- Peščanik - https://pescanik.net -

Stari rasizam, nova demografija

Foto: Getty Images

Jedne nedeljne večeri u martu 1965, stanica ABC je prekinula emitovanje filma Suđenje u Nirnbergu – sudske drame o nacističkim ratnim zločinima – i pustila u etar šokantne snimke iz grada Selma u Alabami. Policija na konjima pendrecima je prebijala uglavnom crne demonstrante koji su preko mosta Edmund Petus pokušali da uđu u grad u maršu kojim su zahtevali pravo glasa.

John Lewis, koji je tada imao 25 godina, bio je na čelu kolone. „Ne znam ni sam u koliko sam marševa u životu učestvovao, ali ovaj je bio nešto posebno“, zapisao je u svojim memoarima, Hodati sa vetrom. „Bili smo više nego disciplinovani. Atmosfera je bila svečana i uzdržana, skoro kao da smo na pogrebu.“

Kada su se približili mostu, dočekali su ih kordoni državne policije. Posle kraćeg odmeravanja, policajci su napali. Lewis se seća „tutnjave teških policijskih čizama, dovikivanja belih posmatrača koji su došli da podrže policiju, zvuka konjskih potkovica na asfaltu, glasova žena koje su vikale: „Udri ih! Udri crnčuge“. Nekoliko meseci kasnije, usvojen je Zakon o pravu glasa kojim je diskriminacija na biralištima zabranjena.

Lewis je umro u julu ove godine, posle više od tri decenije provedene u Kongresu. Na zidu njegove kancelarije u Džordžiji visio je poster iz onog vremena – crna šaka koja drži olovku, a iza nje polja pamuka i tekst: „Ruke koje beru pamuk mogu birati državne službenike – registruj se i glasaj“. To je upravo ono što su segregacionisti pokušavali da spreče.

Donald Trump je jedini živi predsednik koji nije prisustvovao Lewisovoj sahrani (pored Jimmya Cartera, koji u 95. godini života nije mogao da dođe, ali je poslao pismo saučešća). Ubrzo posle pobede 2016. godine, Donald Trump se zahvalio Afroamerikancima što nisu masovno izašli na birališta. „Afroamerička zajednica je bila dobra prema nama“, rekao je na skupu u Grend Repidsu u Mičigenu. „Podržali su nas u velikom broju. Zaista. Oni koji su sumnjali nisu ni glasali, što je, da budem iskren, gotovo jednako dobro. Mnogi nisu izašli da glasaju jer im moja pobeda odgovara.“

Ovog puta Trump nije bio toliko samozadovoljan. U jutro posle izbora bilo je jasno da će o pobedniku odlučivati glasovi koji su se još brojali u velikim gradovima u ključnim državama: u Milvokiju, Filadelfiji, Detroitu, Atlanti, Finiksu i Las Vegasu. U svim pomenutom gradovima beli ljudi su u manjini. U Atlanti i Detroitu Afroamerikanci čine većinu; U Milvokiju i Filadelfiji ima ih više nego belaca.

Prema Trumpovom tumačenju, naknadno izbrojani glasovi su nelegitimni, pre svega zbog mesta glasanja. „Detroit i Filadelfija su dva politički najkorumpiranija grada u našoj zemlji, ubedljivo“, rekao je. „Ne smemo im dozvoliti da nameštaju rezultate predsedničke trke.“

To je novi obrt u rasnoj logici američke desnice, koja je evoluirala od sprečavanja crnih ljudi da izlaze na birališta do priznavanja prava glasa, ali pod uslovom da se njihovi glasovi ne broje.

Ne smemo zaboraviti da su Sjedinjene Države bile robovlasnička zemlja 200 godina – a zatim zemlja aparthejda još ceo jedan vek nakon ukidanja ropstva. U to doba crni glasovi su u nekim delovima zemlje bili po definiciji nezakoniti. Konzervativci su uložili mnogo napora da tako i ostane. Amerika je postala demokratija za sve svoje stanovnike, bez obzira na boju kože, tek pre 55 godina. A sada su stečena prava ponovo ugrožena.

Sve je počelo 2013, samo godinu dana nakon što je stopa izlaznosti crnih glasača prvi put premašila stopu izlaznosti za bele glasače. Vrhovni sud je suspendovao neke od odredbi Zakona o pravu glasa koje su pružale dodatnu zakonsku zaštitu crnim glasačima u mestima u kojima im je pravo glasa nekada uskraćivano.

Džordžija, Lewisova država, odmah se bacila na iznalaženje načina da smanji broj glasača iz crne zajednice, ovog puta metodama suptilnijim od suzavca i pendreka. Država je smanjila broj biračkih mesta za gotovo 10 odsto, izbrisala sa biračkih spiskova desetine hiljada ljudi samo zato što dugo nisu izlazili da glasaju i onemogućila registraciju za još 50.000 glasača, uglavnom crnih, zbog sitnica kao što je izostavljanje povlake u imenu. Dugi redovi koje smo gledali na ovim izborima svedoče ne samo samo o entuzijazmu birača, nego i uspehu pokušaja da se korišćenje prava glasa što više oteža.

Dok belci polako postaju manjinska grupa u Sjedinjenim Državama, pokušaji uskraćivanja prava glasa pripadnicima drugih grupa postaju sve bezočniji, iako ne mogu garantovati željene rezultate, što govori o očaju i panici u redovima konzervativaca. Brojevi im nikako ne idu naruku. Grupe koje treba marginalizovati uvećavaju se brže nego što je njihove pripadnike moguće isključiti na iole uverljiv način. Na poslednjih osam predsedničkih izbora republikanci su samo jednom osvojili većinu glasova ukupnog biračkog tela. To u dobroj meri objašnjava bizarnu situaciju u kojoj se nalazimo. Mnogi republikanci jednostavno odbijaju da priznaju ono što je već svima jasno – da su izbore izgubili. Zavijaju na mesec jer ovde na zemlji više nemaju raspoloživih opcija.

Džordžija, država u kojoj se broj pripadnika manjina u poslednjih 20 godina povećao za 24 odsto, glasala je za demokrate prvi put posle 1992. Glasovi iz okruga Klejton, što je bila Lewisova baza, osigurali su Bidenovu pobedu.

***

Polarizacija koja se u proteklim decenijama intenzivirala ponekad se opisuje kao drugi Američki građanski rat. Dva suprotstavljena i naizgled nepomirljiva ideološka tabora, naoružana različitim informacijama koje dobijaju iz različitih izvora, ostrašćeni debatama na društvenim mrežama, izgradili su dva sasvim različita pogleda na današnji svet i njegove probleme, od klimatskih promena do pandemijske krize.

Izbori su to jasno pokazali. Stanar Bele kuće će se možda promeniti, ali veoma mali broj ljudi je spreman da promeni svoje mišljenje. Na izborima 2016. Trump je u Viskonsinu dobio 23 od 72 okruga koji su prethodno glasali za Obamu; Biden je uspeo da povrati samo dva. Na prošlim izborima, 9 od 159 okruga u Džordžiji promenilo je stranu; ove godine to je učinio samo jedan. U gotovo polovini tih okruga pobednik je odneo više od 70 odsto glasova, dok je na izborima 2012. takvih bilo manje od jedne trećine. Republikanci i demokrati su ovog puta preobratili relativno mali broj glasača. Uspeli su samo da dodatno motivišu one koji ih već podržavaju.

Ipak, ako čitavu stvar pogledamo iz perspektive letošnjih protesta pokreta Black Lives Matter i tekućih demografskih promena u Sjedinjenim Državama, možda bi ovaj trenutak ispravnije bilo opisati kao samrtni hropac prvog građanskog rata, a ne kao početak drugog.

Jer iako se Američki građanski rat koji su od 1861. do 1865. godine vodili Unija sa severa i Konfederacija sa juga završio vojnim porazom juga, politički rezultat rata ostao je nerešen. Rat jeste ukinuo ropstvo, ali nije doneo jednakost.

