara razore bivše Američko sokače. Ko zna. Imbecili su pravilno raspoređeni po celom svetu. Nema izuzetka. Nisam baš sasvim siguran da generali u Pentagonu pilje u predratne mape. Kladim se da kompjuteri nemaju podatak gde se pre šezdeset i kusur godina u Beogradu nalazila Američka ulica. To je istorija. Zašto zalud trošiti vreme i reči na prošlost. Budućnost je pred nama. Dvadeset i prvi vek bombama kucka i pucka na naša vratašca. Prošlost je u velikom kvaru.

Mojoj majci je ovo peto masovno bombardovanje u životu. Nailazi talas reminiscencija na II svetski rat: Tepisi bombi, bežanija u provinciju, nestašica cigareta, crna berza, beda, osorni špekulanti, crnoberzijanci, užegla mast, slanina, crvljivi pasulj, brašno i gips, uvredljivo blještavi sjaj ratnog profiterstva, propaganda, lagarije, nadmene krvopije i tako to. Saveznici nas opet bombarduju.

Beograd je zamračen e da piloti ne bi mogli da vide ono što su planirali da gađaju. Ispada da je bolje da gađaju nasumice, tako, u narod, u stoku, nego da kojim slučajem pogode neku generalasku secikesu, grdnog izelicu. Generali su se dobro spremili za I Svetski Rat i za napoleonovsko vojevanje. Vidi se da Generalštab gleda istorijske serije na televiziji. Vrhunac lukavosti su drveno-gumeni-plehani tenkovi, tenkovi zvani lažnjaci. Kao, neprijatelj zalud troši svoje skromne zalihe municije na naše lažne tenkove a naši pravi tenkovi za to vreme neumorno satiru neprijateljske trupe koje su na našu veliku radost ostale bez municije. Oni zalud uništavaju naše drvene tenkove a mi temeljito tamanimo njihovu živu silu. Titova atomska skloništa su poodavno zapuštena ili su pretvorena u kosignaciona skladišta izvozno-uvoznih lopuža. Neka junačina ne prestaje da grmi sa televizije. Lično poziva pilote da siđu dole na zemlju, da slete sa nebesa, neka parkiraju svoje avione gde im se prohte, pa nek hrabrost i pesnice odluče ko je jači. Zna prikan da od te njegove isprazne ponude za dvoboj na pustom poljančetu neće biti ništa, pa mu ne pada teško da se iz televizijskog studija, uz voćni sok i kiselu vodu, busa u grudi. Seoska luda tera šegu i za debele novce na vašaru ludaka prodaje svoje lajavo rodoljublje. Zaključak: Kukavice ratuju avionima. Kukavice ratuju raketama. Hrabri ljudi svoje sporove rešavaju isključivo topuzima, kuburama, pesnicama i drvenim tenkovima. Neprijatelj je uvek podlac i kukavica – pa čak i kada pobeđuje.

Naša protivavionska artiljerija štrca vodenim pištoljima ne bi li možda oborila nekog gundelja u niskom letu. Pobeda je nadomak ruke. Kozaci jezde na novim metlama. Atamani šalju telegrame. Rusi spremaju tamjan, brojanice i DDT; ori se pesma, zvecka ordenje: Pravac Srbija.

***

U bivšoj Američkoj ulici, baš kraj Becine bakalnice, moja komšinica Rosa Jovanović, Rosa iz memljivog suterena, vremešna i polupismena nana od devedeset godina, sred svoje dugo taložene bede i sete pevuši:

Kad sirena dune Švabi gaće pune,
Kad sirena svira u srce me dira.

***

Jedno otresito žensko čeljade, pilot U.S Airforce, za svoje pošteno obavljene napore u udruženom rušenju Beograda nagrađuje se ekspedicionim ordenom. Medalju joj u Vašingtonu, u Beloj Kući, uručuje lično Predsednik Sjedinjenih Američkih Država. Sve se odigrava u Ovalnoj sobi. Predsednik joj muški steže šaku. Ona će taj odlučan stisak njegovih malčice znojavih prstiju pamtiti celog života. Ima i fotografije. Ona i Predsednik. Zatim ona, mama, tata i Predsednik, itd. Baš zgodno. Na stolu je Biblija. Crne korice, zlatna slova, luksuzno izdanje. Nije to štampao Gideon za kurve i bezimenu hotelsku slepadiju. Hrabroj curi treba dati orden. Nek ga nosi i neka se njime naokolo diči. Teku suze radosnice a čestitke pristižu sa svih strana. Mora biti da su joj roditelji vrlo ponosni na njene lepe bombarderske uspehe. Ko ne bi?! Da nije prokletih godina, skakali bi do neba. Mama samo uzdiše: Kakva karijera, kakva karijera! Sigurno su tim povodom za rodbinu i drage prijatelje upriličili malu kućnu svečanost: veseli gosti, prijatna muzika, kokteli, blistavi escajg, kristalne čaše, sendviči, hladna teletina, razne salate, grickalice, indijski orasi, sladoled, sokovi, kafa, kolači, stari albumi, fotografisanja za uspomenu, beskrajni video snimci i tako to. Telefon ne prestaje da zvoni. Sve je kulturno, sve je comme il faut.

***

Zbog one prilično prašnjave zbrke u Njujorku i Vašingtonu, Bin Ladenovim momcima nije upriličena čak ni obična sahrana. Škrtarenje gradskih vlasti uvek mi je išlo na nerve. Navodno, ne mogu da sahrane teroriste jer se ispostavilo da su isparili na visokoj temperaturi. Ako nemaju pojma gde su im kosti zašto im onda ne sklepaju kenotafe, onako kako su to radili stari Egipćani još dve hiljade godina pre nove ere. Dve hiljade godina pre rođenja Isusa Hrista. Bezdušnoj njujorškoj birokratiji niko ne može da doaka. Uvek bi da štede na sirotinji. Sirotinjo i bogu si teška.

Napomene:

Nišlijine priče ja sam, još u El Pasu, onako, za svoj groš, pribeležio; Naravno, ne sve, već samo neke zanimljive delove. Ne bih da grešim dušu ali je u tim njegovim ispovestima mnogo toga mirisalo na opšta mesta. Sve mi je to mirisalo na znanje pokupljeno iz novina, na one ko zna koliko puta prežvakane, srcedrapatelne, pseudo-istorijske feljtone sklerotičnih akademika ili, još više, na plebejske bajke koje se s kolena na koleno vucaraju po senovitim uglovima porodičnih romana i ugodno parazitiraju kroz prepričavanja i mutne snove dolazećih naraštaja. Nešto se doda, nešto uveliča, nešto zaboravi, kadašto se šta osveži, omalteriše ili okreči i stare priče u novom ruhu idu dalje.

Njegova priča, davno naučena napamet, mogla je biti bilo čija noveleta, lasno i badava istrgnuta iz istog povjesnog talasa: Jedan svetski rat, jedna revolucija, inflacija, demonstracije, teror, ulična puškaranja, propaganda, velika glad, haos, besprizorni, Beli, Crveni, Vrangel, Denjikin, Krim, Rumunija, Odesa, pretrpani vozovi izbeglica, razobručeni Kozaci, besni atamani, pljačke, evakuacije, stenice, engleski Drednaught-i, Crno More, Turska, Konstantinopolj, emigrantske muke, žal za Rusijom i danima sreće, izneverene ljubavi, silom razbaštinjeno plemstvo, cmizdrava aristokratija, jučerašnji feudalci – današnji grebatori i uobražene paralaže, neprijazna Evropa, novi početak, očaj i tako to do u beskraj.

Dva meseca po mom povratku u Beograd, ili možda koju nedelju pride, ili koju nedelju manje, a sada je to sasvim nevažno, iznenađenje! Zaista veliko iznenađenje! Stiže pismo iz Amerike. Motelijer mi piše da se on uopšte ne razume u kompjutere, da on dobro barata svojom električnom kasom i da mu je bilo lakše da mi pismo napiše penkalom. Zeleno penkalo i jedan crni novčanik – mek šlajpik, od prave pravcate kože – on je kupio baš onog dana kada je zvanično postao vlasnik „Usamljene Zvezde“. Piše mi o našem druženju, o njegovom ispovedanju, o mojim upadicama, pa mi zato, eto, kao učenom čoveku, uz pismo šalje neke dokumente o životu njegovog dede Jakova. Nišlija mišljaše da se iz toga može štogod korisnog iscediti i da ne bi bilo zgoreg da te papire dobro čuvam pa, ako mi se ukaže kakva zgodna prilika, da ja to negde kulturno umetnem i objavim. Deca su mu dobro, žena takođe, motel gura po starom.

Ako nameravam nanovo da dolazim u Ameriku on je rad da mi pošalje garancije i sredi sve što uz to ide. Ako dođem u El Paso znam gde je „Usamljena Zvezda“ i da ne brinem za stan i za hranu. Ono o njegovim penzionerskim danima u Nišu biće najbolje da zaboravim. Pusti snovi.

Što se tiće dedinihpapira reč je o jednoj rukom pisanoj izjavi – tri ispisane strane, sve na srpskom. Vidi se sitan, starinski, čitak, ujednačen rukopis, krasnopis bez treptaja, bez nervoze – ali i trapav prevod. Osećao sam se kao neko koji je zahvaljujući proviđenju nabasao na malešnu iglicu beznadežno zaturenu u golemom plastu vremena i prostora. Ti papiri su naskroz prozaičan nacrt molbe za potrebe policije od koje on, Jakov Ivanovič Boubnov, glavom i bradom, traži „milostivo gostoprimstvo boravka u Niškoj Banji“ gde namerava – ako sve bude kako valja – da otvori apoteku:

Ime oca, ime majke, godina rođenja (17. januar 1896. po starom kalendaru), mesto rođenja, Prva st. peterburška gimnazija, studije medicine, broj diplome, nekoliko kraćih putovanja u Berlin (Nepoznati razlozi), vojni rok, posao u Pomorskoj bolnici u St. Peterburgu, odnosno u Petrogradu, itd… Ono što u tim njegovim pisanijama najviše čudi, jeste to da nigde nema ni traga o Maji Grosman. Ne beše ni jednog okruglog slovca o Vrangelu, o Odesi, o evakuaciji, o savezničkim brodovima, o konzervama, izbegličkim kazanima i Konstantinopolju. Sve je pisano uljudno, odmereno, oprezno, bezlično, činovnički. Taj gospodin je uvek ostajao na osetljivoj granici između privatnog i javnog. Nikad dublje ne zalazi u prostore javnog niti će šire razmaći zavese svoje privatnosti: nema revolucije, Belih, Crnih, Zelenih, Crvenih niti onog politički vazda poželjnog pljuvanja i pljuckanja po „kolektivizmu, sablažnjivom komunističkom prmiskuitetu, boljševičkom bezumlju i crvenom teroru“. Tu nema Lenjina, nema cara, nema Puškina, grofa Tolstoja, nema Majčice Rusije pa ni aluzija na dane povratka domu i rodnoj grudi. To su reči samca bez bliže svojte, bez rodbine, bez družine. Možda je on u revoluciji video bezumno podvajanje naroda na dve strane. Možda nije imao šta lepog da napiše ni o Nikolaju a ni o Lenjinu.

Evo redosleda: Petrograd, Tula, Tambov. Jakov Ivanovič Boubnov se tokom septembra i oktobra 1919. godine konačno nalazi u Rostovu na Donu. Odatle se spušta do Novorosijskog. U februaru 1920. iz Novorosijskog, na parobrodu „Saratov“, zajedno sa grupom poznatih ruskih slikara i pozorišnih scenografa, putuje za Egipat. U Aleksandriju se iskrcava 13. marta iste godine. Nekoliko meseci životari u izbegličkom logoru u Tell el Kebiru, a to je baš na putu za Ismailiu. Već u septembru nalazi skroman stan i još skromniji posao u Kairu. U Kairu radi kod jednog Grka apotekara, kao njegov pomoćnik i savetnik. Ne zadugo. Svakako ne zadugo. Malo potom, citiram, „napuštam meni stran i bučan muslimanski svet i odlazim za Atinu“. Iz Atine kreće za Jugoslaviju: „da živim među svojom dragom slovenskom braćom, pod zaštitom kralja-junaka Aleksandra Karađorđevića“. Laskanje nikad nije na odmet.

Na poleđini prvog lista, baš onako na sredini papira, sred srede, telegrafski piše na ruskom: „Kairo, balet, Ana Pavlovna Pavlova – Ruska bajka.“ To je sve. Ova kratka beleška na poleđini zaista zbunjuje. Slavna balerina Ana Matvejevna ili možda Ana Poljakova, istinska super zvezda, poznatija kao samozvana Ana Pavlovna Pavlova, tada dama u godinama za uvažavanje, o kojoj je on mogao doznati još u Sankt Petersburgu – ili je po raznim onovremenim novinama mogao pročitati hvalospeve o Les Ballets Russes i njihovim uspesima u Parizu sa Nižinskim i, dakako, Đagiljevim – tek 1923. organizuje dve baletske predstave u Kairu. Čista božja komercijala. Ta dva Anina poslovna poduhvata u vrlo opasnoj i naelektrisanoj atmosferi Kaira, gotovo svi previđaju, svi ih izostavljaju, čak i kada su u pitanju njeni ozbiljniji biografi. Ana Pavlova umire. u ranim jutarnjim satima 23. januara 1931. u Hagu, u hotelu zvanom Hôtel des Indes. Dijagnoza: teži oblik zapalenja pluća. Ana umire nekoliko dana pre svog pedesetog rođendana i dve godine posle njoj beskrajno dragog Djagiljeva. Niko ne pominje njenog muža i impresaria Viktora d’Andrea . Taj dobri Viktor kao da nije ni postojao.

Pomenute 1923. godine Jakov Ivanovič Boubnov je najverovatnije u Atini, možda je u Solunu, ili je već stigao u Nišku Banju – bar kako to tvrdi njegov unuk iz dalekog El Pasa.

Pitam se da li je niški Amerikanac uopšte bacio pogled na te dokumente? Sumnjam. Da li je štogod razabrao među svedočenjima svog dede? Opet sumnjam. Ako jeste, zar taj slepac pri oba oka nije mogao da uoči tako očiglednu protivrečnost između onoga što je on meni govorio i dedinih beležaka.

Obrni okreni, predamnom se pojavljuju dva različita opisa jednog emigrantskog putešestvija. Kao da su dva čoveka iz Petrograda ili sa crnomorske obale krenula ponešto različitim putevima ka istom, doduše nešto zamagljenom cilju. Kao da su dva Jakova – Kastor i Poluks – bežala od smrti i silesija razmahanih Ernija, da bi se u Niškoj Banji, u miru božijem, u tišini zadremane balkanske palanke, tamo kraj izvora toplih voda, konačno stopili u jednu osobu, u jednog jedinog Jakova Ivanoviča Boubnova. Da li je Jakov Ivanovič uopšte planirao da zastane u Niškoj Banji? Da li je on ranije ikad čuo da u Srbiji postoji grad Niš i kraj njega mestašce zvano Niška Banja? Možda jedna od tih priča ne odgovara istini. Lako može biti da su se obe strane, iz ko zna kojih razloga, razmahale sa svojim šarenim izmišljotinama. Možda je ono što bi mogli nazvati pravom istinom, dakle pravom pričom o bežaniji Jakova Ivanoviča Boubnova, negde daleko od nas.

Ja sam priču o apotekaru iz Niške Banje ispričao mom prijatelju Aleksandru. Mi smo Aleksandra, mi deca iz Šajkaške ulice – tamo na Paliluli, kraj Dunav stanice, zvali Aca Zub. Još i danas u glavi čujem glas njegove visoke koštunjave strine kako gore sa velike zastakljene terase pune pomno negovanog tropskog rastinja viće: Aleksaaaaandree! Ona nije volela njegov srpski nadimak. Saša bi bilo sasvim OK ali ono Aca, Aca Zub, to nikako. Acin deda je takođe bio ruski emigrant. Njegov deda je preko svoje glave takođe prevalio sto sličnih muka. Deda mu je po struci bio šumarski inžinjer. Živeo je sa svojom babuškom u Beogradu. U samom centru grada. Stanovali su u Hilendarskoj ulici, u jednom malom stanu na trećem spratu. Zaboravio sam broj kuće. To je onaj deo Hilendarske bliži ulici 27. mart. Ja Acu nikad nisam pitao iz kog dela Rusije je poticala njegova familija. Najbogatiji su, naravno, stizali do snevanog Pariza, do Londona, Berlina, Štokholma, Severne i Južne Amerike i južne Francuske. Srednja klasa a uz njih i oni siromašniji ostadoše da kusaju svoje emigrantske čorbe u Turskoj, Grčkoj, Egiptu, Siriji, Rumuniji, Bugarskoj, Nemačkoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Jugoslaviji, itd… Priča veli da su mnogi Rusi ostajali u Beogradu godinu-dve ili tri a potom bi – nakon tog kratkog predaha – kupili svoje prnje i kretali dalje ka većim metropolama, ka srcu Evrope.

Aca mi reče da je priča čudna. Priča je, veli, čudna ali ne i neverovatna. Mali čovek je čovek bez istorije. Njegova istorija su njegovi lični doživljaji: Umre čovek – umre istorija. Sred velikih pometnji, često se dešavalo da su razni ljudi jednu te istu osobu viđali na sasvim različitim mestima u približno isto vreme. Biće da je tu reč o sličnim licima viđenim u prolazu, iz daljine, u magnovenju ili u kakvoj naopakoj žurbi. Pa opet, ko zna? Mnogi su se kleli u sve na svetu, da su oni lično imali susret sa duhom. Ne u tami grobnih noći već, kako se to kaže, u po bela dana. Kažu da su u ovoj ili onoj prilici razgovarali i proveli neko vreme sa osobom baš kao da je živ čovek od krvi i mesa; živ stvor za koga se pouzdano znalo da je odavno mrtav – streljan u kakvoj jaruzi kraj druma – ili da su ga, recimo, drugi videli u ovakvom ili onakvom odelu, sa ovakvom ili onakvom kapom ili šeširom na glavi i koferima u rukama kako se žustro lakta prilikom ukrcavanja na palubu neke od onih spasonosnih savezničkih lađa. Ako je Sudbina naklonjena kakvoj zemaljskoj duši – reče Aleksandar – onda joj Ona zgodnog časa zgotovi dve staze spasenja.

Jedan grčki mit nas uverava da je Lepa Jelena svoje bezbrižne dane provela u sjaju i bogatstvu kraj Nila, dok je u onom strašnom metežu sred opkoljene Troje njen predivni privid strepeo nad ishodom proklete vojne. Ko može znati šta je tu istina i šta nam taj mutni mit, zapravo, kazuje?

© All right reserved by Raša Todosijević

REZIGNACIJA: XXVII

LANČIĆ

Beograd, 17. avgust 2009.

Skica glavna

U kafani sedim sam
i na ništa ne mislim
drug mi pali cigaretu
jer ja nemam ruke dve

Zašto sam se borio
i po šumi hodio
kad me moja mala neće
jer ja nemam ruke dve

(Nepoznati autor)

I

Koliko se sećam ja sam u više navrata pominjao da smo Marinela i ja moju majku Anđelku iz milja ili, onako, šale radi, zvali Endži. Ona za taj nadimak nije znala ali verujem da se zbog toga ne bi ljutila. U zvaničnim dokumentima ona se pojavljuje kao Anđelija, kao Anđa ili, kao što rekoh, Anđelka. Nikad nisam bio načisto kako se ona tačno zvala jer su joj lokalne vlasti izdavale krštenice, lične karte i druge dokumente u sve tri varijante. Onako, kako kome dune. Imajući u vidu tradiciju crkvenih protokola najverovatnije je krštena kao Anđelija.

Endži i njena sestra bliznakinja Ksenija pukim su se slučajem rodile na Kosovu, u selu zvanom Orlane. Njihov otac, moj deda Milan, bio je policijski oficir. On se po službenoj dužnosti seljakao kojekuda po kraljevini Jugoslaviji. Sa Kosova je dobio premeštaj za Skoplje. Tu je dogurao do visokog policijskog položaja jer je ozbiljno shvatao svoj posao a pride je i revnosno ganjao pobunjene Arbanase. On ni komuniste nije štedeo.

Po pričanju moje majke i mojih rođaka, ali i prema onom majušnom svežnju prljavo-žučkastih i naskroz iskrzanih porodičnih fotografija koje su nekim čudom preživele mnoge selidbe, famozne evakuacije, svakojake nedaće i ostala čudesa, može se steći utisak da je on bio pravi dasa. Prava pravcata pandurčina. Bio je to stasit, krupan i ozbiljan čovek sa velikim gustim brkovima i krupnim šakama. Ponajviše je ličio na onog pandura sa karikatura crtanih posle rata na kojima su se prikazivale nepravde kraljeve vlasiti. Uniforma mu je sjajno stajala. Kao salivena. U Skoplju je bio značajna zverka. Zahvaljujući visokom činu ili, što je mnogo verovatnije, zahvaljujući znatnom mirazu moje bake Stane, oni kupiše veliku i lepu kuću na šumovitim brežuljcima najluksuznijeg dela grada.

Kako se prema komplikovanim merilima današnjeg slobodoumlja što šta može pogrešno zaključiti o prošlim vremenima, tako bi se i veza između moje bake i mog dede olako mogla protumačiti kao brak iz računa. To i jeste bio patrimonijalni rezon koji se, istini za volju, ni po čemu nije razlikovao od većine drugih bračnih dogovora tog doba, zatečene tradicije ili, naprosto, duha i stila onih vremena. Ukratko, jedno ružno pače za koje sa pouzdano znalo da se nikad neće raspupeti u prekrasnog labuda – u ceremonijalnom ramu vere, novca, vlasti i očekivanog potomstva – stupa u brak sa naočitim i mladim policijskim oficirom, sa dobrim pastuvom i nadasve časnim čovekom.

Moja baka, bar kakvu je ja pamtim, bila je jedna sitna i neupadljiva ženica. Imala je okrugle vesele oči, kratku i uvek nekako slepljenu tamno smeđu kosu, mali krompiroliki nos i ponešto rošavo lice. Zbog obaveza u kući i stalnih briga oko muža i dece, ona sigurno da i nije imala pojma šta se to vazda zbiva u belom svetu. Možda je ona ipak znala mnogo više nego što je moj deda uopšte mogao da sanja ali beše nepisani red, nekakav običaj, da žena stoji malčice po strani i da ne zabada nos tamo gde joj nije mesto. Poticala je iz imućne porodice ali je i pored svesti o visokoj ceni svog pedigrea uvek bila skromna i štedljiva osoba. Nije trpela aljkave služavke, „one prefrigane seoske namiguše“, a novine i naglabanja o politici je smatrala muškim zanimacijama koje se nje, navodno, nisu ticale. Svom mužu je izrodila šestoro dece od kojih je petoro ostalo u životu. Prvenac beše sin a on je, jadničak, živeo samo godinu i nešto dana. Zatim su redom na svet došle tri kćeri, ponajpre Stojanka a zatim bliznakinje Ksenija i Anđelka onda, eto lepe sreće, eto razloga za ponos i veselje, još dva zdrava muška deteta: prvo Dragoslav-Dači a potom Predrag-Pedi ili, prostije, Mali Dremča, budući bokser amater u sportskom društvu Radnički iz Niša i sve do penzije tapetar u fabrici putničkih vagona.

Kad je reč o sudbine njihovog prvenca, bar prema onome što sam ja, kroz gustu mrežu zapetljanih i zamornih rođačkih aluzija, uspeo da razaberem, on nije umro od neke, hajde da kažemo, za ta predratna vremena, uobičajene dečije bolesti. Evo šta se tu možda moglo zbiti.

Dok je Stana nekim poslom na kratko skoknula u komšiluk, dete je ostavila na čuvanje jednoj od naših mlađih rođaka. Dete se u međuvremenu rasplakalo a neiskusna devojka, još gotovo devojčica, nije znala šta da radi i kako da smiri njegovo zacenjeno vrištanje. Svi su se tada, a i mnogo kasnije, plašili dečijeg frasa. Misleći da je beba gladna i da bi je valjalo nahraniti, ona sa kuhinjske police lakomisleno dohvati teglu meda sa drobljenim orasima, zahvati punu kašiku i uz dosta petljavine nasu taj prokleti med detetu u usta. To je zapravo sve. Gusta medena masa a i oni sitni orasi začepiše mu grlo i nos i posle nekoliko trenutaka bespomočnog koprcanja anđelko ispusti dušu.

Pregledavši detence seoski lekar – jedan vredan čovek, dobrica, neženja i neveseli usamljenik – reče da je po sredi smrt gušenjem ali da on ne može da domisli kako se to dogodilo. Naime, žene su još mnogo pre njegovog dolaska detetu uspaničeno ispirale grlo mlakom vodom ne bi li ga otrgle iz nepovrata. Tako su one nehotice i u dobroj nameri prikrile uzrok gušenja pa je pravi razlog smrti ostao znan samo najužem porodičnom krugu. I pored petoro dece koje će netom izroditi, smrt prvenca je ostavila melanholičnu senku na njenom inače vazda veselom licu. Odmah pade prećutan dogovor da se o toj kobnoj devojačkoj smetenost nikome ništa ne kazuje. Suđenje i zatvor bi zagorčali mladi život a njima bi bio upropašćen drag člana familije. Njeno tamnovanje ne bi nikoga vaskrslo a nama samo ostaje da se divimo činjenici da nikome nije padala na pamet, ni tada a ni kasnije, bilo kakva osveta ili onaj sveti krug potuljenog zlopamćenja, niti su se oni među sobom ikad gordili zbog takve odluke. Tu, dakako, ne beše reč o samilosti već o nekoj starinskoj i maglovitoj mešavini plemenitosti i pomno odvagane računice koja će sprečiti da gubitak jednog člana porodice sobom ne iznedri novu nesreću. Tako obično biva.

Kad je doktor napokon otišao, ostavivši za sobom otvorena vrata, promaju, polupraznu šišu domaće rakije i na stolu potpisanu umrlicu – a on, naravno, i nije imao šta tu mnogo da nateže i šta tu previše da njuška i filosofira u prisustvu autoriteta policijske vlasti – Stana dete prekri lepim vezenim platnom, potom ga ćutke odnese u hladovinu spavaće sobe – tamo gde anđeo beše začet – a u kuhinji nasta ridanje. „Kada smo se siti isplakali – reče mi baba-Stana – „onda sam ja na sto iznela okruglu tepsiju đuveča koji smo tog jutra pekli u jednoj, zapravo onoj jednoj jedinoj seoskoj pekarnici, ili ti furundžinici, pa svi stadosmo da jedemo. Nas troje kusamo đuveč, šmrćemo, kusamo, ćutimo pa se samo kadkad orošenih očiju pogledujemo. Samo je bog znao šta je ko od nas tada dumao u svojoj glavi. Da nam je kojim slučajem navratila baba-roga sa usranim kolačima na poslužavniku mi bi i njih bez reč smazali. Ja sam negde imala zaturenu flašicu klakera koju je moj čovek, tvoj deda, jednom odnekud doneo pa sam pomislila da ne bi bilo zgoreg da đuveč zalijemo tim klakerom. Donesem ja flašicu a onda palcem jako pritisnem staklenu sočku. Ponudim devojku klakerom tek da duša zna da je to za naš mir i za naše mirenje i da je to znamen da joj se nikakvo zlo u ovoj kući neće niti sme desiti, ali u onoj pometnji, bože moj, nisam primetila da sam pritiskajući prokletu sočku uganula palac koji me, eto, i dan-danas žiga pred kišu i stalno seća na ona vremena, na moje pokojno krštenče i njegovu il, valjda, našu zlu sudbinu“.

Sabirajući razbacane delove različitih naklapanja ja sam takođe doznao da je jedna vračara, zapravo stara i dalekovida Turkinja, Stani prorekla da će imati mnogo dece, da će je sva deca nadživeti ali da njihove zvezde neće sijati onim velebnim stanbolskim sjajem kakvim je mogla zasijati zvezda njenog prvorođenčeta. Turkinjine vizije možemo prihvatiti ovako ili onako, ali će ipak ostati da lebdi okato protivrečje između njegove predodređenosti da okonča u kolevci i pretpostavljene mogućnosti da postane neko i nešto – da je, naravno, uspeo da zavara svoju unapred zacrtanu sudbinu.

Stana se Turkinji poverila da je ona još pre njegovog rođenja slutila nesreću, pogotovu što je jedne većeri, sa stomakom do zuba, pred kapijom svoje avlije nabasala na vradžbinu. Spremna na utuk odmah je zadigla suknju, nekako je uspela da sroza gaće a potom se popišala na srebrnkastu živu i svetlucavi urok, mada joj se na kraju učinilo da celu stvar nije valjano obavila jer joj je u odlučujućem trenutku ponestalo moče.

