- Peščanik - https://pescanik.net -

Tri države i pet reka

Tela ubijenih Prijedorčana nesrpske nacionalnosti pronađena su na 501 lokaciji, u 73 masovne grobnice i 3 države – BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Nosilo ih je 5 reka – Sana, Una, Sava, Dunav i Vrbas. Mirsad Duratović je preživeo Omarsku i rat, 47 Duratovića nisu. U leto 1992. u napadu srpskih snaga na selo Bišćane ubijeno je 250 civila. Mirsadu Duratoviću su ubijeni 15-ogodišnji brat, otac, baba i deda, a on je kao 17-ogodišnjak zatočen u logoru Omarska. On je prvi logoraš nesrpske nacionalnosti kome je Republika Srpska 2021. priznala status žrtve ratne torture. Danas je predsednik Skupštine grada Prijedora. Realizovano u saradnji sa forumZFD-om.

Svetlana Lukić: Kakvo je ovo mezarje, ko su ljudi koji su ovde sahranjeni?

Mirsad Duratović: Lokalitet je šehitsko mezarje Kamičani, naselje Kozarac, opština Prijedor. Ovdje su pokopani ljudi koji su ubijeni u ljeto 1992. godine, i koji su sa šireg područja naselja Kozarac. Ovakvih mezarja ima još 6 na području opštine Prijedor, i na njima su takođe ukopani ljudi koji dolaze sa tih područja. Svi su ubijeni u ljeto 1992. godine. Na širem području Kozarca ubijeno je blizu 1.300 civila nesrpske nacionalnosti. Još uvijek nisu svi ekshumirani, nisu svi pronađeni, ali će na kraju svi naći svoj konačni smiraj u ovome ovdje mezarju. Ovdje ima sad preko hiljadu ukopanih civila.

Svetlana Lukić: Tog leta 1992. godine, šta se dešavalo sa vašom porodicom?

Mirsad Duratović: U proljeće, u maju 1992. godine, kada je sve krenulo ovdje u Prijedoru, ja sam imao 17 godina. Živio sam u četvoročlanoj, tipičnoj, da kažem, tada jugoslovenskoj radničkoj porodici. Otac je radio u Komunalnom preduzeću Prijedor, majka je bila domaćica, živjeli smo u jednom skromnom domaćinstvu. 20. jula, kada su srpske vojne i policijske snage po nalogu tadašnjeg Kriznog štaba opštine Prijedor izvršile akciju etničkog čišćenja mog sela, mi smo bili u svojoj kući. Vojska je došla I izvela nas iz kuće. Odmah nas je razdvojila u tri grupe, žene i malu djecu vratila je u našu porodičnu kuću a nas četvoricu maloljetnika, mene, brata, brata od strica i još jednog maloljetnika, od komšije dijete, uzeli su kao živi štit, pošto je naša kuća na samom ulazu u selo. Nas je povela kao živi štit kroz celo selo. Oca, njegovu braću i tog komšiju odveli su u šumu i strijeljali. Mog djeda i baku su ubili kod njihove porodične kuće a moja strina je ubijena u našoj porodičnoj kući, u dječijoj sobi. Pretresali su kuće, izvodili su ljude, ubijali pred našim očima. Neke su poveli, zajedno sa nama, ka centru sela. Kada smo došli u centar sela brata je vratilo kući i rođaka, i oni će biti ubijeni na putu do kuće, a mene i ove druge je strpalo u jedan autobus i povezlo nas negdje. Mi nismo znali tad ni gdje nas vozi ni zašto nas vozi.

Dovelo nas je u logor Keraterm. Tu nije bilo mjesta, bio je već pun. Odvezlo nas je u logor Omarska. Tu sam bio zatočen, ispitivan, fizički i psihički zlostavljan, odnosno pretučen. Iz logora Omarska deportovan sam u logor Manjača, to je vojna kasarna, vojno poljoprivredno dobro iznad Banja Luke. Sa Manjače deportovan ovde ponovo nazad u Prijedor, u logor Trnopolje. Iz logora Trnopolje izašao, pušten u Prijedor i onda zatvoren u Sportskoj dvorani Mladost u Prijedoru, odakle sam krajem septembra 1992. godine sa jednim konvojem prognanika izašao za Travnik.