Kontradikcije su bile tu od samog početka. Samo 10 dana nakon što se general Robert E. Lee predao Ulyssesu Grantu u mestu Apomatoks, Frederick Douglas je zapisao: „[Ropstvo] je već imalo mnogo imena, a sada će dobiti još jedno; vi, ja i svi ostali moramo sačekati da vidimo kakav novi oblik će uzeti to čudovište; u kakvoj novoj koži će se stara zmija vratiti.“

Nije morao dugo da čeka. U nekoliko godina posle rata, u periodu Rekonstrukcije, pravo glasa i građanska prava za oslobođene robove na jugu bili su zaštićeni. Od 1870. do 1876. Misisipi je imao dva crna senatora. Južna Karolina je izabrala šest crnih kongresmena, a Luizijana je nakratko imala crnog guvernera. Ipak, taj eksperiment sa jednakošću nije dugo trajao – delom zahvaljujući sporazumu postignutom da bi se rešili problemi izazvani osporenim rezultatima izbora 1876. godine. Afroamerikanci su žrtvovani na oltaru dvopartijskog „nacionalnog jedinstva“ da bi se izbegla ustavna kriza: federalne snage su se povukle sa juga, nakon čega su se južnjačke države vratile segregaciji i održale je u životu još čitav jedan vek.

Pokret za građanska prava donekle je ispravio nepravdu te istorijske izdaje. Ali ni uz svu dobru volju, posledice prethodna tri veka ne mogu se otkloniti za samo šest decenija. Pritom dobre volje nije ni bilo. Čim je diskriminacija zakonom zabranjena, brojni Amerikanci su poverovali da je rasna jednakost konačno ostvarena; suočeni sa istorijom, gurnuli su glavu u pesak. Ta istorija ih sada sustiže. „Robovi su oslobođeni, lanci su raskinuti“, objasnila mi je jednom crna aktivistkinja i intelektualka Angela Davis. „Ali sloboda je mnogo više od samog ukidanja ropstva. Šta bi bilo da su svi porobljeni dobili potrebnu ekonomsku sigurnost; da im je bilo dozvoljeno da učestvuju u državnim poslovima i politici, da se obrazuju? To se nije dogodilo. I dan danas trpimo posledice zbog izostajanja tih afirmativnih aspekata abolicije.“

Znači li to da je crna politika i dalje zaglavljena u 19. veku?, pitao sam je. „Problem je u tome što smo mi kao zemlja zaglavljeni u 19. veku“, odgovorila je. „Naravno, moramo odati priznanje za sve ostvarene pobede. Rasizam danas nije ono što je nekada bio. Ali postoje problemi koji nikada nisu ni otvoreni, a danas se manifestuju u novim oblicima. Tek kada te probleme rešimo, možemo poći dalje. Trebalo nam je 100 godina da se izborimo za pravo glasa.“

I linija fronta i priroda bitke koja se danas vodi su promenjeni. To više nije sukob severa i juga. Prema nalazima većine istraživanja, gradovi u kojima crni Amerikanci najradije žive upravo su gradovi na jugu – Atlanta, Vašington, Dalas, Šarlot. Prema popisima, segregacija je najizraženija u gradovima na severu – Milvoki, Detroit, Bafalo, Čikago. I to nije samo podela između crnih i belih ljudi – najveća manjina u zemlji danas je hispanoamerička zajednica; a najbrže raste zajednica azijskih Amerikanaca.

U ovom veoma nestabilnom trenutku političko nasilje je ozbiljna pretnja koja povremeno izbija na površinu. Ovog vikenda su zabeleženi sukobi između Trumpovih pristalica i njihovih protivnika u Vašingtonu; ubrzo posle izbora, policija u Filadelfiji je dobila dojavu da se jedna naoružana grupa sprema da zaustavi prebrojavanje glasova. Dvojica muškarca su optuženi za nezakonito nošenje oružja. Ali bitka koja se ovde vodi nije vojna; ona je politička i, u izvesnoj meri, pravna. U pitanju je nedovršeni posao zaštite slobode i punih građanskih prava za sve Amerikance.