II

Po preseljenju u Skoplje i po nerazumnoj odluci strogog oca, umesto u željenu klasičnu gimnaziju, ženska je čeljad bez pogovora redom upisivala žensku zanatsku školu „Car Dušan“. Nova škola, sagrađena u ultra modernom stilu, beše namenjena devojkama iz nižih staleža. Umesto klasičnog grčkog, francuskog, istorije i lepe književnosti, u školi se učilo kuvanje, heklanje, vez, šivenje, higijena, veronauka i ostale korisne veštine neophodne budućim porodičnim životima naših domaćica.

Ipak, kada se sve uzme u obzir, kada se saberu dva i dva, njihov je život tekao mirnim i predvidljivim tokom sve dok se zemlji nije približila pretnja ratom. U ona kobna vremena oko 27. marta, moje tetke, a uz njih i moja majka znale su za demonstracije i narodno nezadovoljstvo. Znale su da se demonstrira protiv vlade, namesnika i trojnog pakta uz parole: Bolje rat nego pakt i Bolje grob nego rob! Živeo kralj i tome slično. Svi su umišljali a možda se i zaludno nadali da će buka i puka odlučnost bespomoćnog naroda uspeti da primiri zle duhove i da će sa naših granica odagnati neprijateljske vojske.

Pored traljavo sprovođene vojne mobilizacije i kobnog raskida sa praškom Škodom, činilo se da se malo toga preduzelo za ozbiljnu odbranu. Svi su se uzdali u naše hrabre vojnike, u naše neosvojive vrleti i, naravno, loše puteve. Bugarofili a uz njih i oportunisti počeše da šire budalastu zamisao o otvorenom gradu. Kada grad – neznano ko i neznano kako – proglase otvorenim, nenaoružanim, bolje rečeno sasvim nebranjenim, onda ga civilizovani Nemci neće bombardovati; neće biti uličnih borbi, neće biti odmazdi niti će bespotrebno stradati civilno stanovništvo. Glupost na kub! Svako je naizust znao po dva-tri broja ili makar početne reči neke od onih međunarodnih dogovora koji su u uslovima rata zabranjivali ovo ili ono. Ako mirno kosiš livadu ili ako u kafani sediš i piješ pivo Švaba tj. Nemac nipošto nema pravo da te mitraljira, da te truje gasom ili da te bombarduje sa nebesa. Pričalo se da svaki nemački vojnik pri sebi ima malenu knjižicu gde mu je lepo odštampano šta sme a šta nipokoju cenu ne sme da čini dok ratuje. Civilizovano, nema šta! Sve su te konvencije bile potpisivane u brdovitoj Švajcarskoj, odnosno na obali Ženevskog jezera. Švajcarska, Ženeva, Liga Naroda, Sile Osovine, Evropa, Francuzi, Englezi i Nemci postadoše nezaobilazne mantre i mistična polazišta svih kafanskih naglabanja o međunarodnoj politici i ratu. Međutim, čim su prvih dana aprila po visokim državnim zgradama počele vijoriti bugarske i po koja nemačka zastava mojima beše jasno da jasnije ne može biti da će dobar deo građana Skoplja mirno a možda i u veselju doćekati ulazak tuđe vojske.

Jedne noć, još početkom marta, u njihovu kuću nenajavljena banu njihova lepuškasta komšinica, Reli Amodaj. Ona im je ispričala da je pozatvarala svoje trgovačke radnje, da je dobar deo neprodate robe razdelila siromašnim ljudima a ostatak je ostavila Bogu na čuvanje. Rekla je da je isplatila radnike, da više nikome ama baš ništa ne duguje i da su ona, njen bolesni muž i njihova deca spremni da sutra zakatanče kuću, da napuste Jugoslaviju i krenu za Grčku, za Tursku, za Belgijski Kongo, za Idumeju, ravno zlotvoru Irodu pred noge, ili bilo gde samo što dalje od nesreće koji se naovamo valja. Takođe je dodala, i dalje vidno usplahirena, da bi i za njih bilo najpametnije da se ne skanjeraju. Neka skupe ono što im je najneophodnije. Neka kako znaju i umeju unajme kamion, i neka se upute, ako je ikako moguće, još ove nedelje, gore na sever, ka Beogradu. Ako im se Beograd učini nedostižnim ili ako procene da bi na putu mogle da iskrsnu nevolje, neka biraju sporedne džade i neka se privremeno skrase u prvom većem mestu u Srbiji. Nemci će napasti Jugoslaviju, naša će vojska kapitulirati za par dana a mladi će kralj sa bogatunima odperjati u Ameriku. Bilo bi umesno i blizu zdrave pameti da se moj deda otarasi uniforme, da sakrije svoje dokumente, ordenja i slične gluposti jer se ne zna kakve sve propalice ovih dana sa oružjem ne tumaraju gradom. Uzvišeni proročki ton temperamentne žene veoma je zbunio mog kolebljivog dedu.

Kao u kakvom srednjovekovnom igrokazu punom oštrih senki, grubih pokreta i snažnih osećanja, svi su u kući razrogačenih očiju piljili u gospođu Amodaj kao da je pred njima biblijska Devora. Ovog put to ne beše ona strasna Devora gde sa uzvišice vitla toljagom i podbada zastrašene muževe na boj i ustanak već to beše dežmekasta gospa nemirna lika puna saveta o skrivanju, o kamuflaži, o doskoćicama, evakuaciji, vrdanju, podmićivanju i sl. Svi su nestrpljivo čekali da čuju šta će glava porodice, njegova mudrost ali i njegova očigledna smušenost na sve to da kaže.

Moj deda je ćutao, ćutao je i gladio brkove, piljeći u tavanicu kao da sa neba ili možda sa karatavana očekuje povoljna znamenja i dobar savet. Izigravao je hladnokrvnog čoveka, komandanta paradne konjice, junaka sa isukanim mačem koji u svom sedlu pred juriš misli da ta bečokasta Jevrejka nepotrebno širi paniku među njegovim hrabrim oklopnicima. Po svemu sudeći on beše uveren da prilike nisu toliko bezizgledne koliko bi gospođa Amodaj želela da ih pred drugima ocrni.

On je odavno digao ruke od mladalačkih snova i službe u Beogradu. U Skoplju je pustio korenje, poprimio je južnjački naglasak i lako se koristio arhaizmima zaboravljenim na severu i u prestonici. Tu je stekao ugled, prijatelje, veze među ljudima, ugodan život, svoj istinski dom i veliku porodicu. Sada ga jedna šmizla, u te kasne sate, bez zazora, i to pred ženom i pred decom, otvoreno nagovara da pogazi oficirsku zakletvu, da dezertira, da izda otadžbinu, da se okane stečenog imetka i da sa gomilom dečurlije on i njegova, oprosti mi Bože, spetljana Stana, kao poslednje golje nad goljama, krenu u neizvesnost i sramnu bežaniju. Toj bogohulnici bez domovine beše lasno da po tuđim odžacima tambura šta god joj padne na pamet. Kad bi ona samo znala koliko ljudi on ima pod svojom komandom i kakve ga dužnosti tek sad čekuju kad je otadžbina u opasnosti, sigurno da ne bi baljezgala sve to što je maločas izbrbljala.

Gospođa Amodaj je smazala kolač, čuvenu bakinu rum tortu, komplikovani ponos njene kuhinje, prečansko-bečki šlif, ali ne primećuje da zveckajući srebrnom kašikicom po rubu porcelanskog tanjirića unosi nervozu među ukućane.

Deda je nešto neodređeno promrmljao, nešto nalik onom iznuđenom ili nevoljno datom obećanju da će sve njene reči, kobajagi, pažljivo razmotriti jer je i on – iz poverljivih izvora – dovoljno toga načuo o nevoljama Mojsijevaca u Beču i u Mađarskoj, a čuo je o grdnom natezanjima oko Erdelja i kojekakvim glupostima u Bugarskoj. Ukratko: ni da ni ne, ni hoću ni neću, ni riba ni meso … itd. Da nije u pitanju bila komšinica i, naravno, gospoja iz bogate kuće, već priprosta opajdara sigurno bi odvalio: šibe kučko, šta trabunjaš, vuci se iz moje kuće, nosi se za tu tvoju jebanu Palestinu! Nije ti ovo zadimljena Gehena već jedna pristojna država! Moj deda je želeo da ostavi utisak blagorodnog čoveka, dobrog suseda koji klima glavom, koji razume problem i koji je u svojoj dobroti, baš zato što je takav, dobrodušan, superiorniji od uznemirene sabesednice. On će njene savete dobro izvagati ali se zna da se on, sa svojih policijskih visina, lako ne povodi za suknjom koja o današnjim prilikama kudikamo manje zna od njega. Njegova reč je morala biti poslednja pa makar ta šašava Jevrejka bila hiljadu puta u pravu. Mom dedi, i ne samo njemu, već i čitavoj državnoj policiji, ni približno nije bilo jasno na šta je zapravo ličila nemačka vojna mašinerija i kakvo je raspoloženje Makedonaca prema kraljevini.

Moja je baka do kapije ispratila kasnu gošću a moja majka, zapravo moja buduća majka, kriomice, kroz zavesu, prati kratku pantomimu dve zabrinute senke. Jedna senka je dizala ruke k nebu dok je druga senka svoj ispruženi kažiprst vrtela po slepoočnici. Senke su se potom zagrlile, poljubile i to je, zapravo, sve.

Dok ustreptala i do snishodljivosti dobra Stana u dvorištu ispraća dragu prijateljicu, dotle u kući, za stolom, pred decom, otac porodice, mračan kao najmračniji oblak, sebi naliva petu, šestu ili ko zna već koju čašicu meke šljivovice.

Ja sam ubeđen da je on tih mučnih časa nazirao kako neki sudbonosni vihor razvejava njegov ugled. Do juče zakon, bog i batina, večeras ostaje neprikosnoveni gospodar još samo u svojoj kući. Njegov ugled u komšiluku i dole u gradu polako se srozavao na sliku i priliku smetenog žandara kome će Bugari il´ Nemci, kada dođu – „a evo njih ovde za koji dan“ – dobro isprašiti njegovo uobraženo srpsko dupe.

Dok gospođa Reli Amodaj puna briga i svakojakih misli pustom i slabo osvetljenom alejom starih kestenova žurnim koracima hita domu i porodici spremnoj da se već sutra uputi na jug, na istok ili ko zna gde, dotle mom dedi, čutljivom i turobnom, nije preostajalo ništa drugo nego da onako nacvrckan glumata Isusa Hrista na Maslinovoj Gori.

On je već sutra, negde oko podne, u kuhinji, pred ručak, što obično ne čini, Stani nasamo ispričao da je tog jutra, na svoju ruku, bez službenih kola, fijakerom svratio u Komandu grada. Umesto starog Petronija tamo je zatekao novopostavljenog komandanta. Komandant mu je rekao da se nada da je u policiji sve u redu i da namerava da se sa njim što pre zvanično sastane. Naša diplomatija, a u to je, reče, dobro upućen, čini sve što može. Brod se ljulja, ljulja se i škripi, ali su svi izgledi da će nas Nemci uz malo dobre volje i nekoliko podnošljivih ustupaka na kraju ipak ostaviti na miru. Ako, uprkos svemu, događaji krenu naopako Treća Armija će braniti Skoplje i celu istočnu granicu. Ulickani delija, zelen za svoj visoki čin, učinio mu se vrlo otresitim. Međutim, kancelarija mu nije bila uredna – ni malo po propisu. Prozori su bili prljavi, na stolu je držao pištolj, razne depeše, fišek jabuka i upaljenu lampu a po podu, uz zid, ležale su hrpe starih novina. Njegovom ađutantu, koji je nešto kasnije, bez kucanja, ušetao u sobu, beše teško da digne svoju sakatu ađutantsku ruku i pozdravi dva visoka oficira. Bio je neobrijan, u košulji, a bluzu je prebacio preko ramena. Ličio mu je na derana koji baš kao da je krenuo na vašar da merka udavače a ne na dužnost u kancelariju komandanta grada.

Kada je izašao iz Komande fijakerista ga nije sačekao kako su se u dolasku dogovorili. Ulicom je prošlo nekoliko praznih fijakera ali, kao za inata, ni jedan kočijaš nije hteo da stane; prostačina samo projuri, okrene glavu na drugu stranu i pravi se da ne vide da mu maše čovek u uniformi. Na kraju ga je kući dovezao neki Grk ili Jermenin – vrag bi ga znao od koje je fele.

(REZIGNACIJA: XXVII, Lančić, nastavak)

III

Sredinom aprilu, tačnije dvadesetog aprila, dakle dan-dva posle kapitulacije, na dostavu bugarskog doušnika, dedu su u Skoplju ubili Nemci – najverovatnije vojnici iz divizija Feldmaršala Vilhelma fon Lista – koji su se preko osvojenog Skoplja uputili ka Grčkoj. Ubili su ga u dvorištu njegove kuće. U po bela dana. Tako, pred svima, na stepeništu, čim se on pojavio na ulaznim vratima. Doduše, bio je u uniformi ali bez kape. Nije bio naoružan.

Ogrnut starim ćebetom deda otvara ulazna staklena vrata u prednjem dvorištu, ona koja gledaju na ulicu i kestenove a vojnici, njih petorica, pripucaše u njega. Nije imao priliku ni da mrdne niti je očekivao pucnjavu. Niko se od vojnika nije potrudio da mu priđe i vidi da li je mrtav, da proveri da li su čoveka zaista dokrajčili. Jedan od njih potom uperi pušku u Staninog mezimca, u malog Predraga, onako, kao kada stariji brat kakvom bezazlenom igračkom kobajagi plaši svog mlađeg brata, pa zagrme: Bum, bum! Nastade smeh i primitivno vojničko šegačenje a Stana stoji skamenjena, bez kapi krvi u licu, bez daha, bez glasa, ukopna, ni da mrdne. Ceo joj život prolete kroz glavu u tih nekoliko prokletih sekundi. Vojaci su bili lepo obrijani, čisti, u ganc novim uniformama i svi behu mlađarija, negde između devetnaest i dvadeset godina – izuzimajući mršavog podoficira koji je bio neku godinu stariji od ostalih. Podoficir nešto dobaci Stani na nemačkom, šutnu cokulom metalnu kapiju pa svi skupa odoše ravno dole niz ulicu. Ličili su na grupu junoša koji su tog jutra, zabave radi, krenuli u lov pa usput šenluče, onako mladalački, iz obesti.

(Ja sam dosta kasnije doznao onu dobro znanu i nikad prikrivanu činjenicu da su njihovog komandanta, feldmaršala fon Lista tj. Zgmunda Lista, rodom iz jedne nemačke selendretine zvane Oberkirhberg, 1948. godine stroge i pravedne američke vojne sudije osudile – kao dokazanog ratnog kriminalca koji je masovno ubijao Jevreje u Poljskoj i civilne taoce u Srbiji, Albaniji i Grčkoj (100 nevinih civila za jednog ubijenog nemačkog vojnika) – na doživotnu robiju. Međutim, ne leži vraže, ne prođe ni punih pet godina od tih dana i od te i takve sudske odluke a u decembru 1952, eto, navodno, iz zdravstvenih razloga, bivši feldmaršal zvanično, s overenim papirom u ruci, odlazi na slobodu. Taj bolešljivi Zigmund je otišao Bogu po istinu 19 godina kasnije, krajem 1971 – proživevši u voljenoj Nemačkoj lepih 91 godinu a sigurno da je, uzgred budi rečeno, nadživeo gotovo sve svoje sudije. Toliko o bolešljivim zločincima i čudnim rezonima američkog vojnog sudstva.)

Istine radi, da mog dedu nisu ubili oni fon Listovi vojnici smakli bi ga Bugari. Da je kojim srećnim slučajem izmakao bugarskoj pušci dočekali bi ga komunisti. U svakom slučaju moj deda ne bi uspeo da oseti kratkotrajne blagodeti Nove Evrope i svetle budućnosti Oslobođenja i Socijalističke Izgradnje.

Baba-Stana je debelo podmitila jednog mrzovoljnog rabadžiju da joj ta mrcina nad mrcinama muža pokrivenog njihovim plavim satenskim jorganima preveze do groblja. Čak je i oko kupovine groba, sahrane i potvrde o sahrani bilo povuci-potegni. Uzrok smrti: streljanje. Trebalo je pokopati čoveka koga su Nemci koliko juče likvidirali. Nije se valjda očekivalo da će mojoj baba-Stani privremena nemačka vojna komanda, smeštena ko zna gde, izdati svečanu povelju na pergamentu sa lepo iluminiranim inicijalom u znak trajnog sećanja na dan pogubljenje njenog muža. Dedu su sahranili bez sanduka. Grobari su se svojski potrudili da što pre iskopaju raku a onda su ga naprosto bacili u nju. Nažalost, telo se u padu izokrenulo i on je ostao da sedi zavaljen na dnu uže strane groba. Iz čistog sujeverja crnim Orfejima se nije mililo da silazilo dole, k njemu u Ad, dole među mrtve, pa da kako valja, po propisima, nauznak ispruže pokojnika, da mu nanovo prekrste ruke na grudi i u šake tutnu sveću i da tu svećicu upale, već su ga strašljivci odmah stali zasipati zemljom onako kako se on tamo zadesio. Samo dan kasnije te iste Cigane-Grobare Nemci su streljali na obližnjoj ledini. Njihove kudrave glave Vardar nije odneo do Jegejskog mora niti su ih morski talasi nasukali na lepe peščane obale Sapfinog Lezba. Eno ih gde bezimeni trunu, tamo, ko zna gde, u razbokorenom zovinom žbunju ili u trnju kraj skopskog groblja.

Baba mi je pričala da je pop nad grobom klateći kandilo drhtao ko´ trstika i da ih je prestrašen psovao na sva usta. Psovao ih je da gore ne može biti, ali se prikan nije ženirao da od nje, od nje crne i unesrećene udovice, traži pare za tamjan, za bajanje i za grdan utrošak svete vodice. Umesto novca baba-Stana mu je za uzvrat ponudila srebrni putir koji je taj gorostasni bradonja crnih očiju i dlakavih ušiju u tren strpao pod svoju izbledelu mantiju. Bog sve vidi. Milan sedi u grobu i onako prljav, izgužvan i prašnjav, sklopljenih očiju odmara dušu; Cigani su odložili ašove, pognuli su glave i ćute. A i šta bi drugo. Pop drži opelo, kadi li kadi, poziva se na veru u Boga, poziva se na vaskrsenje, na Hristov drugi dolazak, na rajska blaženstva i večan život a najrođeniji udarili u grljenje, u lelek i gorku kuknjavu.

Nekoliko dana posle sahrane moji su morali da napuste Makedoniju. Baba-Stana je pred odlazak uhvatila malog Dragoslava oko struka, podigla ga u vis da on, on kao najstarija muška glava u porodici, muški dune, snažno kao u rođendansku tortu, i iz prve ugasi kućno kandilo a onda, put pod noge: pravac Srbija. Na jedvite jade su se dovukli do Niša. Odatle ni makac. Sanjali su Beograd i tamošnju rodbinu ali za tako dugo i opasno putešestvije nisu imali ni para ni snage a bogami ni hrabrosti: Majka, tri ćerke, dva sina i jedna teška šivaća mašina marke Singer. Čuvena USA Singerica. Predlažem pravoslavnoj crkvi da staru Singericu u dogledno vreme proglasi za sveticu. Neka Sinod razmisli pa neka odluče po savesti: američka Singerica srpska svetica. Moji nisu imali ni prebijene banke za ’leb i ostalo. Zvali su ih: Izbeglice-Izelice! Naši dobri seljaci, neiskvarene seoske pitomine, usput su im tražili zlato, nakit, odeću i sve što je nalik tome. Čuveno balkansko gostoprimstvo. Sami su se čudili, čudili se i krstili kako su živi i zdravi uspeli da protutnje tom paklenom via Doloroso, kako su prošli kraj svih tih busija zaposednutim strvinarima-krajputašima. Braćo draga, ko to po Srbiji izrodi toliko strvinara?

U Nišu im je kasnije priređeno bombardovanje u režiji braće po oružju. Avioni lete visoko, skoro da se i ne vide. Tačkice. Da nije bilo sirena niko ih ne bi ni primetio. Danas bi za tako nešto rekli: friendly fire, friendly bombing ili čisto drugarsko bombardovanje, bombardovanje na drugarskoj bazi, tek da nam kažu da nas nisu zaboravili.

U toj famoznoj savezničkoj operaciji načelno zvanoj Cinderella ili ti, narodski rečeno, Pepeljuga, baku je geler pogodio u glavu. Na svu sreću u bolnici je radio vrstan hirurg, anđeo, arhangel, koji je dugo živeo u Francuskoj i uz to beše oženjen Francuskinjom. On je operisao moju babu pa je ona poživela iha-haj, još dobrih petnaestak godina, i to bez parčeta lobanje na tri prsta iznad desne obrve. Doživela je da vidi kako joj rastu unuci i unuke i da kao ponosna žena predratnog žandara, uzdignute glave, vredno čisti nišku kaldrmu. Unapređena je u Higieju, u onu Jelinima omiljenu Asklepijevu ćerku. Čistači ulica su postali higijeničari. Higijeničar zvuči lepše, čovečnije. Higijeničar brine o higijeni, đubretar skuplja đubre. Komunističko-čobanska-grko-latinština ili ti žvalavi i nadasve seljoberski eufemizam. Ruska škola! Stari čika Voja, Voja Nestorović iz donjeg dela Šajkaške ulice, na to bi ozbiljna lica šanuo: voluntaristička samovolja!

Spašavanje ranjene babe-Stane nije proteklo tako jednostavno kako sam ja to maločas brzopleto opisao. Pored već pomenutog arhanđela u njenom spašavanju značajni udeo je imao i sam Lucifer. Da ne beše njegove preduzimljivosti, nesebičnosti i velike odvažnosti ko zna da li bi ona dočekala jutro.

Tokom savezničkog bombardovanja Niša njihov prvi komšija, novopečeni maroder, uzdajući se u svoju vernu sabraću – zbrku i strah – krenuo je da pljačka po gradu. Naoružan pištoljima, komšija-đavo je marisao koješta po navrat-nanos napuštanim kućama a po ulicama je uzimao vredne stvari sa mrtvih ili ranjenih ljudi. Šta će mrtvacima imovina, šta će njima kog jarca satovi, šeširi i novci kad je njima maločas navek odzvonilo? Uglavnom su ga zanimali džepni satovi, tabakere, nakit, novac, srebrnarija, neki lep kilim, posteljina, odela, ikonice i sl. Imao je malešno kljuse upregnuto u taljige u koje je bez straha i stida, bez stida ponajviše, tovario sve što bi mu palo šaka. Tada nije bilo električnih frižidera, električnih šporeta, blendera, televizora, video uređaja i mobilnih telefona ali bi pomenuti dasovan sigurno i te zgodne sitnice slatko drpisao i nosio kući svojoj presrećnoj i vazda raspevanoj kamenjarki. Krali su i veselili se. Prića o maroderstvu je jedna velika i nikad okončana balkanska saga.

Negde kod železničke stanice, tamo gde je samo sat ranije bombardovanje bilo najžešće, naišao je na Stanu gde oblivena krvlju leži smandrljana tik uz gvozdenu ogradu Remontnog zavoda. Za veliko čudo, maroder je odložo posao, besvesnu ženu je lasno položio u taljige, jednom ganc novom košuljom joj je uvio glavu i sred dolazećeg talasa strahotnih eksplozija hrabro se uputio ravno ka bolnici. On i njegovo kljuse su se ponašali kao da nisu sa ovog svet i kao da im eksplozije i sva okolna prštanja ne mogu nauditi. I to nije sve. Ušavši u bolnicu đavo stade da kukumavči, da viče i da po hodnicima preklinje lekare, govoreći im da žena koju je dovezao umire, da je pogođena u glavu i da je udovica kući ostavila petoro dečice o kojoj nema ko tamo da brine. Ako ona umre, moljakaše đavo, deca će joj skapati od gladi. Potrešen ubedljivošću njegovih reči arhangel je sestrama naložio da ranjenu ženu bez odlaganja pripreme za operaciju. Vrata spasa su se otškrinula. U njenom slučaju obe su se strane svojski potrudile da joj sačuvaju život. Bolnice su još uvek imale zalihe lekova i nešto hrane, uglavnom tople splačine; napolju, izuzimajući našu rodoljubivu sabraću, zapravo one nemilosne crnoberzijance, ni toliko.

Čak i čovek prosečne pameti ne mora previše da lupa glavom e da bi skontao da je ova priča sklepana od opštih mesta i da moja baba-Stana nije bila ništa drugo do nesvesni predmet gadnog spleta okolnosti. Zar bi jedna ranjena duša išta mogla da preduzme sem da bolna i nemoćna leži u prašini i čeka konačnu odluku tročlanog saveta Vrhovnog Suda Sudbine. Tu nema druge mudrolije.

Glavni učesnici događaja, oni od kojih je zavisio njen život, bejahu đavo i arhanđel. Da se njih dvojica nisu složno uortačili, ishod bi bio loš, bar za Stanino dalje postojanje.

Složićemo se da uloga lekara nije da sred fijukanja bombi tumara gradom i svoj život izlaže opasnosti. Njegovo je mesto u bolnici, tamo gde uz savesne pomoćnike, instrumente i lekove može biti korisniji. Sa druge strane, zašto bi đavo gubio vreme i prekidao unosan maroderski posao zbog jedne žene kad je on u podebeloj knjizi zvanoj Predodređenost (Devedeset i šesto, prošireno i broširano izdanje, štampano zahvaljujući znatnoj Božjoj donaciji i entuzijazmu stručnog tima izdavačke kuće „Sedmo Nebo“) lepo pročitao da će u nekoliko narednih godina širom sveta nasilno stradati oko osamdesetak miliona duša i to, gle čuda, čuda velikoga, nipošto njegovom zaslugom ili, hajde, njegovom krivicom. Zašto bi se od njega očekivalo milosrđe ako se skaske, bajke, narodna pesme, pesmuljci, poslovice, vicevi, doskočice, slike, skulpture, reljefi, minijature, romani, drame, kojekakve apokrifne škrabotine, novine, radio, televizija i internet, i uz njih, nepregledna brda zvanične i nezvanične verske literature, bez ustezanja upiru da nam dočaraju nešto suprotno tome. Kako bi se vi poneli da ste bili u Đavoljoj koži? Zbrisali bi glavom bez obzira. Molili bi Svevišnjeg da i vas ne zadesi Stanina sudbina. Doktorov poziv, savest i zakletva nalažu mu da spašava sve što se spasiti može, bez izuzetka, a od đavola to niko ne očekuje. To je jasno kao dan. Asklepijev potomak je delovao unutar zadatih pravila, po modernim načelima čovečnosti i razuma. Nasuprot doktoru, đavo se ovog puta, da li u trenucima slabosti, poneo čovečno to jest protivrečno svom zadatom istorijskom profilu. On je zbog jedne umiruće duše prekršio hiljadugodišnju tradiciju svojih po zlu čuvenih prethodnika. Hrabro je pljunuo na svoju suštinu, izdao je svoj đavolji narod, rečju, nije postupio onako kako se od njega očekuje. A šta se od đavola očekuje? Pakloljublje!? Zašto bi se đavo stideo ljubavi prema svojoj zadimljenoj domovini i vekovnim ognjištima slavnih predaka! Ako se malo bolje zagledamo u taj prividno sramotan presedan na prostorima onostranosti, u to buntovništvo bez razloga, primetićemo da je đavo ipak iznova potvrdio da ne skreće sa nepredvidljivih puteva nerazumlja. On se u ovom slučaju, naravno sa našeg stanovišta, poneo nerazumno. Glupo. Nemojte se zanositi. Budite uvereni da on nikad neće biti ono što mi smrtnici od njega očekujemo da bude. Ko je ikad negde sreo predvidljivog đavola? Predvidljiv đavo je contradicto in adjecto. Dok krilati anđeli, stvorovi osrednje činovničke pameti, prkoseći gravitaciji mogu da čmavošu gde god im se prohte, na nekom visokom drvetu ili na mekim oblacima, dotle đavo nikad ne sklapa svoje zle oči! Đavo nikad ne spava! Ako se o njemu raspitate kod glavnog bosa FBI-a, u srcu protestantsko-katoličke Amerike – a da ne pominjem mormone, amiše, scijentiste, subotare, baptiste, luterane, metodiste, deiste, pentakostelce, evangeliste, munovce, tomiste, pavlikance, Hristove učenike, kalviniste, pravoslavce, nazarene, jermensku apostolsku crkvu, reformiste, moravce, sikiste, budiste, taoiste, muslimane, šintoiste, Jevreje, ruske i ukrainske unijate, ortodoksne sindikaliste, grko-katolike, animiste, adventiste sedmog dana, srpske komuniste i svu ostalu bogobojažljivu sabraću – on će vam bez dvoumljenje odgovoriti da đavo ne postoji, da je to manje-više stilska figura, metafora, simbol naših tamnih strana, psihijatrijska zamlata ili štogod slično tome. U njegovoj prebogatoj arhivi nema tog imena.

