- Peščanik - https://pescanik.net -

Tramp je američki proizvod

Foto: Peščanik

Američki predsednički izbori 2020. značajan su argument protiv popularne predstave o tome da je Donald Tramp lakej ruskog predsednika Vladimira Putina. Čak i ako Tramp na kraju izgubi, njegov učinak – osvojio je milione glasova više nego 2016 – sugeriše da je reč o majstoru propagande, pa je Putin taj koji bi tu imao šta da nauči. Zapravo, Trampova kampanja laži mogla bi da posluži kao novi model po kom neuspešne demokratije (i autokratije koje se izdaju za demokratije) biraju svoje vođe u 21. veku.

Ne može se poreći da je Tramp vešt korisnik društvenih medija, gde pothranjuje sumnju u utvrđene istine beskrajnim nizovima polu-smislenih fraza ukrašenih emotikonima, dok istovremeno blati svoje protivnike i divi se sam sebi. Ta digitalna crna magija – koju vodeće platforme društvenih medija, kao i Foks mreža, vredno promovišu u interesu profita – postala je ključni faktor Trampovog „liderskog“ stila. Budući da mu je popularnost na zalasku, ruski predsednik bi mogao početi da ga oponaša.

U pozadini Trampu svojstvenih metoda samopromocije i podrivanja demokratije je vešta primena propagande izbegavanja svake odgovornosti. Naravno, nijedan autokrata na svetu nije početnik u manipulaciji javnim mnjenjem. Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan se svojim građanima ukazuje preko niza holograma, kao Alah, na više skupova istovremeno. Indijski premijer Narendra Modi nosi specijalne sakoe na kojima su pruge ispisane njegovim imenom. Svi smo videli Putinove razgolićene foto sesije sa konjima.

Tramp ih je, međutim, sve prevazišao svojim pristupom propagandi u savremenoj, sveobuhvatnoj formi ere „post-istine“. On razvija političku kulturu u kojoj se svaka debata, razgovor ili događaj usmerava na emocije i razdvaja od objektivne informacije. Ovde nema čarobnjaka koji se krije iza zavese. Tramp je mađioničar na sred bine pred tek nešto manje od polovine Amerikanaca koji više vole iluziju od stvarnosti.

Dobar primer je Trampov uspeh u smanjivanju podrške hispanoameričkih birača za Džoa Bajdena. Na Floridi je Tramp uspeo da obmane deo te populacije (kao što je već učinio sa siromašnim belcima) i uveri ih da im je on jedina ekonomska nada. Koristeći jaz između progresivne i levice centra u Demokratskoj partiji, Trampova kampanja je ciljala značajnu populaciju kubanskih i venecuelanskih imigranata u okrugu Dejd mračnim prikazivanjem Bajdena kao trojanskog konja „socijalizma“, računajući na njihovu duboko ukorenjenu mržnju prema režimima u Havani i Karakasu.

Mada je Bajden osvojio većinu hispano glasova u toj državi, Tramp je uspeo da ubedi značajan segment stanovništva da je on jedini koji će se zalagati za oslobađanje Kube i Venecuele. Pozivajući se na politiku harmonizacije odnosa sa Kubom iz vremena Obamine administracije, Trampova kampanja je sugerisala da će Bajden izdati kubanske Amerikance u korist vlade ovog izolovanog ostrva.

Tramp je majstorski pothranjivao bes i ogorčenost među belim stanovništvom – posebno u niže obrazovanim slojevima – često tvitujući izjave koje zvuče kao podsticaj na nasilje prema Afroamerikancima, političarima iz Demokratske stranke i službenicima izbornih tela. Time što uporno „izgovara glasno ono što mnogi misle“, Tramp je milionima belih Amerikanaca dao dozvolu da postupaju po svojim najnižim porivima.

On je takođe oslobodio svoje pristalice tereta naučnih činjenica i racionalnog rasuđivanja. Zahvaljujući Trampu, samo u Sjedinjenim Državama vlada sumnja u potrebu nošenja maski i držanja fizičke distance tokom pandemije. Samo u Americi se preduzimanje neophodnih mera za zaštitu sebe i svojih bližnjih vidi kao znak slabosti ili „socijalizma“. Virus je tu istovremeno „podvala“ i stvarna pretnja za koju je odgovorna Kina. Nema veze to što se Trampova administracija u borbi protiv pandemije pokazala najgorom na svetu, ostavljajući za sobom gotovo 240.000 smrtnih slučajeva (za sada).

Naravno, svi političari su skloni da krive druge za svoje neuspehe. Sovjetski Savez je svoju očiglednu propast pripisivao korumpiranoj želji građana da nose američki džins i slušaju američki džez. Umesto da se pozabavi vlastitim neuspesima posle izbora 2016, Demokrate su svu krivicu za poraz Hilari Klinton prebacile na Putina i rusko mešanje u izborni proces. Kao što SAD nisu uništile Sovjetski Savez, već je sovjetski sistem uništio sam sebe, tako ni Kremlj nije izabrao Trampa, nego američki birači.

Posle izbora 2020. ova elementarna činjenica postala je još jasnija. Uprkos predviđanjima „plavog talasa“ koji će zbrisati Trampovu vladavinu korupcije, laži i nesposobnosti, rezultati u odlučujućim državama pokazali su vrlo tesnu razliku, dok su mnogi njegovi pomagači iz Kongresa ponovo izabrani – a neki republikanci su čak osvojili i mesta u Predstavničkom domu. Ispada da gotovo polovina američkog društva više voli Trampov antidemokratski stil podela, nego Bajdenove pozive na stručnost, iskustvo i pristojnost.

Pišući o Americi 1986, francuski filozof Žan Bodrijar govori o „hiper-realnosti“ u kojoj se mit, performans i simulacija ne razlikuju od stvarnog sveta. Trampova sanjarska, nostalgična vizija u kojoj je Amerika „ponovo velika“ oslanja se upravo na tu vrstu epistemičkog kolapsa. Tramp je kralj hiper-realnosti „post istine“, dočaravajući svet u kom su njegove pristalice žrtve raznih zavera i zlih namera usmerenih protiv njihovog načina življenja, od čega ih samo Tramp može spasiti.

Naravno, svi ljudi imaju mračne želje, ali većina nikada neće pokušati da ih ostvari. Moglo bi se reći da je upravo ta suzdržanost ono što definiše civilizovanu osobu. Tramp je ubedio desetine miliona Amerikanaca da prihvate svoje unutrašnje demone – dođavola s istinom, pristojnošću i demokratijom. Nihilizam je obuzeo društvo, a za to Amerikanci nemaju koga da krive osim sebe same.

Project Syndicate, 06.11.2020.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 18.11.2020.

TRAMPOZOIK