- Peščanik - https://pescanik.net -

U podrumu pod bombama

Foto: Filip Gurjanov

Nema razlike između onih žena, djece i staraca koji su pod bombama i granatama živjeli u podrumima Vukovara 1991, u Sarajevu 1992-94, Beogradu 1999, Bagdadu 2003 – i ovih sada u Kijevu, Harkovu i drugim gradovima Ukrajine. Istu patnju ljudi koje je takva sudbina snašla dijele, i istu ulogu nevine žrtve, objekta iživljavanja onih neljudi koji ih bombardiraju, tkogod da su ti i bez obzira s kojim motivima takve patnje bližnjima izazivali. Za vrijeme Nato bombardiranja Beograda 1999. napisao sam u pismu direktoru vašingtonske Carnegie zaklade za svjetski mir: „Kad ste već propustili bombardirati bombardere Vukovara, Dubrovnika i Zadra 1991. i Sarajeva 1992-94. i drugih bosanskih i hercegovačkih i kosovskih gradova i sela kroz balkanske ratove devedesetih, ne vidim što ćete postići time što ste u podrume i skloništa natjerali poslije toga srbijanske civile, žene, djecu i starce Beograda, Novog Sada i drugih gradova Srbije?“

Kad sam kasnije kao Amerikanac, Fulbrightov stipendista u Beogradu 2007, u američkoj ambasadi čitao zaprimljene eseje nadarenih i ambicioznih studenata iz Srbije koji se prijavljuju za stipendije američkih univerziteta, primijetio sam da su mnogi pisali o traumatičnim sjećanjima na djetinjstvo kad su sjedili po podrumima i skloništima za vrijeme Nato bombardiranja 1999. Neka postoji između Bushovog izmišljanja „oružja za masovno uništavanje“ u Iraku i Putinovog preuveličavanja utjecaja u Ukrajini grupe neonacističkih desničara i štete kulturne politike ukrajinske vlade spram ruske manjine, očigledna razlika u odnosu na karakter Nato intervencije iz 1999. kao kazne za začetnike i logističare velikosrpskih ratova i etničkih čišćenja po Hrvatskoj, BiH i Kosovu, većina onih koje je i ova takozvana humanitarna američka intervencija natjerala na strah i patnju nisu ni opaki srpski politički manipulatori, ni oni Srbi kasnije osuđeni za ratne zločine, genocid i zločine protiv čovječnosti, nego obični srpski muškarci, žene, djeca i starci, civili i nevine žrtve. Bilo je mnogo prilika i načina da se te opsade gradova i ta etnička čišćenja zaustave ranije i počinitelji kazne, a ne da se zakašnjelo testiraju nekakve doktrine i strategije smišljene po institutima za mir SAD, države koja je vodila najviše ratova od svih.

Zbog patnje civila i nevinih kao primarnih žrtava ratova ne mogu razumjeti one, a nije ih malo danas i nisu baš neobrazovani divljaci poput nogometnih navijača, kojima za vrijeme invazije autoritarne Putinove Rusije na demokratsku Ukrajinu prva misao i najprječa briga nisu nesretni ukrajinski civili, žene, djeca i starci, koji pod Putinovim bombama i raketama sjede zarobljeni u podrumima nebodera i koridorima kijevske podzemne željeznice. Ima ih, a neki slove kao ljevičari (od desničara koji se dive „jakom slavenskom mužu, vođi nove Rusije Putinu, svinjarije su se mogle očekivati, kao i ludosti od „dragoga vođe“ i Sjeverne Koreje), koji govore, pa čak i pišu i objavljuju o nekakvom, po njima, ako ne opravdanom a ono razumljivom gnjevu gospodina Putina. Kojega su kao isprovocirale američke, bilo klasične imperijalističke, bilo „humanitarne“ intervencije i promjene režima po svijetu. Sad je kao došao red na jaku novu Putinovu Rusiju da pokaže snagu i postavi zahtjeve, u cilju uspostave nekakve „ravnoteže“ nekoliko sila u današnjem izmijenjenom svijetu, umjesto hegemonije jedne velike bahate supersile kao poslije kraja Hladnog rata i liberalnog trijumfalizma od 1989. nadalje. Ne daj bože da ta nova globalna „ravnoteža“ uključi izjednačenje u broju slučajeva upotrebe nuklearnog oružja prema gusto naseljenim gradovima – pa kad je Amerika sebi dozvolila dvije takve „vježbe“ poput onih iz 1945, zašto ne bi danas Putinova Rusija nuklearnim oružjem napala dva grada po izboru ili možda prešla u vodstvo?

I opet sav taj gnjev bivšeg komuniste, koji je našao novu kvazireligiju u velikoruskom nacionalizmu i neocarističkom imperijalizmu, ide na štetu onih milijuna nesretnih civila po podrumima pod bombama i raketama u Kijevu i drugim gradovima Ukrajine. Sve da takva logika „preslagivanja moći“ i nove „ravnoteže sile“ u teoriji ima nekakvog smisla, a nema, nije za takve perverzne debate vrijeme. Prvo, mora se bez odlaganja zaustaviti rat u Ukrajini, osloboditi nevine žrtve iz podruma odmah, smjesta. A za analize i intelektualna prepucavanja poput onih netom okončanih oko pandemije korona virusa, vakcina i mjera bit će vremena kasnije. Dakle, svi na ulice, bez nasilja, treba zaustaviti agresiju i rat, pa kad se mir uspostavi, izvolite gospodo i drugovi i drugarice diskutanti i teoretičari, idite u salone, kafiće, na ulice i tržnice, univerzitetske katedre i parlamentarne govornice i krenite s debatama ako vjerujete da imate što kazati i da možete nešto dobro učiniti i na bolje u ovom naopakom svijetu i vremenu time promijeniti.

Peščanik.net, 28.02.2022.

UKRAJINA