– Mister Devil? Devil Rebelman? Bez zavitlavanja. FBI je ozbiljna ustanova. Prošetajte se vi lepo do Disneyland-a, tamo ima baš svašta da se vidi a i dobro da se prezalogaji. Šta bi vam falilo da odete u bioskop. Bin Ladenova sestra od tetke je naš radni prioritet.

Da ne bude zabune, Sveti Otac, onaj presvetli što stoluje u Vatikanu, po tom će pitanju biti još odrešitiji:

– Lucifer?! Lučonoša, štivo za našu bogobojažljivu dečicu.

Sa pomenutom gospodom ja se ne bih složio. Oni su neozbiljni. Spreman sam da ovog trena izdvojim znatnu svotu novca svakom ko mi sutra ili prekosutra donese njegovu glavu. Lov na đavola nije sezonski posao. Eto prilike da se nešto zaradi. Ko kaže da u Srbiji nema posla?! Posla ima, ima ga na pretek, ali niko neće da radi. Niko nije lud da naokolo ganja Đavola. Lenčuge bi da ubijaju bespomoćnu decu ili da streljaju nenaoružan narod. Koja srpska politička partija u svom programu ima zacrtanu obavezu hvatanja Sotone? Koja partija narodu javno obećava da će Sotoni kad-tad stati nogom za vrat? Naš narod više ceni gospodina Nostradamusa i gosn Drakulu nego srpsku gramatiku.

Svedržitelju i njegovoj zluradoj kamarili neopevanih spletkaroša Luciferova neodređenost nikad neće biti jasna. On ih nervira, ide im na živce. Deca bi rekla: smesta se zajabune kad ga vide. Nadam se da se nećete zgranuti ako vam kažem da je razlika između Boga i Đavola mikroskopski mala. Ona se golim okom ne razaznaje. Potreban vam je mega mikroskop apsolutne oštrine. Obojica su svemogući. Apsolutno svemogući. Sve što može Bog ume i Nečastivi. Ono što ih deli jeste moral. Svi tvrde da đavo nema moralnih skrupula a da Bog dela po načelima nebeske pravde koja je on sam napisao a onda ih tutnuo Mojsiju na čitanje. Mucavi štreber je tih desetak zapovesti naučio da otpeva by heart. Ako tako gledamo na stvari onda se postavlja neprijatno pitanje: ko ima više pristalica? Na rečima svi su na Božjoj strani; u stvarnosti statistika kazuje nešto drugo. Bog besni, grmi, lomi ploče zakona a Srbi udarili sitno kaluđersko kolo oko Zlatnog Teleta. Gore vatre, sija tele a uvoznog i licencnog piva ima na pretek. Pije se na akove, dele se lozovi, nagradnih je igara koliko ti volja, baš milina.

Možda i đavo ima svojih deset zapovesti ali se one Bogu ne dopadaju. Od naših je ruku u dvadesetom veku ubijeno preko sto miliona ljudi, žena i sitne dece i, nikom ništa. Sebi smo pričinili neizrecive jade, uništili smo mnogo toga i, opet nikom ništa. Svi poštuju svoje bogove. Đavo rezigniran pije viski, sluša kukavelju Dženis Džoplin a Bog zakrabuljen u odrpanog siromaha na Bulevaru revolucije, gore na Đermu, tamo kraj pijace, tik uz tramvajske šine, prodaje crkvene kalendare, fitilje za kandila i ubira dobrovoljne priloge za svoj novi džip.

U ovom posebnom slučaju Đavo je postupio u korist života; to je ono što se najoštrije kosi sa našim shvatanjima njegovog kompleksnog karaktera. Zamislite našeg dobrog Boga, starog račundžiju, kako potopnom vodurinom mrtav ladan satire čovečanstvo. Đavolu takva monumentalna ludost, mizantropija kosmičkih razmera, nikad ne bi pala na pamet. Možda bi, eventualno, mogao da zavadi i pokosi pedesetak miliona ljudi, to da, ali celo čovečanstvo, nikad. On je osoba od ukusa i ne podnosi krajnosti a još manje onaj prostački nebeski senzacionalizam. Kupite jutarnje novine, neko žuto pro-komunističko smeće, a na prvoj strani masnim slovina, slovima od po deset santimetra, lepo piše: BOG SE SPREMA DA NAS SATRE? GOSPODIN NOE U MONTE KARLU GRADI NOVU JAHTU! KO SU PODIZVOĐAČI?

Posmatrano sa stanovišta dragog Boga ili po njegovom pravilniku o moralu đavolova belodana dobrota nema logičnu osnovu ni uporište u tradiciji. Dragi Boga je, shodno tome, bez okolišanja, svrstava među sumnjive namere. Jest da je tamo neki Sotonides, Sotonschtein, Vladimir Sotonovič ili Fitzroy MacDevilhill uradio neku dobru stvar, jest da je mudro postupio, nema zbora ali, znajući od ranije spisak njegovih nedela, biće da je reč o lukavosti Lukavoga kojom taj stari apaš, prekaljeni KGB-ovac, lučonoša obnovljenog srpsko-ruskog pravoslavnog komunizma, prikriva gomilu opakih namera. Ukratko: to mu dođe kao mudrost bez vere i moralnih začina. Kada smo već na klizavici uputno je pitati se: čijih začina? Zar toliko puta niste čuli na televiziji da je tamo neki masovni ubica ili neopevana lopurda moralna osoba, da voli svoju porodicu, da obožava svoju decu da slavi slave, da cmače svaki pedalj srpske zemlje, da se onomad svečano pokrstio i zanavek prešao u tihe vode svekloikog pravoslavlja, da je rodoljub i da o savremenoj srpsko-vizantijskoj umetnosti zna više, daleko više i od počivšeg gospodina Georgija Ostrogorskog.

Evo pride još nekoliko zanimljivih podataka; već toliko puta pomenuti Đavo ne koristi silu. Đavo se koristi našim slabostima, našim neznanjem, našom sujetom ali, rekoh, nikad silom. Uzmite na primer proterivanje Eve i Adama iz Raja. Pitam ja vas ko se u toj starozavetnoj zgodi služio rečima a ko ognjenim mačevima svoje telesne pratnje? Šta bi vama više odgovaralo: nadmetanje rečima, možda jedna opuštena partija šaha ili, daleko bilo, cev pištolja prislonjena na vašoj slepoočnici. Ako me pamčenje ne vara našoj pramajci Evi zmija nije pretila batinom, španskom čizmom ili ukusnim prženicama onog skromnog dominikanskog kuvara zvanog Tomáso de Torquemada. O sramnoj golotinji, o porođajnim mukama i teškog rmbanja na jalovoj ledini ni slovca. O Kainu i Avelju neću da vas zamaram. Neka Svedržitelj vaseljene ćuti i nek se zbog tog sramotnog potstrekivanja na bratoubilaštvo pokrije ušima. Ako ovu tvrdnju isteramo na čistinu i pažljivo je osmotrimo sa svih strana onda može ispasti da je svekolika božja sila produžena ruka Sotonine volje. Ima onih koji tvrde, uglavnom oni iz ezoterijskih krugova Državne Bezbednosti, da je upravo Bog bio taj koji je pritisnuo Zmiju da ona, kako zna i ume, svojom slatkorečivošću obrlati Evu da Eva svojim neospornim ženskim argumentima nagovori Adama da Adam ubere kajsiju sa drveta saznanja ne bi li i oni probali tu čuvenu zabranjenu voćku.

– Adame – reče naskroz gologuza Eva – nismo mi najgori!

Šta bi ste vi radili da ste na Adamovom mestu? Ne bi valjda udarili u dosadno moralisanje ili u recitovanje pobožnog crkvenog štiva pred jednom zgodnom i pride golom ženskinjom.

U takvim okolnostima, sada mirne savesti, Bog će poslati dva čauša da ih proteraju iz rajskog atara. On im je, koliko onomad, a to ceo Raj zna, jasno i glasno kazao da u Raju mogu brati i jesti sve što im se prohte ali nipošto plodove sa pomenutog drveta uzvišene spoznaje. Ko je igde video da spoznaja raste na drvetu! Mogao ih je On, Svemogući, tako, iz čista mira, proterati iz Raja ali mišljaše da je korisnije, onako, pro futuro, da tu svoju pakost i veliku prljavštinu zauvek prevali na njihova pleća. Da ne beše Adamove želje za znanjem ne bi bilo evolucije a mi bi, kao medene i beslovesne životinjice, recimo kao lepe kineske Pande, još uvek srećni tumarali pomno paženim rajskim parkovima tražeći sveže bambusove izdanke.

Teoretičari čvrstorukaškog biheviorizma odmah će graknuti da pomenuta udbaško-kagebeovska verzija vrvi od šupljih mesta; prvenstveno onih koja su, navodno, motivisana grižom savesti. Nije mi poznato da Istočni Greh zastareva i da su se hriščanske crkve dogovorile da tu škakljivu temu skinu sa dnevnog reda. Svi smo mi krivi, krivi smo dok je sveta i veka i tačka. Šta god da zucneš usta će ti začepiti grehom naših dobrih i čestitih praroditelja. Mi smo dakle krivi za krajnje problematične i ničim potkrepljene grehe naših pra-pra-praroditelja. Bog nema izjave očevidaca, nema fotografije, video zapise a ni pismene izjave rajskih pitomaca. On se zajebava, juri sojke a mi ispaštamo samo zato što je Adam želeleo da bude pametniji.

IV

U maglovitim bosanskim gudurama, s onu strane Drine, moja buduća majka je srela svog budućeg muža, mog budućeg oca. Oni su se, onako po partizanski, registrovali dosta pre kapitulacije Nemačke. Čovek za sve i svašta, privremena vlast u nekoj zaguljenoj selendretini, njihovu odluku je zabeležio u tefter svojim krivudavo naherenim šakopisom a njima je guzata daktilografkinja tutnula potvrdu napisanu pisaćom mašinom, sa ljubičastim žmurom, sa potpisima svedoka i sl. Smrt fašizmu – Sloboda narodu! Svedoci na njihovoj registraciji su bili Lazar Dimitrijević i Lazar Kostić. Eto, dva Lazara! Ništa lepše. Za ovog potonjeg se ispostavilo da nije Crnogorac već Cincar iz Albanije. (Obojica su nešto kasnije, na kraju rata, poginula u sremskom blatu). Nekoć svečani čin venčanja odlukom rukovodstva KP sveden je na profano beleženje sklapanja i rasklapanja bračne zajednice.

Ja sam se rodio u jednoj maloj i gotovo improvizovanoj bolnici na domak Beograda. Nije prošlo ni pune dve godine a moj otac Milan je ostao bez glave od podmetnute mine dok se nekim svojim poslom motao oko nemačkog vojnog kamiona. S njim su stradala dva vojnika a jedan civil, automehaničar, Palilulac, alamunja, zvani Brljone, ostao je živ i zdrav ali bez obe ruke do lakata. Srećnik. Ja sam ga dosta kasnije sretao kod bioskopa „20 Oktobar“, u Balkanskoj ulici, preko puta hotela „Moskva“. Uopšte me nije prepoznao. Deca rastu. Radio je za tapkaroše. Služio im je kao sigurnosno sanduče za čuvanje bioskopskih karata. Neko mi je rekao da je njegov leš nađen u Dunavu, dole kod Višnjice. Ako je on zaista zaglavio onako kako sam ja u mojoj dečijoj mašti zamišljao onda je to bila strašna smrt bezrukog čoveka. Nabili su mu mokre novine u gubicu da se ne dernja a onda su ga dotukli gvozdenim pajserima.

Endži je, kao udovica, ponovo uzela svoje devojačko prezime. Nikad mi nije rekla šta ju je nateralo se poduhvatila te komplikovane birokratske gnjavaže. Iz meni nepoznatih razlog hitno smo morali da se selimo iz vile sa terasom i voćnjakom i da nadalje zguženi životarimo u zajedničkom stanu u kaldrmisanoj Šajkaškoj ulici. Ja sam bio jedino muško detence u celoj zgradi pa su me komšinice obožavale i vazda su me hvatale za kurac. Uhvate me za kitu ili za jaja pa ciće: muškarčić! U kući bi nastao urnebes kad god bi im uspelo da mi palcem i kažiprstom nadignu patkicu. Proricale su mi sjajnu karijeru.

Mi smo veliki stan u prizemlju delili sa partizankom Zarifom, sa njenom ćerkom Behidom a pride i sa gluvom Danicom Đurić, udovicom nekog od kraljevih ministara. Zarifa, Bosanka, raspuštenica, bivša žena zastavnika Ramadana, radila je kao peglerka u hotelu „Ekscelzior“. Zarifa je za vreme rata bila ranjena u guzicu. Endži je umela često da se šali na račun njenog ranjavanja. Bosanka joj je za uzvrata pod nos poturala svoje plehano ordenje. Onda bi Endži dohvatila oklagiju, metlu ili kakav drugi čvrst predmet a Zarifa bi se zaključala u zajedničko kupatilo. Endži bi stala kraj zaključanih vrata pa bi počela da joj peva partizanske pesme. Ona je imala predivan glas i znala je naizust bezbroj pesama. Endži je Zarifi držala prisilne časove pevanja; umela je da otpeva „Das Madchen unter der Laterne„ ili ti „Lili Marlen“ na bugarskom i na nemačkom. Prezirala je bosansko ojkanje, ono ojjjj i ono joooj. Za gusle je tvrdila da su došle iz zemlje Debilije i ako sam ja dosta kasnije doznao da su izmišljene na istočnom Mediteranu. Što se tiće narodnih običaja i crkvenih rituala, recitacija, pesama, poslovica, pitalice, epskih tvorevina, zagonetki, bajki, priča, uzrečica, lascivnih crkvenih zezalica, šlagera i ostalih stvari Endži je bila pravi pravcati muzej, golemi duhovni rezervoar, jedna monumentalna Antropologija Rustikana koja se na sasvim prirodan način svojim zmijolikim završetcima uplela u grad i gradski mentalitet. Endži je bila kraj jedne epohe, moja poslednja živa i krvna veza sa prošlošću. Sve je imala u malom prstu. Šta god bi neko zapevao umela je da nastavi u ovoj ili onoj verziji.

Nasuprot njenom apsolutnom sluhu ja sam bio i ostao svetski primer nemuzikalnosti. Muzikalnost nultog stepena. Kao što rekoh, keva je imala švesterku bliznakinju. Njena šveca bliznakinja se zvala Kseniju. Svi su govorili da su one ličile kao jaje jajetu i, kako se to kaže, ni rođena ih majka bez vunice ne bi razlikovala. Seljačka izreka. Reč je o vunenim koncima različitih boja. Ksenija je umrla na porođaju zajedno sa detetom. Neuhranjenost, rat, loš život, sepsa, pretrpana bolnica, nemar ili sve zajedno. To se desilo u onoj istoj privremenoj bolnici u kojoj ću ja ugledati svet četiri dana kasnije. Radost i tuga o istom trošku. Keva se hvalila da je lako podnosila trudnoću i da se zadugo nije primećivalo da je u drugom stanju. Ja sam video neke njene fotke dok je još uvek nosila titovku i bluzu. Drugu odeću nije imala. Rekla mi je da joj je to bila još nedošivena paradna bluza. Tu se, reče, odnekud stvorila drugarica sa fotoaparatom pa je htela da joj se na uspomeni ne vidi stara i dronjava uniforma. Imala je pištolj za pojasom; samo se uz mnogo dobre volje moglo naslutiti da će za koji mesec postati majka. Možda je u pitanju bila kabasta uniforma, kao kod Vermera, ili sam ja dokazano bio maleni fetus. Sada uopšte nisam siguran ko je na tim fotografijama: Anđelka ili Ksenija? Anđeo ili Strankinja? I ako smo često gladovali keva je u licu uvek izgledala pristojno, gotovo bucmasto. Kao da je uvek sita i presita. Kao kroz san se sećam da su neki naši bliski rođaci među sobom klepetali da ona nije bila u drugom stanju i da sam ja Ksenijno dete. Priču je naokolo širio niko drugi do moj stric. Ja sam ga zvao debeli Mića. Kreten je kasnije postao vatreni zvezdaš i uz to direktor male fabrike koja je proizvodila najružnije ženske tašne. U fabričici su rintale samo žene, priučene seljančice. Zvezdaš je tvrdio da sam ja dobio ime po Ksenijinom mužu koji se takođe zove Dragoljub. On je o tome mogao da melje koliko mu je volja jer je tetka Ksenija ležala na Mladenovačkom groblju a njenog Dragoljuba više nije bilo u Beogradu. Dragoljub je uspeo da klisne iz Titove Jugoslavije. Posle jednogodišnje tavorenja u izbegličkom logoru negde u okolini Ventimilje on je iz Italije otplovio za Južnu Ameriku. Postao je Argentinac i širom sveta uvažen agronom. Moj teča je postao slavni Argentinac. Kupio je kuću, ima bazen, palme, čopor pasa, svoju botaničku baštu, veliko ogledno dobro, kuvarice, poslugu, baštovane, dva automobila i oženio se Italijankom rodom iz Zadra. U pismima bi uvek pitao kako sam ja i da li učim. Kod tih reči majka bi me značajno pogledala a ja bih napravio kiselo lice i odmahnuo rukom. – Naravno da učim. Ubih se učeći. U jednom pismu je napomenuo da će promeniti ime. Ono Dragoljub Argentinci ne mogu pravilno da izgovore. Penkalom je dva puta podvukao kako će se ubuduće zvati ali je meni njegovo novo ime odmah izvetrelo iz glave. Mi smo naglas čitali njegova pisma, čitali smo, uzdisali i zamišljali kako je njemu, tamo u toj Argentini, sada lepo da lepše ne može biti. Znam da smo se iskreno radovali njegovoj sreći ali smo ujedno imali razlog više da tugujemo za tetka Ksenijom i nad našom bezizlaznom bedom. On ima botaničku baštu i služavke a mi nemamo šta za klopu. Da sve bude još gore, stanovali smo preko puta vojne fabrike za proizvodnju hleba. Okrugle vojničke vekne su mirisale od jutra do sutra, izuzev nedelje. Po vas celi dan buka mašina, tandrkanje polica sa hlebom i dreka radnika. Nedeljom grobna tišina. Dragoljub nas nije zvao da dođemo u Argentinu. Početkom sedamdesetih sasvim je prestao da nam se javlja. Valjda Argentinos više nije imao strpljenja da se maje sa naskroz betoniranom socijalističkom slepadijom.

Jakako da smo mi znali da nam milicija otvara pisma iz inostranstva. Ne uvek. Ponekad. Tome se, uostalom, niko nije čudio niti si se ikome mogao požaliti. Recimo, odeš u miliciju, u 29. novembar i kažeš: Drugovi zašto nam otvarate pisma iz Argentine. Pisma su naša privatna stvar. Pa šta! Otvaraju pisma – zna se ko otvara tuđa pisma i zašto. Milicija žele da zna šta emigracija misli i šta smera. Gulamferi čitaju naša pisma da bi nas bolje čuvali od neprijatelja. „Tuđa pisma“ kakva glupa stvar. Ako nemaš šta da kriješ zašto bi se uzbuđivao što ti čitaju pisma. I u tim i takvim okolnostima Endži je umela da izburgija filozofski stav i da vidi lepšu stranu nemilih prilika. Njoj je bilo milo oko srca što milicijske rđe i čvarkaroši (a ko bi radio u miliciji sem seoskih rđa i provincijskih funjara) čitaju o nečijoj sreći a da ne mogu da naude našem Argentincu. Tamo neka fukara čita da je neko bogat i kako taj bogataš, naše gore list, bivši zemljak, mirne duše uživa u svom velikom imetku. Vidim ih kako sabajle u zadimljenim kancelarijama mljackaju čvarke sa Zelenog Venca, mrve hleb i čitaju kako Dragoljub, preplanulog lica, kraj bazena za kupanje miluje vučjake i srče ledenu limunadu napravljenu od pravih limunova. Onda taj isti drndoš koji je pred svima naglas čitao i „analizirao“ njegovo pismo ode svojoj kući, seda za sto zastrt starom mušemom i čeka da mu njegova nabusita famfulja, kamenjarka u tuđem šlafroku od izlizane zenane, poturi aluminijumsku kašiku i kojekakve splačine za ručak. Prekjučerašnji kupus s oglodanim rebarcima. Samo je drug Tito mogao da uživa kao naš Dragoljub. Međutim, drug Tito je to morao da radi po službenoj dužnosti; morao je da prima strane delegacije pa ne bi imalo smisla da ljude iz belog sveta nutka masnim čvarcima, da im Jovanka Budisavljević muti Trumanova jaja ili da ih nudi da zapale Dravu. Kad stranci shvate kako drug Tito živi, kad se osvedoče kako je njemu lepo uz viski, kubanske cigare, kad naokolo vide učtive sluge u generalskim uniformama kako gostima nečujno raznose velike zdele sutlijaš na srebrnim poslužavnicima, (hladan sutlijaš od pravog mleka sa dosta cimeta i po kojim zrnom suvog grožđa) još će pomisliti da i nama, nama narodnim masama, nije loše.

Mada ljudi izmišljaju sve i svašta ipak moram priznati da se moja mila majka prema meni odnosila s pažnjom ali ipak bez one unutrašnje majčinske strasti koju majke ispoljavaju prema svojoj deci i koju deca instinktivno mogu da osete. Nije bilo poljubaca, milovanja ni najobičnijih zagrljaja. Retko me je na ulici držala za ruku. Za rođendane mi nije kupovala poklone. Tako, nikad ništa. Beda ju je naterala da me pošalje u sirotište ali se potom pokajala pa sam se ja radostan vratio u Šajkašku ulicu. Ne znam da li sam ikad u životu bio toliko srećan kao tih dana. Ponovo sam bio u mojoj Šajkaškoj ulici. Ponovo sam bio među drugarima i mogao sam da švrljam gradom ili da idem dole na Dunav da se kupam u Profili i da u Jojkićevom dunavcu pecam kesege, linjake i kauglere ili da lutam Kalemegdanskom tvrđavom u potrazi za arheološkim blagom. Možda je tetka Ksenija bila moja prava majka a Endži je, koristeći tu fascinantnu jednojajčanu istovetnost, uz pomoć lekara preuzela bebu svoje mrtve sestre. Možda je upravo ona na porođaju izgubila dete pa su joj partizanske babice, lepe li zgode, ponudili Ksenijinu bebu!? Vrag bi ga znao u kom grmu leži tajanstveni zec o mojim majkama, i mojim očevima, dabome! Ako je tu uopšte bilo tajni njih je Endži namerno odnela sa sobom u grob.

Ne računajući bioskope Endži i ja smo samo jednom bili zajedno na nekom koncertu. U Domu Sindikata je 1961. godine svirao Oskar Peterson. Kupili smo najjeftinije ulaznice – one za poslednje redove. Ili je Endži bila preterano obazriva sa svojim budžetom ili su te karte zaista bile jedine koje su preostale. Kao za baksuz meni je dopalo sedište iza stuba. Slušajući Oskarovu klavirsku svirku Endži je zaplakala od milja, kako bi to nadahnuto rekao Sen Džon Pers. Meni se taj crnac veoma svideo. U ta vremena u Beogradu se retko kad mogao videti čovek crne rase, bilo da je iz Afrike ili iz Amerike. U ta vremena niko nije umeo da pravi razliku između crnca iz Afrike i crnca iz Amerike. Svi su nam oni bili isti i crni „ko’ imalin“. Oskar je bio jedan veseo, visok i krupan debeljko u dobro skrojenom i svakako skupom crnom odelu sa belom košuljom i u fantastično izglancanim novim novcijatim crnim cipelama. Oskar se oblačio skuplje i ukusnije od svih naših političara zajedno – onih davnašnjih i ovih sadašnih. Mora da su mu te njegove crne cipele bile papreno skupe i vrlo udobne. Belom maramicom je brisao čelo a u Domu sindikata urnebes. Bilo je i onih koji su izlazili još tokom koncerta uz komentar „da li će ovaj nešto i da otpeva“. Tek sam dosta kasnije, zaista dosta kasnije, shvatio pravi smisao tog pitanja u relaciji sa guslama. Sova uzleće u sumrak. Danas mnogi klepeću da je taj Kanađanin bio marioneta američkog hladnoratovskog imperijalizma i kapitalističke propagande. I da jeste, čova je sjajno svirao. Mora da je Boljšoj teatar sa svojom pohlepnom kagebeovskom kamarilom kružio svetom iz čisto kulturno-pedagoških razloga, iz puke ljubavi prema pesmi, igri i lepoj svirci.

V

Endži je umrla 16. 04. 2006. godine, pre podne, samo nedelju dana po mom povratku iz San Franciska. Ja sam u Kaliforniji bogatim studentima držao beskonačna predavanja, uglavnom o mojoj umetnosti i mojim pogledima na svet.

Endži se primicala onoj strani prateći uopšteni, da ne kažem iskonski kontra-evolutivni povratak u prošlost. Prvo je po drljavim zdravstvenim stanicama obilazila lekare opšte prakse, uzdajući se u pilule, hemiju i savremenu medicinu. Potom je počela da traži uzdanje u polupismene travare i njihove smrdljive bućkuriše da bi pri kraju stala da bistri literaturu u stilu: Život posle Života i slične hoštaplerske ludorije ili ti šiš-miš ezoterije tako popularne i drage na pompeznim spiritističkim seansama u gnezdu generalštaba Srpske Vojske.

Nisam mogao da doznam da li je bila vernik ili ateist. Verovala je narodnim običajima ali je popove, gatare i vidovnjake mrzela iz dna duše. Zvala ih je socijalističkim bitangama i lezilebovićima. Endži je kao plemeniti vučjak insktintivno i s puno prava prezirala uniformisana lica: poštare, popove, milicionere i oficirske sline. Ja sam joj na grob postavio drveni krst tek toliko da se ne razlikuje od ostalog sveta. Takođe nisam uspeo da dokućim koji je od gradova, u onom čisto sentimentalnom smislu, smatrala svojim pravim zavičajem. Više od šezdeset godina je provela u Beogradu ali se uvek prisećala svog bezbrižnog detinjstva u Skoplju, života u Nišu i partizanskog mlataranja po Bosni. Takva kakva je bila ona nije prećutkivala ni strašne ni lepe trenutke pa sam stekao utisak da su svi ti gradovi ponaosob bili delovi nekog njenog uopštenog zavičaja. Sasvim određeni zavičaj, zavičaj u užem smislu, u Endžinom rečniku nije postojao jer se Orlana, uboge selendre, uopšte nije sećala sem kada bi joj birokratija tražila da zbog nečega podnese na uvid krštenicu, nikad stariju od šest meseci. Pasoš nije imala. Nije želela da putuje u inostranstvo niti je tražila da joj ja pričam o mojim putovanjima po belom svetu. Sem jadikovki o nekakvoj apstraktnoj jednakosti u siromaštvu u stilu Vase Pelagića, Endži je uistinu živela bez snova i bez želja.

Proživela je loš, dozlaboga usamljen i turoban život na periferiji Beograda; mizerna penzija, sin danguba, drlepan i umetnik a država se svela na gomilu idiota. Sve sama sitnurija, Sotonine vodonoše, đavolji gajdaši. Beograd bazdi na razmahanu provincijsku osrednjost. Sve sami napirlitani plebejci. Nigde čoveka na vidiku. Ideš Knez Mihajlovom ulicom, u po bela dana nosiš fenjer, klatiš ga naokolo, zveraš u razna lica, a kraj tebe šparta degenerisani svet: Dobro jutro našminkane hijene, dobar dan izelice, dobro veče doušnička đubrad, laka vam noć lopurde i zlurade ljubipare. Nema ničeg goreg od mediokritetske pompeznosti ili obesnih ništarija. Oni bi sve na ovom lepom i šarenom svetu da srozaju na svoj tupoglavi mutno-sivi nivo. Duhovni maroderi od svenarodnog značaja. Pišu pesme, štampaju sabrana sranja, štancuju romane, kenjaju na televiziji, krevelje se po parlamentu, krste se na parastosima i govore kroz aforizme i narodne doskočice; kaža-laža-raža-maža-trtaža… Grle se sa popovima kao da su uspaljene popadije a o belosvetskoj politici znaju bolje od engleske kraljice.

Na sahranu je došla Marinela, zatim nafrakana Dinka i njen drugi ili možda treći muž. Dinka decu nije dovela. Zašto da se momci dosađuju. Beše lep vedar martovski dan. Niko ni suzu da pusti. Na sahrani samo nas četvoro plus dva mutava grobara i sprovodnik. Idealan dan za sahrane. Videvši da sam ja kupio najjeftiniji sanduk i da nisam angažovao popa, Dinkin muž je nad otvorenim grobom, na svoju ruku, ne pitavši me za dozvolu, odmumlao neko njemu znano opelo. Ako. Šuntavko! Eto čoveka, eto sluge svog vremena. Dinka se sa tim svojim drugim ili trećim mužem zanavek odselila za Kanadu. Sada svi zajedno hlade dupeta na nekoj bezimenoj periferiji Toronta. Verovatno će im se deca jednog dana bolje uklopiti u taj vetroviti kanadsko-eskimski-polarni san. Kao po pravilu rodoljubi prvi napuštaju brod koji, zacelo, nikad neće sasvim potonuti niti će uspeti da zaplovi punim jedrima. Nije im palo na pamet da mi se jave, makar nekom jeftinom razglednicom, onako emigrantski: Ide nam ko’ po loju, puni smo love, kuća, dvoje kola a pride i vikendica negde na severu Manitobe. Vazda mislimo na vas i na voljenu Srbiju.

Nisam želeo da u Politici objavim čitulju. Uvek mi se gadio seljoberski egzibicionizam. Više love veća čitulja. Endži bi rekla: „Gde vam je bre tu ta vaša jednakost pred Bogom“. Ne beše tako davno kada je u vrtirepoj Politici, u čuvenoj i dostojanstvenoj Politici, notorno kriminalno smeće za goleme novce preko celih strana naručivalo čitulje za umlaćenu sabraću ili, ne ređe, fotografije svoje kretenolike rodbine. Pa opet, to bi bilo obaveštenje mojim poznanicima da je meni umrla majka jerbo pleme vremešne Endži snom mrtvijem poodavno spava i njima nije do čitulja, pogotovu ne do onih objavljenih u naskroz kompromitovanim novinama. Oni na svojim prekogrobnim žurkama i soiréeima ne čitaju takvu srcedrpatelnu literaturu i golu komercijalu. Samo živi ljudi gledaju čitulje i bistre parnasovske nekrologe, cmizdrave panegirike, plebejsko-epske epistole i sl. Samo budale, šićardžije i nekroljubi javno paradiraju svojim pokojnicima. Prave parastose, trta-mrta komemoracije, a uz sve to besramno lažu o bivšim vrlinama svojih bližnjih. Oni valjda od toga imaju neke vajde, neke hasne il’ koristi; ne rade valjda iz čistog metafizičkog poštovanja prema smrti i ljubavi prema pokojnicima.

Telefonom mi se iz Niša javlja moj ujak Predrag, jedini polu-živi Mohikanac predratne skopske petorke. Nije mi izjavio saučešće jer se podrazumeva da je i on u žalosti. Umrla mu je rođena sestra. Ujak me moli da mu smesta fotografišem sestru i da mu što pre pošaljem fotografije. Šta će njemu te fotografije? Šta bi on radio sa fotografijama mrtve babe? Držao bi ih pod svojim bolesničkim jastukom ili na nahtkasni. U bolnici bi cimerima, regrutima za nebo, pokazivao slike svoje mrtve i ćelave sestre. Mrtva Endži u koloru spava.

Stojim ja kraj Endžinog uzglavlja, u ruci držim plastičnu slušalicu jeftinog crvenog telefona, ona pepeljasta, mrtvo-bela, naskroz ćelava, a ujak me iz Niša krkljavim glasom nagovara da fotografišem moju majku odnosno njegovu sestru. Zemljo, otvori se! Endži je mrtva, mrtva je zauvek. Čovek tj. moj ujak, je otišao na onaj svet dva meseca kasnije, ne videvši fotografije svoje sestre koju – dok su bili živi – nije video petnaest godina ako ne i duže. To me je potsetilo na nekrofilsko čerečenje jednog ruskog kupleraj majstora. Kunja proštac na odru, sneva rajske krajolike, sneva dolinu Gubidanku, oko njega suprematistička scenografija i ostale protokolarne pizdarije. Od tih su fotografija artističke bubašvabe napravile nekro-poslastice, svoje nekro-crno-bele-foto-torte. Podvodačka posvećenost! Serem vam se ja na tu posvećenost, da ne kažem na pećinsku zadrtost. Njima je do metafizike i lepote nesaznajnog. Od njegovih su slika napravili lutke pa ih naveliko prodaju u venecijanskom Guggenheimu.

Ja sam hipotetični Raj uvek zamišljao kao zemlju Dembeliju ili kao dobro snabdevenu samoposlugu bez kasa, kasirica i video kontrole. Pravilo broj jedan: U Raju se ne rinta. Tamo niko ništa ne radi. U Raju svi imaju jednak tretman. U Raju nema novca ni socijalnih razlika. Moja Endži i Herr Fuger sede za istim stolom. Oni igraju poker u zrna pasulja. Svi krkaju šta im se prohte, onako badava, svi pevaju a kad im dojadi pevanije letuckaju naokolo. Izigravaju paraglajdere. Tek da protegnu noge. Kako li izgleda taj Raj iz ptičije perspektive?

Ja sam grobarima u prljavim plavim radničkim odelima dao napojnice; svakom sam šljakatoru ponaosob u ogrubele ruke tutnuo po dve hiljade dinara, zatim smo Marinela i ja ušli u taksi i napustili vetrovitu Orlovaču. Crni spomenici se ređaju u beskraj. Trijumf grobljanske nemaštovitosti. Odurni klišei, svekolika tupost duha. Kakvi su ljudi takva su im i groblja. Na glavnom ulazu Ciganke prodaju vence, cveće, sveće itd… Setio sam se Alberta Kamija i nesnosnih alžirskih vrućina… šetam periferijom grada, šetam kraj mora, upekla zvezda, ja se sav znojim, leđa su mi mokra a moja duša probija zvučni zid… U stvarnosti sada sedim kraj taksiste a prikan ne prestaje da melje o našim pevaljkama-radodajkama i o politici. Dasa se pravi pametan, ređa imena nekih pterodaktila iz parlamenta, kaže da ih je prošle noći video kako mljackaju i loču u onoj bašti kod Znaka pitanja. Roštilj, vino, ljute papričice, srpsko-šopsko-šiptarske salate, zvuci razdrndane gitare, promukli glasovi, bunarsko pevanje, brzonogi kelneri. Baš lepo. Ja blenem, ćutim, neću da slušam šta budala tupi. Glas naroda, glas Boga.

Odlučio sam da bacim sve Endžine stvari. Sve se nadam da će završiti na prljavom asfaltu novobeogradske Kolere. Beogradska sirotinja će ih razneti na stotinu strana. Stvari je iz kuće iznela dobra i vredna žena koja se takođe zove Anđelka. Jedna Anđelka iznosi stvari druge Anđelke. Otkud to uporno ponavljanje dubleta u mom životu? Sumnjajući u moju preduzimljivost Anđelka je poslala imenjakinju, svoje ovozemaljsko podnevno Ra, da motri nad obnovom njenog stana. Nju sam našao preko ULUS-a. Toj drugoj Anđelki su u poslu pomagali muž, sin i majka. Oni misle da prošire biznis. Daj bože da ih posluži sreća. Za uspomenu sam zadržao zlatan lančić; najobičniji lančić koji se za sitne novce može nabaviti bilo gde. Seća me na njenu sudbinu i na onaj majušni svet u kome je ona decenijama tavorila sa cvećem, kaktusima, televizorom i svoje tri mačke. Taj lančić zna da me vrati u neko drugo vreme, ni bolje ni lošije od ovog sadašnjeg.

Endži je u jednoj vitrini je čuvala zbornik Šekspirovih drama u tvrdom izrigano-skerletnom povezu ali ih ona nikad nije listala. Naravno da je čula za Hamleta, naravno da je u bioskopu gledala Sir Lorens Olivijea u ulozi danskog kraljevića i da je znala za onu nadaleko čuvenu truleži u državi Danskoj. Jednom me je Endži pitala da li su ti Danci zaista tako potuljeni kako ih je Šekspir prikazao. Rekoh joj da Šekspiru uvek treba verovati na reč.

„Jadan Hamlet, bilo bi mu mnogo bolje da je uspeo da odmagli za Englesku“ – rezignirano promrmlja moja Endži.

VI

Isprva sam namerio da napišem kratku pričicu o zlatnom lančiću da bih je potom povezao sa gospodinom M. D. Brzo sam zaključio da je o tom francusko-američkom jebivetru, o toj mumiji i Mandraku bez cilindra i belog šala napisano tone knjiga i da ludost ima tendenciju širenja geometrijskom progresijom.

Na kraju evo jedne zgodne poruke: Više sreće u sledećoj priči.

© Raša Todosijević, 2008 Beograd

REZIGNACIJA XXX

POČETAK 21. VEKA

Doraditi

Beograd, 28. septembar 2009.

Eto, zamislite vi mene u zagušljivom sobičku sasvim nalik kakvoj izbici-kuhinjici. Kuhinja je krcata starim ružnim nameštajem a pride se još uvek oseća miris prženih jaja, crnog luka i onog vazda užeglog zejtina – baš kao da sam negde, bog zna gde, tamo negde u bestragiji, u kakvoj crnoj vukojebini, u Srbiji, recimo u Beograda, recimo u gornjem delu Cvijićeve ulice, blizu podvožnjaka ili blizu nadvožnjaka – kako vam drago, kako vam se sviđa – zapravo sasvim blizu Ruzveltove ulice, tačnije rečeno, blizu bivše Grobljanske ulice, baš u broju 115 i to na četvrtom spratu, bez lifta, naravno. Dok se popneš na taj famozni četvrti i poslednji sprat duša ti izađe na nos i odleluja gore, sasvim gore, ravno u vaseljenu, među zvezde i dokone anđele. Dok podgojeni anđelčići medenih obraščića igraju karte, kockaju se u pasulj i izlizanu dugmad, tvoja se duša razlaže u bilione nevidljivih čestica ali zanesenu krilatu mladež to uopšte ne zanima.

Stojim ti ja bosonog na betonu kraj električnog šporeta a na velikoj plotni, na onoj najvećoj, kao kakav vrač-pogađač, grejem vodu u tamno-bordo šerpetini bez poklopca. Naravno da nemam voska ni rastopljenog olova. Struja je slaba, plotna je mlaka i voda nikako da provri. Ni sam ne znam zašto grejem tu vodu u toj, kako već rekoh, bordo šerpi napravljenoj u fabrici EMO Celje, tamo u Sloveniji, kada se onako iznebuha, kao da se strmoglavila ravno s Marsa, predamnom stvori moja mila majčica, moja Anđelka, naskroz ćelava Anđa, koju smo Marinela i ja iz milja zvali Endži, i koja, neka joj je laka zemlja, već tri godine udarnički trune na onom prigradskom ubi-bože groblju zvanom Orlovača. Počiva moja jadnica pod jednom prostom drvenom krstačom, pod malim nahernim krstićem, među hiljade i hiljade sablasno crnih plebejskih mermer-spomenika uglavnom štancovanih za sitne novce negde u Kini.

Ukipila se Endži predamnom, tako, na korak-dva od mene. Endži stoji u svom ofucanom kaputu, gotovo u krpetini od plavih i prljavo belih i još, da kažem, vertikalnih rombova, tkanih, zasigurno, u nekoj srpskoj fabrici štofova, verovatno po zamisli neke navrat-nanos priučene palanačke budale i krojenog teškim krojačkim makazama seljančice-krojačice, u ona davno prohujala vremena od pre pedeset i kusur godina, u doba jugoslovenskog, navodno, zlatnog ili ti na sve strane razmahanog doušničkog socijalizma. Teško mi je da shvatim otkud smo mi, moja Endži i ja, naprasno iznikli u našem bivšem stanu u Cvijićevoj 115, kada smo se iz te tavanske rupetine – exclusively namenjene bubašvabama i besprizornoj sirotnji – odselili na Cerak, u Jablaničku broj 21, zajedno sa cvećem i mačkama, tačno pre dvadeset i dve godine.

Nije mi preostalno ništa drugo no da moju Endži pažljivo smotam kao malo bescen ćilimče i da s njom pod miškom, laka kroka, krenem niz štrokavo stepenište, ravno u arktičko ništavilo Beograda na početku 21-og veka.

Izložba: Raša Todosijević

1. oktobar 2001, Beograd, Srbija

Poverljivi histerični istorijski dokumenti

Classified hysterical historical documents

XV KONGRES EX JUGOSLOVENSKOG UMETNIČKOG ANARHOANAHRONIZMA

KONGRES IZMIRENJA

XV Congress of Ex Yugoslav artistic anarchy anachronism

Congress of Reconciliation

ODRŽAN 25. SEPTEMBRA 2001. GOD. PRAHOVSKA 4a, BEOGRAD, SRBIJA

PREDSEDNIK / PRESIDENT: RAŠA TODOSIJEVIĆ

Fondacija Buldmusava

B e o g r a d 2001.
XV KONGRES EX JUGOSLOVENSKOG UMETNIČKOG ANARHOANAHRONIZMA

KONGRES IZMIRENJA

PREDSEDNIK: RAŠA TODOSIJEVIĆ

NAČELA ANARHOANAHRONIZMA:

Mi, Anarhoanahronisti, protivnici diktature seljoberizma i prokislog umetničkog malogradjanskog proletarijata rešili smo da spasemo buduća pokolenja od strahota nakaradnog kvaziumetničkog čobanizma koji je sto puta za naša života slobodoumlju doneo neizreciv jad. Rešili smo da geslo ujedinjenog ex jugoslovenskog umetničkog Anarhoanahronizma bude veličanstveni učinak slepe kosmičke sile zvane TUNGUŠKI METEOR a naš svetac, zaštitnik i zvezda vodilja Sveti DRAGOLJUB, pokrovitelj kaputokradica i vašarskih secikesa.

* * *

Kosmičko načelo Anarhoanahronističkog TODOSIJEVIĆIZMA jeste:

UBINAČELO!

* * *
Nas, umetnike Anarhoanahroniste, dovode do ushićenja samo pravi i izvanredni ugursuzluci, visprenost i prepredenost onih istinskih pitomaca svetog DRAGOLJUBA TODOSIJEVIĆA koji su zakleti protivnici sitnoboljševičko-seosko-čobanske-socrealističke ideologije i koji duboko veruju da će plemenito oštroumlje svetog DRAGOLJUBA TODOSIJEVIĆA biti sjajan simbol naše vere i naših ideja – na svetlo plavom nebu ex jugoslovenskog-buvljevašarskog umetničkog Anarhoanahronizma.

