Davno, gotovo da se ne mogu sjetiti godine, moj otac me poveo sa svojom firmom na ekskurziju u Drvar. Važna napomena je – stari je radio kao policijski inspektor – cijeli autobus je bio pun policije. Šofer, ohrabren sastavom tima u autobusu, nije poštovao ograničenja te je put prolazio brzo i uzbudljivo. Improvizovani desant na Drvar je bio razlog našeg putovanja. Bila je to odlična prilika da se u svom sjaju pokaže tadašnje stanje jugoslovenskih RV i PVO jedinica. Bivši partizani su svuda uokolo pričali svoje ratničke priče sjećajući se kako su spasili Vrhovnog komadanta u operaciji Konjićev skok.
Avioni su nesmiljeno štemali zvučni zid iznad naših glava, padobranci su padali na sve strane, a helikopteri su po nebu izvodili razne vratolomije. Nije bilo Borisa Dvornika i Bate Živojinovića da ih skidaju. Drvar je po povratku bio tema moje pisane vježbe, ali ne i teksta koji čitate. Naime, nekim čudnim putevima, prvo smo svratili u Jajce.
Jajce je bilo obavezna lekcija svih školskih knjiga. Trenutak kada je Boško Buha rekao sada već legendarnu rečenicu da ne zna pričati nego bacati bombe mi je dugo bio zagonetka. U samom Jajcu je bio muzej koji, kako su nam tada rekli, nije taknut od Drugog zasjedanja AVNOJ-a, sa sve Titovom foteljom. Pored muzeja, Pliva je pravila prekrasan vodopad, pričajući priču mnogo stariju od nas malih, stariju čak i od Tita i AVNOJ-a.
Malo mjesto u kom je nastala tadašnja Jugoslavija (nekom sad svetinja, nekom tamnica naroda) djelovalo je lijepo, pitomo i lijeno. Doslovno sam poznavao svaku ulicu ovog gradića, jer smo u okviru modelarske sekcije pravili maketu Jajca za takmičenje u republičkom školskom kvizu, živopisno nazvanom „Titovim stazama revolucije“. Zvuči nevažno, ali nije. A kazaću vam i zašto: pravili smo Jajce onako kako smo mi mislili da je izgledalo tog 29. novembra 1943. godine, kada je nastala naša tadašnja domovina Jugoslavija.
Da bi dočarao grad koji je netom prije mitskog zasjedanja AVNOJ-a bio poprište ratnih sukoba, naš nastavnik je izmislio originalan način kako da dočara pepeo po zapaljenim kućama. Naime, angažovao je pušače iz modelarske sekcije da puše iznad makete grada i istresaju pepeo po njemu. Ova informacija se brzo širila tako da je modelarska sekcija naprečac imala veliki broj polaznika. To je bila jedina učionica u kojoj su se učenici tjerali da puše. Natjerani Srbi, Hrvati i Muslimani tako su zajedno pušili iznad Jajca i posipali pepelom po glavi učesnike AVNOJ-a, ničim ne sluteći da će simpatična maketa desetak godina kasnije predstavljati stvarni izgled ovog grada.
Moje školsko iskustvo i modelarska imaginacija je posjetom Jajcu, bar sam tako mlad i naivan mislio, bila zaokružena i kompletna. Od tada sam kraj Jajca samo prolazio na putu ka Hercegovini i moru.
U ratu iza nas, Jajce je bilo svačije i ničije. Svaka od zaraćenih strana je bila u prilici da ga ima. Svaka ga je ostavila srušenog i posutog pepelom na svoj način. Sada u gradu većinom žive Bošnjaci i Hrvati, miljama daleko od primjene bratstva i jedinstva proklamovanog odlukama legendarnog AVNOJ-a. Rijetke su prilike kada su na ulicama zajedno. Srba ima tek u tragovima, prije rata ih je bio pristojan broj. Razlog tome treba tražiti i u činjenici da su u ratu u jednom periodu Srbi bili jedini stanovnici ovog nekada multietničkog grada.
Djeca u školama pod jednim krovom uče dva različita nastavna programa i već sada se dijele i uče da budu dobri pripadnici svojih naroda. Hotel iz socijalističkih vremena uspješno je sačuvao svoj predistorijski izgled. Jajčani kažu da je prije rata bio prepun, kao i kampovi nadomak grada. Turisti su dolazili sa svih strana. Priroda nije štedjela dijeleći ljepotu Jajcu i okolini. Naše je bilo samo da je sačuvamo, a ni to nismo bili u stanju. Oko Plivskog jezera je gomila kuća napravljenih bez dozvole, pa vam ne treba mnogo prljave mašte da shvatite gdje odlaze otpadne vode. Kažu i da su vodopadi prestali da postoje tugujući za Jajčanima i da su potekli tek kada je život ponovo došao u grad. Ja ipak mislim da to ima veze sa kanalizacijom, ali hajd sad. Neka patetike, ljepša je od logike.
Sjetio sam se svojih drugara iz modelarske sekcije koje i danas ponekad susretnem virtuelno. Većina ih je u Americi i žive živote u kojim nije previše bitno ko si i šta si. Ponovo puše i kafenišu zajedno, gdje još nije zabranjeno. Gledajući televizor ubrzo sam i zaspao u fotelji, jako sličnoj onoj Titovoj iz muzeja AVNOJ-a.
Usnih.
Kao, neki autobus pun policajaca obučenih u košulje sa motivima leptirića i medvjeda-meda, onih na pidžamicama malih i neiskvarenih. Pričaju viceve i klibere se. Naš nastavnik iz modelarske mota duvan i sjedi naprijed sa vozačem koji ga očito ne razumije, Portorikanac je ili tako nešto. Vozač je ljut jer iznad autobusa leti labud i kaki mu po šajbi. Brisači to razmažu pa se slabo vidi. U autobusu je i kompletna moja modelarska sekcija. Maketa Jajca se polomila i sada svako čvrsto drži svoj komad. Meni dopao vodopad koji kako put traje sve više poprima falusni oblik.
I odjednom smo stali pored nekih velikih vodopada i izlazimo iz autobusa. Portorikanac je zadovoljan jer vodopad mu je oprao šajbu. Policajci su odjednom u uniformama. Nikola Tesla nedaleko od nas lista neku kamenu knjigu koja mu je na koljenima i shvatih da smo valjda na Nijagarinim vodopadima. Iako su listovi od kamena, on ih čita sa lakoćom.
Mi se slikamo digitalcima, blicaju ko ludi. Dajemo aparate nekim Japancima da nas uslikaju sve zajedno, a oni neće nego nas slikaju svojim aparatima. Kažu poslaće nam slike. Kako, mislim se. Gledamo vodopad i neko iz sekcije reče, sada nisam siguran da li Srbin, Hrvat ili Bošnjak, ali se jasno čulo: „Jebote, kakav bi ovdje bio AVNOJ.“
Iz arhive 6yke, 29.11.2012.
Peščanik.net, 30.11.2012.
JUGOSLAVIJA