- Peščanik - https://pescanik.net -

Štednja i potrošnja

 
U 1937. je Kalecki poslao Keynesu članak o porezima u kojem je dokazivao da bi oporezivanje dohodaka od kapitala kojim bi se finanansirale naknade za nezaposlene dovele do povećanja profita kapitalista preko povećane potrošnje. Keynes je, pre nego što je članak objavio u časopisu The Economic Journal kojeg je uređivao, sugerisao da Kalecki eksplicitno navede pretpostavku da povećani porezi neće dovesti do smanjenja potrošnje i investicija kapitalista. Jer, ako kapitalisti očekuju smanjene prihode usled viših poreza, oni će smanjiti potrošnju i ulaganja nezavisno od toga što je tačno da bi zapravo zaradili više ukoliko bi nastavili da troše kao i pre nego što su dodatno oporezovani.

Rasprave oko potrebe da se dodatno štedi i da je smanjenje javne potrošnje jedini način da se izbegne nova fiskalna i finansijska kriza se vode na isti način kao u ovoj razmeni mišljenja Keynesa i Kaleckog. Oni koji se zalažu za mere štednje računaju sa tim da će se time podstaći pozitivna rekacija privatnih investitora, pa i potrošnje uopšte jer će se povećati poverenje u solventnost javnih i privatnih finansija. Oni, opet, koji se zalažu za veću javnu potrošnju, koja se konačno mora finansirati iz povećanih poreza, dokazuju da će se time povećati potrošnja pa tako i proizvodnja i stoga i zarade i investitora i zaposlenih. I jedni i drugi pretpostavljaju sasvim određenu reakciju korporativnog sektora, koja naravno može da izostane.

Što nije tek teorijska mogućnost. Kada se pogleda koje zemlje zaista štede lako je videti da je pre svega reč o onima koje ne mogu da zajme uz razumne kamatne stope. Pod razumnim se podrazumevaju one koje su usklađene sa privrednim rastom koji se može očekivati u nekom srednjoročnom periodu. Ako se očekuje stagnacija ili neki spori rast, kamatne stope od 5, 6, ili čak 7 i 8 posto su takve da u suštini sadrže osiguranje od verovatnog delimičnog restrukturiranja dugova. Usled toga, zemlje koje ne bi da se nađu u situaciji da kao Grčka traže da im se dugovi što otpisuju što odlažu ili da traže pomoć od Evropskog stabilizacionog fonda, preduzimaju mere štednje, kako ne bi morale dodatno da se zadužuju.

E sada, moglo bi se reći kreditorima da bi zaradili više ako bi smanjili kamate jer bi se time podstakao rast i potrošnja pa tako i prihodi njihovih dužnika, te bi im se ne samo zajmovi vratili sa kamatom, već bi mogli i da povećaju kreditiranje – ali oni ne pokazuju spremnost da se tako i ponašaju. Usled toga, zemlje suočene sa neodrživim dugovima i kamatnim troškovima nemaju drugi izbor nego da smanjuju javnu potrošnju. To dovodi do povećanih izgleda produbljivnja recesije, pa tako i do većih izgleda da se dugovi neće vratiti što ima za posledicu još više kamatne stope i naravno utoliko izvesnija fiskalna i finansijska kriza.

Moglo bi iz toga da se izvuče zaključak kako bi trebalo naprosto države koje se suočavaju sa nemogućnošću da povećaju potrošnju da se obrate bankama i da im objasne da je u njihovom interesu da im odobravaju kredite po nižim kamatnim stopama, jer bi povećana javna potrošnja podstakla i povećanu privatnu potrošnju, jer bi se privredni izgledi popravili, pa bi te niže kamatne stope zapravo i odgovarale stvarnim rizicima u okolnostima ubrzanog privrednog rasta. Za to je, obično se kaže, potrebno poverenje, a ono izostaje i taj se obostrano koristan sporazum ne može obaviti.

Problem je međutim nešto drugačiji. Banke, naime, imaju dosta rđave bilanse. Tako da zapravo i nemaju prostora da kreditiraju ni privredu niti državu. U poslednjih nekoliko meseci je pritekla u pomoć Evropska centralna banka sa oko 1000 milijardi evra jevtinog kredita, ali to rešava trenutne probleme likvidnosti, a ne i trajnije probleme solventnosti. Bilo bi ustvari potrebno da države dokapitalizuju banke kako bi one mogle valjano da posluju, a za to nema para, usled rastućih javnih dugova i fiskalne krize koja sa tim ide.

Delimičan odgovor na to je fiskalni ugovor koji bi trebalo da stupi na snagu posle ratifikacije u 25 zemalja koje su ga potpisale. Taj ugovor, međutim, ne rešava kratkoročne probleme i u velikoj meri bi trebalo da ima uticaj na povećanje poverenja u države kao dužnike, ali to, kao što je već rečeno, nije ključni problem.

Uz to se predlažu strukturne reforme, koje bi trebalo da imaju za cilj liberalizaciju svih nacionalnih, a uz to i zajedničkih tržišta, ali to su mere za koje je potrebno vreme. Uz to, evropske zemlje nemaju baš sjajne uspehe kada je reč o liberalizaciji tržišta. U velikoj meri je trebalo da zajedničko tržište utiče i na liberalizaciju domaćih tržišta, ali i jedno i drugo je postignuto za priličnim ograničenjima. A politički i socijalni pritisci idu u pravcu većeg regulisanja i ka renacionalizaciji tržišta a ne pre svega ka liberalizaciji. No, svejedno, to eventualno rešava srednjoročne probleme, a sada je porebno prebroditi ozbiljne kratkoročne izazove.

Oni su sumirani u povratku recesije u značajnom broju zemalja evro zone, a i u Velikoj Britaniji, kao i u znatnom broju balkanskih i nekih srednjoevropskih privreda. U ovom se času produbljuje jaz između industrijalizovanih zemalja i regija u Evropi, recimo onih koji su na neki način povezani sa nemačkom privredom, dok su u mnogo gorem položaju zemlje na jugu Evrope, jer se suočavaju ne samo sa recesijom, već i sa malim izgledima za oporavak u neko dogledno vreme.

Ovo je posledica činjenice da su uspostavljeni odnosi razmene između ovih dveju grupa zemalja koji su doveli do trajnih spoljnotrgovinskih deficita u zemljama na jugu Evrope i usled toga do značajnog porasta stranih dugova. Ovi su primarno privatni dugovi, dakle obaveze korporacija i preduzeća, ali su naravno implicitno javne obaveze budući da javne finansije ako ništa drugo preuzimaju na sebe staranje za sve veći broj nezaposlenih i stoga imaju veće fiskalne deficite. U normalnim okolnostima, korekcija tečaja pomaže uravnoteženju bilansa plaćanja, ali u uslovima fiksnih kurseva ovo se postiže smanjenjem potrošnje i ulaganja i smanjenjem broja zaposlenih. Što je jedan od razloga privredne recesije, a potom i svih finansijskih i fiskalnih problema.

Obično se kaže da je problem u gubitku konkurentnosti, jer su zemlje sa deficitima dozvolile preveliki rast nadnica i stoga sada ne mogu da konkurišu industrijalizovanim privredama. Ovo je samo jedna strana medalje. Privreda jedne zemlje nikada ne može da u potpunosti izgubi konkurentnost, što je nekada ranije znao da podučava Paul Krugman. Zato što uvek važe zakoni komparativnih prednosti. Ono do čega dovodi neravnotežni tečaj, bilo da je fiksni ili nije, jeste specijalizacija zemlje u oblastima proizvodnje koji ne moraju da budu u skladu sa njenim komparativnim prednostima ukoliko bi tečaj bio ravnotežan ili čak blago potcenjen, kako preporučuje Dani Rodrik. Veoma često precenjeni tečaj vodi specijalizaciji u sektoru usluga – negde izvoznih, a negde okrenutih samo domaćem tržištu. Tako da problem nije u gubitku konkurenntosti, ili nije samo u tome, već u specijalizaciji koja ne omogućava potrebni rast izvoza i relativno brzo preorijentisanje na strana za račun domaćih tržišta.

I to je u osnovi ključni problem juga Evrope. Nije reč o izvoznom sektoru koji je izgubio konkurentnost. Zapravo njihov glavni izvozni sektor, izvoz turističkih usluga, je uglavnom i dalje konkurentan. Problem je u tome što je politika tečaja i na njega oslonjena monetarna politika dovela do toga da ovaj region Evrope nema komparativnu prednost u industrijskoj, a velikim delom ni u poljoprivrednoj proizvodnji. Uz to ide i rast privatnih i sada javnih dugova kao posledica prevelikog ulaganja u nekretnine, a i u potrošnju.

Problem stoga sada nije samo u smanjenju troškova rada i uopšte svih troškova, gde velikim delom značajnu ulogu imaju i troškovi države i javnog sektora uopšte, već je potrebno i razviti izvozni sektor kako bi se uspostavljanje ravnoteže u platnom bilansu odvijalo uz privredni rast a ne samo smanjenjem uvoza usled neophodnog smanjenja potrošnje. To nije jednostavan zadatak i nije nešto što se može obaviti u relativno kratkom periodu. No, jasno je da će biti teško obezbediti povratak na više stope privrednog rasta ukoliko se značajno ne poveća izvoz i to pre svega robe, budući da izvoz usluga ne bi trebalo da se suočava sa nepotrebnim problemima. Tako da je reč o promeni komparativnih prednosti, a ne samo o razduživanju privrede i države i o promeni uslova poslovanja i tržišnih ustanova uopšte.

To je, mislim, osnovna poruka koja dolazi iz Nemačke. Mada se prevashodno govori o potrebi fiskalne odgovornosti i insistira na smanjenju javne potrošnje, to je više iz razloga bojazni da bi neki računi mogli da stignu na nemačke adrese, što bi se htelo izbeći. No, poruka je da je na dugi rok potrebno učiniti ono što karakteriše veći deo industrijalizovane srednje Evrope. To je oslanjanje na komparativne prednosti koje postoje u industrijskoj proizvodnji i sa vremenom na razvoju prednosti u sektoru usluga pretežno zasnovanih na znanju i inovacijama.

U ovoj krizi ta poruka nije lišena smisla budući da zemlje koje danas bolje stoje jesu one koje su vodile računa o konkurentosti, nisu imale bum u privatnim dugovanjima i nisu morale da plaćaju visoke kamate da bi finansirale svoju javnu potrošnju. Krugman je pre neki dan zapazio ono što je inače poznato, da najmanje štede one zemlje koje najviše pričaju o fiskalnoj odgovornosti. Uz to, sada im svi sugerišu kako bi trebalo da podstaknu i potrošnju, privatnu recimo preko povećanja plata, kako bi zemlje u većoj krizi imale tržište za svoje proizvode. No, to nije neočekivano. Problem zapravo i jeste u tome što zemlje sa slabim izvoznim sektorom i visokim dugovima ne mogu da pomognu privredni rast stimulisanjem potrošnje, jer ne mogu da uzimaju kredite sa kamatama koje bi mogli da vrate. One koje nisu u takvom položaju ne moraju da čitaju Keynesa da znaju šta im valja činiti.

 
Jutarnji list, 05.05.2012, štampano izdanje

Peščanik.net, 09.05.2012.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija