- Peščanik - https://pescanik.net -

Tita boli noga

Foto: Predrag Trokicić

Lako je u dobru dobar biti. Pa ipak ova vlast to nije bila. Zamislite tek kakva će biti sad kad nije dobro.

A bilo je baš dobro. Deset godina bez spoljnih i unutrašnjih pritisaka, deset godina bez suprotstavljenih mišljenja, deset godina bez opozicije. Niko nas nije napadao, niko nam nije pretio iako su vladini mediji svakodnevno objavljivali razne nepogode koje su se nadvijale nad malenom ali jakom Srbijom. Istovremeno najveći deo te malene ali jake Srbije nije mogao da vidi drugačije vesti jer su nevladini mediji bili i onemogućavani i satanizovani. Opoziciju takođe nismo mogli da čujemo, a kad ju je i bilo na nekoj televiziji ili u skupštinskoj sali zaglušio bi je hor narikača i pljuvatora. Ono jedno jedino „spuštanje reglera“ predstavniku vlasti u jednoj jedinoj TV emisiji izazvalo je takvu salvu pretnji da više nikome nije palo na pamet da utišava ometače. Štaviše, dodeljeni su im i megafoni da nesmetano ometaju i ulične skupove.

Ni institucije nisu bile tu da makar oponiraju vlastima ako već ne mogu da ih spreče. Jednostavno nisu vršile svoju dužnost dok vlast jeste vršila krivična dela. Krala naveliko, a ako bi nekoga zbog toga i sklonili vraćao bi se na mala vrata, ako bi nekoga i optužili, sud bi mu progledao kroz prste. Mediji su bili tu da oblate svedoke, a službeni „navijači“ da ih uklone.

Nisu se mešale ni međunarodne institucije. Tek jedno ili dva iznuđena hapšenja, samo da se ometu utabani putevi droge, dok su kriminal i korupcija koji ometaju samo naše živote ostavljani da cvetaju hiljadama cvetova.

Da, deset godina vlasti, deset godina bezvlašća.

Ali su se sada stvari izmenile. Sedenje na četiri stolice, dobro – tri stolice i jednoj Trampovoj hoklici, koje nam je vlast predstavljala kao baškarenje u četiri udobne fotelje od kojih su dve za podržavanje u evrointegracijama a dve za podržavanje u kosovodezintegracijama, pretvorilo se u igru muzičkih stolica. I vlast nije čula da je muzika prestala niti vidi da su svi već posedali i da nije ostalo nijedno slobodno mesto.

Čovek koji nam se poverio da nije razumeo posledice pada berlinskog zida sada je u prilici da ne razume posledice ratnog pohoda Rusije. Tačno, bilo je u međuvremenu i drugih ratnih pohoda (pa i na nas) i drugih ratnih pohađača (među njima i mi) ali se zbog njih svet nikada pre nije ovoliko uzvrpoljio. Možemo to nazivati nepravdama ali ne možemo izmeniti. I nije tačno da smo „uvek bili na pravoj strani“. U vreme Miloševića čak smo i u rusko-ruskom sukobu za vlast zauzeli pogrešnu stranu, a da i ne pominjem podršku sadašnjeg predsednika („jer sam pametan“) američkim kandidatima koji su gubili izbore.

Da li je predsednik Srbije barem razumeo da nema ni Jugoslavije ili i to treba da mu se saopšti izokola?

Peščanik.net, 13.06.2022.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)