Nakon što smo u danima uoči svečanosti otvaranja Europske prijestolnice kulture u Rijeci zabilježili nekoliko incidenata koji su svjedočili o turobnoj stvarnosti hrvatskog društva, poput napada na Nemanju Cvijanovića ili prebrojavanja jugoslavenske zastave, o čemu sam pisao u prošlom tekstu, 1. veljače smo vidjeli i spektakularno otvaranje koje je dalo nadu mnogim ljudima na postjugoslavenskom prostoru da je drugačija budućnost moguća, odnosno ono što sam tim povodom napisao na Telegramu: „Svoj skepsi unatoč, koja se umnožavala iz čitavog niza razloga, a podgrijavala u medijima i na društvenim mrežama, svečanost otvaranja Europske prijestolnice kulture u Rijeci ostat će zauvijek zapamćena kao vrhunski osmišljen i produciran događaj, koji je zorno prikazao koliko ova zemlja ima kapaciteta da bude moderna, avangardna i u doticaju sa svijetom, a istovremeno autentična.“
Sad, kad se pomalo sliježu i analiziraju dojmovi te nakon spektakularnog otvaranja kulturna javnost krene pratiti konkretni program, ostaje nam da se posvetimo jednoj drugoj temi. Kao što mnogi vjerovatno znaju, ove godine su u uži izbor za Europsku prijestolnicu kulture 2024. godine, ušla dva bosanskohercegovačka grada, Banja Luka i Mostar te norveški Bode, koji je na koncu ponio tu titulu. Ova šansa se otvorila, budući da Europska Unija svakih pet godina proglašava prijestolnicom kulture grad koji nije u EU, što znači da će se sljedeća šansa otvoriti za 2029. godinu. To pak znači da ostaje sasvim dovoljno vremena da ova dva grada zajednički pripreme kandidaturu i glatko pobijede na tom natječaju. Iako je Mostar imao dobar i inkluzivan program, s bitnom porukom da je sve premostivo, to očito nije bilo dovoljno. Mi sad ne možemo znati zbog čega nije, ali da je šteta što se to nije dogodilo, sigurno jeste i da uvažavanjem iskustva Rijeke možemo pretpostaviti na koji način bi do toga sigurno došlo, sigurno možemo. Svjestan sam, naravno da pišem utopijski tekst, ali ako barem na nekoga može utjecati, ima smisla.
Što nam je, dakle Rijeka poslala kao najbitniju poruku? Prije svega to da je ključno uvažavanje vlastite baštine, kako one radničke i industrijske, ali i političkog nasljeđa sa svim dobrim i lošim epizodama, iz čega će onda logično proizići različitost, tolerancija, mir i antifašizam.
Sve navedeno upravo bolno izostaje na primjerima Banja Luke i Mostara, unatoč vidnom trudu Mostaraca da to nekako zakrpaju u programu kandidature kojeg su sastavili. Pokušajmo stoga zamisliti što bi se dogodilo da se, npr. Banja Luka i Mostar odluče podnijeti zajedničku kandidaturu, što još uvijek, poznavajući političke odnose nije nemoguće, a i ne bi bilo mimo prakse da dva grada podijele titulu. Međutim, sama ta činjenica u ovakvim okolnostima, ne bi bila dovoljna. Stoga moramo pokušati razmišljati na tragu uvažavanja baštine, različitosti, mira, tolerancije i antifašizma. Zamislimo potom da, prije podnošenja zajedničke kandidature, Banja Luka vrati imena ulica koje su u tom gradu izgubili, ni po jednom kriteriju sporni ljudi koji nisu srpske nacionalnosti, da gradonačelnik tog grada javno pozove sve ljude koji su prognani da se vrate u svoj grad i da se Banja Luka u kandidaturi predstavi kao grad integracije svih ovdašnjih naroda, koji je odlučio odbaciti ekskluzivistički i isključivi identitet. Istovremeno zamislimo da iza plemenite priče o tome kako je sve premostivo, Mostar ponajprije održi lokalne izbore te da u zapadnom dijelu grada ustaški ministri i zločinci izgube ulice i da se vrate imena ulica, ni po čemu spornih ljudi drugih nacionalnosti. Konačno, zamislimo zajednički istup svih relevantnih političkih subjekata u tom gradu koji bi rekli kako je baština antifašizma ono što nas veže, u to ime temeljito obnove Partizansko groblje i vrate mu izvorni izgled te pošalju poruku da je Mostar uvijek bio kolijevka radničkog pokreta, veliko industrijsko središte kao Rijeka i snažnog autentičnog antifašizma, kojem se logori, protjerivanja i zločini više nikad ne mogu ponoviti. Nema apsolutno nikakve šanse da bi nakon ovakvog istupa kandidatura ovih gradova bila odbijena, jednako kao što u svemu što sam naveo ne postoji ništa problematično, neistinito ili sporno s pozicije humanističkih vrijednosti. Tim više je žalosno da ovo prije izgleda kao fikcija nekog ideološkog fanatika, kako će mnogi protumačiti ovaj prijedlog, a ne kao nešto samorazumljivo i logično u sljedećem koraku.
Peščanik.net, 05.02.2020.
Srodni link: Žarko Puhovski – Rijeka 2020.