- Peščanik - https://pescanik.net -

Suština jednog pograničnog incidenta

Od dvadesetak gostiju ovogodišnjeg regionalnog književnog festivala Krokodil samo su tri učesnika bila sprečena da doputuju u Beograd. Statistički uzev, to i nije tako loše (dugo sam radio u turizmu, pa znam) s tim što u ovakvim slučajevima matematika slabo vredi. Nekom ko više od svega uživa u nenadmašnom humoru i etičkoj besprekornosti Predraga Lucića, ili u reskoj lucidnosti i jezičkim vratolomijama Renata Baretića, nikakve statistike i računice neće pomoći; nema njihovih (najavljenih) miljenika i – to ti je.

Pored ove dvojice (što rođenih, što naturalizovanih) Splićana, od kojih je prvi bio sprečen bolešću bliskog člana porodice, a drugi sopstvenim zdravstvenim razlozima, još je jedan najavljeni učesnik izostao iz programa ovogodišnjeg festivala. Njega doduše nije sprečila nikakva bolest ili nezgoda, daleko bilo. Sprečila ga je sama srpska država, misleći da time dokazuje nešto jako važno, a zapravo samo još jednom demonstrirajući svu svoju ovovremenu bedu duha neverovatnih razmera.

Ime pisca o kom govorimo je Beć Cufaj. Izdavačka kuća VBZ Beograd upravo je objavila njegov roman Sjaj tuđine u prevodu na srpski jezik. Beć Cufaj je takođe i novinar. Srednje je visine, snažne građe, prosed, markantnih crta lica. Razgovorljiv je, duhovit i zabavan, brz i lucidan – pravo je uživanje provoditi vreme u dugim razgovorima s njim, a to je nešto što sam ja proteklih godina rado činio kad god bismo se sreli na različitim književnim okupljanjima u Hamburgu, Berlinu, Lajpcigu, pa i Prištini… Samo ne u Beogradu. U tom nas je pokušaju, kažem, omela srpska država.

Pored svega gore navedenog, moj prijatelj Beć Cufaj je, da ne zaboravimo da i to napomenemo (jer mnogima su, ako već meni nisu, takve stvari izuzetno bitne), kosovski Albanac. Ujedno je i državljanin Savezne republike Nemačke u kojoj živi poslednjih desetak godina. I upravo ta specifična kombinacija identiteta doprinela je njegovom nedolasku u Beograd. Mislim da je po sebi jasno da se na Krokodil ne pozivaju državne selekcije, niti se nastupa pod nacionalnim egidama ili bojama – nije to takva vrsta festivala. Pisci su pisci, i nikog, mislim, nije posebno briga što je, recimo, Ćićo Senjanović Hrvat, a Selvedin Avdić – Bošnjak. Za autore, njihove prijatelje i publiku koja je tokom tri predivne, vrele junske noći došla u ogromnom broju da ih gleda i sluša, ovaj prvi je beskrajno duhoviti Splićanin i svetski šampion u piciginu s nenadmašnim smislom za apsurd i paradoks („Ćićin mozak radi kao fliper“ – Kruno Lokotar), a ovaj drugi opet autor jednog od najboljih romana objavljenih protekle godine, Sedam strahova, i voditelj na tuzlanskom radiju. I tako dalje, i tako dalje. Verujem da bi sličan topao, opušten prijem imao i Beć Cufaj. Jer, Krokodil je takav festival. Osim toga, albanski autori s Kosova su kod nas tako retka pojava (izuzev Cufaja i Dževdeta Bajraja čiju sam knjigu takođe ja uredio i objavio pre dobrih desetak godina, ne pamtim da je ijedan drugi pisac iz nekadašnje „južne srpske pokrajine“ bio tokom čitave protekle decenije predstavljen književnoj publici u Srbiji) da bi publika sigurno reagovala s interesovanjem. Međutim, pred Cufajem, pred nama kao organizatorima, pred zainteresovanim posetiocima našeg festivala i potencijalnim čitaocima, isprečio se čitav iracionalni galimatijas savremene srpske države koja Kosovo smatra svojom teritorijom, čak šta više – svojim srcem, ali ipak s njim deli granični prelaz Merdare odakle bezrazložno maltretira naivne putnike namernike, a posebno strane državljanine koji se drsko odvaže da najpre, redovnim letom, stignu u Prištinu, pa tek odatle (dakle: s teritorije nezavisne Republike Kosova) pokušaju da uđu – u Srbiju. Što Srbija smatra nemogućim, osim toga krajnje drskim – poduhvatom. Jer, po njima, ušavši na Kosovo, ušli ste u Srbiju, a to što zapravo niste ipak je samo vaš problem. Na toj njihovoj „granici“ daleko od „srca“, država Srbija vredno sačekuje retke strance, sumnjičavo im zagleda pasoše sa svih strana, pravi se Toša i ozbiljno pita: „A gde vam je ulazni pečat?“ Pa ih onda, onako sva pametna i važna, vraća nazad odakle su došli.

Upravo je ta velika finta srpske države, taj krunski adut u borbi protiv kosovske nezavisnosti, ta jeremijada svekolike naše nemoći, primenjena s ogromnim uživanjem i na Beću Cufaja, nemačkog državljanina i kosovarskog pisca koji je trebalo da dođe u Beograd i nastupa. Tako je na koncu još jedino ostalo nejasno da li je Beć Cufaj u ovom slučaju stradao kao nemački državljanin ili kao etnički Albanac.

Ali, bojim se da to za ovu priču čak i nije tako bitno.

„Nije vreme za Srbiju da bude racionalna“ bupnuo je Vladeta Janković onomad, pre samo nekoliko godina, prilikom osamostaljenja Crne Gore. I time se upisao u sam vrh srpske Greatest Shits liste svih vremena. Izgleda da to vreme, po proceni naših fantastičnih današnjih političara, još uvek nije stiglo. To što je u međuvremenu DS smenio DSS ne igra veliku ulogu – slovo S više ili manje! Stvari su zapravo postale samo utoliko ljigavije i nejasnije.

A iracionalnost (koju naši političari cene, poštuju i pažljivo neguju) uz samoljublje i paranoju, ostaje ključna srpska osobina i njeni se tragovi, čak i danas, 2010. godine, nalaze posvuda.

 
Peščanik.net, 20.06.2010.