- Peščanik - https://pescanik.net -

Talibani

Autorikša, Herat, Avganistan, foto: Konstantin Novaković

Ovi mladići potiču iz jednog drugačijeg sveta nego mudžahedini koje sam upoznao osamdesetih godina prošlog veka – kaže autor kultne knjige o talibanima, Pakistanac Ahmed Rašid. „Mudžahedini su znali svoje plemensko poreklo i sa setom se sećali napuštenih domova i dolina svoje mladosti, kao i starih avganistanskih legendi. Ovi mladi ljudi ne pamte svoju zemlju u miru. Oni se ne sećaju ni svoje plemenske pripadnosti, ni plemenskih starešina, ni suseda, ni etničke raznovrsnosti rodnih sela… Oni vole rat, koji je verovatno i jedino zanimanje koje im odgovara. A vera u mesijanski, puritanski islam… im je jedini oslonac koji njihovom životu daje neki značaj“.

Većina talibana rasla je bez oba roditelja, znači svakako bez majke, ali i sestre ili rođake, a seoske mule – koje su i same jedva znale da čitaju i pišu – objasnile su im da su žene iskušenje koje ih nepotrebno odvraća od služenja Alahu. U medresi su takođe učili o idealnom islamskom društvu koje je pre 1.400 godina stvorio prorok Muhamed i u takvo društvo želeli su da vrate Avganistan. Ovu ratnu siročad – iz vremena rata protiv „ruskih nevernika“ – školovala je pakistanska tajna služba i slala preko granice da se bore protiv muslimana koji, kako im je rečeno, nisu pravi muslimani.

Takav fanatizam lišen korena – jedna vrsta nametnutog islamskog kosmopolitizma – učinio je talibane uspešnijom oružanom silom od njihovih protivnika, duboko ukorenjenih u svoju sredinu. Iako po poreklu Paštuni, vođe talibana mogle su biti sasvim sigurne da njihovi borci neće podleći razornoj privlačnosti etničkih i plemenskih vrednosti, kojih se veoma teško oslobađala čak i avganistanska levica.

Talibanski pokret nastao je početkom 90-ih godina minulog veka, a prvi put se javno pojavljuje 1994. Pokret se dovodi u vezu sa najavom pakistanskih vlasti da kroz Avganistan otvore trgovački put ka centralnoj Aziji odnosno ranijim sovjetskim republikama: Tadžikistanu, Uzbekistanu i Turkmenistanu. I tako su mnogobrojni talibani regrutovani u Pakistanu, koji je opet negirao svoje tajne veze sa njima. Vremenom su im se pridružili i drugi muslimani, među kojima je bilo dosta Arapa.

Kada su ušli u zemlju, ratom izmoreno stanovništvo ih je često pozdravljalo sa osećanjem olakšanja; stanovnici većih gradova bili su izgubili veru u sve druge snage koje su, nakon povlačenja Sovjeta, ratovale za svoj račun. Kada su 1996. osvojili glavni grad Kabul i osnovali Islamski Emirat Avganistan, dobili su i podršku Paštuna, koji su bili razočarani dotadašnjim starešinama Tadžika i Uzbeka. Podršku im je donelo i uklanjanje korupcije u zemlji, otvaranje puteva za trgovinu, kao i to da nisu sarađivali sa dotadašnjim vlastima.

Da su doneli samo mir i hleb, talibani bi verovatno našli trajnu potporu u narodu. Ali, njihov cilj bila je islamska država u kojoj neće biti nikakvih „frivolnosti poput televizije, muzike (jer izaziva glavobolju i odvraća od studija islama), igara, filma“. Pod udar zabrana došle su i fotografije ljudi i životinja, statue, punjene igračke, internet, kasete, video, puštanje zmajeva, određene vrste sporta, šah, pa čak i sve stvari napravljene od ljudske kose. Devojčicama je bilo zabranjeno da idu u školu, a ženama da rade, ponegde i da idu u kupovinu. A na ulici su morale biti pokrivene od glave do pete, pa čak i da bešumno hodaju, naravno, uz pratnju muža ili rođaka. Muškarci su opet morali da nose bradu, ali ne i suviše dugu kosu, što je sve vrlo revnosno kontrolisala verska policija, tukući „po potrebi“ čak i strane državljane.

U gradovima Kabulu (1996. zatvorena su sva javna kupatila, jedina mesta gde je bilo tople vode), Kandaharu i Heratu žene nikada ranije nisu doživele takvu diskriminaciju; čak im je i medicinska pomoć bila strogo ograničena, budući da lekari nisu smeli ni da vide ni da dotaknu svoje pacijentkinje, a lekarkama je opet bilo zabranjeno da rade. Utvrđena je čak i lista imena koja su se morala davati novorođenoj deci.

I zakoni su islamizirani, pa su u skladu sa šerijatom javna pogubljenja i amputacija delova tela postali važeće krivično pravo. I to u celoj zemlji, osim njenog krajnjeg severa, gde je vladao Tadžik Ahmad Šah Masud (koji će stradati u atentatu septembra 2001).

Samo tri države – Pakistan, Saudijska Arabija i Arapski Emirati – priznale su Avganistan i njhovog vođu, jednookog Mulu Muhameda Omara (koji se nije slikao do svoje 39 godine) kao legitimnu vladu Avganistana. Ali, kako to ističe pakistanski književniik i pravnik Tarik Ali, bez vojne i finansijske potpore Islamabada, koji je opet dobijao pomoć od Vašingtona, talibani se ne bi mogli učvrstiti u Avganistanu. Sam Mula Omar, gospodar Kabula od vremena poslednjeg avganistanskog rata, bio je dugo na platnom spisku pakistanskog režima.

Inače, reč je o pripadnicima sunitskog islama, koji su pripadali hanefitskoj (jednoj od četiri pravne škole u islamu) i vahabitskom islamu. Vahabitski uticaj bio je veoma jak i otuda što su Saudijci finansirali kur’anske škole u Pakistanu iz kojih su izašli talibani. Kada su 2000. talibani odlučili da poruše čuvene Budine statue u Bamianu, sa Univerziteta u Komu, kao i sa Al-Azhara, stizali su apeli da se to ne čini „jer je islam tolerantan“. Međutim, jedna saudijska delegacija savetovala je talibanima da istraju u svojim namerama, što su oni i učinili. Verska ubeđenja talibana bila su ponekad čak i stroža od vahabitskih. Otuda je za Saudijca Osamu bin Ladena Emirat Avganistan bio bliži izvornoj vahabitskoj filozofiji nego njegova domovina. S druge strane, strogost avganistaniskih mula kritikovali su kako elitni islamski univerzitet Al-Azhar u Kairu, tako i onaj u šiitskom Komu. Za njih je to bilo svetogrđe proroka.

Talibani su, međutim, sledili svoje ciljeve; težili su federaciji islamskih republika koja bi, na čitavom području od Samarkanda do Karačija, donela „pax talibana“. Prihodi od trgovine drogom (čiji uzgoj i konzumaciju Kur’an, inače, zabranjuje) bili su dovoljni da tim novcem finansiraju kampanje na selu. No, talibani su želeli i pristup moru i nisu skrivali svoje ubeđenje da će im jednog dana dopasti čitav Pakistan, zajedno sa svojim atomskim arsenalom.

Posle 11. septembra 2001. SAD (iza čijeg je prvobitnog interesa za talibane stajala strategija naftovoda) su zatražile glavu Osame bin Ladena, što je Mula Omar odbio.

Još oktobra 1999. Avganistan je, zbog prisustva Bin Ladena i podrške koju je ovaj uživao u zemlji, pao pod udar američkih političkih i ekonomskih sankcija.

Podsetimo, u vreme rata protiv Sovjetskog Saveza pakistanska vojna obaveštajna služba ISI zamolila je Saudijce da pošalju jednog svog princa, koji bi u Avganistanu poveo borce u džihad. Na pakistansku granicu upućen je, međutim, Osama bin Laden, blizak kraljevskoj familiji (sin dvorskog arhitekte) i dovoljno bogat da vodi saudijski kontingent. Vremenom će postati jedan od najvećih finansijera islamskog ekstremizma u svetu. Među njegovim prvim akcijama, kao prozapadnog „borca za slobodu“, bio je napad na jednu mešovitu školu, koja je zapaljena, dok su njenom direktoru atentatori rasporili trbuh.

Da bi se izbegla nadolazeća katastrofa, i pakistanske vojne vlasti pokušale su da privole talibane na kompromis. Uzalud.

Kada su 7. oktobra 2001. SAD i Velika Britanija počele sa vazdušnim napadima na aerodrome, nakon čega su se vođe povukle u Pakistan, Osama bin Laden je pozvao na džihad protiv Jevreja i hrišćana. I talibani će od 2003. iz Pakistana voditi terorističke vojne akcije protiv demokratske islamske Republike Avganistan, kao i protiv međunarodnih trupa (ISAF) stacioniranih u ovoj zemlji. A žrtava je najviše bilo među civilnim stanovništvom; 2009. i 2010, kako svedoči jedan izveštaj Ujedinjenih nacija, među poginulima je bilo više od tri četvrtine civila, pa su organizacije za ljudska prava potakle Međunarodni krivični sud u Hagu da istraži sistematske ratne zločine talibana. I za religijske vođe bilo je to ogrešenje o islamsku etiku. Predstavnici Ujedinjenih nacija su masakre izvršene između 1996. i 2001 – a bilo ih je čak 15 – uporedili sa etničkim čišćenjima za vreme rata u Bosni.

Jedan izveštaj Londonske škole ekonomije (iz 2010) ističe da pakistanska tajna služba vodi „oficijelnu politiku“ potpore talibana; finansira ih i obrazuje iako je zvanično zemlja u NATO paktu, odnosno Pakistan, čini se, igra duplu igru čudnovatih razmera, a radi sticanja uticaja u regionu.

Međutim, iznenada (od 2011) dolazi i do prvih direktnih pregovora sa talibanima, a najpre je to učinila Amerika.

Potom (2013) talibani otvaraju i svoj biro u Kataru (Doha) sa istaknutom talibanskom zastavom. U strahu od islamske države i Rusija će uskoro podržati pregovore s talibanima. Razmatra se i isporuka oružja do koje je došlo, kako izveštava al-Jazeera, 2017. godine. Rusija je nastojala, zajedno sa Kinom i Pakistanom, i da se predstavnici talibana skinu sa međunarodne liste sankcija.

I tekuću godinu obeležili su pokušaji pregovora s talibanima od strane Rusije i Amerike.

Inače, reč TALIBAN je (kako čitamo u nemačkom Malom islamskom leksikonu, Beck, 2001) arapsko-persijska i znači „oni koji traže, tragaju“ odnosno „studenti islamskih nauka“, pa dalje „naziv u Avganistanu vladajuće fundamentalističke grupe“.

Ovim imenom oni su se, u stvari, distancirali od partijske politike mudžahedina i signalizirali da se smatraju pokretom koji će očistiti zemlju, a ne vladajućom partijom. Po mišljenju veoma kompetentnog Ahmeda Rašida, talibani (posle Crvenih Kmera najtajanstveniji politički pokret na svetu) su islamskom fundamentalizmu nadolazećeg veka dali novo lice i novi identitet, koji oštro odbacuje svaki kompromis i svaki politički sistem koji se razlikuje od njihovog.

Peščanik.net, 01.11.2019.

Srodni link: Olga Zirojević – Afganistan

AVGANISTAN
NAŠ TERORIZAM