- Peščanik - https://pescanik.net -

Filip David – intervju

Razgovor vodila Tamara Nikčević

Kada je 1987. godine beogradski književnik Filip David predložen za Andrićevu nagradu, pojedini članovi žirija su govorili – neka mu je da Izrael! Srećom, argument jednog od članova, pisca Mirka Kovača, osim što je imao neuporedivo više veze sa literaturom, bio je i neoboriv. Naime, Kovač je podsjetio na intervju Iva Andrića Večernjim novostima, u kome je jugoslovenski nobelovac, na pitanje koje pisce voli, odgovorio: “Volim Kiša, Kovača i Davida, a najviše Davida”.

Tako je Filip David dobio Andrićevu nagradu.

“Andrićeva pohvala je neutralisala svu neprijatnost potezanja mog nacionalnog identiteta kao argumenta “protiv”. A i godila je, priznajem” – kaže za Portal Analitika Filip David. “Inače, Iva Andrića nikada nisam upoznao, ali sam ga, kao uostalom i cela moja generacija – Danilo Kiš, Mirko Kovač, Borislav Pekić i Miro Glavurtić – cenio i voleo kao pisca.

Ima li aktuelno “svojatanje” Andrića, taj besmisleni spor na relaciji Beograd-Zagreb-Sarajevo, veze sa literaturom?

Nažalost, uvek je u pitanju politika.

Predrag Matvejević je kazao da mu se učešće u raspravi o tome “čiji je malo više, čiji manje” Ivo Andrić, taj veliki “srpsko-hrvatsko-bosanski pisac, jugoslavenski i svjetski” čini ponekad “sramnim”. Kako to vama izgleda?

Naravno, Ivo Andrić spada u onu grupu pisaca koji ne pripadaju samo jednoj književnosti. Takvi su, recimo, Meša Selimović, Danilo Kiš, Mirko Kovač, Borislav Pekić… Ne možete samo na osnovu tvrdnje da je Andrić pisao srpskim jezikom i na osnovu piščevog testamenta čija autentičnost nije dokazana, izvoditi konačne zaključke. Nedavno je Ivan Lovrenović, književnik i lingvista iz Sarajeva, objašnjavao kako je za pisce koji dolaze iz Bosne i Hercegovine vrlo teško precizno definisati kojim jezikom govore i pišu; prosto, reč je o jeziku koji predstavlja mešavinu srpskog, hrvatskog i bosanskog. „Čisti“ jezik ne postoji!

Osim nacionalisti, ko još uopšte insistira na „čistim“ jezicima?!

Insistiraju i političari kojima “čisti“ jezik služi kao ključni dokaz osobenosti sopstvene kulture. Naravno, svaka kultura je vredna onoliko koliko je povezana i koliko se prožima sa drugim kulturama. Čisti jezici vode čistom etnicitetu, a insistiranje na jezičkoj i etničkoj čistoti sredinu duhovno osiromašuje. Ko je čiji pisac, gde je rođen, koje je nacije ili vere su minorna pitanja i nigde se u civilizovanom svetu ne postavljaju na taj način. Borhes, koji je jako uticao na moju generaciju, rekao je da svi pisci, sa manje ili više uspeha, zapravo pišu samo jednu knjigu. Utoliko su ta razgraničavanja besmislenija. Mislite da će literatura Đerđa Konrada biti vrednija ako utvrdimo da li je poljski ili engleski pisac, da će značaj Ežena Joneska u svetskoj književnosti biti umanjen ako kažemo da je on rumunski, a ne francuski pisac?! To je smešno! Nijedan veliki književnik ne pripada samo jednoj kulturi, jednoj literaturi. Nažalost, samo je kod nas ta vrsta sporenja dostigla ove razmere.

Kao pisac, kojim kulturama pripadate?

Pripadam kulturi stvaranoj na ovom tlu, na ovim jezicima. Kada su mu postavili slično pitanje, Danilo Kiš je odgovorio kako pripada bratstvu pisaca. Nedavno sam, odgovarajući na pitanje – ko je najbolji domaći, a ko strani pisac, jednostavno odbio da Miroslava Krležu svrstam među strane pisce; prosto, nisam mogao da dozvolim da mi ga oduzmu. Krležu čitam na isti način na koji neko iz Hrvatske čita Miloša Crnjanskog.

To bi trebalo da bude prednost?

Naravno. I Krleža i Crnjanski su deo moje kulture, pisali su na jeziku koje danas zovemo srpskim, hrvatskim, bosanskim i crnogorskim. Šta Krleža dobija time što je „samo“ hrvatski pisac?! Ili Danilo Kiš?! Hoću da kažem da je, kada je reč o velikim piscima, isključivost nepotrebna i da je, uprkos razlikama, prednost u tome što su pisali na jezicima koje razumemo. Danas bi, verujem, bilo potpuno besmisleno Krležu, Andrića ili Crnjanskog prevoditi na bilo koji od naših jezika.

Kako li onda tek besmisleno djeluje prevoditi Njegoša na crnogorski jezik?! Možete li zamisliti Njemce koji Geteovog „Fausta“ prevode na njemački?!

Pravo Crnogoraca, kao i svih ostalih naroda sa prostora bivše Jugoslavije, je da svoj jezik nazovu crnogorskim; to ne osporava niko dobonameran. Ali, ići u takvu krajnost… Izvinite, teško je poverovati da će Njegoš dobiti nešto time što će biti preveden na „čisto“ crnogorski jezik. Razumem da postoje strukture koje negiraju crnogorski identitet, ali – to nije način. Nedavno sam iz medija saznao kako je u Beogradu izašla Enciklopedija srpskog naroda u kojoj se, na krajnje uvredljiv način, negira crnogorski identitet, istorija i kultura. Sudeći po autoru, takvi stavovi me nisu mnogo iznenadili.

Ali, nije riječ samo o Enciklopediji; sa tim „otimanjima“ i negiranjima, koja su, kao i svaki nacionalizam – banalna i inferiorna – se svakodnevno susrećete.

Nažalost, potenciranje svoga i brutalno ignorisanje drugoga, manipulacija i isključivost predstavljaju nastavak one najgore, nacionalno ostrašćene srpske memorandumske politke. U toj vrsti nacionalne isključivosti umetnik je uvek najveća žrtva. On je na gubitku, njega kažnjavate. U tome i jeste najveći paradoks. Uslov za smirivanje i razrešavanje svih oblika nacionalne netrpeljivosti i isključivosti, koja je na Balkanu još uvek veoma prisutna, je konačno stavljanje tačke na nerešena politička pitanja i razmirice. A to će se, po mom mišljenju, dogoditi u dalekoj budućnosti.

Zašto – u dalekoj budućnosti?

Zato što se strasti na Balkanu nikako ne smiruju. Dovoljan je bilo kakav povod da se situacija usija. Videli ste reakciju hrvatske javnosti na presudu generalu Antu Gotovini! I dok je za Hrvate Haški tribunal odjednom postao „politički sud“, u Srbiji je, preko noći, taj sud naprasno „pravedan i objektivan“. Situacija će se, siguran sam, ponovo obrnuti čim dobijemo sledeću presudu nekom Srbinu. Međunarodna zajednica je naivno verovala da će suđenja najodgovornijima za poslednje balkanske ratove, za užasne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, ovim narodima doneti katarzu. Međutim, ne samo da se tako nešto nije dogodilo, nego se, čini mi se, situacija dramatično pogoršala.

U čemu je problem? Suđenje nacističkim zločincima u Nirnbergu je imalo efekta.

U Nirnbergu se sudilo fašizmu i nacizmu kao ideologiji. Situacija u Jugoslaviji je bila malo komplikovanija: imali ste mnogo nacionalizama, a kada je rat završen, ni srpska ni hrvatska strana nisu bile spremne da sude sopstvenim zločincima. Zašto? Zato što su u pitanju bili državni projekti proširenja i etnički čistih teritorija i, ako bi vaši sudovi procesuirali one koji su te planove realizovali, sprovodili ih u delo, doveli bi u pitanje sam projekat. U krajnjoj liniji, srušili bi ga. A tako nešto bi zahtevalo preispitivanje, suočavanje sa onim što smo radili, otvaranje pitanja u čije ime smo činili to što smo činili… Znate i sami: u Srbiji se intelektualni krugovi koji su imali velikog udela u tom projektu nisu ničega odrekli. Naprotiv! I dalje se sanja Dušanovo carstvo, povratak na Kosovo, stalno se iščekuje dan kada će Srbija ponovo ratovati sa svima. Na površinu je izašla nova garnitura, koja se, nažalost, mnogo ne razlikuje od prethodne i, uprkos činjenici da danas sve znamo, da smo videli hladnjače, Sarajevo i Srebrenicu, da smo čuli ta strašna obrazloženja pojedinih haških presuda u kojima je stala sva naša novija istorija, džavni projekat je i dalje neupitan, on se suštinski ne dovodi u pitanje. Srbija luta, ne zna šta hoće: čas je za nesvrstane, čas za EU, čas za Ruse…

Da ne govorimo o odnosu sa susjedima.

To je posebna priča. Mi smo i dalje u sporu sa Bošnjacima, Hrvatima, Crnogorcima… O Albancima na Kosovu da i ne govorimo. Možda je to najvidljivije u tekstovima dnevnog lista Politika, čiji se dopisnici prosto utrkuju da istaknu samo najgore, najnegativnije stvari iz zemalja u kojima pišu. Kada ne biste znate o čemu se radi, zaključili biste da je u tim državama na vlasti opozicija, koju, naravno, podržava Beograd. Hoću da kažem da netolerancija postoji na svim nivoima. Juče sam, na uskršnjem Sajmu knjiga, video drugi deo Kraljevstva Hazara, najgoreg antisemitskog pamfleta koji se ovde legalno prodaje. Ako je tako nešto uopšte moguće, reč je o pamfletu gorem čak i od Protokola sionskih mudraca, u kome je na jednom mestu skupljeno svo to antisemitsko đubre, sve uvrede koje je iko ikada izgovorio ili napisao na račun Jevreja – od spiska jevrejskih prezimena na koja se mora obratiti pažnja, do sugestije da se sa takvima, kada za to dođe vreme, treba obračunati.

Atisemitizam je dio opšte netolerancije o kojoj govorite?

Naravno. Vojin Dimitrijević je još početkom devedesetih rekao kako je atisemitizam nezaobilazna pojava u društvima u kojima dolazi do porasta nacionalne isključivosti. On je neminovan, čak i ako u toj zajednici nema Jevreja. Antisemitizam je možda najjači izraz nepoštovanja manjina i etničke isključivosti. Svojevremeno sam, kao vrstu upozorenja, napravio spisak od stotinjak knjiga izrazito antisemitske sadržine koje se, uprkos zahtevima za zabranom, danas preštampavaju i prodaju u beogradskim knjižarama. Većina tih dela, pisanih u duhu rasističkih i nacističkih proglasa, bila je objavljena u okviru one čuvene antisemitske i antimasonske izložbe 1942. godine. Ne mogu da kažem da aktuelna vlast to podržava, ali bojim se da je i u ovom slučaju u pitanju slabost, konfuzija i nesnalaženje. Da se razumemo: od vlasti ne tražim da zabrani knjige, da ih spali na lomači; nije reč o knjigama…

O čemu je riječ?

O najgnusnijim pamfletima koji šire mržnju. Iza Mein Kampfa ili Protokola sionskih mudraca stoje milioni mrtvih. Ne možete svako zločinačko đubre tretirati kao knjigu. Demokratija se nekada mora braniti kaznenim odredbama.

