- Peščanik - https://pescanik.net -

Šta kažu cifre

I used to care, but things have changed.
Bob Dylan

 
Iz vlade se čuje da podaci o tekućim privrednim kretanjima ukazuju na to da se privreda prilagođava na ono što se zove „novi model rasta“. Ističe se pre svega rast izvoza, uz rast industrijske proizvodnje, i smanjenje ili stagnacija potrošnje – privatne i javne. Vidi li se to u kratkoročnim podacima?

Moglo bi da se odgovori da to nisu podaci pogodni za takve interpretacije, i to bi bilo tačno. Šta se, dakle, može videti u mesečnim i kvartalnim indikatorima privrednih kretanja? Uzmimo industrijsku proizvodnju. Ona je značajno ispod nivoa iz 2008. i podaci za prvih pet meseci ove godine, rast od oko 5,5% u odnosu na isti period prošle godine, ukazuju na blagi oporavak, ali će biti potrebno još vremena (možda par godina) da bi se došlo do nivoa od pre dve godine. Uz to valja imati u vidu i da je pre dve godine industrijska proizvodnja bila veoma mala, kakogod da se iskazuje.

Slično je sa izvozom. U prvih pet meseci ove godine rast izvoza iznosi oko 18% u odnosu na isti period prošle godine, ali je to nešto manje od 90% izvoza u istom periodu 2008. godine. To je postignuto uz veliku devalvaciju dinara, od više od 25% (zavisi od toga koji se nivoi porede) u odnosu na evro, a to znači u odnosu na sve značajnije kupce srpskog izvoza, budući da i oni u susedstvu uglavnom imaju fiksne kurseve sa evrom, kada već ne koriste evro kao zvanični novac. Pri tom, valja imati u vidu da je pre krize rast izvoza bio brži nego ove godine. Uz neprestanu depresijaciju dinara, izvoz će se u dogledno vreme oporaviti tako da dostigne nivo iz 2008, kada je bio izuzetno mali kakogod da se meri.

Ovde možda ima smisla komentarisati izjave kako je značajno povećana pokrivenost uvoza izvozom – na oko 56%, dok je u prvih pet meseci 2008. pokrivenost bila oko 46%. To je, naravno, pre svega, posledica značajnog smanjenja uvoza, koji je ove godine negde oko 75% uvoza u istom periodu 2008. Što je uvod u sledeću temu – potrošnja. Jasno je da je njen pad veliki, ali se ne ogleda samo u padu uvoza već i u padu domaće tražnje. Neposredni podaci nisu dostupni, jer statistika još uvek ne iskazuje bruto domaći proizvod sa strane tražnje, ali podaci o trgovini na malo, koja se i dalje smanjuje, ukazuju na negativna kretanja. Takođe, ako se uzme u obzir značajan pozitivan doprinos spoljnotrgovinskih kretanja na rast bruto domaćeg proizvoda, koji je u prvom kvartalu 2010. iznosio 0,6% u odnosu na isti kvartal 2009, to znači da su ostali činioci imali negativan doprinos, dakle i potrošnja i, što je posebno važno, ulaganja. Ova poslednja konstatacija se posredno može izvesti na osnovu zapažanja da se svi elementi proizvodnje, koji nemaju negativna kretanja, uglavnom oporavljaju povećanjem uposlenosti već postojećih kapaciteta, a ne njihovim proširivanjem.

Šta se iz ovoga može zaključiti? Jednostavno rečeno, oporavak industrijske proizvodnje i izvoza do nivoa od pre dve godine će potrajati, verovatno još par godina, i to uz snažnu podršku devalvacije dinara i deflacije potrošnje. Potom će privredni rast pretežno zavisiti od kretanja tražnje na stranim tržištima i od povećanja ulaganja. Ovo prvo će biti relativno sporo, kako sada stoje stvari, u neposrednom susedstvu, a i u Evropskoj uniji. Nova tržišta će biti teško osvojiti, tako da je to neizvesno. Što se tiče investicija, one bi trebalo ili da poteknu iz povećane domaće štednje ili iz stranih ulaganja. Koji su izgledi da do toga dođe?

Ovo zavisi od stanja u bilansima domaćinstava, a onda preduzeća, banaka i države. U krajnjoj instanci, svi drugi bilansi su izvedeni iz bilansa domaćinstava (ili pojedinaca). Kako tu stoje stvari? Uzmimo samo dva skupa podataka: kretanje plata i penzija i stanje na tržištu rada. Kada je reč o primanjima (pre svega plate i penzije), ona su zamrznuta i smanjuju se u realnom iznosu. Posredan efekat toga jeste usporavanje inflacije. (Ovde ima smisla, uz put, ukazati na to da je deflacija primanja ono što je usporilo inflaciju, a ne monetarna politika, koja u stvari nikada nije bila u stanju da stabilizuje cene. No to je nezavisna tema.) Uz to, značajno se smanjuje zaposlenost, koja je i inače bila veoma niska. Ako se, opet, uporedi stopa zaposlenosti u aprilu 2010. sa onom u aprilu 2008 (anketa o radnoj snazi se sprovodi u aprilu), ona je smanjena sa gotovo 45% na jedva nešto više od 38%. To su izuzetno niske stope zaposlenosti i ogroman pad u samo dve godine (oko 7 procentnih poena). Istovremeno, stopa nezaposlenosti je porasla sa 13,3% u 2008. na 19,2% u 2010 (dakle oko 6 procentnih poena). Ovde valja imati na umu da je reč o anketi radne snage, dakle da, ako je valjano urađena, ona zahvata i sve one koji rade na crno – reč je, znači, o stvarnoj zaposlenosti i nezaposlenosti, kao i o stvarnoj neaktivnosti, koja je ogromna jer je neaktivno (nije ni zaposleno niti nezaposleno) oko 51% stanovništva. To su katastrofalni podaci. Od domaćinstava koji su u takvom stanju, nije moguće mnogo očekivati ni kada je reč o potrošnji, a ni kada je reč o štednji.

Ovde ima smisla napraviti neku vrstu digresije. Potrošnja značajno zavisi od doznaka iz inostranstva. Veličina tih doznaka nije poznata sa potrebnom preciznošću, ali ona svakako prelazi 10% bruto domaćeg proizvoda, što je verovatno negde oko 3 milijarde evra godišnje. To verovatno znači, račun nije jednostavan, da se veći ukupni dohodak proizvede izvan zemlje nego u zemlji. Budući da je broj ljudi koji su radili ili rade u inostranstvu znatno manji od onoga u zemlji, to znači da je produktivnost u zemlji izuzetno niska. Uz to, iz podataka o doznakama, koje se u najvećoj meri koriste za potrošnju, može se zaključiti da domaćinstva nemaju mnogo prostora da štede, budući da im je za potrošnju potrebno više nego što zarade ili primaju po osnovu penzija.

Domaćinstva, neka naravno, zarađuju i dobit, jer poseduju udele u preduzećima. Kakvo je stanje u bilansima preduzeća? Opet nema podataka, bar meni nisu poznati. No, ako se uzme u obzir pad proizvodnje i potrošnje i rast troškova kapitala i kontinuirano smanjenje zaposlenosti, veoma je verovatno da je taj sektor, uzet u celini, u gubicima. Oni su, naravno, najvidljiviji u onim granama koje iskazuju značajan pad proizvodnje – u građevinarstvu i uslugama (osim finansijskih). Budući da je reč o značajnim stopama pada proizvodnje, ovi sektori, koji čine najveći deo ukupne proizvodnje, u velikim su gubicima. Da bi takozvani novi model rasta postao stvarnost, potrebno je da značajno poraste industrijska proizvodnja na račun sektora usluga. Iz čega bi trebalo zaključiti da će depresivno stanje u najvećem delu proizvodnje potrajati, a to opet znači da se ne može očekivati da on generiše ni štednju niti investicije.