Odanost zastavi Konfederacije i sporenja povodom rušenja spomenika južnjačkim generalima najjasniji su simboli ovog sukoba. Opstala je temeljna infrastruktura nacije koja je određene ljude sistematično isključivala iz društva na osnovu boje kože. Dobitnica Pulicerove nagrade Isabel Wilkerson uporedila je Sjedinjene Države sa starom kućom na nesigurnim temeljima kojoj je potrebna rekonstrukcija. „Kao i druge stare kuće“, piše ona u svojoj novoj knjizi Kasta, „Amerika ima svoj skriveni kostur, kastinski sistem koji je bio suštinski važan za njeno funkcionisanje, kao nevidljivi noseći stubovi i krovne grede građevine koju nazivamo svojim domom. Kasta je infrastruktura naših podela. To je arhitektura ljudske hijerarhije, nesvesni kod koji sadrži uputstva za održavanje društvenog poretka starog 400 godina… Mi smo naslednici svega što je u njemu dobro ili loše. Nismo mi izgradili te nakrivljene stubove, ali oni su sada naš problem.“

***

Novina je to da će do 2045. godine danas dominantna rasa postati manjina; ovog trenutka manje od polovine američke dece ispod 15 godina ima belu boju kože. U pet država (Kalifornija, Teksas, Havaji, Nju Meksiko i Nevada) belci su već u manjini. U Merilendu će postati manjina za koju godinu. U Arizoni, Floridi, Džordžiji i Nju Džersiju to će se dogoditi do kraja decenije. U meri u kojoj su ovim izborima i mnogim zbivanjima u poslednje četiri godine dominirala pitanja i politike identiteta, glavni identitet koji se našao na tapetu je onaj beli: njegove strepnje i gnev, sposobnost za empatiju i solidarnost.

Da li je pobeda Baracka Obame gurnula belu Ameriku preko ivice? Budućnost od koje neki strahuju najupečatljivije je ovaploćena u liku predsednika koji je sin imigranta, afričkog muslimana, i bele kosmopolitske žene. U svojoj novoj knjizi, Obećana zemlja, Obama iznosi mišljenje da je Trumpova pobeda bila rasijalizovana reakcija na njegovu pobedu. Trump je ponudio „eliksir za rasnu anksioznost miliona Amerikanaca uplašenih ulaskom crnog čoveka u Belu kuću“. Obama piše: „Kao da je moj mandat u Beloj kući pokrenuo duboko usađenu paniku. Osećaj da je poremećen prirodni poredak stvari. Donald Trump je na to računao kada je iznosio tvrdnje da nisam rođen u Sjedinjenim Državama i otuda nisam legitiman predsednik.“

Ali beli politički identitet se kretao u istom pravcu i decenijama pre nego što se pojavio Obama. Uspon nove desnice fragmentirao je staru demokratsku bazu i pridobio za republikance ono što bismo danas opisali kao „belu radničku klasu“. Kada je Stanley Greenberg, veteran među istraživačima javnog mnjenja, posetio Mičigen 80-ih godina da bi ispitao fenomen „Reaganovih demokrata“, glasača Demokratske stranke koji su prešli na Reaganovu stranu, ustanovio je da su u njegovim fokus grupama „ti bivši beli demokratski glasači izražavali najdublju odbojnost prema crncima; taj stav je dominirao u svemu što su imali da kažu na teme državne uprave i politike“. Pošto im je pročitao saopštenje Roberta Kennedya na temu rasne nejednakosti, jedan od učesnika je rekao: „Ne čudi me što su ga ubili.“

„To me je navelo da zastanem i čitavu analizu Reaganovih demokrata započnem ispočetka“, piše Greenberg u izveštaju iz 2013, Unutar Republikanske stranke. „Shvatio sam da je za pokušaje da se dopre do ove grupe najvažnije pitanje rase.“

Trideset godina kasnije, Greenberg zaključuje da je njihova fiksacija i dalje živa, mada je vremenom donekle evoluirala. „Beli republikanci pokazuju izraženu rasnu svest“, rekao mi je, opisujući fokus grupu koju je organizovao jednu godinu nakon što je Obama osvojio drugi mandat. „Oni su bolno svesni činjenice da su beli u zemlji u kojoj bela većina polako postaje manjina.“

Trumpov uspon se ne može objasniti samo rasnom istorijom zemlje. Svet u celini i posebno trenutak u kom se sada nalazimo previše su složeni za to. Ali ne možemo ga ni razumeti izvan konteksta te istorije.

Već je bilo dosta komentara o izlaznim anketama koje pokazuju da se pripadnici rasnih manjina približavaju Trumpu, dok se beli glasači udaljavaju od njega. Iako se izborne ankete ove godine nisu proslavile, nemamo razloga da sumnjamo da je Trump popravio svoje pozicije kod glasača iz manjinskih grupa: agresivno je radio na tome, a i polazna pozicija mu je bila takva da je mogla da se promeni samo nabolje.

Ipak, opšti trend je jasan i neporeciv. Crni i hispanoamerički glasači su u velikoj većini podržali demokrate: bez njihove podrške u ključnim državama Biden ne bi pobedio. U državama industrijske zone, gde su manjinske populacije ostale relativno stabilne, demokrati zavise od podrške koncentrisane u velikim gradovima i predgrađima koja su sve naglašenije multirasna. Da nije bilo Detroita, demokrati bi izgubili Mičigen, a bez Filadelfije ne bi dobili Pensilvaniju. Na drugim mestima na jugu i na zapadu migracija je pomogla da se zadobiju neka od republikanskih uporišta. Tokom 70-ih i 80-ih godina, Kolorado, Nju Meksiko, Nevada i Arizona su bile sigurne republikanske države. Prve dve su sada sigurne demokratske države, dok druge dve ostaju neopredeljene, a ovog puta su stale na Bidenovu stranu. Prema podacima iz popisa za poslednjih 20 godina, hispanoamerička populacija u ovim državama uvećala se od 17 do 48 odsto. Ovakav rezultat nije slučajnost.

Ipak, ništa od toga nije ni izvesno ni neizbežno. Demografija nije sudbina. Belci su već odavno manjina u Teksasu, a opet, uprkos velikim naporima demokrata, republikanci tamo s lakoćom dominiraju od 1976. Florida je takođe veoma raznolika po demografskom sastavu, ali još izmiče Demokratskoj stranci. S druge strane, dve najbelje države u zemlji, Vermont i Mejn, redovno glasaju za demokrate.

U mnogim državama koje su demokrati dobili razlika je bila veoma mala. Biden je osvojio Arizonu, Viskonsin, Pensilvaniju i Džordžiju sa razlikom od 1 procenta ili čak manje. Neznatna pomeranja na samo nekoliko mesta mogla su doneti Trumpu još jedan mandat u Beloj kući.

Republikanci već dugo brinu zbog demografskih promena. Više od decenije pre Trumpa, prvi ljudi stranke su upozoravali da se republikanci moraju udaljiti od puta koji je zacrtao Richard Nixon „Strategijom za jug“, od pokušaja da šifrovanim rasističkim porukama pridobiju južnjačke glasače i glasače iz belih predgrađa. „Moramo se suočiti sa činjenicom da je glavni problem u crncima“, rekao je Nixon tada svom šefu kabineta, Bobu Haldemannu. „Moramo razviti sistem koji taj problem rešava, a da se to ne primećuje.“

To je donosilo rezultate u poslednjim decenijama 20. veka, ali u poslednjih 20 godina zavisnost republikanaca od belih glasača postaje ozbiljan problem. Konsultantkinja Republikanske stranke Anna Navarro izjavila je 2012. godine za Los Anđeles Tajms: „Kad vidite kako Mitt Romney stoji u populaciji hispanoameričkih glasača, jasno vam je da je vreme da pritisnemo dugme za paniku“. George W. Bush je započeo proces transformacije Republikanske stranke u multirasnu desničarsku partiju koja manje insistira na nostalgiji za Konfederacijom, a više na religiji, ambiciji i preduzetničkom duhu. Naravno, u politici diverziteta nema ničega što se ne bi moglo uspešno uklopiti u neoliberalni program. George W. Bush je imao najraznolikiji kabinet u istoriji (kao i Boris Johnson u Britaniji).

Da nije bilo te promene, stranka bi bila osuđena na zaborav. Kao što je senator iz Južne Karoline Lindsey Graham rekao na republikanskoj konvenciji 2012: „Gubimo demografsku trku. Ne proizvodimo dovoljno nezadovoljnih belaca koji bi nas podržali na duži rok.“

Trump je zanemario te promene i vratio se beloj superiornosti, rasističkoj retorici i uskraćivanju prava glasa. Njegova pobeda 2016. i impresivni rezultati na poslednjim izborima pokazuju da na srednji rok bigoterija neće smetati republikancima da ostanu u trci. Ali njihovo vreme ističe. Ako žele da ostanu relevantni, republikanci moraju biti još napadniji, još grublji i još otvoreniji u diskriminaciji i isključivanju. Razloge Trumpove privlačnosti treba tražiti ne u napuštanju američke rasne politike, već u njenom intenziviranju: u pitanju je ono isto staro gorko belo vino, sada natočeno u novu narandžastu bocu. Još nije jasno da li su republikanci postali zavisni od njega.

Krajem 1981. godine, pokojni Lee Atwater, nekada predsednik Republikanskog nacionalnog saveta i pripadnik Reaganove administracije, objasnio je kako su rasne poruke stranke vremenom evoluirale: „Prvo smo 1954. godine (kada je segregacija stavljena van zakona) vikali: Crnčuge. Crnčuge. Međutim, 1968. više nisi smeo da kažeš „crnčuga“, jer je to debelo koštalo. Zato smo počeli da govorimo o problemima prinudne integracije, o uskraćenim pravima država. Sada su stvari već toliko apstraktne da govorimo isključivo o smanjivanju poreza i o ekonomskim politikama, koje za rezultat imaju to da donete ekonomske odluke više pogađaju crnce nego belce… Kad kažemo „smanjite poreze“, to je, naravno, mnogo apstraktnije od vajkanja zbog prinudne integracije, da ne pominjem dovikivanje ’crnčuge, crnčuge’.“

Ali Trump nam je pokazao da veliki deo bele Amerike nije sramežljiv onoliko koliko je Atwater zamišljao. Sve je dozvoljeno, sve možete da kažete. Čak i ako se nekima od glasača to ne dopadne, opet će isto glasati.

Što se tiče ishoda budućih izbora, možda će se pokazati da je trampizam ipak previše rizičan izbor s obzirom na promene u demografiji. Ali, pošto je Trump osvojio gotovo isti broj glasova kao Mitt Romney i mnogo više od Johna McCaina, ovi izbori su potvrdili da čak i kada se prikaže u svoj svojoj sumanutosti, bigoteriji i nekompetentnosti trampizam ostaje izborno konkurentna i politički održiva opcija. Možda nema dovoljno podrške da osvoji vlast u zemlji, ali ima sasvim dovoljno snage da nastavi da ometa upravljanje državom. Demokrati su ga porazili, ali ne smeju zanemariti sve ono što trampizam predstavlja.

***

Na stotu godišnjicu emancipacije i formalnog ukidanja ropstva, Martin Luther King je održao svoj najslavniji govor. Svi pamte čuveni refren „Sanjam san…“ Taj govor sadrži još jedan pasus koji je izazvao ovacije u publici:

„Na izvestan način, mi smo danas došli u prestonicu da unovčimo ček“, rekao je King na dan Marša na Vašington 28. avgusta 1963. „Kada su graditelji naše republike pisali veličanstvene reči ustava i Deklaracije nezavisnosti, oni su potpisali menicu koja ljudima, da, i crnim ljudima, isto kao belim, garantuje ’neotuđiva prava’ na ’život, slobodu i potragu za srećom’. Jasno je da današnja Amerika to obećanje ne ispunjava … Umesto da poštuje svoju svetu obavezu, Amerika je crnim ljudima izdala ček bez pokrića, ček koji se vratio sa porukom ’nedovoljno sredstava na računu’.“

Kao što mi je jednom rekao pokojni Jack O’Dell koji je mnogo godina sarađivao sa Kingom, veoma je važno kako se govor pamti. „Dokle god ga se sećamo kao govora o snu, on neće biti ništa više od jedne lične vizije“, rekao je. „U onoj rečenici o čeku bez pokrića taj govor postaje optužnica za čitavu zemlju, dakle, mnogo više od sna. Zato se taj pasus retko pominje.“

Pedeset godina kasnije, dok je crna Amerika još čekala da se dato obećanje ispuni, Vrhovni sud je u junu 2013. odlukom od 5 prema 4 ograničio neke od odredbi Zakona o pravu glasa. U izlaganju pred sudom advokat Bert Rein se usprotivio odredbama ovog zakona, govoreći o rasno motivisanom uskraćivanju prava glasa kao o nečemu što je ostalo u dalekoj prošlosti: „To je stara bolest, odavno izlečena“. Južnjačke države, sa istorijom ne tako davnih rasno motivisanih zverstava, oslobodile su se nadzora federalnih organa. Samo nekoliko sati posle objavljivanja odluke, Teksas i Misisipi su najavili usvajanje zakona o identifikaciji glasača koji otežavaju glasanje siromašnim, mladim i manjinskim glasačima.

U Džordžiji se ove godine za guvernera kandidovao čovek odgovoran za brisanje glasača sa spiskova. Pobedio je sa razlikom od 54.723 glasa u nadmetanju sa Stacy Abrams, Afroamerikankom kojoj se pripisuje zasluga za Bidenovu pobedu u Džordžiji. Analiza rezultata junskih preliminarnih izbora u Džordžiji koju je objavio profesor političkih nauka sa Stenforda Jonathan Rodden pokazuje da je posle sedam sati uveče prosečno vreme čekanja na biračkim mestima iznosilo 51 minut u oblastima u kojim 90 odsto ili više populacije čine birači koji nisu belci. U oblastima gde belci čine 90 odsto ili više, vreme čekanja je bilo šest minuta.

Kampanja konzervativaca protiv procesa koji bi se mogli protumačiti kao druga rekonstrukcija nije prošla bez reakcije. Mesec dana pošto je Vrhovni sud suspendovao ključne odredbe Zakona o pravu glasa, zaključivši da je bolest rasizma izlečena, George Zimmerman je oslobođen optužbi za ubistvo crnog tinejdžera Trayvona Martina. Tako je rođen slogan #BlackLivesMatter.

Sa erupcijom protesta ovog leta problem rasne nepravde ponovo je dospeo u prvi plan, a ubistvo Georgea Floyda je postavljeno u širi istorijski kontekst u kom životi crnih ljudi nemaju vrednost. „Rasna nejednakost je sistemska, ona transcendira ne samo partije na vlasti, nego i protok vremena“, izjavio je Abrams za Njujork tajms u vreme demonstracija. „Moramo biti jasni i reći da povod nije samo jedan događaj, jedno ubistvo, već čitava infrastruktura nepravde.“

Ovi događaji su se produžili do jeseni – sve do nemira u Filadelfiji, samo jednu sedmicu pre izbora. Protesti su uticali na rezultate izbora – ako se može verovati izlaznim anketama, broj glasača koji su kao najvažnije pitanje naveli „rasnu nejednakost“ veći je od broja onih koji su rekli da je to pandemija. Podaci govore da je posle talasa protesta ovog leta – u kojima je učestvovao i veliki broj belaca i Amerikanaca hispanoameričkog porekla – došlo do naglog porasta registracija glasača demokratske stranke. Kao što je bilo i za vreme građanskog rata i u borbama pokreta za građanska prava, crni ljudi nisu usamljeni u želji da se oslobode nasleđa ropstva i rasne diskriminacije.

Pozivi na nacionalno jedinstvo u trenutku tako ogorčenih podela zvuče šuplje ako ne preciziramo na kojim osnovama i za koje svrhe želimo da se ujedinimo. Sjedinjene Države su se već nalazile na ovom istom mestu posle Rekonstrukcije. Izgleda da se sa tog mesta nismo ni pomerali. „Ako je rat između belaca doneo mir i slobodu za crnce“, rekao je Frederick Douglas ubrzo posle kraja perioda Rekonstrukcije, „pitam se šta će nam doneti mir između njih?“

Ovo nije prvi put da su se Sjedinjene Države dobile novog predsednika u periodu rasnih trvenja, dok protestni pokreti pokušavaju da pridobiju naciju, boreći se protiv onih koji žele da vrate vreme unazad. Kada je na dan Kennedyeve sahrane Lyndon Johnson seo sa svojim savetnicima da razgovaraju o prvom obraćanju Kongresu, svi su ga molili da se kao novopostavljeni predsednik ne fokusira previše na građanska prava – jer je to inicijativa bez mnogo izgleda za uspeh. „Predsednik ima na raspolaganju ograničenu količinu uticaja i mora paziti kako ga troši“, objasnili su mu.

„Dođavola“, odgovorio je Johnson, „šta će nam uopšte predsednik, ako ni toliko ne može da uradi?“

Joe Biden treba da postavi sebi isto pitanje.

The Guardian, 17.11.2020.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 02.12.2020.

TRAMPOZOIK