S obzirom na zvanični podatak da u Srbiji jako malo ljudi čita knjige, mislite da su ti pamfleti čitani?

Nažalost, samo se takve knjige čitaju. Zašto? Zato što ćete u njima naći banalne teze o postojanju nekakve svetske antisrpske zavere, o tome da su svi porazi Srbije poslednjih dvadesetak godina – nacionalni, vojni i moralni – navodno dirigovani iz nekog tajnog, skrivenog centra, kojim, logično, upravljaju Jevreji. Pazite: u bivšoj Jugoslaviji, između dva rata, Protokoli sionskih mudraca su štampani jednom ili dva puta; od dolaska Miloševića na vlast, iako je ta knjiga 1985. i sudski zabranjena, izašlo je dvadeset, trideset izdanja. Očigledno, tako nešto odgovara političarima koji, tezom o svetskoj zaveri, skidaju sa sebe odgovornost za opšti slom. Nažalost, na ovakve antisemitske pojave javnost je relativno ravnodušna. Kada govorim o antisemitizmu, uvek osećam izvesnu nelagodu…

Zašto?

Zato što u civilizovanim društvima, kada protiv građana određene etničke pripadnosti krene hajka, reaguje većinska grupa. A to se, nažalost, ovde retko događa. Znate, tokom Drugog svetskog rata, moja je porodica teško stradala i verovatno je i to jedan od razloga što sam toliko osetljiv na ovaj naš domaći prostački šovinizam.

Vaša porodica je stradala u nacističkim logorima?

Preko pedeset članova moje porodice je stradalo, mnogi su završili u logorima. Majka, mlađi brat i ja smo takođe bili odvedeni u logor u Sremsku Mitrovicu, ali smo, srećom, tamo proveli svega nekoliko dana.

Koliko ste imali godina?

Dve i po.

Pamtite li tih nekoliko dana provedenih u nacističkom logoru?

Vrlo maglovito, bio sam dete. Kasnije smo, do kraja rata, majka, brat i ja živeli u nekom sremskom selu, u kome su nam, primivši nas u kuću, život spasili divni, hrabri i čestiti ljudi, Srbi, čije smo prezime, spašavajući se od nacista, jedno vreme nosili. Zvao sam se Filip Kalinić, po domaćinu koji nas je krio u svojoj kući.

Šta se dogodilo sa vašim ocem?

Bežeći od antijevrejskih zakona, moj otac je 1941. otišao u partizane i zahvaljujući tome preživeo. Bio je blag čovek, učio nas da ne mrzimo i da, upravo zbog tragičnih posedica koje je moja porodica doživela, suzbijemo želju za osvetom, da drugome ne nanosimo zlo. Porodica Kalinić je, rizikujući sve, mojoj porodici spasila život i o Srbima ću uvek misliti na osnovu iskustva sa njima, a ne na osnovu onoga što je činio režim Milana Nedića. Kada ste me pitali da li se sećam tih nekoliko dana provedenih u logoru, reći ću vam da sam u trećem razredu osnovne škole, napisao priču o tome kako smo majka, brat i ja od sela u kome smo živeli do logora u Sremskoj Mitrovici prepešačili četrnaest kilometara. Fašisti nisu znali da smo Jevreji. Sećam se da je put bio mučan i težak, da sam bio izmoren i da sam, ne mogavši dalje da hodam, počeo da zastajkujem. Znajući da će svako ko zaostane biti streljan, majka je, kako bi me motivisala, rekla da se na kraju puta nalazi drvo trešnje – a trešenje sam jako voleo – i da će ga, ako ne stignemo na vreme, obrati ovi pre nas. Na konkursu, među četiri hiljade radova, osvojio sam prvu nagradu.

Danilo Kiš i njegova porodica su imali sličnu sudbinu.

Danilov otac je čudom preživeo tzv. hladne dane, tokom kojih su fašisti Jevreje bacali u zaleđeni Dunav. Ljudi su stajali, mirno čekali da budu bačeni pod led i, kada je red došao na Kišovog oca, rekli su – nema više mesta. Dunav je bio prepun. Kišov otac je kasnije odveden u Aušvic odakle se nikada nije vratio.

Odakle antisemitizam u Srbiji? Ovdje često možete čuti kako Srbija nikad nije bila antisemitska. O tome je govorio nedavno i predsjednik Tadić.

Reč je o dubokom nepoznavalju vlastite istorije ili bar o pokušaju njenog ulepšavanja. Odnosi Srba, Jevreja i manjina su i u XIX veku bili vrlo zategnuti. Donošeni su antisemitski zakoni i Srbiji je, na Berlinskom kongresu, postavljen uslov da prizna građanska prava Jevrejima. Te stvari je istraživala Ženi Lebl; radi se o materijalu singerovskog tipa. Sa druge strane, u periodu nacističke okupacije, u Srbiji je već 1940. godine uveden numerus clausus, što znači da je samo određen broj jevrejskih đaka mogao da se upiše na fakultete. Tako nešto je postojalo i u Nemačkoj. Ovde se zaboravlja i činjenica da je već krajem 1941, pre zvanične odluke o rešavanju jevrejskog pitanja, iz Srbije, u centralu Trećeg Rajha u Berlinu, stiglo obaveštenje o tome da je ovde istrebljeno preko devedeset posto srpskih Jevreja. Bio je to najveći procenat u Evopi! Naglašavam: za tako nešto nije kriv srpski narod, nego kvislinška vlada Milana Nedića.

Da, ali to je radio Gestapo.

Jeste, ali uz logističku pomoć Nedićeve žandarmerije. Oni su pravili i Nemcima dostavljali spiskove srpskih Jevreja. Gestapo je bio krov, vrhovna komanda, ali je specijalni odel za Jevreje, koji je vodio računa da ti spiskovi budu potpuni, da se Jevreji okupe na jednom mestu, vodio Dragi Jovanović. Nemci su sa tog mesta obaveštavani da neko nije prijavljen i na osnovu tih dostava bi odlazili i ljude izvlačili iz kuća, razreda, sa posla i slali ih u logore. Rade Konstantinović je govorio o tome kako su trojicu njegovih jevrejskih drugova pokupili sa časa i iz učionice ih odveli u logor. Znate, ovde su postojali Topovske šupe, Staro sajmište u kojima niko nije preživeo. Svi su ubijeni. U Topovskim šumama je pobijeno njih gotovo pet hiljada, dok je sedam hiljada žena i dece stradalo na Starom sajmištu. Tamo su otpremani u onom čuvenom kamionu-dušegupki koji je bio proba za Aušvic i masovno uništenje. To su činjenice koje ne samo da se prećutkuju, nego se sada traži rehabilitacija tog istog Milana Nedića. Ali, uprkos svemu, nikada neću reći da je Srbija antisemitska država. Postoje atisemitske tendencije…

Odakle one dolaze?

Srpska pravoslavna crkva je, nažalost, jedan od glavnih izvora antisemitizma koji leži u nekim njenim dogmama, u organizacijama bliskim SPC-u. Patrijarh Varnava je u Beogradu 1937. godine, tokom razgovora sa nemačkim predstavnicima, “izrazio simpatije prema borbi Firera i državnog kancelara protiv boljševičke svetske opasnosti” i ocenio da ”Firer i veliki nemački narod zajedno vode borbu koja služi na korist celom čovečanstvu”. Ovakve “pozdrave” srpskog patrijarha je preneo Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije, zvanično glasilo Srpske pravoslavne crkve, u svom izveštaju iz 1937. U knjizi Kroz tamnički prozor, Nikolaja Velimirovića, novoproglašenog sveca SPC-a, koji ne samo što je antisemita, nego je 1935. godine od Hitlera primio odlikovanje, mozete naći jako teške reči o evropskoj kulturi koja je “pepeo, prah, ništa, manje od jedinice”. Nikolaj Velimirović mrzi zapadnu, evropsku civilizaciju koja je, tvrdi, delo Jevreja i njihovog oca – đavola. On je predstavnik najkonzervativnije misli koju sociolog religije, Mirko Đorđević naziva – trijumfom filozofije palanke. Kada razgovarate sa pojedinim ljudima iz SPC-a, sa kojima se koliko-toliko još uvek može razgovarati, kažu – vladika Nikolaj to nije napisao.

