- Peščanik - https://pescanik.net -

Sudijski džuboks

Foto: Predrag Trokicić

Devetoro novoizabranih sudija Ustavnog suda položilo je u petak (23. decembra) zakletvu1 u parlamentu. Ova ceremonija je predstava za javnost i zadovoljenje zakonske forme. U stvarnosti, sudije Ustavnog suda su eksponenti vlasti, spremni da brane svaku njenu sumnjivu odluku. Narednih 9 godina u ovom telu ćemo imati premoć sudija bliskih naprednjacima. Neki od njih su rođaci, supružnici, prijatelji članova vladajuće stranke – ili čak njeni izborni kandidati, iako član 15 Zakona o Ustavnom sudu jasno kaže: “Sudija Ustavnog suda razrešava se ako postane član političke stranke, povredi zabranu sukoba interesa…”

Ustav Srbije propisuje da Ustavni sud (USS) čini 15 sudija, od kojih po 5 biraju Narodna skupština, predsednik Srbije i opšta sednica Vrhovnog kasacionog suda, na period od 9 godina. Skupština Srbije je za sudije Ustavnog suda sa liste predsednika Srbije Tomislava Nikolića izabrala zamenicu republičkog javnog tužioca Snežanu Marković, profesora Pravnog fakulteta u Beogradu Milana Škulića, predsednika Privrednog apelacionog suda Miroslava Nikolića, direktora Instituta za uporedno pravo Jovana Ćirića, dok je sa liste predsednice Skupštine Srbije Maje Gojković izabrala profesorke Kriminalističko-policijske akademije Draganu Kolarić i Tijanu Šurlan, kao i aktuelnu predsednicu USS-a Vesnu Ilić Prelić, direktorku Agencije za borbu protiv korupcije Tatjanu Babić i poslanika vojvođanskog parlamenta iz Mađarskog pokreta i profesora na Fakultetu za pravne i poslovne studije “Dr Lazar Vrkatić” Tamaša Korheca.

Koliko je ovaj izbor politički motivisan pokazuje na primer izbor Snežane Marković, za koju su poslanici tokom rasprave u parlamentu navodili da je rođaka Tomislava Nikolića. Ona je u svojoj biografiji navela petnaestak isključivo političkih funkcija, od članstva u raznim komisijama i radnim grupama do konkursnih komisija, upravnih odbora i nekoliko vladinih delegacija. Posebno se istakla u slučaju ATP Vojvodine, kada je očito nezakonite odluke države branila sa mesta u Republičkom javnom tužilaštvu. Ova afera je blisko povezuje i sa Majom Gojković, koja je u to vreme bila gradonačelnica Novog Sada.

Tijana Šurlan sa Kriminalističko-policijske akademije (KPA) bila je na listi “Aleksandar Vučić – Srbija pobeđuje” na lokalnim izborima za opštinu Vračar. Sa KPA je i Dragana Kolarić, koja je bila angažovana i u Agenciji za borbu protiv korupcije, a mediji spekulišu da je njena glavna preporuka bila činjenica da je supruga Srđana Kolarića, člana Glavnog odbora SNS-a i predsednika opštine Čukarica.

Tamaš Korhec se 2011. istakao kao član Predsedništva Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) u smeni Čabe Presburgera, glavnog i odgovornog urednika Mađar soa, jedinog dnevnog lista na mađarskom jeziku. Nedavno je izjavio da “razlog za Presburgerovu smenu nisu bili propusti u radu već neprihvatanje direktiva iz stranke” i priznao da je tada pogrešio.

Jovan Ćirić je u svojoj biografiji naveo i da je bio urednik zbornika radova „Haški tribunal između prava i politike“, a „ta knjiga se našla u bibliotekama nekih istaknutih svetskih ličnosti kao što su – Noam Čomski, Džozef Naj, Vladimir Putin, Dik Marti, dok je ta knjiga predsedniku Republike Srbije Tomislavu Nikoliću poslužila u pripremi njegovog nastupa u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u raspravi o ad hoc tribunalima”. Više nego jasno je njegovo upućivanje na političku podršku od predsednika Srbije.

***

Tako smo dobili parapolitički sud u kojem će svaka inicijativa za ocenu ustavnosti i zakonitosti koja nije po volji vlasti biti odbačena. Neko će reći – pa ima 15 sudija, nisu valjda svi naprednjaci. Nisu, ali iskustvo pokazuje da su sudije USS uvek sledile želje vlasti. Pogledajte kako je Ustavni sud postupio u očito protivustavnoj odluci Vlade Srbije da se smanje penzije. U septembru 2015. je prosto odbacio zahtev za njeno preispitivanje, sa neverovatnim objašnjenjem da odluka vlade o smanjenju penzija „utiče na očuvanje finansijske održivosti penzionog sistema, što omogućava redovnu isplatu penzija”. USS je u ovoj odluci istakao i da „najveći broj penzionera nije obuhvaćen merama, da Ustav ne garantuje iznos penzije i da su mere privremenog karaktera”.

Bilo je tu još bisernih odluka. Na primer, odluka Ustavnog suda Srbije iz jula 2004, kojom se izašlo u susret zalaganju prve Koštuničine vlade o minimiziranju uloge Zemunskog klana i Jedinice za specijalne operacije u ubistvu premijera Zorana Đinđića, po kojoj su tadašnje vlasti neustavno i nezakonito proglasile vanredno stanje posle atentata 12. marta 2003. Na osnovu te odluke država je isplatila milionske odštete za preko 10.000 oštećenih zbog nezakonitog pritvaranja. Među njima je naravno bilo i ljudi bliskih tadašnjem premijeru Koštunici i nosilaca državnih funkcija.

Ni sudije koje je birao Boris Tadić, tadašnji predsednik Srbije i lider Demokratske stranke, nisu se proslavile. U pitanju je ovaj sada odlazeći sastav Ustavnog suda izabran početkom decembra 2007, a dopunjen sa 5 sudija izabranih tokom 2010. Uprkos tome što je još jula 2009. odbacio inicijativu da se neustavnim i nezakonitim proglase odluke Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca u vezi sa razrešenjem 800 neizabranih sudija i tužilaca – skoro istom sastavu Ustavnog suda nije smetalo da odmah po promeni vlasti 2012. i po dolasku naprednjaka na vlast, jula iste godine donese suprotnu odluku i vrati na posao sve razrešene sudije i tužioce. Ovo je omogućilo obaranje spornih predmeta iz Miloševićevog perioda. A tih predmeta nije malo.

Kontroverzna je bila i odluka Ustavnog suda da je Briselski sporazum koji je Srbija potpisala sa predstavnicima kosovskih vlasti u skladu sa Ustavom, jer „Briselski sporazum po svojoj prirodi nije međunarodni ugovor, odnosno opšti pravni akt, kako je to tvrdio predlagač, već politički akt nastao u procesu političkog dijaloga.“

Sporna je bila i odluka Ustavnog suda od novembra 2012. kojom je odbačen zahtev Republičkog tužilaštva za zabranu udruženja „Naši“ i „SNP 1389“ zbog huliganstva, nasilja i promovisanja mržnje prema neistomišljenicima.

***

U Srbiji trenutno vlada stanje privida demokratije i institucionalnog reda. Institucije postoje samo fizički. Nema načina da jednostavno završite bilo kakav posao, a kada treba da se donese neka po vlast važna odluka, institucije same sebe blokiraju i čekaju direktivu iz Nemanjine 11. Centar moći se izmestio iz institucija u ruke jednog čoveka – aktuelnog premijera Aleksandra Vučića. Ipak, Srbija je uprkos tome uspela da u pregovorima sa Evropskom unijom otvori Poglavlje 23 – pravosuđe i osnovna ljudska prava.

Pravda u Srbiji dostižna je uvek samo za vlast. Ostali stanovnici Srbije su tu tek levo smetalo. Čak i kada građanin uspe da dobije državu na sudu, a to je ekstremno redak slučaj, država godinama izbegava da izvrši sudsku odluku, čak i u slučajevima koji su za nju pravno obavezujući, kao što su odluke Evropskog suda za ljudska prava. Predstavnici ministarstava koje treba da izvrše odluku pokušavaju da se nagode sa oštećenima ili odbijaju da je izvrše pod izgovorom da država nema novca. Važno je da smo dobili one polovne MiG-ove.

Reći ćete da sudije Ustavnog suda ipak imaju neki profesionalni dignitet. Naravno, s tom razlikom što je praksa, ne samo u Ustavnom sudu, nego u svim sudovima, od prekršajnih, osnovnih, preko viših, Vrhovnog i Apelacionog – da se sudije u predmete delegiraju i po političkoj bliskosti. Zar neko zaista misli da će predmet „sa prizvukom“ vlasti nekim slučajem zalutati kod sudije koji nije blizak vladajućoj opciji? Za Ustavni sud je recimo karakteristično da se jedan sudija zaduži da istraži određeni slučaj i da ga predstavi prvo članovima veća, a potom i na sednici suda kao sudija-izvestilac. Do sada se nije desilo da predmet zaluta u pogrešne ruke. To znači da argumentaciju za neku odluku vlasti uvek formira sudija/sutkinja blizak/ska vlastima. Kroz prikupljenu argumentaciju, a te presude su uvek dobro obrazložene, sudija-izvestilac oblikuje mišljenje ostalih sudija. Odatle i jagma političara na vlasti da svoje ljude gurnu u Ustavni sud.2

Ustavni sud je najzatvoreniji sud u državi. Niko živi ne zna šta njegove sudije rade. Reći ćete – pa imamo saopštenja na njihovom sajtu. Da, ali to su šifrovana saopštenja, samo sa brojevima predmeta, bez daljeg objašnjenja.3 A građani Srbije i novinari zainteresovani za njegov rad nemaju šifrarnik, pa preko 10 godina ne mogu da prate njegov rad. Javnost je isključena sa svih sednica Ustavnog suda, iako su sva suđenja u Srbiji po Ustavu otvorena za javnost. U članu 3 alineja 1 Zakona o Ustavnom sudu izričito se kaže: “Rad Ustavnog suda je javan.”4

Ustavni sud ostaje neka vrsta političkog servisa: vlast ubaci žeton, a sudije Ustavnog suda pevaju, uglavnom jednoglasno. Bilo kako bilo, agonija oko poslednjeg izbora sudija Ustavnog suda sada je gotova. Oni su još jednom položili zakletvu i verovatno se opet zakleli partiji, a ne državi.

Autor je novinar i urednik u beogradskom dnevnom listu Danas. @aroknic

Peščanik.net, 26.12.2016.

REFORMA PRAVOSUĐA

________________

  1. Tekst zakletve glasi: “Zaklinjem se da ću se u svom radu pridržavati Ustava i zakona i da ću svoju dužnost obavljati časno, savesno i nepristrasno.”
  2. I u krivičnim predmetima se žestoko mulja. Odatle sve one sporne oslobađajuće odluke, naročito Apelacionog suda u Beogradu.
  3. Ovako izgleda jedno od saopštenja sa sednice Ustavnog suda Srbije.
  4. Alineja 2 istog člana Zakona o Ustavnom sudu navodi i da se “javnost obezbeđuje objavljivanjem odluka Ustavnog suda, objavljivanjem saopštenja sa sednica na internet stranici Ustavnog suda, održavanjem javne rasprave i rasprave u postupku pred Ustavnim sudom, davanjem saopštenja sredstvima javnog informisanja, održavanjem konferencija za medije i na drugi način”. Treći paragraf istog člana Zakona o Ustavnom sudu kaže i da se “javnost može isključiti samo radi zaštite interesa nacionalne bezbednosti, javnog reda i morala u demokratskom društvu, kao i radi zaštite interesa maloletnika ili privatnosti učesnika u postupku.”