Dve paralelne čelične ograde, visoke šest metara, okružuju grad. Put između njih omogućava naoružanim patrolama da se kreću. Video i termalne kamere barijere. Detektori buke vrebaju ispod zemlje. Dronovi lete iznad. Sve je povezano sa sistemima veštačke inteligencije kao što je Foldout, koji omogućava „detekciju kroz lišće i rastinje“, i Roborder (takozvani „autonomni roj heterogenih robota za nadzor granice“). Desetine čamaca patroliraju obalom. Dobro došli u Seutu, jednu od dve španske enklave u Maroku, čija je granica hermetički zatvorena kako bi se zaustavili migranti koji očajnički žele da uđu u Evropu. „Svaki pedalj je blokiran, primenjena je svaka zamisliva tehnologija“, kaže antropolog Ruben Anderson.
Pa ipak, krajem prošlog meseca više od 60.000 migranata probilo je granicu, iako se većina vratila u roku od jednog dana. Najmanje 100 ljudi je poginulo. Kako je tako neprobojna granica mogla biti probijena? Tako što, ma koliko tehnologija bila sofisticirana, ona može da funkcioniše samo unutar određenih društvenih i političkih okolnosti.
Masovni prelazak granice, zapaža Lorenco Gabrieli, istraživač migracija u Seuti, bio bi „nemoguć… da Maroko nije imao udela u tome“. Maroko je možda omogućio ovaj proboj iz osvete zbog sve bližih odnosa Španije i Alžira, sa kojim Maroko ima zategnute odnose. To ne bi bio prvi put da Rabat koristi migraciju kao sredstvo političkog pritiska. Oko 8.000 migranata je 2021. godine ušlo u Seutu tokom nekoliko dana, nakon što je Rabat ublažio kontrolu granice usred diplomatskog spora izazvanog odlukom Madrida da Brahimu Galiju dozvoli bolničko lečenje u Španiji. Gali je vođa Fronta Polisario, koji se bori za nezavisnost Zapadne Sahare od Maroka. Madrid je na kraju preokrenuo svoju dugogodišnju politiku i podržao marokansku kontrolu nad tom afričkom teritorijom.
U svojoj novoj knjizi, Doba bezbednosti: uspon globalne opsesije, Anderson primećuje da je Seuta simbol šireg problema: načina na koji su politička pitanja preoblikovana i predstavljena kao pitanja bezbednosti, stvarajući „svet u kojem su civili glavna pretnja i u kojem se vojne i nadzorne tehnologije koriste da bi se protiv njih borilo“. Rasprave o migracijama uglavnom su svedene na pitanja kontrole granica. Ali nijedan zid nije dovoljno visok da isključi ljudske i političke faktore koji leže u osnovi kretanja ljudi.
Propadanje politike, tvrdi Anderson, i slabljenje mogućnosti za bolju budućnost doveli su do čežnje za većom sigurnošću i zaštitom. Državne politike potkopale su društvene veze, ostavljajući „ogromnu prazninu tamo gde je nekada postojalo zajedničko društvo“. Kako je poverenje nestajalo, tako je bezbednost postajala neka vrsta društvenog lepka. Od rata protiv droge do smanjivanja pešačkih zona, društveni problemi se sve češće posmatraju kroz prizmu bezbednosti.
Ipak, podizanje bezbednosti nužno doživljava neuspeh, jer se društveni i politički problemi ne mogu rešiti intenzivnijim policijskim nadzorom. Upravo neuspeh bezbednosnog pristupa dovodi do još veće paranoje, koja „podstiče potražnju za još većom bezbednošću“. Anderson to naziva začarani krug propasti.
Želja za zaštitom pretvorena je u zahtev za sve invazivnijim nadzorom, od CCTV kamera do digitalnih podataka. Kako tehnološke korporacije uspostavljaju sve prisnije odnose s državom, ne samo da je politika više usmerena na bezbednost, već je i bezbednost postala militarizovanija. Opisivanje imigracije kao „invazije“ i korišćenje vojne tehnologije za borbu protiv nje jedan je primer. Rad korporacije kao što je Palantir je drugi primer.
Nazvan po neuništivim magičnim kuglama iz Gospodara prstenova, koje su mogle da vide bilo koji deo sveta, Palantir proizvodi softver za vojsku, službe za sprovođenje imigracionih zakona, za policijske uprave, korporacije i javne službe, uključujući i zdravstvo (NHS). On obrađuje i povezuje ogromne količine podataka kako bi pomogao u pokretanju vazdušnih napada, u odlukama o tome ko treba da bude deportovan i organizovanju distribucije vakcina. Aleks Karp, jedan od osnivača Palantira, opisuje njegov rad kao „pronalaženje skrivenih stvari“, uključujući „obrasce sumnjivog ili neuobičajenog ponašanja“. Mnogi su s pravom zabrinuti zbog njegovog najnovijeg projekta – izgradnje ogromne baze podataka o američkim građanima za vladu Sjedinjenih Država.
Tehnologija, strahuje Anderson, „izmiče demokratskoj kontroli“. Pa ipak, on takođe primećuje da smo „svi učestvovali“ u tome da nadzor postane „banalan“. Svoje podatke dobrovoljno predajemo, bilo zbog osećaja dodatne zaštite, bilo da bi kupovina bila jednostavnija i bez dodatnih prepreka. Na taj način i sami saučestvujemo u sopstvenom nadzoru.
Istovremeno, vlasti koriste marginalizovane grupe kao trojanskog konja za tehnike nadzora koje će kasnije primenjivati na građane u širem obimu – od prepoznavanja lica do tehnologije dronova. Kada je Kir Starmer prvi put predstavio svoje kasnije napuštene predloge za uvođenje nacionalnih ličnih karata, pravdao ih je kao sredstvo za „suzbijanje mogućnosti ilegalnih migranata da pronađu posao“. „Obezbeđivanje od drugih“, primećuje Anderson, „opravdava nadzor nad svima“.
Uz „tvrdu bezbednost“ razvila se i „meka bezbednost“, koju ne promoviše desnica već levica. „Nakon što su radikali devedesetih godina izgubili ideološki kompas“, tvrdi Anderson, „novu svrhu pronašli su u borbi protiv nanošenja štete“, preusmeravajući pažnju sa „ekonomske pravde na štetan govor“ i potrebu za „bezbednim prostorima“. Univerziteti su postali „laboratorije meke bezbednosti“. Međutim, „šteta“ je rastegljiv pojam i sve češće je počela da obuhvata i kritiku ili neslaganje. Ona je takođe postala oružje desnice za gušenje slobode mišljenja kojima se ona protivi, kao što je podrška Palestini.
I desnica i levica, priznaje Anderson, mogle bi da odbiju povezivanje migracione politike s protivljenjem govoru mržnje. Ipak, „tvrda i meka bezbednost imaju mnogo toga zajedničkog“, a pre svega zamenu politike zaštitom. Živimo u dobu u kojem sve manje nastojimo da rešavamo probleme, a više da ih obuzdamo, stvarajući osećaj „paranoje i oholosti – smrtonosnu kombinaciju“, kako to Anderson kaže. Možda je naš najvažniji zadatak da se oslobodimo tog okvira obuzdavanja problema i vratimo politiku tamo gde joj je i mesto u ljudskom životu.
The Observer, 16.08.2026.
Prevela Luna Đorđević
Peščanik.net, 20.08.2026.
IZBEGLICE, MIGRANTINOVE TEHNOLOGIJE