- Peščanik - https://pescanik.net -

Svi gnevni ljudi

OWS, Zuccotti Park, foto: CNN, Getty

Sve do ove jeseni, Rej Kačel je 53 godine svoga života proveo u Sijetlu. Bio je samouki “majstor za sve” u kompjuterskoj industriji, a svoj prvi mekintoš je kupio 1984. Studirao je na Central Community koledžu u Sijetlu, ali je digao ruke od studija; počeo je da radi za kompaniju specijalizovanu za optičko prepoznavanje znakova, prenoseći štampani materijal u digitalni format za arhiviranje. Iako je na kraju bio otpušten, Kačel je još dugo uspevao da živi pristojnim životom; prateći napredak audio i video produkcije, bavio se uređivanjem on-line sadržaja kao samostalac. Takođe je programirao i svirao klavijature u nekom bendu i nastupao kao di džej u jednom noćnom klubu. Ponekad je, između ovih “tehnoloških” poslova, radio i kao kućepazitelj u firmi svojih roditelja, kojima je bio usvojeno dete. Trošio je novac na zadovoljstva kao što su pivo i dvd-jevi. Omiljeni film mu je Stalker Andreja Tarkovskog iz 1979. “Tri momka tumaraju kroz šumu – to je vizuelno i duhovno veoma, veoma čudno”, kaže Kačel, “Tarkovski je poznat po zamorno dugim kadrovima i kreiranju neprijatnog ambijenta, bez nekog jasnog povoda”.

Kačel je živeo sam u dvosobnom stanu. Devedesetih godina, pošto su mu roditelji umrli, povukao se i održavao kontakte samo sa nekolicinom prijatelja. Nizak rastom, kratke kose, neupadljive odeće i blage prirode – bio je tip čoveka koga niko ne bi primetio, ali kompjuteraši i inače nisu baš društveni. Informaciona industrija je otvorila vrata za milione takvih stručnih, kulturnih, pismenih, slobodnih ekscentrika. Sve dok je u novoj industriji bilo mesta za njega, Kačel je živeo život kakav je želeo.

Kada je došlo do recesije, informatički poslovi u Sijetlu su počeli da presušuju. Nakon smrti vlasnika njegovog glavnog klijenta – kompanije za koju je radio formatiranje dvd-jeva – Kačel je ostao bez novih ugovora. Smanjio je troškove i prestao da pije pivo. Prošlog decembra je od Amazona poručio zeleni USB u obliku jabuke, na kojem je bila cela kolekcija Bitlsa ali je, neposredno pre vremena za isporuku, otkazao porudžbinu. “Shvatio sam da izdvajanje 250 dolara za bilo šta u tom trenutku ne bi bila dobra ideja”, rekao je. “Drago mi je da sam doneo tu odluku, jer i onako ne bih mogao da slušam tu muziku”.

U martu mesecu, Kačela je počela da hvata panika, postao je nervozan i izgubio apetit. Njegova ušteđevina je bila pri kraju. Mogao bi da životari od nekog posla u baru ili razvozeći robu, ali je mislio da ne bi bio u stanju da po ceo dan ćaska sa mušterijama, a kola nije vozio godinama. Javljao se na svaki informatički oglas na koji bi naišao, ali je dobio samo jednu ponudu – od kompanije Leapforce koja radi ocenu rezultata veb pretraživača. Kačel je počeo da radi kao “nezavisni agent od kuće”, na svom mekintošu za trinaest dolara na sat, ali su se ti sati uskoro sveli na dvadeset do trideset minuta na dan. Bio je to njegov poslednji posao.

Tokom leta, preko eBay, Kačel prodaje svoju kompjutersku opremu, kao seljak pogođen sušom koji jede seme svog kukuruza: prodao je prvo svoj mekintoš laptop, pa iPod a onda svoj iMac. Pronašao je kupce i za svoju kolekciju od 1000 dvd-jeva, prethodno ih kopirajući na hard disk. Poslednja stvar koju je prodao je bio Final Cut Pro, Eplov najsavremeniji softver za video montažu. “Nadao sam se da ću, ako nađem neki projekat, moći da radim na nečijoj tuđoj mašini,” rekao mi je, “Ali to se nije desilo”. Od prodaje je zaradio ukupno negde oko dve i po hiljade dolara. U septembru je kasnio sa plaćanjem stanarine. Jedina stvar koja bi bila gora od toga da bude beskućnik, mislio je, jeste da bude beskućnik u svom rodnom gradu.

Kačel je počeo da koristi tviter 2009. i on mu je pomogao da upozna mnogo ljudi koji su bili u sličnoj očajnoj situaciji. Ove jeseni, dok se spremao da napusti svoj stan, saznao je preko tvitera da je nekoliko stotina demonstranata zauzelo park na donjem Menhetnu u Njujorku.

Niko od Kačelovih on-line poznanika nije mogao da kaže šta je to tačno pokrenulo protest koji je otpočeo 17. septembra. Okupiraj Vol strit je krenuo spontano i veoma brzo apsorbovao potisnutu energiju širokog kruga ljudi u svakom kutku Amerike. Nije imao čvrstu strukturu i lidera i moglo se reći da je to autentičan pokret, što je i bio prvi zahtev građana koji su izgubili veru u institucije i elite. Njegov briljantni slogan – “Mi smo 99%” – bio je jednostavan i dovoljno širok da pokrije ogroman broj životnih priča, uključujući i Kačelovu.

Protestanti u Zukoti parku su bili besni na sve one stvari koje je i Kačel prepoznao u svom životu – nepravdu ekonomskog sistema u kojem bogati i moćni isisavaju život srednjoj klasi. On je već bio kritičan prema velikim bankama, naftnim kompanijama i ogromnim korporacijama, koje nisu plaćale poreze, a posebno ga je brinulo hidraulično vađenje prirodnog gasa. Kačel je bio i fanatični obožavalac Rejčel Medou (sviđao mu se njen smisao za humor), a Okupiraj Vol strit je upravo počeo da se pojavljuje u njenim vestima na kablovskoj televiziji.

Kačel je imao 450 dolara od prodaje svog Final Cut Pro. Autobuska karta do Njujorka koštala je 250. Nikada pre nije putovao istočnije od Dalasa, a Njujork mu je izgledao kao dinamičan grad pun raznolikosti, sa obiljem ideja i mogućnosti da se zaradi novac, pa je mislio da bi, ukoliko bi naučio da u njemu živi, sasvim sigurno sebi našao mesto za život. Poslednje večeri septembra otišao je u krevet i rekao sebi: „Ovo je potpuno ludo, ne možeš ti to”. Sledećeg jutra se probudio sa jasnom odlukom: baš ću to da uradim.

Kačel ništa nije rekao nekolicini svojih prijatelja o ovom planu. Ali je noću, 3. oktobra na blogu koji je postavio na WordPressu, napisao: “Uskoro hvatam autobus za Njujork. Nisam siguran da li ću se ikada više vratiti u Sijetl… Na trenutke sam imao epizode panike, pitajući se da nisam sišao s uma, što je sasvim moguće. Ali ti trenuci su prošli, moj avanturistički duh je pobedio i sada još odlučnije krećem na put”. Otarasio se najvećeg dela preostalih stvari i krenuo na put sa malom torbom i rancem – sa par komada odeće, malim hard diskom sa nekoliko filmova i “relativno glupim” mobilnim telefonom sa dovoljno memorije da šalje i prima poruke na tviteru. Autobus je krenuo u ponoć. Šestog oktobra u pet sati ujutru, Kačel je stigao na glavnu autobusku stanicu u Njujorku. Do deset sati je bio u centru grada na “demonstracijama”.

***

Park Zukoti – ili Trg slobode, kako su ga nazvali njegovi “okupatori” – zauzima mali pravougaoni blok u finansijskom delu grada, zaklonjen soliterima, nešto istočnije od mesta gde je stajao Svetski trgovinski centar. Kada je Kačel stigao, lišće 52 bagremova stabla u parku još uvek je bilo zeleno. Kako su šatori u gradu bili zabranjeni, okupatori su morali da razastru plava platna na hladni mermer.

Zapadno od parka, grupa bubnjara je neprekidno davala divlji ritam, što je hrabrilo okupatore i iritiralo komšije. U delu sa bubnjarima, nazvanom “geto”, okupljali su se okoreli anarhisti i dugogodišnji beskućnici – svet za sebe – u koji ljudi sa strane nisu bili dobrodošli. Centar parka je bio ispunjen različitim punktovima važnim za samoorganizovanje okupacije, pa su tu bili: kuhinjski prekrivači na kojima se hrana koja je donošena spolja služila svima koji bi stali u red; stanica za osvežavanje, gde su okupatori mogli dobiti vlažne maramice, sitnice za higijenu i odeću koja im je stizala iz donacija; prostor za reciklažu u kojem su reciklirali ostatke hrane okrećući na smenu pedale statičnog bicikla kako bi proizveli struju; biblioteka sa nekoliko hiljada knjiga poređanih po stolovima; otvoreni studio u kojem su kompjuteri i kamere uživo beležili prizore okupacije 24 sata dnevno.

Na krajnjem istočnom delu parka, duž širokog trotoara blizu Brodveja, a ispod skulpture sa zracima od crvenog čelika nazvane Radost života, okupacija i građanstvo su se mešali. Demonstranti su stajali u nizu držeći transparente, dok su se radni ljudi na pauzi za ručak, turisti i slučajni prolaznici zaustavljali da ih gledaju, fotografišu i da razgovaraju i prepiru se s njima. Jedna starija žena je sedela na stolici i glasno čitala Most Harta Krejna. Druga je nemo stajala držeći primerak Samouverenog čoveka Rona Saskinda – i tako dan za danom. Stariji čovek u sportskoj jakni sa golferskom kapom držao je znak: Za: kontrolisani kapitalizam. Protiv: Obscene nejednakosti. Neophodan: Masivni program zapošljavanja. A sindikalni električar sa šlemom: Okupiraj Vol strit. Uradi to zbog svoje dece. Mlada žena u plavom mantilu medicinske sestre: Smučila mi se pohlepa Vol Strita. Poverenje je narušeno. Devojka u farmerkama: Gde je otišla moja budućnost? Otela ju je pohlepa. Masa ljudi je bila zgusnuta, govorilo se u glas.

Iako je bio iscrpljen od dugog puta, Kačela je poneo sav ovaj “haos”. Jedva da je mogao da spava, jer je jedini ležaj koji je imao bio termalna vreća. U jednom trenutku mu je neko rekao da može da se istušira u stanici za osvežavanje. Kada je stigao tamo, tuša nije bilo i ubrzo je shvatio da je bez para i bez stana u nepoznatom gradu. Povukao se u sebe, sklupčan u vunenu, vodootpornu vreću za spavanje na stepenicama blizu istočne strane parka.

Jednoga dana, čuo je grupu mladih protestanata koji su sedeli na stepenicama nedaleko od njega kako govore o njemu kao da nije bio tu: “Neće dugo moći da izdrži ako nastavi ovako”, rekao je jedan od njih, “Ne brine dovoljno o sebi”. Bili su u pravu – njegove čarape i cipele, nakvašene od kiše, bile su mokre već nekoliko dana. Kačel je shvatio da neće preživeti sam u parku. Moraće da postane deo zajednice u punom smislu te reči – nešto što nikada ranije nije bio.

Postao je volonter u novoosnovanoj radnoj grupi za održavanje higijene. Kako bi se zagrejao kad padne mrak, provodio je neko vreme svake večeri čisteći staze i trotoare. Jedan od okupatora, videvši ga kako radi, dao mu je vreću za spavanje i pokrivač. Kačel je počeo da stiče prijatelje: Šona, irskog imigranta iz Bronksa koji je radio po smenama na groblju (prskao je gvožđe sredstvom protiv rđanja), a onda dolazio u centar grada da bi provodio dane u Zukoti parku; nastavnika fizike na zameni koji je bio beskućnik; Krisa, avanturistu iz Tarpon Springsa sa Floride, koji je bio toliko ogorčen kada je na YouTube video snimak njujorške policije kako suzavcem prska mlade protestantkinje u lice, da je vozom stigao na Menhetn da bi odbranio njihovu žensku čast.

U jednom trenutku je naišao na transparent na kojem je pisalo: Zabraniti hidraulično vađenje prirodnog gasa i, kada je završio sa poslom, proveo je nekoliko dana razgovarajući sa neznancima na trotoaru duž južne strane parka. Sve je ličilo na pozorište i on je otkrio potrebu da se i sam oglasi. Redovno je bio na tviteru i vrlo brzo je stekao više od 1300 sledbenika. Sagovornike je verovatno privukla umerenost i objektivnost Kačelovih zapažanja o okupaciji. Oktobar 8: “Ima elemenata zajedničkog života. To je zaista neverovatno iskustvo, mada sasvim izvan moje uobičajene zone.” Oktobar 22: “Iznenađuje me što imam anđela čuvara. Ne iznenađuje me što je to dobroćudni, vredni Irac iz Bronksa”. Oktobar 23: “Dragi gospodine Ferguson, živim u Njujorku već dve nedelje. Ovo miriše na krupnu stvar”. Oktobar 27: “Slušam o ‘neviđenom policijskom nasilju’. Ovde sam više od dve nedelje i nisam ga video ili, možda, samo malo”. Novembar 13: “Živeo sam u svom starom stanu u Sijetlu godovo deset godina i jedva da sam poznavao druga dva stanara. Živim na Trgu slobode nešto više od mesec dana i redovno komuniciram sa mnogim svijim susedima, a stekao sam i mnoge nove prijatelje”.

I tako nije paničio kada mu je jedne noći, dok je lilo kao iz kabla, neko ukrao torbu dok je spavao, a voda ušla u pokrivač u koji je bio umotan natopivši mu vreću za spavanje. Ostao je pribran i kada su mu narednog jutra entuzijastični članovi radne grupe za održavanje higijene odneli ranac (u kojem je bio i mali hard disk), dok su raščišćavali nakvašene stvari, ostavljajući tako Kačela bez igde ičega osim odeće koju je imao na sebi. Jednostavno se obratio svojim novim prijateljima i oni su mu dali suvu vreću za spavanje. Do tada je već bio deo okupacije, a Trg slobode njegov novi dom.

***

U sredu uveče 12. oktobra, gradonačelnik Majkl Blumberg objavio je da će Zukoti park biti ispražnjen zbog čišćenja u petak ujutru. U četvrtak uveče, hiljade demonstranata je došlo u park kako bi protestovalo protiv ovakve odluke gradonačelnika. Negde oko šest sati narednog jutra, Blumberg je promenio svoju odluku, a kada se vest proširila parkom, odgovor je bio euforičan – bio je to vrhunac okupacije. Žena po imenu Mišel Broderton je toga jutra stajala u gomili na Brodvejskom trotoaru. Dolazila bi u park na po sat vremena, između šankerskog posla u kafiću u Vest Vilidžu i pisanja romana. Kako je bila vrlo visoka, u elegantnom kaputu, sa upadljivim crvenim karminom, modernim naočarima i upadljivim izrazom lica, svi bi se zaustavili da pročitaju transparent koji je nosila: Ja sam zaposlena Njujorčanka sa stalnim poslom. Plaćam savezne, državne i gradske poreze. Odlučila sam da okupiram Vol strit i ovaj park. Ovo je bilo napisano na komadu kartona od koverte u kojoj je bila njena magistarska teza – glavni razlog njenog studentskog duga koji je iznosio sto hiljada dolara.

“Nalazimo se u užasno teškoj situaciji u ovoj zemlji”, rekla je tiho Broderton. Ona je došla iz malog grada u Ilinoisu, podizala ju je samo majka koja je radila u fabrici. “Kada bih imala jake bolove u grudima, otišla bih lekaru”, rekla je. “Ne treba da čekamo – ovu zemlju jako boli u grudima. Imamo državljanstvo države koja je sposobna za mnogo toga. Ovo je prilika da se pobunimo protiv svega onoga na šta se i inače stalno žalimo u četiri zida”. Pitala se kako direktori velikih korporacija mogu da žive sa svojim ogromnim bogatstvima, pošto su ih spasli obični ljudi koji sada ispaštaju: “Kao ljudskom biću, bilo bi mi neprijatno da imam toliki novac, da šetam ulicama bilo kog grada i srećem ljude koji su dali taj novac, a u teškoj su situaciji”. Nije imala predstavu kuda bi ovaj pokret dalje mogao da ide. “Ovo je u začetku. Važno je voditi dijalog, diskusiju. Važan je razgovor”.

Dalje u redu stajala su dva prijatelja: tridesetogodišnja Šira Mos i dvadesetsedmogodišnji Mazal Ben-Moše. Mos je babica, ali bez posla; Ben-Moše je studirao za socijalnog radnika. Volontirao je za Baraka Obamu 2008. godine i oboje su bili presrećni kada je on postao predsednik.

“Čim je izabran za predsednika, mi smo nestali”, kaže Ben-Moše. “Prošle godine nisam glasao. To je neoprostivo.”

Mos je stigla u park u pola šest ujutru i bila impresionirana brojem ljudi. “Nikada nisam videla nešto slično u svom životu”, kaže, “Ovo sam čekala celog svog života.”

Nekoliko momaka sa šlemovima na glavi koji su izašli na pauzu za ručak, sa obližnjeg gradilišta na mestu nekadašnjeg Svetskog trgovinskog centra, prošlo je pored i zastalo da pogleda transparente. Jedan od njih, Majk, pozdravio je protestante. “Za nas više nema posla – mi smo bez posla po godinu dana”, rekao je, “To je zbog njih” – pokazao je prema finansijskom okrugu. “To su ljudi koji nas sputavaju – banke, vlade, svi koji kontrolišu novac.”

Dva sredovečna čoveka su se zaustavila ispred Mos i počeli s njom prepirku sa jakim ruskim akcentom. Jedan od njih joj je rekao: “Kuba, Severna Koreja, Venecuela – to je krajnja destinacija za ovo što radiš.”
“I moja žena je babica – ona ima posao”, rekao je drugi čovek.
“Čestitam, to je odlično”, uzvratila je Mos.
“I ti možeš da ga nađeš.”
“Volela bih, ali ne mogu.”
“Ovako samo gubiš vreme, idi da tražiš posao – uloži svoje vreme u to.”
“Jednom rečju: idite u Severnu Koreju”, rekao je prvi Rus. “To je vaša krajnja destinacija.”

Među posmatračima se nalazio i jedan čovek sa kapicom za bejzbol u svojim četrdesetim godinama koji je radio u finansijskom sektoru – bio je analitičar u jednoj od agencija za rejting. Pokazivao je prikrivenu simpatiju prema uzroku protesta. Neki od njegovih kolega su mislili da je protest zabavan, ali su drugi osećali što i on – da su nejednakosti i korupcija u bankarskom sistemu naudili i njima samima. Slušao je Rusa kako se raspravlja sa Mos i umešao se: “U Rusiji postoje oligarsi. Da li vidite bilo kakvu vezu između toga i ovoga što ona govori?”
Prvi Rus je odgovorio: “Ovo je problem vlade, a ne banaka.”
Drugi Rus se žalio na ljude u Zukoti parku: “Oni puše u parku! To nije dozvoljeno. Oni misle da su nešto posebno.”
“Da li je tačno ili nije”, upitala je Mos, “da svako u ovoj zemlji ima apsolutno iste uslove?”
“Tačno je”, odgovorio je drugi Rus.
Svi u glas: “Netačno!”

Tridesetdvogodišnji knjigovođa iz Bruklina, Rasel Garofalo, takođe je bio na trotoaru. Ovaj deo parka je nekako sokratovski, pomislio je. “Možete da osetite tenziju improvizovane realnosti”, rekao je. Krutog držanja, zaobljenog lica, sa kovrdžavom tamnom kosom i tesnim pantalonama, niti je bio posmatrač, niti je držao neki transparent. Došao je da pruži podršku svojim prisustvom. Njegov posao je da bude telo – to je najviše što može, bar za sada.

Kada je prešao dvadesetu, Garofalo je gledao svoju majku i očuha koji su živeli u Arizoni kako klize iz srednje klase naniže. Najre je otpušten njegov očuh, inženjer za upravljanje sistemima, koji je radio u kompjuterskoj kompaniji koja je počela da propada – izbačen je iz zgrade u kojoj je radio jedanaest godina. Onda su mu roditelji započeli mali import biznis, ali je i to propalo. Da bi otplaćivali kuću morali su da putuju čitav sat do svojih radnih mesta i pri tome su bili manje plaćeni od Garofala koji je kelnerisao u Skotsdejlu. “Moj očuh je jedan od najprincipijelnijih ljudi koje znam”, rekao je. “U pitanju je očigledna smrt ’američkog sna’ – bez pojasa za spasavanje. Radiš ceo život, ispravna si osoba, ali izgleda da to uopšte nije važno. Ovo nisu ljudi sa margine. Mi još nismo ni blizu dna.”

Garofalo se doselio u Njujork 2005, ne bi li okušao sreću kao stand-up komičar. Nakon što je završio kurs iz knjigovodstva, počeo je da obračunava poreze za svoje prijatelje koji su takođe bili samostalci. Radeći ovaj posao, do pojedinosti je shvatio razmere nejednakosti u prihodima. “Vidim nevolju kroz koju ljudi prolaze i mogu da je objasnim“, kaže. “To nije samo – nisam srećan. To je – dugujem deset hiljada dolara. Moji klijenti su blizu toga da rade ono što žele da rade, ali to još nije tako i pitaju se da li će to ikada uspeti. Postoji nekakva iskra optimizma i nade, ali oni se tope.”

Garofalo je ove godine zaradio trideset hiljada dolara obračunavajući drugima poreze – prvi put je imao ono što bi on nazvao “novac nižeg staleža”. Pa ipak, nije mogao sebi da priušti zdravstveno osiguranje – Obamin zakon za reformu zdravstvene zaštite za sada nije uspeo to da promeni – a sama pomisao da bi neka bolest mogla da uništi njegovu porodicu jako ga je razbesnela. Što je više saznavao o novcu i politici, to ga je više obuzimao stalni osećaj da on nije važan. Budala ste ako verujete da je bilo koja od zvaničnih institucija na nivou svog zadatka. Ali nije bilo načina da to pokaže.

Garofalo je prvi put došao u Zukoti park 5. oktobra – na dan velikog marša na trg Foley. Osećao je simpatiju prema buntovnicima, iako je bilo tu i nekih elemenata koji mu se nisu dopadali – hipijevska ikonografija, kukumavčenje i beskrajni sastanci, što ga je samo podsetilo na to zbog čega radi sam. Mučilo ga je i to da se ne oseća kao budala koja brine o nečemu – nije bio od onih koji će provesti ceo svoj život u spasavanju ugroženih životinjskih vrsta. Ali kada je Blumberg objavio da će raščistiti park od demonstranata, Garofalo je osetio potrebu i želju da brani okupaciju. Kako je popodne 13. oktobra proticalo i on se dopisivao sa prijateljima o skorašnjem zatvaranju parku, Garofalo je postajao sve besniji. Počeo je da zove lokalne političare i kompaniju u čijem vlasništvu je Zukoti park, govoreći im da da park treba da ostane otvoren. Na svoju fejsbuk stranicu postavio je tekst imejl poruke koju je poslao kancelariji gradonačelnika: “Veoma sam ljut na vaše folirantsko čišćenje i promenu pravila, ne bi li ste okončali okupaciju Vol strita. Uzimate ovom pokretu srce i gušite ga. Pre nekoliko dana ste rekli da demonstranti mogu da ostanu, ali izgleda samo pod vašim uslovima. Zeznuli ste stvar.”

Te večeri, devojka ga je upitala da li će da ide u park. Nije planirao, ali se zapitao na kakav život bi jednoga dana želeo da se osvrne i znao je da će se stideti sebe ako ne bude tamo.

Osećaj zajedništva u parku te noći bio je nešto što nikada ranije nije osetio. I dalje su ga nervirali bubnjari, a oni aktivisti koji su sanjali o alternativnom svetu čiste demokratije bez pravila nisu bili po njegovom ukusu. Pa ipak, osećao se odgovornim da se okupacija Vol strita nastavi. Želeo je da i drugi obave hodočašće: “Ako dovedete nekoga ovde na jedan dan, on ili ona će doneti toliko emocija sa sobom da će to morati da proizvede nekakav efekat naredne godine na izborima.”

Jedan period u Garofalovom životu se završio – period kada mu je najviši cilj bio da bude zabavan, jer je biti ozbiljan bilo beskorisno. Sada je bio spreman da nosi transparent na trotoaru duž Brodveja. Noćima je ostajao budan pokušavajući da osmisli pravi tekst: “Ja imam posao, ali mislim da je biti ovde važno”; “Vi ste cinični, lenji i stidećete se da vlastitoj deci kažete da niste ništa uradili ”. Konačno jednoga jutra, Garofalo je otišao do Zukoti parka sa tablom na kojoj je velikim crvenim slovima pisalo: Ja nemam lobistu, mogu li i dalje da računam na 3/5 glasova? Bio je podeljenog mišljenja o vlastitom tekstu (70/30%): mislio je da je duhovit, ali aluzija na robovlasništvo je bila na korak od prizivanja nacizma. Pa ipak, stajao je na trotoaru više od sat vremena držeći transparent visoko, dok bi ljudi zastajali da ga pročitaju.

Zbog čega se ovaj protest dešava sada? Zbog čega se nije desio 2008. kada je Vol strit gotovo propao, ili 2009. kada su nezaposlenost i zatvaranje firmi vrtoglavo rasli? Za Ben-Mošea, izbor Obame se činio kao kraj bitke, ne njen početak, i bilo mu je potrebno tri godine da se vrati na bojno polje. Garofalo je mislio da je njegovoj generaciji bila potrebna i inspiracija i Obamina “izdaja”, kako bi konačno uvidela da je uvek očekivala da neko drugi uradi težak posao za nju. Mišel Broderton nije razumela prave razloge finansijske krize 2008, ali je u narednim godinama videla dve njene konkretne posledice: kontinuiranu patnju najvećeg broja Amerikanaca i brzi oporavak bogatih. U svojim kućama i barovima, ona i njeni prijatelji žalili su se na opštu nepravdu, sve dok njihov cinizam nije potrošio temu.

Pre okupacije Vol strita, ekonomske pobune iz prethodnih nekoliko godina nisu proizvele nikakav organizovan pokret „onih koji nemaju“. Za neke Amerikance, Obamina zakonodavna inicijativa – stimulacije, reforma zdravstvenog sistema, finansijska kontrola, reforma sistema kreditnih kartica – ponudila je najveću nadu za ublažavanje teške situacije u zemlji. Populistički pokret desničara Čajanka, podržan od strane bogatih pojedinaca i korporacija, pridobio je interesovanje medija, dominirao političkim diskursom, a mizeriju u kojoj se zemlja našla objasnio tako što je potpuno ignorisao ulogu onih koji čine 1%. Ali Obamina vlada nije uspela da iskoristi neraspoloženje javnosti ili preokrene ekonomiju, a Čajanka se istrošila posle izbora 2010. Kada je Okupiraj Vol strit upalio fitilj, drvo je bilo suvo kao barut. Najednom se pružila dramatična prilika da se javno govori o problemima kao što su novac u politici, nejednakosti u prihodima ili pohlepa korporacija, koji su frustrirali Amerikance, ali se istovremeno činili nerešivima.

Mi smo 99% je postao precizan slogan za nedovoljno artikulisano nezadovoljstvo javnosti. Tumblr blog koji je uzeo ovaj slogan za svoj naziv, napravio je galeriju od stotine anonimnih ljudi kako drže svoje lične poruke ispisane na listovima papira:

17. novembar (lice zaklonjeno natpisom): Radio sam sve što su mi govorili kako bih postao uspešan. Imao sam sve petice i stipendiju. Upisao sam fakultet i diplomirao. Sada se gušim u dugu napravljenom tokom studija, bez mogućnosti da nađem posao. Na vratima mi stoji upozorenje da se iselim, a nemam gde da idem. Imam samo 42 dolara u banci. JA SAM 99%!

15. novembar (nejasni obrisi žene vire iza natpisa): Imam 37 godina i zarađujem osam dolara na sat. Naš asistent i glavni menadžeri zarađuju pristojnih pet cifara da ne rade ništa osim da pričaju o zaposlenima i klijentima. Nemam desetominutne pauze, niti pola sata pauze za ručak. Nakon što platim osiguranje, savezni i državni porez, socijalno, zdravstveno, radim samo za benzin koji potrošim da bih došla na posao. BESNA SAM!

Kada desetine ovih sažetih životnih priča čitate u nizu, one imaju moralnu snagu Štajnbekovog romana. One objašnjavaju zašto je Okupacija Vol strita postala brend širom zemlje. Sredinom oktobra u Grinsborou, u Severnoj Karolini, organizovan je marš 700 ljudi sa kratkom najavom, pretežno u socijalnim medijima. Dokle god okupacija Vol strita govori o nejednakostima i nedostatku moći, jednostavno i direktno kao što su to autoporteti na Tumblr blogu, ona će imati odjeka kod miliona Amerikanaca. Najvažnije činjenice o našem društvu, naširoko poznate ali retko spominjane, sada su glavna tema razgovora. Dilan Bajers iz Politico nedavno je objavio da se upotreba izraza “nejednakost prihoda” u medijima povećala više od pet puta od početka okupacije. U tom smislu, Okupacija Vol strita je već obavila posao. Poenta je u onome što se zbiva na trotoaru Brodveja. Niko ne bi trebalo da očekuje da će se ovaj izvorni plamen transformisati u formalnu političku organizaciju sa dobro osmišljenom strategijom kako da se društvo reformiše i odnese pobeda na izborima. To je posao za nekog drugog.

Krajem oktobra, grad je odustao od svoje odluke o zabrani postavljanja šatora. Kačel, koji je nasledio vreću za spavanje i šator za jednu osobu zauzeo je površinu 45×180 cm duž južne strane. Zukoti park je ubrzo bio ispunjen šatorima, tako da je njime teško bilo proći, ali Kačel je primetio da je to nekako zatvorilo park prema građanstvu, čineći ga manje živahnim i prljavijim.

Ustajao bi rano svakoga jutra, prošetao par blokova da vidi izlazak sunca nad East Riverom, onda bi prošao Lower East Sideom i kineskom četvrti, pre nego što bi se uputio u park Zukoti. Jak intenzitet života u parku počeo je da utiče na njega – stihovi iz stare pesme XTC, Senses Working Overtime, odzvanjali su mu u glavi. Danima je punio svoj telefon kod Starbaksa u zgradi US Rieltija, odmah iza ugla od parka, obavljajući razne svakodnevne poslove. Jeo je toliko malo da nije bilo važno da li ima samo par dolara u džepu, dokle god je kuhinja u parku nastavljala da služi hranu. Oko devet uveče Kačel bi se uvukao u šator, pogledao tviter za Šou Rejčel Medou na svom telefonu, a onda legao ranije da odspava par sati pre nego što ga probudi buka neke žurke. Nikada nije spavao više od 4-5 sati.

Kačel je shvatio da nije lako ostati aktivan u okupaciji Vol strita. Priključio se grupi koja je okupirala Central park, ali se ona nije održala, jer gradske vlasti nisu izdale dozvolu za ovu akciju. Retko je posećivao noćne generalne skupštine, blizu crvene skulpture, poznate kao “ljudski mikrofon”, koje su funkcionisale po principu “javi se-i-ponovi”, satima i satima, a da nikada ništa nisu uspele da reše. Činilo se da pokret gubi vezu sa prosečnim građanima. Isti primerak glasila Bilten Okupiraj Vol strit deljen je iz nedelje u nedelju. Svakojaki “ludaci” su se uplitali u razgovore duž Brodveja. Postojalo je na desetine “radnih grupa” od kojih su mnoge održavale svoje sastanke nekoliko blokova dalje od parka, u holu zgrade Nemačke banke na Vol stritu. Nekoliko aktivista je dominiralo ovim grupama, u zatvorenim razgovorima o “procesu” koji se stalno vraćao na ideju restrukturiranja u manje grupe, kako bi se proces usavršio i učinio “inkluzivnijim”. Postepeno je počeo da se stvara jaz između ovih aktivista u holu i okupatora u parku. Na jednom od sastanaka radne grupe za koordinaciju, jedan od članova je upitao Kačela – do tada nepoznatog među njima – šta on tu radi. Kačel je znao zašto je tu. “Kao simbol, park treba da ostane okupiran”, rekao je, “Ako kažete ‘U redu, saslušaćemo šta imate da kažete – neka se svako opusti i onda ode kući, a mi ćemo da nastavimo s raspravom,’ gubi se fokus, TV ekipe odlaze, ljudi postaju nezadovoljni i to može da ekspolidira.”

U novembru, kada je bagremovo lišće počelo da žuti, i okupacija je počela da se osipa. Zukoti park je postao mesto očajanja; izgledao je više kao karton naselje nego kao sit-in. U onome što je Kačel nazivao svojim “komšilukom,” pojava jednog ofucanog kreveta izazvala je velike tenzije. Kris, izbeglica sa Floride, dovukao ga je sa ulice. Ali krevet je privukao one koji nisu bili zainteresovani za pokret, a zauzimao je prostor za dva šatora, tako da je nakon puno rasprave vraćen na đubrište. A onda, jedne noći, krevet je vraćen. Dok je Kačel ležao zatvoren u svom šatoru koji metar dalje, Kris, koji je pio votku, i još jedan čovek posvađali su se oko njega. Svađa se završila tako što ga je Kris udario i bio odveden u policijsku stanicu. Vratio se za nekoliko dana.

Ubrzo nakon ponoći 15. novembra, nedelju dana nakon incidenta sa krevetom, Kačela je probudio žamor. Uskoro mu je postalo jasno šta ljudi govore: dolazila je policija. Svetla u parku su isključena, samo jedan snop svetla sa severne strane obasjavao je šatore. Kačel je obuo cipele, izašao napolje i ugledao policajca kako ide kroz park i deli liflete u kojima je stajalo da okupatori moraju da ga napuste ili će biti uhapšeni. Ista informacija je išla i preko megafona. Park Zukoti se navodno zatvara zbog opasnosti od požara i brige za zdravlje. Kačel je brzo pokupio svoj šator. Spakovao je svoje stvari u plastičnu vreću i, zajedno sa vrećom za spavanje i jastukom, krenuo da napušta park. Prelazio je Brodvej dok je kordon policije nadirao u park i uništavao sve pred sobom.

Ulice donjeg Menhetna su ispunili ljudi koji su čuli vesti. Pokazivali su ogorčenost i prezir prema policajcima koji su bili u opremi za razbijanje demonstracija i nasilno ih udaljavali od parka. U međuvremenu, policijski kombiji, zatvorski autobusi, čak i jedan bager, jurili su niz Brodvej, a helikopteri osvetljavali ulice. Finansijski kvart je postao militarizovana zona, a Kačelova jedina želja je bila da odatle pobegne.

Sledio je rutu svojih jutarnjih šetnji, vukući sa sobom svu svoju imovinu. Prošao je pored Federal Reserve Bank of New York, pored sedišta Chase Manhattan Bank (gde je još uvek imao 42 centa preostala na računu koji je otvorio kod Washington Mutuala, pre nego što je ona propala u finansijskoj krizi i bila preuzeta od strane Chasea), pored zgrade A.I.G, pa ispod F.D.R. prolaza do East Rivera. Hteo je da pobegne od cele te gužve, i na kraju našao jedno izolovano mesto južno od bruklinskog mosta. Tu je seo na klupu i tvitovao: “Ranije nego inače nalazim se na svom omiljenom jutarnjem mestu. Bojim se da više nisam “okupator”, jer sam za sobom ostavio svoje prijatelje.” Svaki čas bi ga nadletao policijski helikopter, ali on je bio dobro skriven.

Kačel je nastavio da proverava tviter, ali u četiri ujutro još nije bilo reči o tome gde će se proterani “okupatori” ponovo okupiti, a baterija njegovog telefona je polako crkavala. Bio je odlučan da pronađe svoje prijatelje i pomogne da se pokret, koji ga je toliko snažno vezao za druge ljude, ponovo razbukti. Ali bio je sam: beskućnik u Njujorku.

The New Yorker, 05.12.2011.

Sa engleskog prevela Svetlana Vukomanović

Peščanik.net, 23.02.2012.

Srodni linkovi:

Jan-Werner Müller – Pravo na ulicu

In These Times: OWS – pet godina kasnije

Slavoj Žižek – 2011: Godina opasnog sanjanja

Boston Review – Okupacija kao pravičnost

Arundhati Roy – OWS impresije

OCCUPY WALL STREET