Kako – nije napisao?! Pa, upravo ste mi pročitali…

Knjigu Nikolaja Velimirovića uvek nosim sa sobom i isto ovo sam vam upravo pročitao, čitao sam i na skupu kome su prisustvovale i pristalice Obraza. Najpre sam govorio o antisemitizmu Nikolaja Velimirovića, na šta su počeli da mi dobacuju: Lažeš, lažeš! Onda sam uzeo knjigu i pročitao neke izrazito antievropske i antisemitske delove; odjednom su zapljeskali i krenuli da galame: Bravo, bravo! Eto, vidite: oni to podržavaju, tako misle. Tragično je da su u pitanju mladi ljudi, gotovo deca. Ali, kada već govorimo o antisemitizmu, moram da vam kažem da je reč o pojavi koja, osim što je simptomatična, je i veoma komplikovana. Naime, postoji nešto što je proučavano i što se u psihijatriji naziva – jevrejska samomržnja.

Šta je jevrejska samomržnja?

Reč je o patološkom društvenom ponašanju: kada osete da ih većinska grupa odbacuje, u turbulentnim vremenima Jevreji postaju veći, militantniji nacionalisti od pripadnika većinskog naroda sa kojim žive. Pa, neke od vrlo teških optužbi na račun Jevreja napisali su sami Jevreji. Objašnjenje verovatno leži u želji, u potrebi za asimilacijom u zajednicu čiji ste deo, a koja vas neće. Svoje poreklo zaboravljate, negirate, skrivate ga da biste izbegli probleme. Tako se rađa otpor prema sopstvenom poreklu i takve stvari često deformišu i ličnost i karakter. Za vreme poslednjih balkanskih ratova, imali ste slučajeve da su najveći antisrbi bili pojedini Srbi iz Hrvatske, a najveći antihrvati neki Hrvati iz Srbije. U Hrvatskoj je Jevrejin – verovali ili ne – čak osnovao nacističku partiju. To su teške traume iz kojih čovek neminovno izlazi oštećen.

Nije za utjehu, ali slične slučajeve lako možete naći među Crnogorcima u Beogradu; bojim se da su neprevaziđeni i u tome što ste nazvali – samomržnjom. Krenite od Matije Bećkovića, pa redom do – doduše, na mnogo nižem nivou – nesrećnog urednika „Blica“, čije su novine danas najsličnije Miloševićevoj „Ekspres politici“.

Zapamtite: kada god primetite da je neko žestoki šovinista, čim zagrebete po njegovoj biografiji, videćete da neki od njegovih rođaka pripada naciji koju on negira i kritikuje. U pitanju je pokušaj zamagljivanja sopstvenog porekla i napor da se bude veći katolik od pape. Tridesetih godina prošlog veka, u Nemačkoj i Austriji ste imali jako puno asimilovanih Jevreja od kojih su neki u početku čak i podržali Hitlera i njegov nacizam. Uzalud, to ih nije spasilo; čim su doneti rasistički zakoni, odvedeni su u Aušvic. Takve stvari nikada nikome nisu pomogle. Naprotiv; bile su i ostale jedan od značajnih pokazatelja društvene patologije.

Analitika, 25.04.2011.

Peščanik.net, 25.04.2011.

ANTISEMITIZAM