Rat u Ukrajini sada je već duboko ušao u svoju petu godinu, nadživevši mnoge velike sukobe iz prošlog veka. Hoće li se ikada završiti? I ko bi mogao da ga okonča? Moguće je da rat ne održava samo suluda ideja ruskog predsednika Vladimira Putina o potpunoj pobedi. Evropska i američka želja za diplomatskim pregovorima i dugotrajnim mirom takođe može biti smrtonosna iluzija. Stvarnost je takva da, čak i ako postoje samo minimalne šanse za trajni mir, ne bismo smeli da propustimo priliku za smisleno primirje.
Kao što je Nader Musavizadeh napisao na ovim stranicama, „živimo u doba asimetrije, prelaznom periodu u kojem moć manje proizlazi iz veličine ili bogatstva, a više iz sposobnosti da se neravnoteža pretvori u pregovaračku prednost“. U ovoj opasnoj eri, ratovi se preimenuju u „specijalne operacije“, a nijedna velika sila nije zaista velika ako ne može da ostvari svoje ciljeve za manje od dve nedelje.
Upravo to je Donald Tramp učinio u Venecueli, a nije uspeo u Iranu. Danas je mir puka zamrznuta neizvesnost. Treba da shvatimo da se uz promenu prirode rata menja i priroda mira. U tom kontekstu, otvoreno pismo koje je ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski 4. juna uputio Putinu zaslužuje posebnu pažnju. Ako su dronovi promenili način na koji Ukrajina vodi rat, pismo Zelenskog označava dramatičnu promenu u načinu na koji Kijev razmišlja o njegovom završetku. Tu on traži direktne pregovore između Kijeva i Moskve i tvrdi da bi neprijateljstva mogla da prestanu u veoma bliskoj budućnosti.
Ne znamo šta Putin misli da se događa na bojnom polju, ali znamo da Rusija gubi. Njena letnja ofanziva zaustavljena je zahvaljujući tehnološkoj prednosti Ukrajine, dok njeni gubici premašuju sposobnost Moskve da mobiliše nove vojnike. Najnoviji ukrajinski udar na Moskvu jasan je znak nastavka rata. Ruska ekonomija obilno krvari, a javna podrška ratu vidljivo slabi. Ako Moskva i dalje ima ambiciju da u narednih godinu ili dve preuzme kontrolu nad celim Donbasom, Putin bi morao da pribegne masovnoj mobilizaciji ili upotrebi nuklearnog oružja. Obe opcije nose nepredvidive, da ne kažemo katastrofalne posledice.
Ako bi Putin umesto toga odlučio da zaustavi rat, ne bi mogao da proglasi potpunu pobedu – ali bi svakako mogao da taj razvoj događaja predstavi kao uspeh, baš kao što to Tramp čini u Iranu. Američka politika prema Evropi garantuje da Ukrajina, barem kratkoročno, neće postati članica NATO-a. Stoga Putin može da tvrdi da je ostvario jedan od svojih ciljeva. Kijev takođe verovatno neće insistirati na evropskim mirovnim snagama. Ukrajina može bez njih, a kako pokazuje najnovije istraživanje Evropskog saveta za spoljne odnose, većina Evropljana ne želi svoje trupe na ukrajinskom ratištu. Tako bi Moskva mogla da tvrdi da je ispunjen još jedan njen zahtev. Kremlj bi mogao da očekuje i da prekid vatre izazove tenzije unutar ukrajinskog društva i da politički destabilizuje Ukrajinu.
Uprkos nedavnim vojnim uspesima, i Ukrajinci imaju razloga da žele kraj neprijateljstava. Kijev je u jednom važnom smislu već dobio rat. Sukob je svetu pokazao da, suprotno tvrdnjama ruskih nacionalista, Ukrajinci nisu „omađijani Rusi“. Ukrajina jeste izgubila deo teritorije, ali je njen suverenitet potvrđen. Njena vojska jedna je od najjačih u Evropi, a njen odbrambeni sektor predmet je zavisti širom sveta. I dok se ruski jezik i dalje govori u Ukrajini, veoma malo ljudi van okupiranih teritorija bi se na nekom referendumu danas izjasnili kao Rusi. Dakle, posle četiri godine rata, Ukrajina je ostala bez građana za koje bi Moskva uverljivo tvrdila da ih štiti.
Bolno pitanje sa kojim se Zelenski sada suočava jeste kako da izdrži rusku agresiju i koliko još ljudi Ukrajina može da izgubi pre nego što izgubi svoju budućnost. Dugotrajan rat podrazumeva još više stradalih i ranjenih građana, kao i manje rođenih beba i manje Ukrajinaca koji se iz inostranstva vraćaju kući. Zato produžetak sukoba – čak i ako bi to značilo oslobađanje još poneke teritorije – nije optimalna dugoročna strategija, naročito sa još jednom surovom zimom pred vratima i potencijalnim nepovoljnim promenama u evropskoj politici.
U ovom trenutku ukazuje se stvarna prilika da se rat zamrzne. Postoji rizik da će se ta prilika propustiti zbog Putinove zablude da može da ostvari potpunu pobedu, kao i zbog toga što ukrajinski saveznici u Evropi nisu uspeli da shvate da se priroda sklapanja mira promenila zajedno sa prirodom vođenja rata. U ovom opasnom novom svetu, sklapanje mira je svedeno na odsustvo rata. Direktni razgovori između Rusije i Ukrajine možda su i dalje najrealističniji način da se postigne ono što se danas smatra mirom.
Financial Times, 20.06.2026.
Prevela Luna Đorđević
Peščanik.net, 25.06.2026.
UKRAJINA