- Peščanik - https://pescanik.net -

Trgovina i zaštita

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Izbori su doneli jednu novinu: nema više svakodnevnih napada na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, mada ne nedostaju izričiti ili prećutni napadi na politiku približavanja ovoj trgovačkoj i političkoj zajednici.

Ali, napisa o tome kako je Sporazum uništio srpsku privredu i, naravno, nastavlja da je uništava – nema, što ne znači da ih neće biti u budućnosti. Ima, doduše, napisa o tome kako bi članstvo u Evroazijskoj uniji podstaklo srpsku privredu i čak dovelo do neviđenog rasta. Da li ovo drugo iz jednog ili drugog razloga smanjuje kritiku slobodne trgovine sa Evropom, teško je reći. Svejedno, u vreme kritike globalizacije, slobodne trgovine i rastućeg poverenja u protekcionističke mere, možda ima smisla postaviti pitanje o tome čemu služi ili čemu bi trebalo da služi trgovačka politika?

Najpre, teorijski posmatrano, instrumenti privredne politike su supstitutivni. Ono što se može postići fiskalnom politikom, može se postići i monetarnom, a što se može postići politikom kursa, može se postići i carinama i drugim merama trgovačke politike. Tako da ako je jedan instrument nedostupan, mogu se koristiti drugi. Recimo, ako zemlja vodi politiku fiksnog kursa, ona može da koristi poreske instrumente ili instrumente trgovačke politike kako bi postigla željeni cilj. Na osnovu toga se može ekonomisati merama privredne politike. Nije neophodno koristiti sva sredstva kako bi se postigao jedan, recimo, trgovački ili industrijski cilj, a nije dakako ni potrebno biti bezrazložno skroman u tome čemu se teži – više je ciljeva dostupno ako se svakome pridruži odgovarajuće sredstvo.

Uzmimo, primera radi, da se želi smanjenje trgovačkog deficita, što je svakako bio i ostao problem srpske privrede. Potrebno je povećati izvoz ili smanjiti uvoz ili i jedno i drugo. Jedan predlog bi mogao biti da se štiti domaće tržište carinama i da se podstakne izvoz subvencijama. U izvesnom smislu, porez na dodatu vrednost igra tu ulogu, no kako ga koriste sve zemlje, efekat je verovatno da se s vremenom te mere potiru. Naravno, moguće je dodatno povećanje ovog ili sličnih poreza, kao uostalom, recimo, uvođenje većih carina. Alternativno, kurs bi mogao da oslabi. Uvoz bi postao skuplji, a na izvozu bi se zarađivalo više, u domaćem novcu. To su, dakle, supstitutivni instrumenti. Kako je režim kursa, bar nominalno, fleksibilan, nema potrebe uvoditi dodatne mere trgovačke politike, bar kada je reč o cilju uravnoteženja trgovačkog bilansa.

Kako stoji stvar sa podacima o kretanju uvoza i izvoza posle potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju? Tu bi trebalo imati u vidu i druge sporazume o slobodnoj trgovini, kao što su CEFTA i ugovor sa Rusijom. Ne ulazeći u pojedinačne efekte, jasno je da je ukupni izvoz robe u evrima 2015. povećan u odnosu na 2008. za otprilike tri četvrtine, a usluga za više od pedeset odsto, dok je uvoz robe tek 2015. gotovo dostigao nivo iz 2008, dok je uvoz usluga nešto povećan. Takođe, dalja liberalizacija stranih ulaganja, koja je takođe deo Sporazuma, nikako nije dovela do njihovog povećanja u odnosu na priliv koji je bio karakterističan za period pre stupanja tih sporazuma na snagu. Ova kretanja uvoza i izvoza nisu naravno samo posledica značajne devalvacije dinara, ali ne može se reći da ona nije na njih uticala. Mogle su se povećati i carine, ali koji bi tačno bio cilj takve mere?

Kritičari liberalizacije trgovine sa Evropom takođe su ukazivali na gubitke u poreskim prihodima. Obično se pretpostavlja da su poreski prihodi usklađeni sa rastom proizvodnje, što će reći da je njihov procenat stabilan u odnosu na BDP. Ukoliko bi se gubilo na poreskim prihodima zbog smanjenja carina, taj bi procenat trebalo da je manji nego u vreme dok su carine bile na snazi. I zaista, do određenog pada prihoda došlo je, pre svega u 2009. u odnosu na 2008. Kasnije fluktuacije su od manjeg značaja. Razlog za pad u 2009. je pre svega posledica velikog pada uvoza jer je tada uticaj Sporazuma mogao samo da bude veoma mali (jer je liberalizacija, to jest smanjenje carina, sprovođena postepeno u periodu od šest godina). Ovo ukazuje na nedostatak carine kao fiskalnog instrumenta, što se redovno zanemaruje u kritikama liberalizacije. Naime, rast prihoda od carina, pri njenom datom nivou, zavisi od toga raste li uvoz ili se smanjuje. Zemlje koje zavise od carinskih prihoda imaju interes da povećavaju uvoz jer je on njihova poreska osnova. Tako posmatrano, carina nije dobar fiskalni instrument ne samo zato što je osnova nestabilna već i zato što je interes fiskalnih vlasti da uvoz raste, ili da se carine povećavaju, ili i jedno i drugo. Povećana zaštita, ako je motivisana potrebama budžeta, zapravo ugrožava spoljnotrgovinsku stabilnost.

Koji je privredni cilj za koji je trgovačka politika valjan ili adekvatan instrument? U osnovi, neki ciljevi industrijske politike mogu da opravdaju upotrebu mera zaštite. Ne, recimo, kako bi se očuvala već postojeća industrijska proizvodnja, koja nije konkurentna, već ona koja je eventualno u nastanku. Jer, može biti potrebno da se obezbedi početno domaće tržište za određeni obim proizvodnje kako bi se potom zaštita uklonila i izdržala domaća i konkurencija na stranom tržištu. Subvencije pak, da bi se podstakao izvoz, posebno proizvodnje koja nema domaću tražnju, kontraproduktivne su jer ne samo što garantuju profite, a oni su naknada za rizik, već i zato što se tom nekonkurentnom proizvodnjom subvencionišu strani potrošači.

Trgovačka politika, dakle, ima veoma ograničenu oblast primene i uglavnom može da bude privremeno korisna kao sredstvo razvojne politike. Za sve druge ciljeve postoje bolja sredstva.

Novi magazin, 25.07.2016.

Peščanik.net, 25.07.2016.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija