Istorijski gledano, pravo porodice osuđenika da preuzme i sahrani njegove posmrtne ostatke nije uvek bilo podrazumevano. U pojedinim jugoslovenskim kaznenim ustanovama tokom prvih decenija posle Drugog svetskog rata, postojala je praksa koja danas deluje gotovo groteskno: smrt osuđenika nije nužno značila i kraj kazne. U kazneno-popravnim domovima u Zenici i Sremskoj Mitrovici zabeleženo je da je telo osuđenika koji umre pre isteka kazne sahranjivano na zatvorskom groblju, a porodici nije predavano sve dok ne protekne vreme na koje je pokojnik bio osuđen. Kao da je, administrativnom fikcijom, i mrtav morao da „odsluži“ ostatak kazne.
Kod pogubljenih ratnih zločinaca i počinilaca masovnih zločina nailazimo, međutim, na sasvim drugačiju logiku. Tu više nije reč o simboličkom produžavanju kazne posle smrti, već o onome što bismo mogli nazvati anti-memorijalnom politikom: država namerno sprečava nastanak identifikovanog groba kako on ne bi postao mesto hodočašća, političkog kulta, heroizacije ili propagande. U tom smislu Nirnberški procesi i slučaj Adolfa Ajhmana čak nisu pravi primeri neobeleženog groba. Oni predstavljaju radikalniju varijantu: namerno ukidanje mogućnosti da grob uopšte postoji.
Nirnberg je paradigmatičan slučaj. Desetorica nacističkih prvaka osuđenih na smrt pred Međunarodnim vojnim tribunalom obešena su 16. oktobra 1946. Nekoliko sati ranije, Herman Gering je izvršio samoubistvo. Tela pogubljenih, kao i Geringovo, potom su kremirana, a pepeo rasut tako da nije ostalo mesto sahrane koje bi moglo biti obeleženo ili pretvoreno u mesto nacističkog kulta. Kod Adolfa Ajhmana namera je bila još eksplicitnija. Posle pogubljenja u zatvoru Ramla u noći između 31. maja i 1. juna 1962, njegovo telo je kremirano, a pepeo rasut po Sredozemnom moru, izvan izraelskih teritorijalnih voda. Nije, dakle, sprečeno samo nastajanje groba: simbolički je onemogućeno i da Ajhmanovi posmrtni ostaci ostanu na teritoriji države njegovih žrtava.
Sličan obrazac vidljiv je i posle Tokijskog procesa. Sedmorica najviših japanskih ratnih vođa, među kojima je bio i ratni premijer Hideki Todžo, pogubljena su 23. decembra 1948. Njihova tela su kremirana, a američka vojska pepeo odnela avionom i rasula iznad Pacifika. Američka dokumentacija pokazuje da se nije radilo samo o improvizovanom rešenju za nekoliko naročito ozloglašenih pojedinaca, već o širem načinu postupanja sa posmrtnim ostacima pogubljenih japanskih ratnih zločinaca.
Koliko grob može postati političko mesto možda još jasnije pokazuje primer Rudolfa Hesa. Hes nije pogubljen; umro je 1987. u zatvoru Spandau i, prema želji porodice, sahranjen u bavarskom mestu Vunzidel. Dogodilo se upravo ono što su saveznici nastojali da izbegnu kod osuđenika iz Nirnberga: njegov grob postao je mesto okupljanja i hodočašća neonacista. Zato su 2011. njegovi posmrtni ostaci, uz saglasnost porodice, ekshumirani i kremirani, nadgrobni spomenik uklonjen, a pepeo rasut u moru.
Iza takvog postupanja nije teško prepoznati nekoliko povezanih razloga: sprečavanje stvaranja mesta političkog kulta i mučeništva, onemogućavanje propagandnih okupljanja ekstremističkih organizacija, uskraćivanje simboličkog prostora za naknadnu heroizaciju počinioca i, ponegde, njegovo simboličko odstranjivanje sa teritorije zajednice nad kojom je počinio zločine.
To je suštinski drugačija logika od one koju srećemo u posleratnim zatvorima u Zenici i Sremskoj Mitrovici. Tamo je mrtvo telo, makar u administrativnoj fikciji, još pripadalo kaznenom sistemu zato što kazna nije formalno istekla. Kod Nirnberga, Ajhmana ili Todžoa kazna se završava smrću. Ono što sledi nije njen nastavak, već politika sećanja. Analogija sa rimskom damnatio memoriae nameće se sama od sebe, iako je, naravno, treba koristiti oprezno.
Ni jugoslovenska istorija nije bez takvih primera. Tačno mesto na kojem su završili posmrtni ostaci Dragoljuba Draže Mihailovića nikada nije pouzdano utvrđeno. Komisija koju je formirala Vlada Srbije zaključila je da je najverovatnije streljan i prvobitno sahranjen kod nekadašnjeg zatvora na Adi Ciganliji, ali ni posle višegodišnjih istraživanja nije utvrđeno gde se njegovi ostaci danas nalaze. Milan Nedić je drugačiji slučaj: on nije dočekao suđenje, već je, prema zvaničnoj verziji, februara 1946. izvršio samoubistvo u pritvoru. Ni njegov grob nije poznat. Postoji svedočenje nekadašnjeg oficira OZNA-e da je Nedić tajno sahranjen na Centralnom groblju, ali za to nema pouzdane potvrde u grobljanskoj evidenciji.
Još je ilustrativniji slučaj trojice pripadnika Hrvatskog revolucionarnog bratstva iz tzv. Bugojanske grupe, koja je 1972. iz inostranstva upala u Jugoslaviju sa ciljem izvođenja oružane pobune i terorističkih akcija. U sukobima sa grupom poginulo je trinaest pripadnika JNA, milicije i teritorijalne odbrane. Četvorica pripadnika grupe zarobljena su i izvedena pred sud; trojica su osuđeni na smrt i streljani 17. marta 1973, dok je Ludvigu Pavloviću smrtna kazna zamenjena dugogodišnjom kaznom zatvora. Nakon streljanja, tela su sahranjena ali je teren uređen tako da ne ostanu vidljivi tragovi pogubljenja i ukopa. Ovde, dakle, nije reč samo o tome da mrtvima nije podignut spomenik. Samo mesto groba namerno je učinjeno neprepoznatljivim.
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, odnosno njegov naslednik Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, nije ustanovio poseban režim postupanja sa posmrtnim ostacima osoba pravosnažno osuđenih za genocid i druge najteže međunarodne zločine. Ratko Mladić će zato, prema najavljenom programu, biti sahranjen 7. septembra na Topčiderskom groblju u Beogradu, dok je za 5. septembar, najavljena komemoracija u Domu Vojske Srbije.
Poređenje sa Nirnbergom, Ajhmanom ili Todžoom ne znači da Srbija danas treba da kremira telo Ratka Mladića i raznese njegov pepeo iznad mora. Niti bi demokratska država trebalo da poseže za praksama tajnog sahranjivanja kakve je koristila socijalistička Jugoslavija. Porodica ima pravo da sahrani svog mrtvog. Problem nije porodični ukop. Problem nastaje onda kada privatni pogreb pravosnažno osuđenog ratnog zločinca preraste u javni ceremonijal, a pogotovo kada se za njegovo komemorisanje stavlja na raspolaganje institucija koja nosi simbolički autoritet države i njene vojske.
Ratko Mladić nije umro kao neosuđeni general i vojskovođa o čijoj će istorijskoj ulozi tek suditi potomstvo. Umro je kao pravosnažno osuđeni počinilac genocida u Srebrenici, zločina protiv čovečnosti i ratnih zločina. U Srebrenici je u julu 1995. ubijeno više od osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dečaka. Tela mnogih žrtava potom su bagerima prebacivana iz primarnih u sekundarne grobnice, pa iz sekundarnih u tercijarne kako bi se prikrili tragovi zločina; zbog toga su posmrtni ostaci pojedinih ljudi pronalaženi na više različitih mesta. Upravo zbog toga kontrast teško može biti brutalniji pa je već prepoznat u našoj javnosti. Žrtve su završavale u masovnim grobnicama, bez imena i bez groba, a njihovi ostaci naknadno su premeštani da bi se sakrilo šta im je učinjeno. S druge strane, čovek pravosnažno osuđen za genocid biće sahranjen u porodičnom grobu, uz prethodne počasti i javnu komemoraciju u Domu Vojske Srbije.
Treba biti precizan: sama činjenica da se komemoracija održava u Domu Vojske (još uvek) ne znači da je njen organizator Vojska Srbije niti da će Mladiću biti ukazane formalne državne vojne počasti. Ali već izbor tog prostora ima simboličku težinu koja se ne može neutralisati administrativnim objašnjenjem ko je salu rezervisao i pod kojim uslovima. Dom Vojske nije svadbena sala. Njegovo ime, njegova istorija i njegova institucionalna pripadnost daju svakom događaju održanom u njemu određeno javno značenje.
Zato je legitimno pitati: šta se zapravo komemoriše u Domu Vojske Srbije? Mladićeva oficirska karijera u JNA do 1992? Njegova kasnija funkcija komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske? Uzajamne zvanično-nezvanične veze između vojske bosanskih Srba i Vojske Jugoslavije? Ili se od javnosti očekuje da poveruje da se te dve ili tri biografije mogu jednostavno razdvojiti vratima sale u kojoj će biti održana komemoracija?
Pitanje je utoliko neprijatnije što se Vojska Srbije smatra baštinikom mnogo duže vojne tradicije od one iz ratova devedesetih. Na primer, povodom odnosa prema zarobljenicima, treba podsetiti da su se posle Kolubarske bitke 1914. u srpskom zarobljeništvu našle desetine hiljada austrougarskih vojnika. Postupanje prema ratnim zarobljenicima bilo je tada važno pitanje međunarodne reputacije Srbije i predmet nadzora stranih misija i komisija. Država čija je vojska bila neuporedivo slabija od vojske velike sile protiv koje se borila, pokazala se kadra da osigura poštovanje tadašnjih pravila ratovanja i da neprijatelja koji joj se predao tretira sa uvažavanjem i brigom.
Osamdeset godina kasnije, posle pada Srebrenice, zarobljeni bošnjački muškarci i dečaci nisu tretirani kao ratni zarobljenici kojima prestaje status neprijateljske mete kada padnu u ruke protivnika. Sistematski su odvajani, zatočavani, odvođeni na mesta pogubljenja i ubijani. Sud u Hagu je za te događaje pravosnažno utvrdio genocid i Mladićevu krivičnu odgovornost. Sam Mladić voleo je ikonografiju srbijanske vojničke tradicije. Na fotografijama iz ratnog vremena pojavljivao se i sa stilizovanom šajkačom koja je trebalo da prizove imidž vojske Srbije iz Prvog svetskog rata.
Međutim, vojna tradicija ne prenosi se kapom. Ona se u ovom slučaju meri i odnosom prema razoružanom i zarobljenom neprijatelju. Ostaje, doduše, mogućnost da je Mladić tom kapom prizivao i jednu drugačiju tradiciju srpske vojske – onu iz Balkanskih ratova, tokom kojih je bilo znatno više kršenja pravila i običaja ratovanja, naročito prema muslimanskom stanovništvu takozvane Stare Srbije. U tadašnjoj evropskoj i balkanskoj političkoj imaginaciji, „Orijent“ se često tretirao kao prostor na kojem standardi dopuštenog nasilja nisu bili isti kao u ratu protiv evropske velike sile. Pravila koja su se nekoliko godina kasnije znatno doslednije primenjivala prema austrougarskim zarobljenicima nisu se, dakle, uvek na isti način primenjivala prema stanovništvu osvojenih osmanskih teritorija.
Mladić se posle rata godinama skrivao od međunarodnog i domaćeg pravosuđa. Pred sudom je na druge bacao krivicu za zločine za koje je na kraju pravosnažno osuđen. Ipak, u značajnom delu srpske javnosti ostao je heroj. Upravo zato pitanje njegovog pogreba nije sasvim privatno pitanje. Niko ne mora da osporava pravo njegove porodice na grobno mesto, opelo i žalost da bi se pitao zašto se pravosnažno osuđenom počiniocu genocida obezbeđuje javni prostor u kojem privatna žalost može da preraste u političku komemoraciju. Groblje pripada mrtvima i njihovim porodicama. Dom Vojske pripada živima i njihovoj državi. A država izborom prostora u kojem komemoriše svoje mrtve uvek nešto govori i o tome koga želi da pamti — i na koji način.
Peščanik.net, 05.09.2026.