- Peščanik - https://pescanik.net -

Strah i sloboda

Dizajn korica: Olivera Batajić Sretenović

ZA DRUGAČIJI LIBERALIZAM

Uvod u novu knjigu Jan-Vernera Milera „Strah i sloboda. Za drugačiji liberalizam“, u prevodu s nemačkog Aleksandre Bajazetov, u izdanju Fabrike knjiga i Peščanika.

Između dopadljivosti i samokaštigovanja

Krajem druge dekade 21. veka Vladimir Putin je jednom britanskom dnevnom listu u pero izdiktirao: „Liberalna ideja je prevaziđena“.1 Kategorične izjave tog tipa nisu nove, ali da takvu idejno-političku dijagnozu s tako demonstrativnim samozadovoljstvom iznese jedan od aktera svetske politike – to se nije dogodilo јоš od kraja Hladnog rata.2 Očekujući bes u zapadnim metropolama, ruska ambasada u Londonu napisala je podsmešljiv tvit u kom je pozvala javnost da se izjasni o sledećem pitanju: „Kako se najbolje može dokazati da je liberalizam još uvek živ?“ Ponuđeni odgovori glasili su: „tako što će se napustiti EU“ i „tako što će se ostati u EU“. A postojala je i treća opcija: „liberalizam je mrtav“.3

Kao što je poznato, liberalizam je u celom svetu pod pritiskom, i to, reklo bi se, i odozgo i odozdo. No, kako ćemo nazvati ono što taj pritisak proizvodi, populizam? Autoritarizam? Kulturni kontraudar na takozvanu liberalnu elitu? I na koga u stvari misle oni koji kritikuju liberalnu elitu? Na licemere sa, da parafraziram Maksa Vebera, „farisejski čistom savešću“? Na ljude koji kao profiteri globalizacije mogu sebi da dozvole kosmopolitski tolerantne poze a da pri tom nemaju ni trunku svesti o materijalnim preduslovima na kojima počivaju njihove prefinjene predstave o moralu?

Bilo kako bilo: liberali su u čudu što su u 21. veku Tramp, brexit i slično uopšte mogući. Međutim, to čuđenje nije teorijske prirode, ono ne stoji na početku nekakvog saznanja, osim ako to nije saznanje da predstave o liberalizmu i o istoriji iz kojih ono sámo potiče više nisu održive.4 Reakcije onih koji se osećaju prozvanim kao liberali razlikuju se u zavisnosti od dijagnoze koju postavljaju našem vremenu. Za političke katastrofe kakve su brexit i Tramp jedni krivicu pripisuju „narodu“ i tvrde da su likovi poput 45. predsednika Sjedinjenih Američkih Država ili glavnog brexitera Najdžela Faraža mogli imati uspeha samo zbog toga što su lakovernim građanima zamazivali oči lažima o liberalnim elitama. Često se pri tom nemilice koriste klišei o psihologiji masa s kraja 19. veka: ljudi su, eto, često iracionalni i lako ih je zavesti, pa su onda sami krivi za katastrofalne posledice novog antiliberalizma.

Drugi, opet, treniraju samokritiku ili je bar simuliraju; čak je nastalo i svojevrsno tržište na kom se liberali utrkuju u posipanju pepelom.5 Oni priznaju da stvarno nisu vodili računa o gubitnicima6 i idu na nešto što se u SAD podrugljivo naziva „trampovski safari“: ekspedicije u unutrašnjost, prvenstveno u Apalačke planine, gde egzotični domoroci žive tako da očito uništavaju sami sebe, ali i to nekako može da se razume i posmatra s empatijom (opijati, nestanak porodičnih vrednosti itd.). Tada se često, kako to čini britanski časopis Economist, zahteva “liberalism for the people”, liberalizam za široke narodne mase, što na prvi pogled podseća na jedan šlagvort Fridriha Naumana, teologa i liberala s kraja 19. i početka 20. veka, naime „liberalizam mase!, savez socijaldemokrata i liberala. Međutim, britanski novinari očito ne misle na to: treba biti samo malo manje elitista i strpljivije objašnjavati zašto je liberalizam (za Economist to pre svega znači tržišni liberalizam) na kraju ipak svima dobar.

Ovakvo samoohrabrivanje (idemo dalje, samo uz malo više prosvetiteljstva za narodne mase i možda uz uključivanje nešto većeg broja ljudi) posebno je iritiralo pojedine savremene kritičare liberalizma. Jer, njima je stalo do celine. Pored dnevnopolitičke polemike protiv liberalnih elita, koju populistički političari (mada ne samo oni) često vode, pojavio se i jedan fundamentalni antiliberalizam, u koji spada i specifično hrišćanski inspirisana kritika „liberalne moderne“. Tu se liberalizam kao takav7 okrivljuje za beskonačan niz zala. On izoluje ljude, pa su oni danas prosto nesposobni za pravo zajedništvo i lojalnost. A i homogenizuje, sve u ime „raznovrsnosti“: liberalizam obećava toleranciju, ali je netolerantan prema svim životnim stilovima koji se ne povinuju osnovnim liberalnim idejama. Otvoren je za sve, samo ne za ono što ugrožava njegove sopstvene pozicije ili već bilo kako štrči u džentrifikovanim liberalnim četvrtima velikih gradova. Liberalne elite drže moralne pridike masama, ali stalno varaju, bilo na finansijskim tržištima, bilo tako što svoju razmaženu decu pokušavaju da ubace na fakultete. I konačno, liberalizam ne pati samo od takvih protivrečnosti, nego još i sam sebe neprestano potkopava, pošto živi od resursa koje ne može da garantuje, a još manje da obnovi. Dakle, taj potpuno liberalni svet trijumfuje u svem sjaju nepopravljive štete – i osuđen je na propast, pored svih trijumfa.

Onda više ne sme da nas čudi što kritičari kao Tijeri Bode, holandski desničarski populista s izrazito filozofskim pretenzijama, zahtevaju da se ljudi najpre temeljno „deliberalizuju“.8 Nejasno je šta bi to tačno trebalo da znači, kao što se i nada u kakvu-takvu „postliberalnu budućnost“ dosad retko artikulisala u konkretnim političkim predstavama – izuzev u zahtevu za povratkom u tobože netaknute neliberalne zajednice u kojima bi se fino moglo sačekati da liberalni svet razori sam sebe.9

Kao što je poznato, liberalizam se danas kritikuje i sleva i zdesna – međutim, to što se navodni ekstremi dodiruju ne znači da su svi njihovi argumenti pogrešni (a ne znači ni da se svi ti vidovi kritike prosto mogu staviti u isti koš). Desni antiliberali nude mnogo toga što, s dopuštenjem, i nije baš tako novo. Bilo 1830, 1925, 1969. ili 2019. godine, autentične organske zajednice i prave moralne vrednosti su baš tad bile nepovratno nestale, a opet je sve nekako išlo dalje. Levičari o našem vremenu makar mogu da kažu nešto specifično: liberalizam je, tvrde oni, pomogao kapitalizmu da pobedi širom sveta, i sad, po rečima dramaturga Bernda Štegemana, stoji po strani kao kakav smeteni šegrt. Kapitalizmu, koji u trenutku sveopšteg trijumfa može da pokaže svu svoju brutalnost, liberalizam više nije potreban (ni ovo zapažanje očito nije nikakva novina, nego je više prizivanje Marksovog argumenta po kom „liberalne fraze“ samo prikrivaju „realne interese buržoazije“). Još je Teodor V. Adorno rekao da je melting pot, lonac za topljenje, u stvari izmišljotina razuzdanog industrijskog kapitalizma (pa onda dodao: „želja da se u njega upadne vodi mučeničkoj smrti, a ne demokratiji“); ideja melting pota daje (lažno) obećanje o jednakosti postignutoj totalnim prilagođavanjem. Razuzdani postindustrijski kapitalizam, tako bi se moglo zaključiti, dobro se slaže s „liberalnim multikulturalizmom“, u kom svi mogu da budu različiti a da opet svi kompletno budu deo zajednice (i da budu eksploatisani).

