- Peščanik - https://pescanik.net -

Turska i Jermeni – Orhan Pamuk

Slučaj Orhana Pamuka

U Komitetu za spoljne poslove Predstavničkog doma američkog Kongresa 9. oktobra je odobren nacrt neobavezujuće Rezolucije o genocidu koji je Turska počinila nad Jermenima tokom 1915. godine. Odluka je doneta sa 27 glasova za i 21 protiv, pri čemu su republikanski kongresmeni glasali protiv Rezolucije. Predsednik Buš je u svom saopštenju naglasio da ova Rezolucija “ne predstavlja pravi način da se zauzme stav prema patnjama jermenskog naroda u tom periodu istorije” i da bi mogla naštetiti odnosima Amerike sa Turskom, ključnim NATO saveznikom. Turska je oštro reagovala na nacrt Rezolucije, nazivajući je iskrivljenim i pristrasnim viđenjem istorije, i navodeći da bi njeno usvajanje u Kongresu moglo imati štetne posledice po tursko-američke odnose. U krugovima Bele kuće se strahuje da bi Turska sada mogla da ograniči svoje učešće u ratu protiv terorizma, kao i da preispita odluke o ustupanju vojnih baza američkim snagama.

Do sada je dvadeset zemalja (među kojima su Argentina, Belgija, Kanada, Italija, Rusija, itd.) priznalo genocid nad Jermenima, a u Francuskoj se zakonski kažnjava poricanje genocida. Turska, međutim, procenjuje da je tokom Prvog svetskog rata na njenom tlu nastradalo 300 000 Jermena, da su to bile ratne žrtve, te da je masakra bilo na obe strane. U Turskoj je pominjanje reči “genocid” u ovom kontekstu kažnjivo po članu 301 Krivičnog zakona kao “unižavanje turskog identiteta”. Po tom članu zakona optuženi su mnogi turski intelektualci, među njima, pre dve godine, i slavni pisac Orhan Pamuk. Prenosimo reakciju njegovog kolege koji se po istom članu našao pod udarom zakona. Sudski procesi protiv njih obustavljeni su tek tokom ove godine.

Murat Belge
Neobičan slučaj Orhana Pamuka

Orhan Pamuk, jedan od najuglednijih turskih pisaca i miljenik kritičara, treba da odgovara pred sudom 16. decembra 2005. Optužba glasi da je javno unižavao turski identitet kada je februara (2005.) u intervjuu švajcarskim novinama Tages-Anzeiger rekao da je u Turskoj ubijeno oko milion Jermena i 30 000 Kurda. Prema članu 301 novog turskog Krivičnog zakona, za to što je učinio može biti osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od šest meseci do tri godine.

Kada je taj intervju preveden na turski i objavljen, turski mediji su digli veliku buku protiv čoveka koji se usuđuje da izgovori tako blasfemične stvari, pa su onda i turski javni tužioci procenili da bi za njihovu karijeru bilo dobro da intervenišu. Tužilac grada Istambula je ispitao Pamuka i onda ipak odlučio da ne pokreće sudski proces. Međutim, tužilac iz Šišlija je bio drugačijeg mišljenja i pripremio je slučaj. To je sud na kome će se pojaviti Pamuk.

Iako je to suđenje novi “događaj” u životu Orhana Pamuka, ovo nije prvi put da se turski mediji prema njemu ophode neprijateljski. Danas, kada sve u Turskoj ima neke veze sa mogućim “ulaskom u Evropsku uniju”, Pamuk ne može izbeći da bude uvučen u neprijatne sukobe.

Poreklo neprijateljstva prema Pamuku

U ovo doba “masovne kulture”, Orhan Pamuk pripada malobrojnom soju dobrih pisaca čije su knjige bestseleri. Kada je sredinom devedesetih njegova knjiga Novi život prodata u više od 100 000 primeraka, jedan kolumnista u mejnstrim (nacionalističkim) novinama objavio je članak pod naslovom: “Lažu!” i optužio Pamuka i njegove izdavače da izmišljaju cifre i da je sve što govore samo propaganda koja za cilj ima da poveća prodaju knjige.

Pamuk je tužio novinara i na kraju dobio odštetu za klevetu; ali u međuvremenu novinar je stigao da citira izvode iz teksta jednog ostarelog istoričara koji je u Pamukovim romanima nalazio delove koji su navodno kritički i/ili ironični prema Kemalu Ataturku, osnivaču turske republike. Za neke ljude u turskom establišmentu tako nešto je dovoljno da pisca proglase za “izdajnika”. A zatim su i mnogi drugi, a među njima i neki romanopisci, napali Pamuka, i to ne samo zbog pomenutih stvari, već i iz drugih razloga – neki su tvrdili da ne zna turski, drugi da je loš pisac, ali su se svi slagali da je spreman da učini bilo šta kako bi obezbedio komercijalni uspeh svojim knjigama.

Književni krugovi u Turskoj su od tada podeljeni na one koji vole i one koji mrze Orhana Pamuka (u onoj prvoj grupi postoje različiti stepeni emotivnog naboja, dok je druga grupa izuzetno koherentna). Broj ljubitelja i poštovaoca drastično raste kako se približavamo krugu čitalaca.

Nije reč samo o književnom ukusu. Kao što smo rekli, Orhan Pamuk je uvučen u sukob u vezi sa Evropskom unijom. Tačno je da se na kraju sve svede na to pitanje, ali postoje i neki posebni razlozi zbog kojih je razumljivo zašto Pamuk mora biti deo te debate.

Za nacionaliste u Turskoj čitav svet se deli na “nas” i “njih”. Sasvim je jasno da je čovek poput Pamuka bliži “njima” nego “nama”. Pamuk nije “politički pisac”, ali on zna kakvu ulogu intelektualac treba da odigra u društvu, i spreman je da učini ono što se od njega očekuje. Zato se on humano i demokratski postavio prema mnogim problemima sa kojima se Turska susreće. Uključujući i problem Kurda. A to nije stav koji može da prihvati i nacionalistički front u ovoj zemlji i zato njega napada šarena grupa protivnika svaki put kada kaže bilo šta kritički o sadašnjem političkom stanju.

Nacionalisti i mrzitelji Pamuka misle da je on kritičan zato što želi da dobije Nobelovu nagradu za književnost. Taj “sindrom Nobela” je specifičnost Turske – nacionalni front je uveren da je čitav svet ujedinjen u seriji zavera protiv Turske i da nagradu poput Nobelove turski pisac može da dobije samo ukoliko uveri spoljni svet da je izdajnik Turske i da nema nameru da se menja.

Ove godine su turski mediji objavili da je Pamuk kandidovan za nagradu, ali je ona otišla u ruke Harolda Pintera. Pinter je i u Britaniji, i u ostatku sveta, dobro poznat kao pisac koji neprekidno oponira. Ali teško da bi njegovu kontroverznu političku poziciju iko u Britaniji pomislio da tumači kao dokaz o tome da on žudi za Nobelovom nagradom. Takva tvrdnja se ne može čuti ni o jednom kritičkom piscu ni u jednoj zemlji – recimo, niko ne bi pomislio da je Sartr kritikovao francusko prisustvo u Alžiru zato da bi dobio Nobela. Ali u Turskoj, odnosno među turskim nacionalistima, sama Nobelova nagrada se posmatra kao još jedan instrument da se naškodi Turcima.

Nije lako razumeti logiku ovog argumenta budući da su pisci obično ljudi koji imaju vlastito mišljenje i koji su navikli da to mišljenje iznose ne vodeći previše računa o raspodeli “nagrada” po svetu. Nema nikakvog razloga da se pretpostavi kako su turski pisci u toj stvari nešto različiti.

U više navrata se rasplamsavala mržnja prema Orhanu Pamuku, i to obično posle njegovih izjava u inostranstvu; posle optužbe da je lažov (u vezi sa brojem prodatih primeraka knjige), književni neprijatelji Pamuka su se ujedinili sa nacionalistima. Sada je to već, moglo bi se reći, ustaljeni obrazac. Ipak, poslednja izjava o “milion Jermena” i “trideset hiljada Kurda” je izazvala reakciju koja je značajno prevazišla okvire tog obrasca.

Uz pomoć medija, uključujući i one mejnstrim, ta reakcija se pretvorila u masovnu histeriju, organizovane su bučne demonstracije protiv Pamuka, a jedan gradonačelnik je navodno počeo po knjižarama svog grada da traži njegove knjige da bi ih spalio. Ekstremna desnica je organizovala demonstracije na kojima se Pamuku pretilo smrću. On je bio u inostranstvu kada je sve to počelo i, razumljivo, odložio je svoj povratak na nekoliko meseci.

U takvoj atmosferi je tužilac, i to ne u Istambulu nego u Šišliju, odlučio da pokrene sudski proces protiv njega. Mediji su, kao i obično, pokušavali da naprave neku ravnotežu posle prvih juriša i da barem malo priguše vatru koju su sami raspalili.

Pamukova izjava

Šta je bilo tako uvredljivo u onome što je rekao Orhan Pamuk? Potpuni odgovor na to pitanje previše bi nas udaljio od naše teme, tako da ćemo se zadovoljiti kratkim sumiranjem.

Pitanje masakra nad Jermenima, iako se dogodio pre devedeset godina, u ovom trenutku je najvrelija tema u Turskoj. U stvari, sada je to pitanje važnije nego što je bilo sedamdesetih, budući da su stasale generacije koje o tome ne znaju ništa, odnosno koje su možda čule samo o jermenskim zločinima protiv Turaka. Ubistva koja je počinila Asala (tajna jermenska oslobodilačka vojska), od sedamdesetih na ovamo, samo su doprinela osećanju da su Turci žrtve i predmet međunarodne klevetničke kampanje. To rašireno osećanje “nevinosti” je najbolji saveznik onih nacionalista koji zapravo odobravaju ono što je učinjeno, ali iz strateško-političkih razloga veruju da je najbolje sve poricati.

U sadašnjoj političkoj atmosferi u Turskoj, svako pitanje koje se pojavi, naročito svaka tema koja dozvoljava da se Turci ne pokažu u najboljem svetlu, koristi se kao gorivo za anti-EU kampanju. U taj kontekst se odlično uklapa pitanje masakra nad Jermenima. Tako je Pamukova izjava i izgovaranje broja “milion” imalo ulogu varnice koja se priželjkivala i zahvaljujući kojoj će eksplodirati to bure baruta.

Drugi deo izjave, onaj o “trideset hiljada ubijenih Kurda”, u normalnim okolnostima ne bi odmah imao eksplozivnu snagu. U Turskoj je postalo uobičajeno da se Abdulah Očalan, zatvoreni vođa najveće kurdske naoružane grupe PKK, naziva “ubicom 35 000 ljudi”; ali kako ljudi vole da uvećavaju brojeve, to je često podizano na 45 000. Ukoliko je već tako, očigledno da je, proporcionalno uzev, broj nastradalih Kurda mnogo veći. Očigledno da je kod Pamukove izjave gnev izazvalo to što on nije odao dužno poštovanje turskim žrtvama.

Ali Pamukova izjava je razbesnela dve grupe ljudi i nezavisno od halabuke povodom tih cifara. Pamuk je rekao da jedino on otkriva te činjenice, što nije sasvim tačno budući da mnogi govore o tim temama. Takođe je švajcarskom novinaru, koji ga je iznervirao načinom na koji postavlja pitanja, rekao da zvuči kao neki turski novinar. To je pogodilo mnoge u turskim medijima i verovatno provociralo njihovu jaku rekaciju, a ova je opet podstakla čitaoce da protestuju protiv Pamuka.

Turska, njeni “izdajnici” i ostatak sveta

Ovakva tenzija je morala biti kratkog daha, pošto se ne može dugo trpeti bez posledica po zdravlje. Sada je relativno mirno. Kada su minuli početni izlivi gneva, Pamuk se pojavio na televiziji (prvi put posle incidenta), i dao neke smirujuće izjave koje su naišle na dobar prijem u novinama. Ali situacija je i dalje napeta i veoma neizvesna.

U ovom kontekstu je zanimljiv odnos turskog društva prema uspehu (a naročito prema “međunarodnom uspehu”). Većina građana je obično vrlo srećna kada Turska pobedi u nekom fudbalskom takmičenju ili uopšte nekom sportskom nadmetanju (i po tome se ne razlikuje od drugih zemalja); ali zato inteligencija oseća potrebu za dokazima i nekakve umetničke ili naučne, što će reći intelektualne superiornosti. Međutim, nema mnogo dokaza da je u tim sferama Turska naročito moćna.

Ranije, turski politički sistem i političke elite iz kojih su dolazili kadrovi koji su upravljali tim sistemom, nisu bili naročito srećni zbog šačice intelektualaca koji su dostigli neki međunarodni renome i priznanja. Nazim Hikmet, najpoznatiji i najcenjeniji turski čovek od pera, posmatran je kao izdajica zemlje. Malo je intelektualaca izbeglo zatvorske kazne, a neki su imali još i goru sudbinu (kao Sabahatin Ali koji je ubijen dok je pokušavao da pobegne iz zemlje).

U današnjoj, nešto demokratskijoj klimi, Hikmet (i drugi) dobijaju priznanja i u samoj Turskoj. Ali šta je sa živim predstavnicima turskog intelektualnog života?

Orhan Pamuk je, bez sumnje, primer pravog uspeha – prevođen je i na manje jezike i dobija važne nagrade po čitavom svetu. Istovremeno, on je pisac i govornik koji, kako nalaže naša nacionalistička ideologija, treba da bude objekt nacionalne mržnje. Današnji fašistički pokret je imitirao stari američki slogan “voli je ili idi kući” – u slučaju Orhana Pamuka alternative su možda drastičnije, hoćemo li ga prihvatiti i voleti, ili odbaciti i mrzeti?

Običnim građanima koji su prirodno skloni da vole ono što on piše, nije lako da se odreknu osećanja uspeha koje je Pamuk uvek donosio svojoj zemlji. Za nacionalistički front, taj uspeh je nepoželjan zato što ga oni vide kao nagradu za vređanje turske nacije.

Tom frontu, u sadašnjoj fazi njegove borbe, ne trebaju pravi uspesi. Izrazito elitistički i “patricijski” turski establišment, postaće žrtva demokratije koja je neizbežni deo partnerstva sa EU. On tu opasnost pokušava da odagna potpaljujući nacionalističku histeriju na ulicama. Zato su mu potrebni “ranjeni nacionalni ponos”, “smrtonosne međunarodne zavere protiv naše zemlje” i “zli planovi da se podeli zemlja”.

Kako je svaki događaj iskorišten i zloupotrebljen da bi se ojačala ta paranoja, nema nikakve garancije da Orhan Pamuk neće još jednom završiti kao žrtveni jarac. Ima i onih koji pripadaju nacionalistima u širem smislu reči, ali se ipak zalažu za ulazak u EU; ti ljudi smatraju da ovakvi protesti na ulici, i problematična suđenja, samo štete Turskoj u ostvarivanju njenih ciljeva. Ali za tvrdo jezgro, međutim, sve što može doprineti tome da Evropa odbaci Tursku – recimo to što će tursko pravosuđe osuditi Orhana Pamuka – predstavlja vredan korak na putu udaljavanja od Evrope, putu koji sam bog zna kuda vodi.

Murat Belge je urednik izdavačke kuće Iletisim i političkog nedeljnika Yeni Gündem, a sada je i na čelu Odeljenja za književnu komparativistiku na Bilgi Univerzitetu u Istanbulu. Osnivač je Helsinške skupštine građana u Turskoj.

OpenDemocracy, 17. 10. 2005.

Peščanik.net, 16.10.2005.

GENOCID NAD JERMENIMA