Vi ste danas mogli u logoru Omarska vidjeti 432 imitacije nadgrobnih spomenika sa imenima do sada registrovana 432 ubijena logoraša u logoru Omarska. Međutim, broj je veći jer, kao što smo rekli, logoraši iz Omarske su prebačeni na Manjaču, pa su sa Manjače neki prebačeni u logor Batković kod Bijeljine, neki su tamo ubijeni, drugi su prebačeni u logor Trnopolje pa su iz Trnopolja prilikom deportovanja prema Travniku, ubijeni na Korićanskim stijenama. Neki su ubijeni na području susedne opštine Sanski Most. Znači, mi govorimo o 432 ubijena logoraša koja su do sada identifikovani, ali broj ubijenih logoraša logora Omarska je znatno veći. Mi smo i danas imali tri porodice koje su došle i prijavile da su njihovi članovi porodice ubijeni u logoru Omarska, ali mi nismo imali te podatke, tu evidenciju, tako da će potrajati još vremena dok mi utvrdimo konačne brojeve, ako ikada i uspjemo utvrditi stvarne brojeve ubijenih logoraša logora Omarske.

Svetlana Lukić: Videla sam da ljudi nose majice sa brojem 3176 Prijedorčana koji su ubijeni. Među njima je 102 dece. Kako su ta deca stradala? Ubijena?

Mirsad Duratović: Pa djeca su ubijena na različitim lokalitetima, ubijana su kod svojih kuća, ubijana su, evo, i u logorima, ubijana su u tim nekim izbjegličkim zbjegovima. Ja sam sad rekao, evo, za dvoje djece kako su ubijeni. Znači, moj brat i brat od strica su ubijeni nakon što su korišteni kao živi štit, i ubijeni su na jedan jako svirep način koji ne bih htio sada da opisujem ovdje, ali ta ubistva nisu bila ono što smo mi imali priliku, recimo, da gledamo na televiziji u nekim partizanskim filmovima kada Njemci postroje ljude i strijeljaju ih. Ovdje toga nije bilo. Ja sam svjedočio određenom broju ubistava i nijedno ubistvo nije bilo na taj način. Izjave svjedoka drugih ubistava koje sam slušao, takođe nisam dobio nijednu informaciju, nijedan opis takvog načina strijeljanja. Znači, nad žrtvama se iživljavalo do posljednjeg momenta, do poslednjeg njihovog daha života.

Djeca su ubijana zajedno i sa svojim roditeljima, i bez svojih roditelja. Imamo jednu veću grupu djece koja je strijeljana sa svojim roditeljima u naselju Zecovi ovdje kod Prijedora, i ti posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni. Znači, zločin se nastavio i nakon samog ubistva. Tijela ubijenih Prijedorčana su ekshumirana na 501 lokaciji u 10 opština, u tri države, između ostalog i u Srbiji; da su tijela Prijedorčana nosile 5 rijeka: Sana, Una, Sava, Dunav i Vrbas. Otkud tijela Prijedorčana u 10 opština? Znači, tadašnja struktura vlasti koje su organizovale zločin i etničko čišćenje nisu pokušale Prijedor očistiti samo etnički od živih, nego i od mrtvih. Zamislite da i iz Prijedora iz logora Omarska vozite jedan ili dva autobusa sa 124 logoraša u neku susjedu opštinu, u neku šumu gdje ima neka jama, za koju zna samo par nekih lokalnih mještana, organizujete prijevoz, organizujete pratnju, organizujete nekog ko će čuvati, organizujete nekog ko će gore pobiti… znate kolika je tu logistika, organizacija potrebna da bi vi sakrili 124 tijela negdje gore. Pa odvezete na planinu Vlašić blizu 200 logoraša pa ih strijeljate nad nekom provalijom, pa minirate to da sakrijete tijela. Znači, Prijedor se čistio ne samo od živih, nego i od mrtvih.

Mi tragamo, još uvijek, za oko 500 identiteta u Identifikacionom centru ovdje u Sanskom Mostu gdje se vrši identifikacija posmrtnih ostataka. Imamo određeni broj tijela koja još uvijek nismo identifikovali, iako su uzeti uzorci DNK, što znači da nema preživjelih članova porodice, ili nismo došli do njih, koji bi dali krv da bi se uradila identifikacija. Ali kažem, još uvijek tragamo za oko 500 identiteta ubijenih Prijedorčana od ovih 3.176 koje smo, evo, do danas identifikovali, upisali sa matičnim brojevima i svim. A znate kako je, vi možete napraviti upis u registar ubijenih samo na osnovu podataka koje je dala porodica, a imamo porodice… evo, kod mene u selu imamo: otac, majka i sin su ubijeni, ćerka je živjela i radila u Hrvatskoj prije rata. Ona je umrla i za nju ne znamo ni gdje ni kad, ni… Uglavnom, niko za nju ne zna već 30 godina, i bukvalno nema ko da da podatke za tu porodicu. Mi znamo da su nestali, mi je vodimo u nekim svojim internim evidencijama ali u neki zvanični popis još uvijek je ne možemo staviti.

Ali 3.176 je do danas identifikovanih, znači sa imenom, prezimenom, matičnim brojevima i naravno, sa svim onim ostalim podacima, mjestima ubistva i ako su ekshumirani, mjesto ekshumacije, mjesto ukopa… Prijedorčani su radili na toj izradi baze podataka više nego bilo koja druga opština u Bosni i Hercegovini, nebitno o kojem entitetu da se radi. Iako možemo čuti izjave da taj broj nije toliki, da zločini nisu bili toliki, još uvijek se nije našao niko da kaže: ne, ova fotografija, ovaj čovijek nije iz Prijedora, nije ubijen u Prijedoru, nije ukopan ovdje, u Kozarcu il u nekoj drugoj lokaciji.

Svetlana Lukić: Veliki broj ljudi je osuđen za zločine u Prijedoru. Da li je neko od njih pušten na slobodu, puno vremena je prošlo, pa se sada šeta po Prijedoru?

Mirsad Duratović: Prijedor ima najveći broj donesenih pravosnažnih presuda za ratne zločine počinjene u jednoj opštini. Prijedor drži taj neslavni rekord po tom broju, ali sve zahvaljujući Prijedorčanima koji su preživjeli, koji su svjedočili, koji su se potrudili da se odazivaju i da svjedoče. Zahvaljujući tim činjenicama, mi smo i došli do tog broja presuda. Svi koji su, osim jednog, koji su optuženi i osuđeni u Haškom tribunalu su već odavno slobodni ljudi, nakon odslužene dvije trećine kazne oni su pušteni na slobodu, i tu su. Neki su u Prijedoru, neki su i u Srbiji. Oni su se uglavnom na početku suđenja izjasnili pred Haškim tribunalom da nemaju sredstva za svoju odbranu. Onda je Haški tribunal bio velikodušan pa je pojedincima dodeljivao čak i po milioni maraka ili evra. Oni su ta sredstva djelili sa svojim advokatskim timovima, i nakon dvije trećine odslužene kazne, kad su izašli na slobodu, a i u vrijeme dok su još bili u zatvoru, onda su pravili te poslovne imperije, najčešće po Srbiji, kupovali su kuće, stanove, otvarali firme.

Kad su izašli na slobodu, otišli su tamo i žive tamo kao ugledni građani, biznismeni. To negiranje ratnih zločina uglavnom dolazi od tih pojedinaca i još više od onih koji nisu osuđeni. Među ovih 60-ak osuđenih jako, jako malo, možda je desetak posto samo onih koji su bili direktni egzekutori. Ovo je sve bilo po komandi odgovorno: bili ste komandir logora, bili ste komandir smjene, nekog voda, jedinice, brigade, ali direktni izvršioci, ubice djece, silovatelji žena, ubice staraca i starica su danas slobodni građani. Oni nisu presuđeni. U mom selu je ubijeno 258 civila, ubijeno je 12-oro djece, ubijeno je više žena. Postojala je kuća u koju su srpski vojnici vodili žene na silovanje i do danas nema nijednog procesa. Ti počinioci su glavni koji guraju procese negiranja. Zašto?

Tada, u vrijeme rata, 1992. godine, možemo naći primjerke tadašnjih ovih lokalnih novina, ljudi su se slikali, govorili kako grade Republiku Srpsku, kako čiste teren od mudžahedina, zelenih beretki… i onda, 20 godina nakon toga, ili evo danas 30 godina nakon toga dođe neko, izađe i kaže “E, tog dana u mom selu su ubijena djeca, silovane su žene, nijedan srpski vojnik nije ni ranjen – ne da je ubijen u toj akciji – znači nije bilo nikakvog otpora, nije bilo vojske, nije bilo oružane sile; jer rat je po definiciji oružani sukob dvije oružane sile. Toga nije bilo kod nas. Ovo je bio jedan teroristički akt napada jedne vojne armade i vojnopolicijske, na nenaoružano civilno stanovništvo, na žene, djecu, starce… pa evo, moj otac nije služio ni Jugoslovensku narodnu armiju, bio je invalid. Ubijen je zajedno sa svojim sinom od 15 godina. Ne zajedno, ali ubijeni su isti dan. I upravo danas ti počinioci trebaju svojim porodicama objasniti. Pitaće supruga: A šta si ti radio 20. jula 1992. u Biščanima? Je l’ si ubio jedno od one djece? Je l’ si išao silovati žene? Otkud zlato koje si mi donio? Otkud pare koje si donio? Kako si došao do tog? Ko odgaja moju djecu?

Šta će djeca misliti o tim svojim roditeljima ako saznaju da je njegov otac ubijao vršnjake, njegovih godina. Šta su ti ljudi danas spremni uraditi? E, to se želi spriječiti. Nije njima zbog sudskih procesa, nije njima zbog kazne, nije njima zbog zatvora, nije njima zbog osude javnosti naše, njih da je zanimalo naše mišljenje ne bi to radili, nego oni imaju problem sada sa svojim porodicama, kako opravdati svojim porodicama. Gdje su te zelene beretke od kojih ste odbranili Prijedor, je l’ su to bila ova djeca od 12, 13, 15 godina? Je l’ to bilo ono dijete od 3 godine? Je l’ to bila moja baka od 70 godina, zelena beretka? Ne priznajemo Haški tribunal, ne priznajemo Sud u Sarajevu. Pa evo, i Sud u Banja Luci je donosio presude za ratne zločine u Prijedoru. Vjerujete li svome sudu i svojim sudijama, svojim tužiocima? Ne vjerujete? Evo, počeli su prvi procesi u Prijedoru, evo doći će presuda i u Prijedor.

Šta ćemo sad? Kako sada svojim porodicama objasniti šta ste radili 20. jula u Biščanima, ili 26. maja u Kozarcu, ili šta si radio u Omarskoj od maja do avgusta, ili ne znam ni ja, šta si donio sa Korićanskih stijena; ljudi su donosili po pune šake zlata i po pune najlon vrećice novaca, donosili ste kući. Šta ste uradili s prstenom koji ste uzeli nekoj djevojci, je l’ ste dali možda svom sinu da zaruči Vašu snahu, ili… Znači, to su pitanja koja se postavljaju sada ovdje, a o kojima se, evo, ne govori.

Svetlana Lukić: 31. maja ove godine nije bio dozvoljen skup Dan bijelih traka. Videli smo takođe da je zamenik gradonačelnika Prijedora na najgnusniji način, za Uskrs vređao svoje sugrađane katoličke veroispovesti. Vi ste predsednik skupštine grada Prijedora. Kako izdržavate sve to?

Mirsad Duratović: Preciznije rečeno, nije skup zabranjen 31. maja nego je bila zabranjena šetnja. Skup se desio na glavnom gradskom trgu, i ono što karakteriše Prijedor kao nijednu drugu lokalnu zajednicu u Bosni i Hercegovini, da nigdje nema toliko tih komemoracija i dana sjećanja i obilježavanja kao u Prijedoru. Imamo tri logora, jer Prijedor je grad sa najvećim brojem logora. Imamo komemoracije po ovim manjim naseljima koje se održavaju, imamo, evo, Dan bijelih traka, imamo Dan nestalih osoba i sve se to obilježava u glavnom u gradu na glavnom gradskom trgu. I to ne možete naći nigdje u Bosni i Hercegovini da pripadnici jedne etničke skupine na prostoru kojim vlada druga etnička skupina nešto tako rade. Naravno da su vlasti svih ovih godina pokušavale, na raznorazne načine, da osujete i onemoguće, ali nikada nisu uspjele.

Mi smo i ove godine, iako su vlasti zvanično izdale zabranu održavanja te komemorativne šetnje, vi ne možete nikome zabraniti da on šeta svojim gradom. Nikakav osnov nije što ja imam bijelu traku na rukavu da ja ne smijem šetati svojim gradom. I mi smo to uradili. Bila je šetnja, ali vlasti su poslale, MUP je poslao jednu jako lošu poruku. I naravno, nije to došlo sa nivoa lokalnih vlasti, to je došlo sa viših nivoa. Bilo je tih ekscesa, incidenata, bilo je tih izleta od zamenika gradonačelnika, bilo je vrijeđanja, ja sam bio pokrenuo proces da se ide u postupak smjene zamenika gradonačelnika, međutim nije naišlo na podršku, i naravno da to neće naići u ovoj sredini na podršku, jer ipak i politika lokalnog nivoa jako zavisi od politike višeg nivoa, entitetskog i državnog.

Svetlana Lukić: Da li ste na to mislili kada ste negde izjavili, ako su vas dobro citirali, da Banja Luka i Sarajevo prave više problema nego lokalne vlasti?

Mirsad Duratović: Upravo o tome govorim. Dogovor na nivou Banja Luke odnosno entiteta Republike Srpske i dogovor na državnom nivou, odnosno u Sarajevu, su onemogućili neku reakciju na ove izjave zamjenika gradonačelnika, odnosno proces njegove smjene. Vi ste rekli da ste danas u Omarskoj stekli utisak da svakog časa neko može da prekine komemoraciju. Naravno da mogu oni to mogu. Rudnikom Omarska, odnosno logorom Omarska upravlja strana kompanija Arselor Mital, privatni je posjed i nema državnog zakona koji može omogućiti nama da mi možemo ući unutra. Kompanija jednostavno kaže: Ne može. Dešavalo se ranije, kad mi želimo otići, oni kažu: Ne može. Omjeta se proces rada.

Logor Keraterm je vlasništvo privatnog biznisa, privatne kompanije iz Republike Srpske. Takođe mogu sutra reći: Ništa od toga. Imate onu spomen ploču skloniti. Ovo je naš privatni posjed. Nijedna masovna grobnica nije obilježena, a zašto je to tako? Jer država nije uradila ništa da to omogući. Mi imamo državni Zakon o nestalim osobama u Bosni i Hercegovini, koji kaže u jednom članu da porodice imaju pravo da obilježe svako mjesto na kom su ekshumirani posmrtni ostaci, pojedinačna, grupna, masovna grobnica, i u Zakonu je rečeno da će se donijeti u roku, ne znam, 3 ili 6 mjeseci, posebni pravilnik koji će definisati način obilježavanja: da li će to biti stalena ploča, drvena, tekst…

Zakon je donesen, mislim, 2004. godine i mi do danas nismo dobili taj pravilnik. Ja sam ovdje podnio zahtjev za obilježavanjem masovnih grobnica Tomašice, Jakarine kose i Redak. Sve te grobnice se nalaze u kompleksu bivšeg rudnika željezne rude Ljubija, i one su danas u procesu privatizacije. I kada je prije par godina bila prva priča o prodaji, ja sam se obratio vladi, obratio se potencijalnim kupcima, skrenuo im pažnju na te lokalitete gdje ćemo mi obilježavati te grobnice. U skladu sa zakonom pokrenuo sam proceduru, dobio sve potvrde od nadležnih institucija i kad sam predao zahtjev ovdje u lokalnoj zajednici, onda su rekli: E, sve je to divno i krasno, sve si super uradio, ispoštovao proceduru, samo daj nam sada ploču, kako će ona izgledati. Pa, ja kažem, to ćemo vidjeti. Ne, ne, nećemo mi vidjeti. Zakon je rekao da treba pravilnik.

Gdje je pravilnik? Nema pravilnika. I tu smo stali. Zakonom je trebalo definisati i logore, i sva mjesta zatočenja i stradanja. Sve ovo što se dešava i što mi možemo otići na ta mjesta stradanja je dobra volja tih ljudi koji upravljaju. Mi nemamo nijedan zakonski osnov da nekoga možemo natjerati da uđemo. I to sutra može sve stati. To ste potpuno u pravu. Ali je kriva država.

Svetlana Lukić: Da li sam dobro razumela da ste vi, kada je u Banja Luci slavljen dan Republike Srpske, da je u paradi bio i neko za koga sumnjate da je ubio Vašeg 15-ogodišnjeg brata?

Mirsad Duratović: Mog rođenog brata i brata od strica su ubila dva pripadnika MUP-a RS-a, tadašnje policijske stanice iz Prijedora. Imam svjedoka koji je danas živ, koji je to gledao i koji mi je do detalja opisao kako se to desilo. A to sto ste rekli sam izjavio u kontekstu toga da ta dva lica još uvijek nisu procesuirana, da MUP RS-a učestvuje u onoj paradi, da tamo možemo vidjeti policajce koji su starosne dobi i preko 40 godina, 45-50, i znači postoji teorijska šansa da taj neko ko je ubio moga brata paradira u Banja Luci. To ću konstantno tvrditi dok god ne dođe do procesa za taj ratni zločin, i konstantno će MUP RS-a imati takvu sliku preda mnom, jer ja i danas kad god uđem u policijsku stanicu, meni prvo oči hodaju po onima koji imaju 50+ godina.

A unutar policijske stanice imate dvije spomen ploče, pripadnicima MUP-a koji su poginuli 1992. godine, sa fotografijama. Da li je neko od njih taj koji je ubio moga brata? A te spomen ploče su nešto tipično ovdje, evo, i u preduzeću gdje je moj otac radio, kad uđete imate spomen ploču poginuli radnici Komunalnog preduzeća, ali samo oni koji su poginuli kao pripadnici Vojske Republike Srpske.

Znate, puno je toga što bi se trebalo reći o Prijedoru, o toj namjeri da se sa ovog područja trajno uklone jedna ili dvije etničke skupine, o toj namjeri za počinjenje genocida, da su čak radni dosije mog oca izvadili iz arhiva i spalili. I pazite sad: dođe vam kući, ubije vas, ubije vaše roditelje, ubije vaše dijete, drugo dijete odvede u logor, vašu suprugu potjera, vašu kuću spali, opljačka, sruši vjerski objekat u vašem selu, nadgrobne spomenike vašeg djeda i bake polupa i poruši, ode u vaše preduzeće I uništi vaš radni. I danas sutra dođe neko u Prijedor i pita da li je ovdje živio Duratović Mehmet, moj otac, kažu nema ga nigdje u evidencijama. Odete u selo, nema sela. Tražite članove porodice, nema članova porodice. Imaju li nadgrobni spomenici od Duratovića? Nema ni njih. Znači, ti ljudi nikada ovdje nisu živjeli.

Peščanik.net, 09.08.2022.

Srodni linkovi:

VIDEO – 3.176

VIDEO – Bijela kuća

Dino Mustafić – Prešućeni zločin

Saša Ilić – Poseta metalogenetskoj oblasti

BIJELA KUĆA
PRIJEDOR – BIJELE TRAKE