- Peščanik - https://pescanik.net -

Trideset godina

Foto: Predrag Trokicić

Pre trideset godina osnovana je Demokratska stranka. Prošlo je dovoljno vremena za valjanu istoriju nastanka i početnog delanja stranke. S moje tačke gledišta, stranka je ispunila zadatak 10 godina kasnije, kada je padao Miloševićev režim. Kada je nastala, vlast je bila u usponu, a opozicija je bila razjedinjena. Tako da je valjalo čekati da se režim i ne mali deo opozicije polako uruše da bi došlo vreme za demokrate.

To je, na neki način, u skladu s nekakvom političkom pravilnošću. I posle pada Miloševića, demokrati, podeljeni u dve stranke, bili su čitavu deceniju na vlasti. Sada, posle trideset godina, nije lako videti šta se od nje može očekivati.

Režim danas nije u usponu već je na zalasku vlasti. Tako da opoziciona stranka koja bi trebalo da preuzme odgovornost za zemlju kada se današnji režim uruši – nema smisla. Režim je već potrošio svoje vreme. Potrebna je, dakle, stranka koje može da preuzme vlast sledeće ili one tamo godine, a to Demokratska stranka trenutno nije.

Posle trideset godina, demokrati nisu uspeli da budu stabilna stranačka alternativa, bilo kao vlast ili kao opozicija.

Zašto? Jedan razlog jeste to što nije reč o liderskoj stranci. Ovo bi u normalnim okolnostima bila prednost i garancija stabilnosti. U srpskim političkim okolnostima to se pokazalo kao problem jer su sve druge stranke liderske.

Tako da svako ko ne bi uspeo da instrumentalizuje Demokratsku stranku da bi zadovoljio sopstvene liderske ambicije, on bi osnivao sopstvenu stranku. Što, naravno, šteti stranci.

Drugi razlog jeste što stranka nema, kako se to kaže, hrabrost da zastupa svoja uverenja. U svojoj prvobitnoj verziji stranka je trebalo da raščisti sa svim što je ostalo od urušenog Miloševićevog režima. Za to, u početku, nije imala dovoljnu podršku, a nije izvesno ni da je imala volju, a potom zaista nije imala volju. I svi su neuspesi išli njoj na teret.

Tridesetogodišnjica je povod da se gleda unapred, šta sledećih trideset godina? Najpre je tu potreba demokratizacije zemlje. To podrazumeva značajne institucionalne promene, za koje je potrebno da se stranka zalaže. Jedna je izmena izbornog sistema. Koji ne ide naruku strankama koje nisu liderske. Druga je decentralizacija jer sadašnji sistem podstiče i održava autoritarizam. Uz to, povećava regionalne razlike i zavisnost manje razvijenih krajeva od centra, što, pored nepotrebne koncentracije vlasti, podstiče korupciju. Konačno, vlasti ne bi trebalo da se bave međudržavnim privrednim poslovima kod kojih nema prave konkurencije i gde se ne zna šta je tačno i za šta ugovoreno. I šta se i zbog čega subvencioniše.

Naravno, eventualna demokratska vlast trebalo bi da uredi odnose sa susedima, pre svega sa Kosovom i Bosnom i Hercegovinom. Verujem da je svakome jasno da su režimi koji se u Srbiji smenjuju autokratski i korumpirani zato što nisu jasno uređeni osnovni međudržavni odnosi. To stoji na putu normalizacije političkih odnosa unutar zemlje, a i valjanom programu političkih reformi i mera kako bi se obezbedio održivi napredak. Sledećih trideset godina neće se razlikovati od poslednjih trideset godina ako se zemlja ne normalizuje.

Konačno, potrebna je podrška demokratske Evrope. Ne samo zemlje srednje i istočne Evrope već i autoritarne zemlje na jugu Evrope demokratizovale su se i stabilizovale kako političke tako i privredne prilike, uz podršku Evropske ekonomske zajednice ili Unije. Jugoslavija je tu priliku propustila, i to ne jednom i ne samo u momentu raspada, a takođe i Srbija.

Demokrati u Srbiji bi morali da uspostave partnerski odnos sa demokratskom Evropom u napuštanju autokratije jedne ili druge vrste. I u uspostavljanju vladavine prava. Opet, ako se pogleda kako stvari ne samo funkcionišu u Srbiji već i kako se politika opravdava, celishodnost a ne pravo je osnova režima, funkcionisanja njegovih ustanova i politike. Najveći uspeh režima, Miloševićevog i ovog naprednjačko-socijalističkog jeste upravo normalizacija opravdavanja sredstava ciljevima. Do tačke kada ljudi zapravo više i ne vide da su izgubili ne samo zaštitu prava već i prava.

Sledećih trideset godina trebalo bi da počne već posle Nove godine, jer se režimu vidi kraj. Samo da još postoji stranka koja je dorasla zadatku.

Novi magazin, 30.12.2019.

Peščanik.net, 31.12.2019.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija