- Peščanik - https://pescanik.net -

Tadžici barjaku ne veruju

Kada su ratovi devedesetih okončani, nije preostalo mnogo resursa budući da je ionako jadna ekonomija sa rudimentarnom privrednom infrastrukturom bila razrovana, a bruto nacionalni dohodak srozan na istorijski minimum. Ipak, optimizam vlasti nije jenjavao. Širio se na mnogo načina, naročito isticanjem ponosa nacije, vladara i vladarskih znamenja. Iako je stopa nezaposlenosti čak 60 posto, vođa nacije nastavio je da ubeđuje nezaposlene ljude da oni imaju razloga za sreću. Ipak, Tadžici – jer ovde je reč o Tadžikistanu – ne veruju državnoj propagandi. Oni masovno odlaze u susednu Rusiju gde postaju najjeftinija radna snaga, bez osiguranja, bez nade. Sa Tadžicima, sve je moguće uraditi. Ruski poslodavci štede na mašinama, kranovima i mehanizaciji svake vrste; zašto bi nepotrebno trošili novac kada sve to mogu uraditi Tadžici, doduše manuelno i sporije, ali isto tako temeljno i precizno. Ljudski gubici nisu bitni, jer izgubljene živote radnika na gradilištima diljem Rusije niko ne broji. Važno je da se posao završi i novac uštedi. I dok Tadžici marljivo rade, živeći u nehumanim uslovima svojevrsnih radnih logora, za to vreme u domovini se gradi naveliko, ali ne da bi se obnovili privredni resursi, već da bi se to videlo izdaleka. Tako je nesmenjivi predsednik Tadžikistana Emomil Šaripovič Rahmon (na vlasti od 1994) ukazom od 24. novembra 2009. ustanovio Dan nacionalne zastave Tadžikistana. Naravno, sve je to učinjeno „u cilju jačanja kulta zastave“. Zato je predsednik Rahmon angažovao američku firmu Trident Support Monumental Flagpoles, specijalizovanu za podizanje pilona sa zastavama (100+), da u glavnom gradu Dušanbe podigne flagštok (rus. zastava i pilon) od 165 metara i postavi zastavu Tadžikistana dimenzija 30 x 50m. Izgradnja je trajala godinu dana, a ceo projekat je finansirao Aluminijumski kombinat Tadžikistana. Pilon sa zastavom je svečano otkriven u avgustu 2011, povodom dvadeset godina od nezavisnosti republike. Projektujući visinu od 165m, predsednik Rahmon je, u ovom sumanutom sportu, „pozicionirao“ svoju zemlju na drugo mesto, odmah iza bogate Saudijske Arabije, čiji je pilon od 170m ušao u Ginisovu knjigu rekorda. Ne verujem da je ova činjenica ni za trenutak ugrejala duše tadžikistanskih težaka na ruskim gradilištima. Ipak, ovaj podvig je privukao neke druge političke aktere, koji su se nakon 2012. našli u neobičnom društvu posednika flagštoka.

Predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić, svakako je ovo propagandno znamenje prvi put video u Abu Dabiju (dimenzije: 122m; 20 x 40m), kada je otišao da potpiše svoj prvi ugovor i otvori za Srbiju pristup jednom „značajnom tržištu“. Međutim, na putu njegovog permanentnog uspona, od prvog potpredsednika vlade do predsednika Srbije, kojim su ga vodili njegovi zapadni prijatelji/savetnici, Vučić je stalno nailazio na slične stvari koje su u njemu zagolicale ideju o „pozicioniranju Srbije“ na rang listi flagštok kandidata. Sličan pilon video je u Bakuu (162m; 35 x 70m), Minsku (70m; 7 x 14m) i nedavno u Astani (111m; 15 x 30m). Flagštok Severne Koreje ostao je samo deo legende koju je odlučio da nadmaši neumornim radom i građenjem. Stoga je predsednik Vučić svojim saradnicima ponudio ideju o „pozicioniranju Srbije“ na flagštok rang listi. Sasvim je izvesno da je svojom rukom, kao ranije trase koridora, nacrtao projekat pilona i srpske zastave na Ušću (120m; 20 x 30m), između tržnog centra i Malog ratnog ostrva. Ispostaviće se da je ovo tek deo celokupnog projekta silaska Beograda na reke, u jednom delu grada – na Savu, u drugom – na Dunav. Park preko puta Malog ratnog ostrva, danas baza Rečne flote Vojske Srbije, uskoro bi trebalo da postane poligon za državničko-memorijalne ceremonije kao što su proslava Sretenja, Dana Vojske ili Dana pobede. Ovome bi trebalo pridodati i Dan nacionalne zastave, po ugledu na praznik u Tadžikistanu, kada mase pristalica predsednika Rahmona organizovano izlaze na ulice, mašu zastavicama, dok se glavnom ulicom Dušanbea razvlači kilometarska zastava Tadžikistana. Pogled iz ptičje perspektive mora da je nezaboravan, kao što će i od pogleda na Beograd na vodi u budućnosti zastajati dah, kako je to komično kostimirani Tesla na inauguraciji predsednika već lepo objasnio.

Ovakvim pozicioniranjem, Srbija bi se sa svojih 120 metara našla između Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kazahstana. U ovom projektovanju neophodno je uočiti vladarevu skromnost, kada je reč o poštovanju znamenja u Abu Dabiju, kao i ambicioznost kada je u pitanju Astana. Tj. bolji smo od Kazahstana, dišemo za vratom Emiratima, ali ne želimo da ih sustignemo, bar ne za sada. Slično je mislio i predsednik Rahmon, kada se ukazala mogućnost da „ugrozi“ rekord Saudijske Arabije. Reklo bi se da filozofija flagštoka nije samo puko natecanje već je i nauk o vrlini. Visine su mera velikim nacijama ili onima koje sebe smatraju velikim, kako je zapisano i u Posveti prahu oca Srbije, što je bila Vučićeva obavezna lektira u predveberovskom periodu. Ovaj tragikomični spoj radikala i liberala u Vučiću jasno se može čitati kako iz njegove tzv. reformisane politike, tako i iz arhitektonskih projekata i maketa, koje će obeležiti njegovu noviju političku karijeru. Naime, projekat za preuređenje parka Ušće, gde će stajati predsednikov pilon sa zastavom, poveren je danskoj konsultantskoj kući Gehl Architects koju je osnovao poznati arhitekta Jan Gehl. Osnovna ideja ovog modernog arhitekte, koju razvija njegova kompanija širom sveta, zasniva se na principu da su ljudi i javni prostor prioriteti u planiranju gradova, a ne monumentalno reprezentovanje političke moći pojedinca, vladajuće elite ili partije. Kada je preuzimala posao u Beogradu, ova konsultantska kuća nije mogla ni da pretpostavi da glavni arhitekta već sedi u prestonom gradu i uveliko crta kule, fontane i pilone. Ne verujem da će vest o megalomanskom srpskom flagštoku ni za trenutak ugrejati dušu nesrećnih radnika „Goše“, ali je nesumnjivo da će desetine hiljada pristalica predsednika Vučića već sutra krenuti da pozdrave pilon i zastavu iako još uvek nisu podignuti. Uostalom, tome ovakvi projekti i služe.

Peščanik.net, 29.06.2017.

Srodni link: Nenad Veličković – Kako je projektovan Đoka na Ušću


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)