Govor Vladimira Zelenskog na NATO Forumu odbrambene industrije u Ankari, u julu, bio je himna ratovanju dronovima. Dronovi su najavili, rekao je ukrajinski predsednik, „revolucionarne promene u samoj prirodi rata“, ravne onima koje su izazvali mitraljez u Prvom svetskom ratu i moderni tenk u Drugom. „Revolucionarna“ tehnologija dronova omogućila je Ukrajini da dramatično poveća broj ruskih žrtava, presretne ruske bespilotne letelice i pogađa ciljeve čak i u Sibiru. Noviji napadi su uspeli da zacrne nebo nad Moskvom i da pogode rafinerije nafte u Omsku, udaljenom 2.700 kilometara. Ukrajina se pretvorila u „dronovsku velesilu“, kao što je reklo Atlantsko veće. Pre 2022. postojalo je samo sedam domaćih proizvođača dronova, a danas ih ima više od 500. Pošto se ukidaju prepreke za izvoz dronova, Ukrajina će ih uskoro prodavati svetu.
Za postavljanje dronova u središte ukrajinskih ratnih napora najodgovorniji je Mihajlo Fedorov, bivši ministar odbrane, 35-godišnjak koji dobro izgleda na televiziji. Taj slavni tehnološki wunderkind stekao je pristalice i među rodoljubivim liberalima kod kuće i među atlantistima na zapadu. Doprineo je promociji Ukrajine kao svojevrsne „start-up nacije“, visokotehnološke odbrambene sile izgrađene u ratu. Sa jedva 30 godina postavljen je za Ministra digitalnog preobražaja, gde je bio zaslužan za inicijativu „država u pametnom telefonu“, to jest za prebacivanje državnih servisa na aplikaciju Dija, koju je finansirao USAID. Iako je bio miljenik liberalnih nevladinih organizacija i iako ga je podržavao Palantir, Fedorov je naučio da govori i MAGA jezik; u januaru je objavio da je cilj njegovog ministarstva da ubija 50.000 Rusa mesečno jer „Rusija neće moći da izdrži taj trošak rata, što znači da će mir biti nametnut silom“.
Tokom nedelja pre samita NATO-a zapadni mediji su izveštavali da je Ukrajina preokrenula situaciju u svoju korist i da je Rusija u nevolji. Taj narativ je ličio na „prolećnu kontraofanzivu“ iz 2023, o kojoj su zapadni mediji udarali na sva zvona. Bio je to navodno presudan ukrajinski prodor na frontu koji se nikad nije ostvario a koštao je na desetine hiljada ljudskih života. U Ankari je najnoviji preokret pripisan ukrajinskoj tehnologiji dronova, uspešnoj odbrambenoj industriji i inovativnom mladom rukovodstvu, koje je očigledno vodilo zemlju manje kao postsovjetsku državu, a više kao „start-up“ kompaniju iz Silicijumske doline.
Samo nedelju dana kasnije ta optimistička priča počela je da se raspada. Zelenski je iznenada smenio Fedorova, što je kod mnogih izazvalo gnev i osećaj da su izdani. Fedorovljevi lojalisti odgovorili su napadom na Zelenskog po društvenim mrežama i okupljanjem u Kijevu, Lavovu i Odesi sa transparentima poput „Dalje ruke od Fedorova“ i „Ne sabotirajte pobedu“. Ni zapadni podržavaoci Ukrajine nisu krili nezadovoljstvo tom odlukom. „Smenjivanje Fedorova, jednog od najpametnijih, najsposobnijih i najinovativnijih ministara u celoj Evropi jedna je od najglupljih stvari koje je Zelenski uradio“, napisao je Tomas Hendrik Ilves, bivši predsednik Estonije, na X-u. Atlantistički komentatori postigli su konsenzus: Zelenski je stao na stranu svojih sklerotičnih „sovjetskih“ generala, posebno vrhovnog komandanta Oleksandra Sirskog, protiv energičnog mladog reformatora. Posle nekoliko dana žestokih reakcija, Zelenski je smenio i Sirskog.
Odluka o smenjivanju Fedorova obelodanila je tinjajuću ukrajinsku političku krizu. U Ankari su zvaničnici NATO-a nameravali da prikažu Rusiju – i samo Rusiju – kao zemlju u političkom i ekonomskom škripcu. Na jednom brifingu kome sam prisustvovala, visoki zvaničnik NATO-a govorio je o mogućim tenzijama u ruskoj političkoj eliti. Ovih dana, rekao je, ruski političari gledaju kroz prozore i vide kako im gore rafinerije posle ukrajinskih napada dronovima. Tvrdio je da to mora imati psihološko dejstvo i da verovatno raste gnev protiv Putina. Slom bi mogao uslediti svakog dana. Ruska ekonomija „decenijama nije bila u tako lošem stanju“. Izdeklamovao je niz sumornih statističkih činjenica: federalni državni deficit je 2,3 puta veći nego u istom periodu prošle godine, 70 odsto ekonomije čine bezbednosni troškovi na račun regularne ekonomije i to „stanje će se vrlo teško promeniti“. Uprkos rastu cena nafte zbog rata protiv Irana, Rusija bi ove godine morala da smanji nevojne troškove za 10 odsto.
Pored toga, Rusija se loše pokazuje na bojnom polju i svako njeno napredovanje povlači ogromne troškove. Po procenama NATO zvaničnika, Rusija je dosad imala 1,3 do 1,5 miliona žrtava u ratu, a svakog meseca bude ubijeno između 30.000 i 50.000 ruskih vojnika. Vojska se „sve više oslanja na zatvorenike, zadužene građane i strance da bi popunila svoje redove“. Poslednjih meseci i ruski teritorijalni dobici su „daleko manje stabilni“: ruske snage napreduju samo 3,79 kvadratnih kilometara dnevno u odnosu na 16 kilometara prošle godine. Još jedna morbidna statistika pomenuta na samitu bila je navodni očekivani životni vek ruskog vojnika: zahvaljujući ukrajinskim dronovima, prosečan ruski regrut na frontu živi samo 20-30 minuta.
Dok sam sve to slušala, mislila sam o onome što sam čula o svakodnevnom životu u Rusiji. Bila sam svesna da je patnja građana zbog rata u porastu. Znala sam za nestašice benzina u delovima zemlje – mada su one delimično sezonske – i da to znači duga čekanja na pumpama. Dok je većina ruskih građana ranije doživljavala rat kao udaljeni sukob, vidljiv samo na društvenim mrežama i televiziji, dronovski napadi na ruske rafinerije nafte približili su rat kući. Ali ideja da će to neizbežno izazvati veliko nezadovoljstvo ruskom vlašću nije se sasvim ostvarila. Na ruskim društvenim mrežama pojavili su se video snimci koji prikazuju ljude kako piju i plešu u dugačkim redovima za benzin. Kao što je rekao jedan komentator, „korona nas je podelila, ali su nas nestašice benzina ujedinile“. Unutrašnji problemi su vrlo stvarni i sve veći, ali kao da se ljudi sa njima uspešno nose, bar zasad. Proročanstva o skorom kolapsu ruske ekonomije objavljuju se godinama, ali se nijedno nije ostvarilo.
Ankete u Rusiji ukazuju na stanje koje je stabilnije od onog opisanog na samitu NATO-a. Stručnjaci za Rusiju uvek upozoravaju čitaoce da budu skeptični prema ruskim anketama, ali rezultati ipak sugerišu da su barem neke teške prognoze preterane. Prema istraživanju nezavisnog Centra Levada, Putinova popularnost zaista opada, ali je još u maju 79% ruskih građana reklo da podržava akcije svoje zemlje u Ukrajini, a samo 15% da se sa njima ne slaže. S druge strane, oko 60% građana izjavilo je da podržava mirovne pregovore za okončanje rata, a samo 30% da želi nastavak sukoba. Čak i kada uzmemo u obzir izvestan stepen autocenzure u ratnom vremenu, ti brojevi ne ukazuju na skoru kataklizmu.
Pitanje koje me je najviše mučilo tokom samita bilo je: a šta je sa Ukrajinom? Procena stanja u Rusiji vršena je na osnovu mnogo merila: situacija na domaćem frontu, političke podele među elitom, ekonomija, demografija vojnika. Položaj Ukrajine prikazan je na osnovu samo jednog merila, njenog uspeha u dronovskom ratovanju.
