- Peščanik - https://pescanik.net -

Talas slobode

Foto: Peščanik

Srbija je opkoljena. Oko nje se steže obruč demokratskih promena. Hoće li im režim s Vučićem na čelu odoleti? Situacija je za njega teška: iznutra režim razjeda korona, spolja pritiska slobodno izražena volja (drugih) naroda. Autokrate oko Srbije padaju sada već kao domine. Može li se talas slobode preliti i u Srbiju? Dobro, preterujem.

To što su Dodik i Izetbegović na netom završenim lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini izgubili Banjaluku odnosno Sarajevo, ne mora biti početak njihovog kraja. Ni to što je Orbán na lokalnim izborima izgubio Budimpeštu, ne znači nužno da ga uskoro više nećemo videti na čelu Mađarske. Pred Bosnom i Hercegovinom, kao i pred Mađarskom, dug je put da stignu tamo gde su već Makedonija, Kosovo i Crna Gora – demokratski preokret i mirna smena vlasti.

Pretnja po režim u Srbiji nisu samo promene u komšiluku. Krupna promena dogodila se i u zemlji koja se može videti kao svačiji globalni sused. Poraz Trumpa na izborima u Sjedinjenim Državama svakako je loš znak za režim s Vučićem na čelu (kao i za radikalne desničare širom sveta). Ima komentatora koji misle da se Amerika izvukla u poslednji čas iz čeličnog Trumpovog stiska. Oni veruju da bi u drugom mandatu, da ga je dobio, Trump – zajedno sa svojom administracijom slepih poslušnika i zaleđem (pokorene) Republikanske stranke – sigurno slomio kičmu američkih institucija. Nije se desilo.

Ako bi se režim s Vučićem na čelu sada okrenuo ka svojim nešto daljim uzorima u Poljskoj ili Turskoj – ni tamo ne stoje dobro stvari po autokrate. Erdoğan je, kao i Orbán, Dodik ili Izetbegović, na lokalnim izborima nedavno izgubio svoj veliki i prestižni grad – Istanbul. Dok se Jarosław Kaczyński, povlačeći konce države sa čela svoje stranke Pravo i pravda, očito preigrao i upetljao oko zakona o zabrani abortusa (kao što se Đukanović sapleo o – po svemu bespotrebni – zakon o slobodi veroispovesti), pa sad mora da se nosi sa talasom organizovanih i masovnih protesta tamošnjih slobodnomislećih žena i muškaraca.

Nesrećna Belorusija, sa Lukašenkom na čelu, priča je za sebe i ovde je možemo ostaviti po strani.

Dakle, ako je suditi po znakovima iz bliskog, evropskog i globalnog susedstva, Vučiću se loše piše. Pitanje je samo ima li Srbija kapacitet da se pridruži ovom svojevrsnom demokratskom domino efektu. Izjave Brnabić o Srbiji kao zemlji bez podela, gde se jednoumno i u velikoj većini glasa za vođu nisu merodavne. One samo pokazuju da je režim svestan šta se (sa svih strana) valja prema granicama Srbije i nemušto pokušava da na taj izazov odgovori. Šta kod nas stoji nasuprot režimu, kao prihvatljiva demokratska opcija?

Pre nego što o tome nešto kažemo, pogledajmo kako su stajale ili stoje stvari u nekima od pobrojanih zemalja. U Makedoniji, Crnoj Gori i Sjedinjenim Državama (jeste, zvuči groteskno ovaj niz) imali smo jake organizacije na strani opozicije. U Makedoniji i SAD – to su jake i masovne političke stranke. U Crnoj Gori – to je bila Srpska pravoslavna crkva. U Mađarskoj, te u Bosni i Hercegovini, kao i u Turskoj, na mesto jakih stranaka stale su široke opozicione koalicije. Više takvih koalicija u izbornoj utakmici u Crnoj Gori oslonilo se na Srpsku pravoslavnu crkvu. Izvesno je da se jedna takva koalicija upravo formira u Poljskoj oko (ženskog) prava na izbor.

Izlazak na ulicu je drugi bitan element. Izbornim pobedama opozicije u svim ovim zemljama prethodili su dugotrajni, uporni i masovni protesti. Ljudi su demonstrirali protiv režima u Crnoj Gori mesecima, a u Makedoniji i u Banjaluci praktično par godina. Amerikanci su takođe pre nego što su glasali protiv, otpor Trumpu i njegovoj administraciji pružili na ulici. Slično je bilo i u Turskoj i Mađarskoj. Pre brojanja glasova, opoziciono nastrojeni žitelji tih zemalja međusobno su se prebrojali na ulici i zaključili da je promena moguća.

Kontramiting režima u Srbiji kao odgovor na veliki protest opozicije iz 2019. stoga treba videti kao jasnu demonstraciju gole sile, ali i sile brojeva. Na opozicionih četrdesetak hiljada ljudi, režim je organizovano izveo preko sto hiljada svojih (sumnjivo dobrovoljnih) pristalica. Prekomerna upotreba gole sile protiv demonstranata u julu 2020. trebalo je da ima isto vaspitno dejstvo nad nepokornim žiteljima Beograda i Srbije. Slično se ponašao i Dodik u Banjaluci krajem 2018. prema pokretu Pravda za Davida, kada je brutalnom policijskom silom rasterao ljude sa ulice. Pored policije, demonstrante su kasnije gonili i sudovi. Ali, Stanivuković, novi gradonačelnik Banjaluke iz redova opozicije, imao je hrabrosti i umeća da (ugušene) zahteve sa ulice uprkos pritisku prevede u polje institucionalizovane političke borbe, što mu je na kraju i donelo pobedu na izborima.

Pored čvrstih organizacija i na ulici skovanih opozicionih koalicija, u svim ovim zemljama postojali su i manje-više slobodni mediji, mahom privatni. Što opet svedoči o kakvim-takvim ekonomskim slobodama u tim zemljama.

Sada možemo da podvučemo crtu. U Srbiji nema jake opozicione stranke. Jedina takva stranka mogla je biti Demokratska stranka, ali ona je razorena do temelja, što iznutra, što spolja po direktivi režima. Izlasci na ulicu su sporadični, i za sad nisu doveli do stvaranja širih koalicija. Umesto da od toga postane jača, posle svakog izlaska demonstranata na ulicu, opozicija izgleda slabije. To je neobična pojava. Delom, svakako na to utiče i podzemni rad režima. Ali, ima nešto i u tome što se ovde svaki izlazak na ulicu iz ugla opozicionih čelnika vidi kao prilika da se svaki od njih nametne kao vođa. Sloboda medija i od politike relativno slobodna ekonomija, pak, u Srbiji deluju kao nedostižni ciljevi. I to malo slobodnih medija što je preostalo, pod jakim je političkim i ekonomskim pritiskom režima.

Sve u svemu, deluje da se režim ogradio solidnim bedemima protiv talasa demokratije koji ga spolja zapljuskuju. Na to se može odgovoriti samo analogijom. Sve je bilo isto ili slično i u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Mađarskoj – a gledaj ih sad.

Peščanik.net, 17.11.2020.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)