- Peščanik - https://pescanik.net -

Strahovlada

Korice knjige, dizajn: Slaviša Savić

Pozivamo vas na promociju dvojezičnog izdanja knjige Vojina Dimitrijevića “Strahovlada: Ogled o ljudskim pravima i državnom teroru” (Peščanik i Fabrika knjiga 2016), u subotu 8. oktobra u 19 sati u CZKD-u. O knjizi će govoriti: Vesna Rakić-Vodinelić, Marko Milanović, Vesna Pešić, Dejan Ilić i Svetlana Lukić.

Odlomak iz knjige

Optimizam, crne slutnje i surova stvarnost XX veka

Malo je onih koji ne misle da je XX vek – pored dostignuća koja se nesumnjivo mogu označiti kao napredak – bio i ostao obeležen teškim vraćanjima u nečovečstvo, surovost, ponižavanje i neslobodu.

Naše stoleće je – opet kod ljudi različitih polazišta – bilo dočekano s velikim optimizmom. Odnekud se verovalo da će naučni i tehnološki razvoj, u svojoj zahuktalosti prenesen iz prošlog veka, povući za sobom i društvene odnose i za logičnu posledicu imati bolji, ugodniji i civilizovaniji život za većinu ljudskog roda. Plodovi prosvećenosti u nematerijalnoj sferi, koji su vukli korene iz renesanse i naročito bili naglašeni u političkoj oblasti krajem XVIII veka, dobili su u liberalnoj buržoaskoj državi i svoje formalno ovaploćenje: ojačalo je načelo zakonitosti, ljudski postupak nije mogao biti kažnjiv ako pre toga zakonom nije bio opisan kao krivično delo (načelo nullum crimen sine lege), kazna za takvo delo isto je tako morala unapred biti predviđena (nulla poena sine lege), kazna nije više bila svirepa i javno izvršavana, a morao ju je u objektivnom postupku određivati nezavisni sud. Ovo su samo neki primeri iz mnogim ljudima bliskih i razumljivih oblasti, primeri koje svako može da dopuni nizom drugih.

Razvoju u demokratskim građanskim društvima morali su se prilagođavati i drukčiji režimi, poreci klasične autokratije i autoritarizma. I tamo se čak uvode neke, često neiskrene i neefikasne reforme, koje treba da daju bar privid pravne države, civilizovanosti i kompatibilnosti s drugim članovima međunarodne zajednice.

Ovu tvrdnju bi, naravno, valjalo ublažiti kada bi predmet naše rasprave bilo opisivanje stvarnog stanja na prelazu iz poslednjeg u ovo stoleće: trebalo bi svakako reći da to nije univerzalno obeležje, da je svet u celini još poznavao krajnju surovost i samovolju, i to ne samo tamo gde su postojali starinski sistemi tiranske svemoći i neograničenosti, nego i u onim njegovim delovima, kojima su, kao kolonijama ili zavisnim teritorijama druge vrste, vladale države koje su se inače dičile svojim demokratskim i humanim institucijama. Međutim, sva ta nepotpunost nije kvarila opšti optimizam. Kao dobar primer ovakve atmosfere može poslužiti prošireno uverenje pred prvi svetski rat kako je fizičko mučenje ljudi, tortura, kao surov, besmislen i iracionalan postupak, konačno skinuto s dnevnog reda istorije i kako se više nikada neće ponoviti.

S druge strane, postojala je strepnja pred onim što novo vreme donosi. Ona nije bila ograničena na konzervativne duhove koji strahuju od vulgarnosti demokratije ili na apokaliptične istorijske deterministe kojima je ideja istorijskih ciklusa i neminovne propasti civilizacija bliža od vere u progres. Najviše je kazivao u tom pogledu predosećaj onih izuzetno intuitivno obdarenih pojedinaca, umetnika, koji su, pre svih drugih, u nastajućim stvarima nazirali mogućnosti do tada neslućenog zla.

U tom pogledu je upadljivo da je tek u našem stoleću stvaranje umetničkih ili filozofskih utopija počelo da se menja. I kada su se imale desiti u budućnosti, ili su bile postavljene van vremena, ranije utopije bile su pozitivne: u spisima takve vrste, kao što su to bili Platonova Republika, Civitas dei sv. Avgustina, Utopija Tomasa Mora, Bekonova (Bacon) Nova Atlantida, pa čak i anonimna Vladavina Džordža VI, 1900-1920, izašla u Londonu 1793. godine, slikalo se društvo koje je autor smatrao dobrim, lepim i poželjnim. Mada su i pre toga neki kritičari zazirali od ostvarivanja ovakvih “optimističkih” predviđanja, bojeći se svih vrsta zvaničnog “usrećivanja”, tek posle 1900. godine počinju da se pišu negativne utopije, antiutopije ili “distopije”, čiji tvorci slikaju budućnost koju ne odobravaju i koje se plaše. U svojoj Gvozdenoj peti Džek London predviđa, kao reakciju na socijalistički pokret, surovu diktaturu kapitala. Iako u pravom smislu ne stvara antiutopije, Franc Kafka zapaža nastajanje otuđenog, usamljenog, zbunjenog čoveka, koji ne razume i ne može da sledi puteve moći i vlasti i spreman je da, kao Jozef K. u Procesu, unapred veruje da je za nešto neodređeno kriv i prihvati svaku kaznu. Još 1920. godine Jevgenij Zamjatin piše vrlo značajnu antiutopiju Mi, od koje Džordž Orvel (George Orwell), najpoznatiji od svih negativnih utopista, po sopstvenom priznanju mnogo preuzima u svojoj čuvenoj knjizi, 1984. Njima se pridružuje Oldos Haksli (Aldous Huxley) svojim Divnim novim svetom, 1932. godine, i mnogi drugi, među kojima i nemački pisac Horst Eberhard Rihter (Richter), koji roman Svi su govorili o miru razrešava time što šefovi tajnih službi velikih sila sporazumno započinju međusobni rat, jer drukčije ne mogu da izađu na kraj s unutrašnjim napetostima.

Iako su kasniji pisci antiutopija projektovali na budućnost ono što su već videli i doživeli, pa je to, pored intuitivnog zapažanja značilo i opis, zajedničke osobine prvih distopija se održavaju: zamišlja se turobna zajednica u kojoj je vlast neizmerno moćna, a pojedinac potpuno potisnut i onečovečen.

Tri takve antiutopije, nastale u različita vremena, naročito dobro ukazuju na glavne pravce savremenog pesimizma u pogledu odnosa čoveka prema vlasti i stanja sveta u celini. To su, po redu nastanka, dela Zamjatina, Hakslija i Orvela.1

Dok Zamjatin i Haksli u budućnosti očekuju jedinstvenu svetsku državu, Orvel svet vidi podeljen u tri u unutrašnjem pogledu istovetne zemlje, koje su, međutim, u stalnom međusobnom ratu, ratu u kome se koalicije neprekidno menjaju, ali koji im je svima neophodno potreban, jer bez spoljnog neprijatelja ne mogu da opstanu. Državom u svakoj od tih vizija neograničeno vlada sasvim uzan krug ljudi: kod Hakslija to je grupa “kontrolora”, dok je kod ostala dva pisca reč o pojedincu. Zamjatin ga naziva “Velikim Dobrotvorom” i on je fizički vidljiv za građane, pa čak i lično izvršava smrtnu kaznu, dok je kod Orvela to “Veliki Brat” za koga se tačno ne zna da li stvarno postoji ili je fikcija oligarhije, “unutrašnje partije”, koja zapravo drži svu vlast. Portreti “Velikog Brata” svuda se nalaze, on povremeno govori preko televizije, ali ga niko lično nije upoznao.

Alternative totalnoj državnoj kontroli nema. Kod Zamjatina i Hakslija postoje, doduše, divljački rezervati u kojima još žive raniji ljudi, kao neka vrsta kurioziteta, dok je kod Orvela nemogućnost izbora apsolutna. Dok su kod Zamjatina svi ljudi isti i bezlični, pa su čak izgubili i imena i umesto toga označeni kombinacijama slova i brojeva, Haksli i Orvel predviđaju mogućnost da se čovek izmakne potpunoj kontroli i teroru time što pripada najnižem društvenom sloju, koji je tako uslovljen da nema nikakve zahteve sem zadovoljavanja najosnovnijih bioloških potreba. Kod Hakslija, ljudi se veštački proizvode i programiraju tako da pripadaju biološki predodređenim grupama, čije su intelektualne i fizičke sposobnosti tačno odmerene i prilagođene njihovoj ulozi u državi. Kod Orvela su na najnižem stupnju “proli”, koji su potpuno van političke sfere i prepušteni najosnovnijoj ishrani, lošem alkoholu i veštački proizvedenoj zabavi u vidu banalnog “šunda”.