Prema nedavnoj Galupovoj anketi (koju je zapadna štampa uglavnom prećutala), Ukrajinci još manje od Rusa žele da se bore. Manje od jedne četvrtine odraslih (24 odsto) smatra da Ukrajina treba da se bori do pobede, a 66 odsto da rat treba što pre okončati pregovorima. Dok su zvaničnici NATO-a u Ankari rado navodili brojeve žrtava u Rusiji, mnogo manje su, naravno, govorili o ubijenim Ukrajincima, pogotovo kad se njihov broj nije mogao predstaviti kao povoljan u odnosu na broj ubijenih Rusa. Prema Centru za strateške i međunarodne studije, čije je sedište u Vašingtonu (i koji finansiraju, među ostalima, američka vlada, Lockheed Martin i NATO), ukrajinska vojska dosad je imala između 125.000 i 150.000 ljudskih gubitaka. Mnogi veruju da je stvarni broj viši.
Dok zvaničnici NATO-a traže pukotine u matrici Kremlja, u Ukrajini ima mnogo razloga za brigu. Pored raskida između Fedorova i vojnog vrha, obelodanjen je spektakularan slučaj korupcije u koju su upleteni članovi užeg kruga oko Zelenskog, a deo se odnosi na korupciju u snabdevanju dronovima. U međuvremenu, stabilna stagnacija ukrajinske ekonomije počiva na relativno slabim osnovama – neprekidnoj podršci zapadnih partnera. Zapadno ratno izveštavanje često izostavlja surovu ekonomsku stvarnost svakodnevnog života u Ukrajini: broj Ukrajinaca koji žive ispod praga egzistencije dramatično se povećao u ratnom vremenu; u Rusiji se većina ljudi ne suočava sa takvim materijalnim propadanjem.
Ukrajinske oružane snage možda su u još gorem stanju nego one njihovih protivnika. Prošlogodišnjim prelaskom na korpusnu komandnu strukturu Ukrajina se prilagodila standardima NATO-a, ali restrukturisanjem se ne mogu promeniti osnove. Prosečna starost ukrajinskog vojnika sada je 45 godina. Mobilizacija je veliki problem. Jedan od navedenih razloga za smenu Fedorova bio je njegov neuspeh da reši taj problem (Fedorov je uvek pokušavao sve da reši tehnologijom i zalagao se za „digitalizaciju“ mobilizacije. Brutalna praksa da se vojno sposobni muškarci otimaju nasred ulice i dalje izaziva gnušanje. Redovno se pojavljuju izveštaji o premlaćivanju ili ubistvima prisilno regrutovanih ljudi. Ukrajina prolazi kroz krizu dezerterstva. Iako je prošle godine tačan broj dezertera svrstan u poverljive podatke, Fedorov je u januaru rekao da je dezertiralo 200.000 ukrajinskih vojnika.
Moguće je da se ruske oružane snage popunjavaju zatvorenicima i dužnicima, ali Rusija još uvek nema mobilizaciju, dok ukrajinsku vojsku delom čine sredovečni muškarci koji ne žele da se bore. Pored toga, Ukrajina se sve više oslanja na strane borce; dok je Rusija regrutovala zlosrećne Afrikance da služe kao topovsko meso, Ukrajina sada zapošljava hiljade regruta iz Kolumbije, Brazila i raznih evropskih zemalja koji su proglašeni „dobrovoljcima“ da bi se zaobišao zakon protiv plaćenika.
A tu je i suštinski problem ogromne asimetrije: Rusija i dalje ima veliku nadmoć u ljudstvu. Ukrajina je pokušala da ublaži tu razliku dronovima, ali time je samo usporila rusko napredovanje.
Slika Ukrajine pune patriotskih liberala koji su željni da vode visoko tehnološki rat do potpunog poraza Rusije čista je fikcija. U stvarnosti većina Ukrajinaca i većina Rusa žele da se rat odmah okonča pregovorima. Samo manjina želi da se bori do ostvarenja maksimalističkih ciljeva svoje strane. Kada se izuzme propaganda o mladalačkoj dronovskoj tehnološkoj revoluciji, Ukrajina je u sličnoj situaciji kao Rusija: dve zemlje se survavaju u demografski ponor, u sukob kojim upravlja profiterska politička elita i koji delom vode nevoljni, prisiljeni, strani i stari vojnici. Ali na samitu NATO-a alijansa je nastavila da promoviše propagandnu sliku Ukrajine pomoću selektivne statistike i opreznog iskrivljavanja činjenica.
Lily Lynch, NLR Sidecar, 23.07.2026.
Prevela Slavica Miletić
Peščanik.net, 26.08.2026.
UKRAJINA