Naravno, stav o svim ovim tvrdnjama zavisi od toga šta se pod liberalizmom uopšte podrazumeva. Kao i svaki politički pojam, i ovaj je predmet spora: samo ono što nema istoriju može lako da se definiše. No, pojam „liberalizam“ je možda nejasan i zbog toga što, kao što je poznato, označava i partijsko-političku formaciju i jednu mnogo obuhvatniju konstelaciju političkih ideja, „tradiciju više tradicija“, kako je to rekla Džudit Šklar. Sve do pre nekoliko godina mogli smo mirne duše da tvrdimo da su mnoge od tih tradicija u moderni „na smrt pobedile“ i da više ne mogu da se prepoznaju kao samosvojne, pošto stvarni antiliberali, koji, na primer, ne priznaju pravnu državu ili individualna prava na slobodu, više ne postoje – bar ne na zapadu.

Doduše, možda ni tada nije bilo tako jasno šta je te tradicije u stvari činilo ranije, pre njihove tobožnje smrti usled trijumfa, i kakve one tačno veze imaju sa svim onim što se danas tako olako asocira s „liberalizmom“: kosmopolitski način života i raspojasani kapitalizam, onaj spoj koji je Nensi Frejzer nazvala „progresivnim neoliberalizmom“,10 ili pak poza kojoj je sociolog Andreas Rekvic prikačio pomalo pretencioznu etiketu „apertističko-diferencijalni liberalizam“, stav po kom su „otvorenost“ i „različitost“ uvek sami po sebi dobri.11 Omiljen i sasvim jasan, ali možda nedovoljno kompleksan odgovor može se naći u konstataciji da su liberalizam i neoliberalizam ipak dve različite stvari. Možda da, a možda i ne – očito je da odgovor zavisi od toga kako se koji pojam shvata.

U ovom eseju najpre ću skicirati istoriju aktuelnih ideja. Možda to zvuči čudno: zar nije mnogo važnije da se vratimo utemeljivačima liberalne misli, kako bismo odgovorili na maločas postavljena pitanja? Najteže je razumeti povest onoga što je upravo prošlo. Ali, ako nju ne razumemo, nećemo znati ni zašto uopšte postavljamo određena pitanja. Setimo se samo neizbežnog klišea prema kom je liberalizam po završetku Hladnog rata odneo pobedu širom sveta. Otad se istorija, kaže kliše dalje, vratila (uostalom, ova konstatacija se skoro svakodnevno pojavljuje u bezbrojnim knjigama, autorskim člancima i dušebrižničkim govorancijama); svi koji možda inače nemaju mnogo šta da kažu još jednom vam, s manje ili više žaljenja, objašnjavaju kako je Frensis Fukujama bio u zabludi sa svojom tezom da liberalna demokratija i kapitalizam širom sveta više nemaju atraktivne alternative.

Ovo je postalo takav stereotip da više niko i ne pita da li su „duge devedesete“ stvarno bile tako pune euforije. Zar se tada zaista niko nije bavio nacijom i zajednicom, u vreme kad je u jugoistočnoj Evropi građanski rat krvavo okončao jedan multinacionalni eksperiment (a u univerzitetskim učionicama komunitaristi otimali teren od liberala)?

A možda problem uopšte nije bio isprazni trijumfalizam, kog se danas lako možemo odreći u nekoliko jednostavnih samokritičnih poteza? I još bliže sadašnjosti: da li je greška takozvanih liberalnih elita zaista u tome što su takozvanim običnim ljudima pristupale s „kulturnom arogancijom“, odnosno u tome što su, kako se to često kaže, nekako preterale s tom svojom „liberalnom identitetskom politikom“, pod čim se podrazumevaju sve ekstravagantniji zahtevi svakojakih trajno uvređenih manjina? Tada se brzo (i brzopleto) može doći do tvrdnje da smo naučili lekcije iz populističke „kontrarevolucije“, koje se manje sastoje od nekog pozitivnog programa a više se ogledaju u imperativu izbegavanja: ne treba uvek dizati toliko prašine oko manjina, već ponekad treba oslušnuti i većinu i njen legitimni zahtev za „konformnošću“). Međutim, samokaštigovanje, koje sistematski pogrešno razume savremenu istoriju, samo će dodatno potencirati probleme liberalizma.

Posle kratkog istorijskog pregleda sadašnjice, preći ću na širi istorijski – i teorijski – kontekst. Želim da pokažem da postoje tri različita pravca liberalnog mišljenja (i uradiću to manje-više šematski, vodeći računa o ograničenom obimu ovog eseja). Tu je, pre svega i najočiglednije, liberalizam kao imperativ da se pojedincima omogući maksimalan lični razvoj, liberalizam kao ideal samousavršavanja putem obrazovanja, sticanja različitog iskustva i stalnog rada na sopstvenom karakteru. Na početku je romantična ideja da je raznovrsnost vrednost po sebi sasvim dobro išla ruku pod ruku s programom „oslobađanja preko tržišta“ (konkretno, oslobađanja od feudalnih odnosa). Polazeći od kategorizacije koju je dala američka teoretičarka Džudit Šklar, možemo govoriti o „liberalizmu ličnog razvoja“ ili o „liberalizmu samousavršavanja“.12 S tom vrstom liberalizma, naročito uticajnom u 19. veku, srodan je i model koji je danas skoro potpuno pao u zaborav: liberalizam kao liberalnost, kao velikodušnost i otvorenost. U tom značenju, pojam „liberalan“ sasvim je odgovarao liberalizmu samousavršavanja, jer se od pojedinaca očekivalo da, u svojoj težnji ka razvoju i u svojoj spremnosti da „eksperimentišu u životu“, kako je to zahtevao Džon Stjuart Mil, budu otvoreni za novo i drugačije, kao što se očekivalo i da će njihovi različiti eksperimenti biti velikodušno tolerisani.

Ovakva subjektivna, možda i pomalo egocentrična shvatanja bila su karakteristična za sasvim određenu vrstu liberalizma. U kontinentalnoj Evropi dominirao je pak jedan drugačiji liberalizam, koji se pre svega dovodi u vezu s određenim građanskim institucijama (pravnom državom, tržištem i parlamentom) i koji se zasnivao na biračkom pravu, ograničenom imovinskim i obrazovnim kriterijumima. Liberali su hteli da isključe one koji su u bilo kom smislu manje imućni, s tim što su se trudili da njima, ili bar njihovim potomcima, ipak stave u izgled mogućnost pripadanja – ali samo ako uspeju da dokažu da su nje zaista i dostojni.13 Uostalom, delom je upravo zbog toga i bilo tako važno istrajavati na ideji kontinuiranog napretka: bez obećanja takvog napretka liberali bi odmah ispali puki ideolozi koji nejednakost brane onoliko žestoko koliko su i apologete feudalizma tvrdile da je on dat od boga ili od prirode.

Zbog toga su liberali ponekad ne baš tako prefinjeno mirisali na elitiste. No, to nije sve: nametao se i utisak da liberalizam počiva na specifičnom obliku depolitizacije. Liberali su, naime, stvorili institucionalne uslove za ekonomsko (a i za političko) nadmetanje, pa čak i za ekscentrične „životne eksperimente“, ali je konstitutivni okvir trebalo da ostane netaknut političkim sporovima. Zbog takvog stava liberalima se uvek prebacivalo da su licemeri, a to je i danas tako: sve je dozvoljeno, pluralizam i raznolikost se veličaju – dokle god se sam liberalizam s njegovim osnovnim institucijama ne dovodi u pitanje.

Liberalizam je tek 20-ih i 30-ih godina 20. veka i u anglofonim zemljama stekao ono značenje koje dan-danas dominira u mnogim naučnim debatama (mada ono u partijskim sporovima jedva da igra veću ulogu): liberalizam se sada gotovo isključivo poistovećuje s pravom pojedinca da se brani od države, kao i s institucijama koje ograničavaju vlast.14 Mada je sa stanovišta istorije ideja Džon Lok bio zvanični začetnik takvog tumačenja, osnovni motiv pripisuje se Tomasu Hobsu: smisao politike jeste zaštita pojedinca, pokušaj da mu se omogući život bez straha (osim straha od Levijatana).

Te različite koncepcije ne isključuju jedna drugu nužno. Odlučni liberalizam samousavršavanja i liberalizam koji slobodu želi da osigura pravima mogu opstojavati i naporedo. Onaj prvi polazi od toga da je zaista uspešan život samo onaj u kom se neprestano teži potpunom razvoju individualnih sposobnosti; ovaj potonji nam pak sugeriše da svako mora biti u stanju da slobodno odlučuje o svojim životnim planovima, te istrajava na tome da se u jednakoj meri u obzir moraju uzeti svi ljudi s njihovim egzistencijalnim interesima i posebnim predstavama o uspešnom životu.

Kao što je poznato, realnost često izgleda drugačije. Ne samo što mnogo ljudi nije uzeto u obzir u jednakoj meri, nego mnogi uopšte nisu uzeti u obzir, a neki se ciljano ućutkuju, šikaniraju, zastrašuju: pripadnici nepopularne manjine u najboljem slučaju važe kao građani drugog reda, grupe s drugačijim životnim opredeljenjima predmet su podozrenja, a s nekim ljudima se svesno postupa okrutno – kao kad se porodice koje traže azil nasilno razdvajaju na granici, ili se prepuste smrti u moru, sve s argumentom da će to zaplašiti ostale.

Takva iskustva navela su pojedine teoretičare posebno osetljive na pitanja moći da o liberalizmu još jednom razmisle iz početka. Najvažnija među njima bila je Džudit Šklar, koja je 1989. objavila članak s naslovom „Liberalizam straha“.15 Šklar je pisala na fonu političkih katastrofa 20. veka i strastveno se zalagala za to da se u politici koncentrišemo na izbegavanje najgoreg – a iz njenog ugla to su sve situacije u kojima ljudi okrutno postupaju prema drugim ljudima. Osećaj potpune prepuštenosti drugima, zavisnost koju žrtva samovlašća iskusi na svom telu i duši – to su bila zlokobna totalitarna obeležja 20. stoleća.

No, osnovna intuitivna pretpostavka ovakvog liberalizma ima opšte važenje, i ona državu ne mora uvek da proglašava za pojedinčevog glavnog neprijatelja, pošto i privatni akteri isto tako mogu da bace ljude u odnos zavisnosti i da ih zastrašuju.16 Liberalizam, tako misli Džudit Šklar, nije nekakva filozofija nemešanja, već je on usmeren na egzistencijalnu sigurnost, a tek će ona pojedincu omogućiti slobodan život prema njegovim sopstvenim zamislima. Iz toga je proizašao praktični imperativ ravnopravnosti u postupanju. Kako to ne bi ostale samo prazne reči, odlučujuće je, smatra Šklar, da socijalne razlike između ljudi ne postanu prevelike. Osim toga, treba imati sluha za priče o strahu i bolnim uvredama, a zatim i postaviti jasne granice moćnicima. Ovo je očito drugačije shvatanje “otvorenosti” od onog koje se danas često povezuje s liberalizmom.

U ovom eseju želim da ponovo oživim ovaj „liberalizam odozdo“, kako ga je jednom nazvao Aksel Honet. Takav liberalizam je, kao što ću pokazati, daleko verniji osnovnim intencijama liberalne misli nego što je to navodni kulturni liberalizam elita (on je delimično prosto opaka karikatura – i to isto želim da pokažem). Ipak, istovremeno mi je cilj i da delom revidiram i liberalizam straha. Nije to prvi pokušaj da se misao Džudit Šklar prati dosledno, niti prvi pokušaj da se ona problematizuje; mora nam biti jasno u koje zamke možemo upasti s liberalizmom straha – ili u koje se već upalo, i to tokom dugih 90-ih godina, kada se mislilo da je izričito antitotalitarni liberalizam prava i jedina pouka koja se mogla izvesti iz 20. veka.

U poslednjem poglavlju ću skicirati šta tako shvaćen liberalizam znači u aktuelnim debatama. Ovde neću predlagati konkretna rešenja; cilj mi je pre da pomognem kod formulisanja političkih stavova i kod procenjivanja onog što nam se u domenu politike uopšte čini mogućim.17

Fabrika knjiga, decembar 2020.

Peščanik.net, 23.12.2020.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. Ovako glasi Putinova izjava: „Liberalna ideja je prevaziđena. Danas je ona u suprotnosti s interesima ogromnog dela stanovništva“. Na pitanje o pravima pripadnika LGBT+ Putin je rekao: „Svi treba da budu srećni, nemamo nikakav problem s tim“, ali „ne smemo da dozvolimo da zbog toga u drugi plan ode ono što čini kulturu, tradiciju i tradicionalne porodične vrednosti miliona ljudi“ (citirano prema Lionel Barber/Henry Foy/Alex Barker, „Vladimir Putin says liberalism has ‘become obsolete’“, Financial Times 26. jun 2019). Putinove izjave prokomentarisao je i Donald Tramp, i to rečima da sa „zapadnim liberalizmom“ stvarno postoji problem, i to u Los Anđelesu i San Francisku.
  2. Mogući izuzetak je pismo koje je 2006. tadašnji iranski predsednik Mahmud Ahmadinedžad napisao Džordžu V. Bušu. Naime, Ahmadinedžad je takođe konstatovao propast liberalizma; upor. N. N., „Liberalismus und Demokratie sind gescheitert“, Spiegel online, 9. maj 2006.
  3. Paul Dallison, „Russians troll EU with liberalism poll“, Politico,1. jul 2019.
  4. Ovde sam dozvolio sebi da parafraziram dve rečenice iz eseja Valtera Benjamina „O pojmu istorije“ (Walter Benjamin, „Über den Begriff der Geschichte“); molim benjaminovce da mi oproste.
  5. Taj žanr nije sasvim nov: Arnold Ruge je još 1843. objavio Samokritiku liberalizma.
  6. V. npr. Jan Zielonka, Konterrevolution. Der Rückzug des liberalen Europa, aus dem Englischen von Ulrike Bischoff, Frankfurt am Main/New York: Campus 2019.
  7. Cass R. Sunstein, „Isism, or Has liberalism ruined everything?“, Harvard Public Law Working Paper 19-19 (15. april 2019).
  8. Thierry Baudet, „Houellebecq’s unfinished critique of liberal modernity“, American Affairs III/2 (2019).
  9. Kao reprezentativni primer: Patrick Deneen, Why Liberalism Failed, Princeton: Princeton University Press 2018. Jedan od malobrojnih filozofski ambicioznih pokušaja da se postliberalizam sagleda nevezano s antiliberalnim klišeima à la Deneen jeste knjiga John Milbank/Adrian Pabst, The Politics of Virtue: Post-Liberalism and the Human Future, London: Rowman & Littlefield International 2016.
  10. Nancy Fraser, „Vom Regen des progressiven Neoliberalismus in die Traufe des autoritären Populismus“, u: Die große Regression. Eine internationale Debatte über die geistige Situation der Zeit, herausgegeben von Heinrich Geiselberger, Berlin: Suhrkamp 2017, str. 77-91.
  11. Andreas Reckwitz, Die Gesellschaft der Singularitäten. Zum Strukturwandel der Spätmoderne, Berlin: Suhrkamp 2017, str. 371.
  12. Judith N. Shklar, „The liberalism of fear“, u: Liberalism and the Moral Life, ed. Nancy L. Rosenblum, Cambridge, MA: Harvard University Press 1989, str. 21-38; na nemačkom, propraćeno nizom merodavnih članaka: Liberalismus der Furcht, herausgegeben und aus dem Englischen übersetzt von Hannes Bajohr, Berlin: Matthes & Seitz 2013, str. 39. U originalu „liberalism of development“.
  13. Odgovarajući termin u britanskoj diskusiji je bio „capacity“ (sposobnost), zbog čega istoričari ideja govore o „capacitarian discourses“.
  14. Duncan Bell, „What is liberalism?“, u: Political Theory 42/2014, str. 682-715. Ako su nekome ovakve priče još uvek suviše jednostavne ili čak teleološke, upućujemo ga na knjigu Domenika Lozurda (Domenico Losurdo, Freiheit als Privileg. Eine Gegengeschichte des Liberalismus, aus dem italienischen von Hermann Kopp), Köln: Papyrossa 2010. Međutim, Lozurdo se predugo zadržava na kritici hagiografske pripovesti o liberalizmu (Lok kao glavni osnivač, itd.).
  15. Shklar, Der Liberalismus der Furcht, op. cit.
  16. Za ovo v. naročito Elizabeth Anderson, Private Regierung. Wie Arbeitgeber über unser Leben herrschen (und warum wir nicht darüber reden), aus dem Englischen von Karin Wördemann, Berlin: Suhrkamp 2019.
  17. Nešto slično kaže i Šklar: „Po mom mišljenju, politička teorija ima zadatak da naše rasprave i ubeđenja o društvu učini potpunijim i koherentnijim, te da nam pomogne da kritički preispitamo sudove koje inače donosimo i mogućnosti koje inače vidimo“ (Judith N. Shklar, Ordinary Vices, Cambridge, MA: Harvard University Press 1984, str. 226).