U sve tri vizije manipulacija ljudima igra veliku ulogu kao način vladanja. U njima ne postoji svest o prošlosti. Ljudi zapravo ne znaju, odnosno zabranjeno im je i onemogućeno da znaju, šta se desilo рге no što su, ratom ili udarom, uspostavljeni “idealni” režimi, koji im garantuju potpunu sreću. Kod Zamjatina je to “znanje” potcenjivačka karikatura svih ranijih tekovina civilizacije, kod Hakslija strogo čuvana tajna, dostupna samo “kontrolorima”, a kod Orvela se prošlost, pa i najnovija, stalno preinačava prema potrebama vlasti. Ljudi koji su pali u nemilost, greške koje su napravljene, predviđanja koja se nisu obistinila, jednostavno se brišu ili zamenjuju izmišljenim događajima. U tu svrhu Ministarstvo propagande, koje se zove “Ministarstvo istine”, ispravlja i ranije izašle brojeve dnevnih listova. Uz to, Haksli predviđa i korišćenje droga kao najvišeg načina uticaja: sve biološke kaste dobijaju svoje dnevno sledovanje narkotika, koje im pomaže da se osećaju zadovoljnim.

Država uz to ima potpuni monopol informisanja. U Zamjatinovoj predstavi postoje samo službeni list i službeni proglasi. Haksli predviđa štampu, prilagođenu svakoj kategoriji ljudskih bića. Kod Orvela, pored štampe, podložne stalnim ispravkama, glavni izvor obaveštenja je državna televizija, koja se nikada ne može isključiti.

Tamo gde manipulisanje ne uspeva, vladavina se osigurava terorom. Dok je takva intervencija kod Hakslija srazmerno blaga i svodi se mahom na to da policija koristi umirujuće droge na sličan način kao što to tradicionalni organi reda čine sa suzavcem, dotle se i kod Zamjatina i kod Orvela strah od represije stalno nadvija nad sve. Tajna policija, u vidu “Biroa čuvara” kod Zamjatina, ili “Ministarstva ljubavi” i “Policije misli” kod Orvela, mora sve da sazna: postoji opšta obaveza denuncijacije. Svako ko ispolji individualnost, zapitanost ili znake nerazumevanja podvrgava se ispiranju mozga, mučenju i smrti. Naročito je kod Orvela tortura dovedena do savršenstva: pored naprave kojom se zadani bol može po želji dozirati, postoji i završna, najstrašnija faza, kada se oblik mučenja prilagođava fobijama žrtve.

U sva tri slučaja, lična, intimna čovekova sfera je ukinuta. Haksli pretpostavlja da ljudima nije više ni stalo do nje, јег su u dovoljnoj meri biološki i socijalno programirani da ne osećaju želju za humanim dodirima s drugim pripadnicima istog roda, da nemaju potrebu za tajnom. Kod Zamjatina individue, kao što smo pomenuli, nemaju više imena i žive u staklenim kavezima, vidljive za svakog. One nemaju porodice, a u seksualne odnose stupaju po zvanično određenom rasporedu (i to je jedini trenutak kada smeju da spuste zastore). Deca su, međutim, opšta, tj. pripadaju državi i osećaj roditeljstva potpuno se izgubio. Kod Hakslija ljudi se veštački proizvode, dok kod Orvela porodica još uvek postoji, ali se ne zasniva slobodnim izborom, dok su deca vaspitana tako da budu glavne uhode i potkazivači svojih roditelja. Umesto u staklenim sobicama Orvelovi Ijudi žive pod stalnim nadzorom “teleekrana”, koji neprekidno emituje zvaničnu propagandu, ali je istovremeno u stanju da vidi i zabeleži sve što se pred njim događa. Dok Hakslijevi stanovnici svetske države mogu da nose odelo po izboru, Zamjatinovi i Orvelovi se oblače u ргоpisane uniforme.

U istom smislu je ono što se danas zove romantičnom ljubavlju između pripadnika različitih polova za Zamjatina ukinuto, za Hakslija nestalo kao posledica manipulacije, dok je za Orvela strogo zabranjeno.