ZAKLJUČCI

I. Kongres Anarhoanahronističkog izmirenja (u daljem tekstu Kongres) jednodušno usvaja predlog Sibirske ili „Buvlje“ lože da se gospodin Raša Todosijević izabere za večitog počasnog predsednika Pornoanarhoanahronizma i da mu se dodeli nasledna titula Velikog Ljubičastog Serafina.

II. Gruzijsko-Hrvatska loža poznatija kao „Azijatska Zvezda“ predlaže da se gospodin Raša Todosijević, večiti predsednik Pornoanarhoanahronizna, vitez reda Velikog Ljubičastog Serafina, odlikuje ordenom Herostratove cipele I reda a grad Beograd preimenuje u Dragoljubijanu ili, kako to predlaže maleni zbor njujorških Anarhoanahroničara „Infinite Justice” u Masturbate City.

III. Kongres predlaže da se gospodinu Raši Todosijeviću u trajno vlasništvo dodele sve evropske buvlje pijace.

IV. Kongres zaključuje da je poodavno jasno da se pouzdanija, suštastvenija i dublja svedočanstva o kulturi i umetničkim dometima ovog naroda mogu bolje videti na beogradskoj buvljoj pijaci nego na potamnelim zidovima Dementne Srpske Akademije Nauka i Umetnosti. Kongres predlaže da se beogradska buvlja pijaca odmah useli u današnje prostorije Dementne Srpske Akademije Nauka i Umetnosti a da se Dementna Srpska Akademija Nauka i Umetnosti, zajedno sa dokumentacijom, zaostavštinama, zaposlenim osobljem i svim članovima DSANU prepuste zasluženom zaboravu, možda strožijoj zabrani njihovog štetočinskog delovanja ili pak izmeste na velelepnu ledinu beogradske buvlje pijace.

V. Kongres je jednoglasno zaključio da je srpska umetnost mrtva!
Ono malo preostale i samozvane žive umetnosti, takozvani socijalističko-modernistički pornofoni, asocijativni realisti, jestu puka obmana meketavih mediokriteta razbacanih po muzejima, Akademiji, Univerzitetu, galerijama, umetničkim udruženjima, umetničkim školama, političkim strankama i kulturnim ustanovama.

Kongres predlaže da se osnuje Fond za bezbolni pokop srpske umetnosti. Imućnijim članovima srpske lože se preporučuje da „o svom trošku“ naruče veseli rekvijum upokojenoj umetnosti koji bi po preporuci Stručnog Saveta komponovao uvaženi kosmo-balkanološki genetičar, kompozitor i dirigent Dr Miroslav Miša-Mipi Savić.

VI. Kongres predlaže da gospodin Raša Todosijević pristupi izradi minijaturnog kenotafa srpske umetnosti. Stručno veće će osnovati počasni odbor koji će nadgledati izradu pomenutog spomenika i pritom nadzirati trajni pokop praznog sanduka zvanog srpska umetnost.

ISPRAZNA PAROLA UMETNIČKOG ANARHOANAHRONIZMA

Zlatno pravilo umetnika Anarhoanahroničara DRAGOLJUBA TODOSIJEVIĆA glasi:

SERONJO DAJ PARE!

Da bi DRAGOLJUB TODOSIJEVIĆ kao istinski sin Anarhoanahronizma pristao da saradjuje sa beogradskim mazalima i tupoglavim kunst-galeristima, potrebno je:

1. Pozvati ga lično (snishodljivo-oduševljenim glasom).

2. Kupiti mu 100 gr. kafe, belu košulju br. 45. i tamno-plavo listersko odelo br. 60.

3. Obezbediti mu limuzinu, helikopter ili avion – u oba pravca.

4. Dobaviti, samo za gospodina DRAGOLJUBA TODOSIJEVIĆA, 60 – 80 kom. ostriga na ledu da ih on guta tokom nemarno-blaziranog i oholog slušanja budalaština pravoslavno-komunističkih i srbo-socijalističkih debila.

5. Služiti ga lično šampanjcem, berba 1922 ili 1928 god.

6. Pritom je potrebno psovati od reda sve belosvetske ali i beogradske nazovi umetnike-rodoljube, dizajnere plakatere – disidente dupeljubce, ponajviše umetnike-akademike-besposličare i ostale, njima slične, udvorice bez duha, srca, pameti i dara.

7. Odvesti ga posle nekog dosadnog otvaranja – prepunog ružnih lica i glupih razgovora – na dobru večeru u neki tih i luksuzni restoran, i tamo platiti sve što DRAGOLJUB TODOSIJEVIĆ i gomila njegovih raskalašnih anarhoanahroničara popije, pojede ili usput ošteti slaveći DRAGOLJUBOVU gorostasnu veličinu, njegov vaseljenski genij, nadaleko poznatu ljudsku skromnost i poslovičnu škrtost.

8. Tokom gozbe DRAGOLJUBU TODOSIJEVIĆU obezbediti zanimljivo, pametno i prijazno društvo lepih srpskih devojaka koje će pomno slušati samo njegova mudrovanja, njegove neumesne političke komentare, njegove neukusne pošalice, njegove narodne poslovice, njegove masne viceve i njegova gromoglasna otrcavanja umetnika patuljaka, umetnika miševa i glistoidnih akademika.

9. Obezbediti tri munjevita žanr slikara (Astrape), i uz njih fotografe, filmske snimatelje, karikaturiste i vešte stenografe da oni, svi skupa, radeći na kolenima, ovekoveče njegova nagvaždanja i neumesna kindjur šepurenja.

10. Hvaliti na sav glas sva njegova dela (Posebno crveni foto opus „Volim Tita kao čokoladu“), sve njegove misli, sve njegove kretnje, izgled i buduće planove.

11. Zahvaljivati se pred svima našem Gospodu Bogu, Jehovi, Alahu, Budi i mnogorukom Šivi što se oni, svemogući i svevideći, sabraše i smilovaše beogradskoj selendretini te joj podariše titansku umetničku figuru i hrišćansku dobrotu DRAGOLJUBA TODOSIJEVIĆA.

12. Pevati mu, tiho na uvo, naše tradicionalne rodoljubivo-avangardne pesme kreštalice po njegovom izboru.

13. Služiti ga hladnim i zrelim dinjama iz okoline Soluna a pršutom i sirom iz Parme.

14. Neka sve vreme hor naskroz golih umetničkih kritičarki diskretno pleše i prati solo pojanje protosindjela Miše Savića.

15. Plakati od milja nad svakim slovom koje on izusti, pred svakom crtom koju on povuče i pred svakom fotografijom koju snimi.

16. Ustanoviti Orden „St. Dragoljuba Todosijevića“ i njime odmah odlikovati Dragoljuba Todosijevića i izdavača Fulvia Rigonata.

17. Kupiti mu 77 kutija cigareta marke „Raša 2100“.

18. Dodeliti mu 666 Nobelovih nagrada za hemiju, 999 Doktorskih titula iz oblasti ekonomije, 104 iz elektronike, 500 iz sociologije i 10 000 doktorata iz oblasti srpskog buvljepijačnog stvaralaštva.

19. Osnovati dnevni list „DRAGOLJUBOVA ISTINA“.

20. Osnovati Medjunarodni Institut „DRAGOLJUB TODOSIJEVIĆ“, radi boljeg proučavanja njegovih jutarnjih razmišljanja.

21. Ustanoviti godišnju nagradu „DRAGOLJUB TODOSIJEVIĆ“ za oblast političko-naučnog oportunizma.

IZVRŠNI ODBOR

Ex Jugoslovenski savez umetničkih Anarhoanahronista
Udruženje „Pravoslavna Petokraka“.

U Beogradu 2001. 
Wolfgang Vincke

* * *

Moju majku, moju milu majčicu, osetljivu i duševnu ženu, udovicu koja je mladost, lepotu i zdravlje ostavila u polumračnim vešerajima socijalizma, dragi je Bog bez valjanih razloga, krajnje lakomisleno, zaboravljajući na ljubav prema bližnjim, na milosrđe i neizmerne zalihe svoje dobrote, okrutno kaznio ćelavošću.

Sada moja mila majčica i leti i zimi na glavi nosi štofanu maramu, staračkom rukom docrtava proređene obrve, nateklih nogu luta Beogradom, jede jeftine salame, pije loš brendi, psuje Boga na visini, socijalizam na zemlji i svoju beskrajnu naivnost.

ENDŽI
Za Inge Hartmann

Pre nekoliko dana sam posetio Endži – tako Marinela i ja zovemo moju majku, moju Anđelku. Čim sam stigao Endži mi bez uvijanja dade do znanja da ona u kući nema ni prebijenog dinara, što bi, pretpostavljam, trebalo da znači da možda ne bi bilo zgoreg da joj ja bespovratno pozajmim par hiljada, „naravno dok ona ne primi penziju“.

Rekoh joj da ne brine, da pri sebi imam nešto para ali se ipak pitam kako je ona uspela da spljeska onih sedamdeset maraka koje sam joj pozajmio pre dva-tri dana. Endži je nevoljno priznala da tih sedamdeset Nemaca ona zapravo nije ni takla nego sutra misli da ih odnese u banku i tamo zameni za evro.

Zaista mi nije bilo jasno šta bi moja dobra Endži – ta sićušna i pritom naskroz ćelava sirotica – mogla da preduzme sa tom tričavom svotom pan evropskog novca. Dok sam ja naokolo zverao po sobi, smišljajući kako da joj na pristojan način postavim to neprijatno finansijsko pitanje, Endži reče da će ozbiljno početi da štedi stranu valutu jer namerava da sebi kupi grob. Njoj ne pada na pamet da završi kao Mocart pa da je neljudi sahrane kao poslednju bednicu, onako, o državnom trošku – bilo gde. Nije ona mačka pa da šinteri sređuju njene zemne ostatke. Ona neće ni vreću ni kreč; ona želi skromnu ali pristojnu sahranu. Pored toga valjda i sam znam da Avram nipošto nije pristao da mu onaj car, onaj Efron, pokloni njivu i pećinu već je pred svedocima zdušno navaljivao da on lično, iz svog džepa, pošteno plati trideset srebrnjaka za grob u koji je naumio da sahrani Saru i sebe. Ona je stara žena pa je valjda razumljivo što misli na poslednje stvari, pogotovo danas kada Srbijom hara trihineloza. Ujutru pojedeš jednu lepu svinjsku kobasicu a poslepodne te nema.

Ja sam pokušao da joj objasnim da u Beogradu običan grob košta pet hiljada nemačkih maraka. Možda i više.To mu dođe oko dve i po hiljade evra ili sto i pedeset hiljada dinara. Ako bi ona, primera radi, svakog meseca na stranu počela da sklanja po dvadeset i pet evra bilo bi joj potrebno osam godina da skupi te pare. Neka se ona blago meni mane štednje jer kad umre sigurno neće mnogo brinuti o tome ko će da ispovrne novac za njen grob. Ja, ova država ili norveška vlada, to će njoj tada biti sasvim svejedno.

Endži reče da se i njoj nešto slično mota u glavi ali je ipak želela da nas dvoje u porodičnom krugu, kao razumni ljudi, tu stvar sa grobom nekako isteramo na čistinu.

22.1.2002.

MEČKA BOŽANA

Ja sam vam već ranije pričao da je moja pokojna majka imala dve sestre i dva mlađa brata. Njena sestra bliznakinja je umrla na porođaju. U toj istoj bolnici ja sam se rodio samo četiri dana posle njene smrti. Njihovu najstariju sestru – koja je još u detinjstvu zbog neke bolesti ostala malčice nagluva – svi su u kući zvali Mečka Božana.Moja tetka Božana je bila krupnija od ostale dece; ona je volela dobro da jede, volela je da spava, volela je da komanduje, volela je da izigrava glavu porodice i da paradira svojom umišljenom superiornošću najstarijeg deteta. Moja tetka je dogurala dotle da je čak i svoje prvorodstvo smatrala ličnom zaslugom. Nadimak Mečka Božana, Boža ili, naprosto, Božana, ukućani su joj prišili imajući za uzor istoimenu mečku koja je u predratnom zoološkom vrtu bila ljubimica Beograđana ali i sveta iz unutrašnjosti. Bilo kako bilo slava mečke Božane je prešla granice Srbije baš kao što će posle Drugog svetskog rata svi znati da u tom istom zoološkom vrtu obitava jedan tromi nilski konj po imenu Buca.

Buca je imao bazen tik uz malu betonsku plažu na kojoj su se izležavala dva neverovatno flegmatična, bezimena i nepokretna krokodila. Radoznali posetioci su ih gađali metalnim paricama očekujući da će ih udarci belih i žutih novčića naterati da se pokrenu. Ništa od toga. Na kraju radnog vremena čuvari bi iz njihove smrdljive Fontane di Trevi, iz zelenkasto-žutog plićaka, počistili dnevni pazar a sutra bi, kao što već pogadjate, sve opet krenulo po starom.

Meni je često u pamet dolazila šaškasta misao da ta nepomična egzotična čudovišta nisu živi stvorovi. Pretpostavljao sam da je najverovatnije reč o prepariranim životinjama sa kojima ljudi iz zoološkog vrta varaju posetioce i njihovu razuzdanu dečurliju. Kada se s večeri zakatanče vrata zoološkog vrta tada čuvari u vojničku ćebad brižno spakuju svoje zlatne nilske koke, saberu zaradu, zatim je među sobom podele na ravne časti pa onda, svi đuture, umiveni i začešljani, krenu u besni noćni provod. U kafani „Domovina“ ta bi radnička gospoda naručivala najskuplja flaširana vina; jeli bi hrpe ćevapčića, ražnjića ili ljutih pljeskavica, držali bi duge i skladno sklepane zdravice o dostupnim idealima jugoslovenskog socijalizma a pritom bi se bestidno šegačili na račun glupe svetine.

Kad god bih ja, u kakvoj zgodnoj prilici, pomenuo lukave poduhvate zoološke družine majka bi me kažiprstom opomenula da ne klepećem koješta. Zato čak i danas, posle gotovo šezdeset godina od mojih prvih sumnji, i dalje nisam siguran da li su ti preparirani reptili, ti silni novci i ta bančenja u kafani „Domovina“ bili blistavi uzleti moje vidovitosti, vizije budućih dana, ili sam priču o dobro smišljenoj podvali pokupio iz najluđih poslovnih snova izgladnele beogradske sirotinje, recimo, negde sredinom pedesetih godina prošlog veka.

1.8.2010.

NASTAVLJA SE …