- Peščanik - https://pescanik.net -

Štrpci ili historijsko pamćenje

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, u oktobru 1963. došao drug Tito u posjetu Sjedinjenim Državama, pa predsjednik John F. Kennedy visokom gostu priredio raskošni banket. Očaran američkim bogatstvom, pitao Tito Kennedyja otkud im pare. “Kad smo se jutros vozili helikopterom, vidjeli ste na Manhattanu Empire State Building, najviši neboder na svijetu?”, uzvratio domaćin pitanjem. “Vidio sam”, odgovorio drug Tito. “Eto”, na to će Kennedy, pa mu objasnio: “Trebao je imati sto dvadeset katova i koštati pedeset milijuna dolara, ali smo sagradili samo sto katova i uštedjeli deset milijuna.” Sljedeće godine John Kennedy stigao u posjet Titu, pa domaćin uzvratio vožnjom privatnim avionom i još raskošnijim banketom. Iznenadio se američki predsjednik nepojamnim bogatstvom u socijalističkoj Jugoslaviji, pa pitao Tita otkud njima pare. “Vidjeli ste jutros, kad smo se vozili avionom, gradilište pruge Beograd-Bar”, objasnio mu domaćin, “i onaj dvjesto metara visoki most, najviši željeznički most na svijetu?” “Ne, nisam”, zbunio se predsjednik Kennedy. “Eto”, šeretski će na to drug Tito.

Dobro, to je samo vic. U zbilji, kako znamo, John F. Kennedy nikad nije stigao u uzvratni posjet Josipu Brozu. Susret s Titom mladom je američkom predsjedniku bio posljednji u životu: procijenio je da mu je unutarnja politika važnija od vanjske, pa je mjesec dana kasnije umjesto u Beograd otišao u Dallas. Tito je pak poživio još lijepih sedamnaest godina, pa je na kraju doživio i završetak pruge Beograd-Bar, i izgradnju onoga mosta na Maloj Rijeci, najvišeg na svijetu: u maju 1976. osobno je, otvarajući slavnu prugu, legendarnim Plavim vozom prešao preko njega.

Od glasovitog susreta u Bijeloj kući ostala je tako samo negdje u Kennedyjevoj memorijalnoj biblioteci zaturena skulptura kupačice, rad čuvenog kipara Frana Kršinića, što ju je Tito tada poklonio mladom američkom kolegi, i luksuzna Chryslerova crna limuzina, što ju je Kennedy zauzvrat poslao Titu. Više od dvadeset godina nije se znalo što je s tim automobilom – nema ga niti među onih trinaest Brozovih limuzina što su ih Slovenci još 1991. na revers uzeli iz Titova Memorijalnog centra u Beogradu, pa do danas stoje u ljubljanskom Tehničkom muzeju – sve dok ovih dana novine nisu objavile posve blesavu priču o nekoj staroj, napuštenoj američkoj limuzini što trune obrasla u travu na jednoj ledini u selu Štrpci, u samom korneru Bosne i Hercegovine, tamo gdje se ni Titov Plavi voz na liniji Beograd-Bar nikad nije zaustavio.

Vlasnik, neki Momčilo Čavić – kaže priča – staru je Chryslerovu krstaricu kupio pred rat, na javnoj prodaji u Generalštabu JNA u Beogradu, pa je odvezao u rodni Drvar. Je li mislio zarađivati na Titovoj limuzini u Titovom Drvaru, vrag će znati, tek tu je i njega i automobil uskoro zatekao rat. Kad su 1995. jedinice Armije BiH i HVO-a došle nadomak Drvaru, Srbi su masovno napustili grad: tko na traktoru, tko u Chrysleru, Momčilo na koncu završio na drugom kraju Bosne, u Štrpcima. Veliku američku limuzinu tamo je još nekoliko godina vozio njegov nećak, sve dok mu ujak prije nekoliko godina nije otišao u inozemstvo, a slavni automobil ostao parkiran na njivi ispred kuće, da tamo tiho istrune.

Titovu limuzinu na kraju su otkrili novinari, pa je krenuo klasični tranzicijski lament nad famoznim “nama”, mitološkim bićima bez povijesnog pamćenja, što ne znamo ni što imamo ni kako na tome zaraditi.

Sve naime i da nije Titov, automobil s njive u Štrpcima izuzetan je primjerak: riječ je o modelu 300 G, možda i najslavnijem iz Chryslerove “letter” kolekcije, koja je startala 1955. modelom A, izbacujući svake godine ograničenu seriju luksuznih limuzina označenu novim slovom abecede. Chrysler 300 G, onako američki golem i robustan, a elegantan i brz, među kolekcionarima je posebno cijenjen kao “posljednji veliki klasični američki automobil” – već serija H više nije imala legendarna “krila” na stražnjim bokovima – i obnovljen dostiže cijenu do sto, pa čak i dvjesto hiljada dolara. Ista takva limuzina iz garaže poznate historijske osobe, reći će vam kolekcionari, vrijedi pak i po pet-deset puta više. Lijepo bi se, eto, iznenadio rahmetli John ef. Kennedy da je živ, pa da tu zvijer vidi na ledini u Štrpcima, malome zabačenom selu kroz koje prolaze samo život i pruga Beograd-Bar.

“Odakle vam pare”, pitao bi domaćine iznenađen nepojamnim historijskim bogatstvom maloga sela, “kad vam Titov Chrysler 300 G služi kao kokošinjac?!”

I u općinskoj turističkoj zajednici, saznali smo, traže način kako da nekako riješe one čuvene “imovinskopravne” zapreke i osposobe crnu krstaricu s velikom pričom, pa da turisti iz svih krajeva svijeta dolaze u njihovo malo selo vidjeti – a za velike pare valjda i provozati – automobil jugoslavenskog maršala, posljednji državnički poklon Johna F. Kennedyja. “Da je Titu dao onaj Lincoln kabriolet, a po Houstonu da se vozio ovim, još bi bio živ”, duhovito bi dometnuo turistički vodič, pa posjeo unutra grupu američkih turista da ih crnom predsjedničkom limuzinom odvede u obilazak druge znamenitosti sela Štrpci: kuću popa Dobre, čuvenog štrbačkog sveštenika Dobrisava Popovića kojega je ono Krcun 1946. hapsio jer je u kući krio Dražu Mihailovića, đenerala što ga je – ponosno bi završio vodič – odlikovao lično američki predsjednik Truman.

Priča o Titovoj limuzini ogledna je tako priča o famoznim “nama”, mitološkim bićima bez povijesnog pamćenja. Maleno je, jebiga, selo Štrpci, što služi samo da kroz njega prođu život i pruga Beograd-Bar: ni vlak se, eto, po voznom redu ne zaustavlja na željezničkoj stanici Štrpci.

Što bi ta mala, zabačena stanica pamtila da nije Titove limuzine?

Oslobođenje, 13.11.2014.

Peščanik.net, 14.11.2014.