Umetnost je u takvim društvima iščezla kao lični izraz. Kod Zamjatina nju proizvode zvanično zaduženi ljudi za određene prilike (posebno za izvršavanje smrtnih presuda), dok je to kod Hakslija veštački sačinjen kič, prilagođen postojećim slojevima.

Pomenuta tri autora upadljivo se razlikuju u pogledu zamišljenog životnog standarda stanovnika njihovih “distopija”. Dok Haksli očekuje materijalnu ugodnost s dobrim stanovima i efikasnim prevoznim sredstvima, naročito za više kategorije, a Zamjatin, mada se o tome izričito ne izjašnjava, očigledno pretpostavlja da su osnovne potrebe zadovoljene, Orvel predviđa krajnju oskudicu i sivilo, kojih su pošteđeni samo pripadnici najuže elite, “unutrašnje partije”.

Najmračniji deo svih ovih vizija može se opisati kao uzaludnost pobune. Sistem uspeva, pošto, milom ili silom, stvara potpuni konformizam. Dok je kod Hakslija pobuna isključena, jer se susreće s krajnjom ravnodušnošću, a nosi je slučajno preseljeni stanovnik divljačkog rezervata, dotle se, kod ostale dvojice antiutopista, na usamljene pojedince, koji pokušaju bar da potraže odgovore na svoja pitanja ili da privremeno uteknu od sveprisutnih očiju države, obrušava moćni terorski aparat.

Zanimljivo je zapaziti koliku ulogu Zamjatin i Orvel daju ženi kao inspiratoru pobune, smatrajući je očigledno bićem koje teže podnosi zabranu osobenosti, ukidanje intime i naređenje da, umesto konkretnim Ijudima, emocionalnu naklonost posveti apstraktnoj tvorevini, kao što je država, ili simboličnoj ličnosti, kakav je veliki brat ili veliki dobrotvor.

Dok su ovakve crne slutnje, naročito na početku veka, bile ograničene na izuzetno osetljive pojedince, preovlađujuća očekivanja, ponavljamo, bila su lepa i optimistična. Zbog toga je sve ono što se desilo, bez sumnje, moralo da izgleda mnogo gore: patnji se pridružilo i razočaranje.

Na žalost, težak utisak se ne može objasniti samo neispunjenim visokim očekivanjima. Nečoveštvo XX veka nije bilo prosta regresija u primitivnija doba, već je ono ispoljavalo i osobine ranije nepoznate po kvalitetu ili intenzitetu. Verovatno je najupadljivije to što se zlo preduzimalo i primenjivalo sistemski i u odnosu na vrlo veliki broj Ijudskih bića. Sistematičnost dehumanizacije političkih i drugih odnosa našla je izraza u ustanovljavanju najgrublje fizičke i psihičke prinude, u stvaranju stalnih, pa čak i hladnokrvno zakonski opisanih i regulisanih institucija za efikasno i rafinirano uništavanje, mučenje i ponižavanje, od kojih neke, kao npr. koncentracioni logori, nisu ranije bile poznate, ili su, kao npr. tortura i politička policija, dobile nova, gora obeležja i oslonile se na isti onaj progres nauke i tehnike, od koga se toliko očekivalo na polju humanizacije.

Žrtve ovakvih brižljivo isplaniranih i pedantno administrativno izvedenih postupaka nisu se više merile stotinama i hiljadama, nego milionima. Ako se imaju u vidu samo najpoznatiji primeri i ako se uzmu u obzir samo oni koji su izgubili živote – što u ovom razdoblju, kada su često “živi zavideli mrtvima”, nije uvek bio ni najgori izlaz – saznaćemo da je po najskromnijim procenama kratkotrajni Hitlerov režim u Nemačkoj (1933-1945) samo u koncentracionim logorima ubio više od šest miliona ljudi, da je u toku staljinističkog terora u SSSR, prema podacima koji potiču iz same te zemlje, oduzeto bar osam miliona života, što sa žrtvama nasilne kolektivizacije ukupan broj Staljinovih žrtava penje na oko petnaest miliona.2

Upravi li se pogled van Evrope, utvrdiće se da su radikalne mere Pol Potovog režima u Kampučiji dovele u kratkom vremenu do “autogenocida”, u kome je stradalo blizu dva miliona stanovnika.3 Četvrtina stanovništva Urugvaja napustila je u doba vojne diktature zemlju da bi izbegla sudbinu onih koji su tamo ostali, od kojih su se dva od hiljade nalazila u zatvoru ili koncentracionom logoru, dok je svaki pedeseti iskusio bar policijsko saslušanje, ako ne i “kraći” istražni zatvor uz obaveznu torturu. Kao posledica vladavine Franciska Masijasa Ngueme (Francisco Macias Nguema) od oko 400.000 stanovnika Ekvatorijalne Gvineje 125.000 potražilo je utočište u inostranstvu.

Staljin je sa svojim saradnicima u jednom trenutku bio “uhapsio” 5 odsto stanovnika ogromne zemlje kojom je neograničeno uspeo da vlada.

Sličnih podataka biće još u ovoj knjizi. Za sada im je samo bio cilj da pokažu dimenzije pojave kojom želimo da se bavimo i opravdanost zaprepašćenja, gnušanja i sumnje koju je izazvala, vapeći istovremeno za nekim racionalnim objašnjenjima, ako razum ne želi da popusti pred potpunom skepsom prema ljudskoj prirodi i mogućnosti napretka, skepsom koju ispoljavaju svi oni koji spas traže u iracionalnim ideologijama, pa čak – paradoksalno – i oni koji zlom hoće da se bore protiv zla i izlaz iz jednog terora traže u nekoj drugoj, “usrećiteljskoj” vrsti iste stvari.

Sve to još natkriljuje i mogućnost masovnog uništavanja, koju nose najsavremenija oružja. I ovakva kakva su, tobože sračunata na svoje psihološko dejstvo, ona izazivaju strah i teskobu (jer im je to i strateški cilj). Međutim, verovatnoća njihove upotrebe je – postepeno ali užasno pouzdano – sve veća: neminovnost rasprostiranja postojećih znanja, naoko lukave a u suštini zločinački bedaste “diplomatske” kombinacije i neočekivane promene u prividno stabilnim zemljama mogu lako staviti takvo oružje u ruke one vrste ljudi i režima koje smo u bliskoj prošlosti upoznali i koje – da su ga imale – ne bi prezale od njegove upotrebe.

Odlomak iz knjige Vojina Dimitrijevića Strahovlada. Ogled o ljudskim pravima i državnom teroru, prvi put objavljene 1984. godine, čije su treće izdanje objavili Peščanik i Fabrika knjiga. Ovo je i prvo izdanje ove knjige na engleskom. Promocija knjige će biti održana u subotu 8. oktobra u CZKD-u. O knjizi će govoriti: Vesna Rakić-Vodinelić, Marko Milanović, Vesna Pešić, Dejan Ilić i Svetlana Lukić.

Preuzmite knjigu Vojina Dimitrijevića „Strahovlada – Ogled o ljudskim pravima i državnom teroru“ (izdanje na srpskom i engleskom jeziku)

Peščanik.net, 05.10.2016.

Srodni linkovi:

VIDEO – Promocija knjige + transkript

Vesna Pešić – Rasprava o knjizi Strahovlada Vojina Dimitrijevića

Vesna Rakić-Vodinelić – Slovo na promociji

Vesna Rakić-Vodinelić – Predgovor knjige

FABRIKA KNJIGA – Vojin Dimitrijević

Vojin Dimitrijević na Peščaniku

PEŠČANIK KNJIGE


________________

  1. Sve tri knjige prevedene su na srpskohrvatski jezik. J. Zamjatin, Mi, Beograd, Prosveta, 1969 (prevod Mire Lalić); Dž. Orvel, 1984, Beograd-Zagreb, BIGZ-Cesarec, 1984 (prevod Vlada Stojiljković); A. Huxley, Vrli novi svet, Beograd, “Jugoslavija”, 1967; i A. Huxley Divni novi svet, Zagreb-Sarajevo, A. Cesarec-Svjetlost, 1980 (oba izdanja prevod Vlada Stojiljković).
  2. Ovaj je podatak N. Hruščov dao jednoj delegaciji Italijanske komunističke partije. Veruje se da je broj daleko viši i da se kreće između 20 i 30 miliona. Vidi R. Conquest, The Great Terror, Harmondsworth, Penguin, 1971, str. 710, 713.
  3. Procene se kreću između 400.000 i 3.000.000. Vidi M. Vickery, Cambodia 1975-1982, Boston, South End Press, 1984, str. 185.