Konačno, kako stoje stvari u bankama? One, kako se vidi iz podataka u nacionalnom računu za prvi kvartal ove godine, iskazuju rast dodate vrednosti (znači dohodaka). Međutim, podaci o kvalitetu njihovih bilansa su veoma rđavi jer je procenat nenaplativih kredita prešao 20%. Ukoliko se ta nenaplativa potraživanja moraju otpisati, to će biti značajan teret za bankarski kapital. Rast nenaplativih pozraživanja samo je drugi način da se kaže da su preduzeća u gubicima, a to zajedno znači da su domaćinstva prezadužena i da će značajan deo smanjene potrošnje morati da ode na razduživanje domaćinstava, a ne na povećanje štednje koja bi mogla da se upotrebi za povećana ulaganja. Uz to, potrebno je uzeti u obzir činjenicu da je najveća zaduženost prema inostranstvu, jer je strani dug negde oko 75% bruto domaćeg proizvoda. Pri tom, čak i ako se deficit na tekućem računu smanji na samo oko 2 milijarde evra, to je za toliko dodatno uvećanje stranog duga. Kako je to svakako više nego rast bruto domaćeg proizvoda, koji će ove godine iskazati rast od oko 1%, to znači da će se i dalje pogoršavati odnos stranog duga i bruto domaćeg proizvoda. Na osnovu čega valja zaključiti da će se domaćinstva razduživati prema inostranstvu ili, drukčije rečeno, da će njihova smanjena potrošnja i povećana štednja ići na račun otplate stranog duga, a ne na račun povećanih ulaganja.

Ostaje, naravno, mogućnost povećanja stranih ulaganja. Oslanjanje na njih, naravno, nije i promena modela rasta. Ova promena strategije rasta, za koju se kaže da je neophodna, podrazumeva povećana ulaganja iz domaće štednje pre svega zato što je finansiranje stranih obaveza otežano, jer je, kao što je rečeno, strani dug narastao, a priliv stranih sredstava posredstvom izvoza je mali, pa je dalje zaduživanje u inostranstvu otežano. Strana ulaganja koja bi išla u izvozni sektor bi bila dobrodošla, ali vremena nisu najpogodnija za to, jer postoje značajni viškovi kapaciteta, a i tražnja na najvažnijim izvoznim tržištima se sporo opravlja. Prodaja, na primer, Telekoma je poželjna iz razloga povećane konkurencije i efikasnosti, ali to predstavlja povećanje obaveza prema inostranstvu, a ne njihovo smanjenje. A to važi za sva strana ulaganja.

Usled toga, strani investitori će i dalje voditi računa o sposobnosti privrede da servisira obaveze koje ima prema njima. A ta sposobnost najviše zavisi od očekivane stope rasta. Ulaganja u monopolisane ili sektore gde se ostvaruju visoki profiti, kao što su telekomunikacije, imaju smisla u gotovo svim uslovima, jer je reč o konkurenciji za te profite, a tačno tako bi konkurencija i trebalo da funkcioniše. Veliki broj ljudi prigovara daljim privatizacijama naročito državnih preduzeća jer smatra da nema smisla deliti dobit sa strancima. U stvari, ako neko preduzeće ostvaruje visoke profite, razumljivo je da će se javiti konkurencija koja će hteti da dobije pristup tim profitima. To je uloga profita u tržišnoj privredi. Da li je reč o stranom ili domaćem preduzetniku nije značajno, sve dok je reč o profitabilnom ulaganju. Međutim, ulaganja u nove proizvode i posebno u one koji su namenjeni za izvoz zavise od stanja na stranim tržištima, a ono će se popravljati samo postepeno, jer su profiti neizvesni. Pored toga, kod učešća u rastu svetske trgovine, prednost će imati one zemlje koje već imaju industrijsku proizvodnju, što se već može videti u veoma brzom oporavku njihove proizvodnje i izvoza. Tako da će proći vreme pre nego što strani investitori krenu da ulažu u nove industrijske kapacitete, a ne da nude da grade mostove, elektrane ili puteve, gasovode i trguju naftom. To su sve nove obaveze i novi uvoz, što ne znači da sva ta ulaganja nisu neophodna, već da je pitanje kako će se servisirati.

Kakvo je stanje u javnim finansijama, u javnim bilansima? Potrošnja kao udeo bruto domaćeg proizvoda je, kao što se skoro moglo čuti iz ministarstva finansija, smanjena za gotovo dva procentna poena, ali su naravno smanjeni i prihodi, što se ogleda u planiranom fiskalnom deficitu od 4,8% bruto domaćeg proizvoda u ovoj godini. Ovde je potrebno zapaziti da je potrošnja uglavnom smanjena zato što su smanjena javna ulaganja i zato što su zamrznute plate i penzije. Javni su prihodi, opet, smanjeni jer nema privrednog rasta, a i zato što su smanjeni potrošnja i dohoci. Oni bi bili i manji da nema inflatornog finansiranja, iako se ono smanjuje sa smirivanjem inflacije. Fiskalni, opet, deficit predstavlja dodatno zaduživanje domaćinstava pre svega da bi se popravili bilansi preduzeća i banaka. Ako ljudi ne mogu da se zadužuju, već upravo suprotno moraju da se razdužuju, zaduživanje države je način da se ovo razduživanje olakša i da se na taj način spasu i banke i preduzeća. Tako da se ne povećavaju porezi i druga davanja, već se država zadužuje kako privreda ne bi morala da bankrotira. Naravno, zaduživanje države jeste preuzimanje obaveze da se štednja poveća u budućnosti ili da se, drukčije rečeno, dodatno smanji potrošnja u budućnosti. Ukoliko bi privredni rast bio izuzetno brz, fiskalne bi se obaveze same otplatile, da se tako izrazim, ali to nije verovatno u sledećih nekoliko godina. Usled toga, izuzetno je važno kojom će se brzinom oporavljati privreda i kojom će stopom rasti kasnije, jer od toga zavisi nivo javnog duga i teret njegove otplate.

Ovo zavisi, bar delimično, od privredne politike. Ono što se činilo od početka krize i ono što se sada predlaže uglavnom su kratkoročne mere koje u velikoj meri polaze od postojećeg stanja. To je tako zbog kvaliteta partija i preduzetnika. Partije nisu reformske već, kako se to kaže, predatorske, a preduzetnici računaju sa domaćim i delimično kvazi-domaćim tržištem u susedstvu, a ne sa tržištima gde je veća konkurencija. Javnost, opet, identifikuje reforme sa prevarom, a preduzetništvo sa lopovlukom, a intelektualna javnost se uglavnom bavi diskreditovanjem liberalnih alternativa. Iz toga ne mogu da proisteknu ozbiljni programi reformi, koje ne mogu a da ne budu liberalne: potrebno je zanačajno reformisati javni sektor i značajno povećati konkurenciju kako bi se javili preduzetnici, strani i domaći, koji bi proizvodili za izvoz koristeći znatno smanjene troškove, kako zbog devalvacije, tako i zbog troškova koje bi donele reforme. U ovom času je možda moguće formulisati takvu strategiju novog modela rasta, ali nema političkih i preduzetničkih snaga koje bi to podržale. Ne postoje modernizacijske elite, kako se to nekada govorilo u sociološkoj literaturi.

Konačno, sasvim je moguće ponovno okretanje nacionalizmu. Srbija nema snage da svojim takozvanim nacionalnim interesima priđe državnički. Sada se kaže da za to nema ni potrebe, jer se gubi evropska perspektiva. Ista je kombinacija ideologije i prizemnih interesa dovela do odluke o prihvatanju politike zaštite nacionalnih interesa pre dvadeset godina, koja je unesrećila veliku većinu i obogatila malu manjinu, a čiji neuspeh i dalje omogućava istoj kombinaciji ideologije i prizemnih interesa da sprovode politiku patriotizma, nacionalizma i identiteta koja siromaši veliku većinu i održava vlast i imovinu male manjine. Kako inače objasniti mirenje sa katastrofalnim ekonomskim rezultatima i veoma rđavim izgledima? Jer, čak i da se privreda nekako, politici uprkos, prilagodi na „novi model rasta“, za to će biti potrebna decenija i to ako politički porazi ne budu tako skupi kao u prethodnih dvadest godina.

 
Peščanik.net, 05.07.2010.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija