- Peščanik - https://pescanik.net -

Svetkovine limenog maršala

Foto: Peščanik

Umesto na prostoru ispred skupštine, promocija najmlađih oficira Vojske Srbije ima se obaviti u banjičkoj kasarni. I to na dan Svetoga Ilije, proroka i gromovnika.

Ispred tzv. narodne kuće mesta nema, tamo su šatori poređani po Muratovoj šemi taborovanja na Kosovu. Posle obilnih beogradskih kiša, čadori niču i u drugim delovima negdašnjeg grada. Eno ih na Tašmajdanu a niko ne zna odakle ih dovoze i gde će osvanuti. Niti ko je u njima, šta tamo radi i dokle ostaje.

Ništa nije neobično ako dosadašnji kadeti postanu oficiri u banjičkoj kasarni. Mnoge su klase tamo proizvedene pa im ništa nije falilo. Promocija je samo ritual uvođenja u posao. Svečarski udeo tom skupu daju visoke ili osrednje funkcionerske glave, neke od njih će progovoriti na tom slavlju o najčasnijem pozivu, dajući nalog poletarcima da čuvaju državu ako već oni nisu mogli. Nije poznato od koga, ali čuvanje države će u bližoj budućnosti mnogih novih oficira postati prepreka na kojoj će doživeti slom.

Ovdašnji dahija više nije gospodar vremena i prostora gde je uveren da vlada. Ne sme da hoda po zemlji čiji je vlasnik. Uvek u svakoj neprilici, a gde god krene to je neprilika i gadan prizor, čuvaju ga oklopljeni policijski bataljoni. Iz ogromnog straha njegovi izlivi hrabrosti postaju dnevna terapija opstanka.

U pokušaju da dokaže kako stvar drži u svojim rukama, nikome nije jasno koja i čija je to stvar. Taj predmet ili simbol koji ga čuva je pendrekolikog oblika i on bi morao da bude grb simulakruma države koja postoji još samo kao policijska stanica. Taj predmet koji lomi kosti i pomera bubrege opstaće u muzeju ovdašnje tiranije kao važno otkriće prvobitne policijske zajednice i njenih primata.

Primećeno je da vrhovni komandant koji je takvim proglasio samoga sebe, sve manje govori o vojsci. Nešto kao defile (mimohod) biće održano 20. septembra, ne zna se zbog čega i pred kim, ali i ta zamisao je malo verovatna. Kome je još do parade u pobuni koja će upravo tada biti na vrhuncu ili možda uspešno okončana. Parada je moguća ali nije logična kao epilog svega što se ovde događalo i tek se ima događati. Osim kao svetkovina u čast zvučnog pada plehanog maršala.

Vrhovni komandant olovne vojske više ne organizuje uspešna gađanja na Pasuljanskim livadama, niti podjaruje Mojsilovića da tera haubice pred Mitrovicu i okrene cevi tamo negde pa šta potrefi – to mu je.

Vrhovni je donekle digao ruke od vojske, ne zbog toga što ga ona ne bi poslušala, mada možda i ne bi. Nego zbog toga što on više nikome ne veruje niti bilo ko veruje njemu. Možda Mojsiloviću donekle, ali Mojsilović nije vojska, nego smušeni podanik koji tumara negde u širokom mundiru. Više veruje četovođi i arambaši koga je sam napravio od raznih delova a to je Milan Radojičić, junak, graditelj, predator, rodoljub i svedok saradnik.

Vrhovni svakako zna da vojnici ne žele da ga gledaju. Oni se srame što je takav rugobni razdornik na vrhu nekakvog sistema odbrane i on bi to morao da zna. I verovatno zna. Možda je premeštanje svečanosti jedna od njegovih osveta, a ako ne dođe na Banjicu za sv. Iliju i nagrada tim momcima za dan diplomiranja.

Izgleda, ipak da je pored uvida u loša osećanja koja vojnici ne gaje, nego imaju prema njemu (gađenje), razlog za dislokaciju oficirske promocije njegov izbor onoga što je za njega važnije. On misli da je nešto drugo najvažnije i iz nekog razloga u tome traži lozinku opstanka.

A to su čadori, pljeskavice, nužnici, polusvet, smeće, zadah i sve što se proizvodi u tom ustajalom ludačkom panađuru.

Zašto misli da mu je tamo spas, osim što se u tom smetlištu oseća kao da je ponovo slobodan, niko ne zna a on zna najmanje.

Ta citadela će verovatno pasti zajedno s njim, istoga dana i časa. Zbog toga policija čuva to grdilo svim silama koje ima. I oni znaju da se unutar tih avetnih platnenih utvrđenja rešava sudbina čudovišta, koje odatle više nema gde da ode.

Peščanik.net, 01.08.2025.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)